Balada o Morićima

Podaci o tekstu
Autor:
Naslov:	Balada o Morićima
Podnaslov:
iz:
Izdavač:	{{{IZDAVAČ}}}
Izdanje:
Vrijeme nastanka:
Datum izdanja:
Mjesto izdanja:
Prevodilac:
Originalni naslov:
Originalni podnaslov:
Originalno mjesto nastanka:	{{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}}
Izvor:	Narodno djelo
Kratak opis:

Članak na Wikipediji
Status obrade
U obradi
Obrada u toku. Tekst nije kompletno korigovan i moguće je da još uvijek sadrži greške.
Slika
[[Slika:\|180px]]

Ferman stiže iz Stambola,

bujruldija iz Travnika

da uhvate dva hrabra mladića,

dva mladića, dva brata Morića.

Petak l'jepi osvanuo,

nad šeherom silnim.

Dva Morića džumu klanjali,

u džamiji Hadžimagribiji.

Uhvatiše dva Morića,

pa ih vode uz Sarače,

pa ih vode uz strme Kovače,

u tvrđavu da ih zadave.

Kad to čula pašinica, majka Morića,

da joj vode dva njena mladića,

iz halvata kule b'jele, leti, grli noge

i u ruke ljubi pašu saraj'skog,

brata rođenog.

"Pusti meni dva moja mladića,

dva mladića, dva moja Morića.

Dat ću tebi ključe i harače,

dat ću harač za sedam godina,

od kada se gradila bijela tabija."

Kada su ih davit' stali,

Morići su zapjevali:

"Sarajevo, široko si,

oj tvrđavo, mračna li si,

sultan care, proklet li si,

kad ti sablja pravdu kroji,

na zulumu carstvo stoji."

Ne prestaše paše i veziri,

Bosnu moju niko ne umiri.