Korisnik:Tajib Omerdć

Tajib Omerdić Rođen sam 21.4.1948.g(hor-BIK) Stjepan Polje-Gračanica-TK-BiH. Sretno sam oženjen:1968-2008- 40.g.braka sa suprugom Feridom,sa kojm rađamo kćerke Elviru 1971.g.Emiru 1972.g.sina Edina(1973-1978) Za sada imam troje unučadi Armin -1994.Selma- 2000.Ajla-2004. Osnovnu školu završio u Stjepan Polju,osmogodišnju u Gračanici,srednju rudarsku školu za rudara u Velenju-Slovenija.Bio u JNA-od 1968-1970-vozač. Iz časnog zanimanja rudar, 1971.g.prelazim u MUP-RH.u mjesto Jastrebarsko-“Jaska“ časno zanimanje -POLICAJAC-(1971-1991-20).godina u kojem živim i radim,stvaram obitelj.U Zagrebu- na -VŠUP- završavam redovan studij zvanje -PRAVNIK KRIMINALISTA- U Zagrebu,završavam Fakultet političkih nauka. Od policajca,pravnika, do profesora. Vidno i prepoznatljivo prestrojavanje prema Bosni 1998.g. Da bi i zvaničan dolazak u BiH-bio-1991.god. i sjedam u naj vruću fotelju pred neposrednu ratnu opasnost u općni Gračanica načelnika policije Gračanica.Od.1994-1996.g. Savjetnik za politička pitanja u općini Gračanica.Sada sam umirovljenik MUP-BiH.(Bosanska mirovina)1996.g.objavljujem svoju prvu sanjanu i jedva čekanu knjigu poezije; -OD OBALE DO OBALE- 2001.g.obajvljena zajednička knjiga, –ŠAPAT PROVINCIJE- U kakvom žalosnom vremenu danas živimo, kada su na sceni samo materijalne vrijednosti.Bezglava jurnjava i jagma za njima i navrat i nanos i nijedna a kamoli nedaj bože da je na sceni duhovna ili koja druga vrijednost.Zaista iz srca ovo izjavljujem;Ja sam materijalni siromah,a duhovni bogataš i egzistiram kao umirovljeni časni policajac sa BiH-mirovinom.Zbog “vis“ major tj.više sile više nije do mene.Moja deviza je; Važno da je napisano, Valjda?će jednog dana netko iz porodičnog stabla koristiti ove napisane knjige,a pogotovo se oslanjam na mog unuka Armina da to objaviti. Za sada je skoro u 100% Napisano a ne objavljeno: • MEMOARI-POLICAJAC ČASNI • KRIVA I KRVAVA(roman) • TITO HRVAT ILI RUS(roman) • ISTANBULSKI EZANI(poezija) • STJEPANSKA VRLEA(poezija) • INA(novela) NEPRESUŠNI IZVOR JE -BUNAR- IZ KOJEG IZVORA TEKU INSPIRACIJE SU STJEPANSKA VRELATajib Omerdć 08:26, 14 septembar 2008 (UTC)

STJEPANSKA VRELA Svako selo ima svoje vrelo, za stjepanska zna se od davnina. Kad se prospe mlada mjesečina i kad im grudi na pupaju, tu dolaze vile u pohode i krišom se kupaju. Svako selo ima svoje vrelo, stjepanska su u podnožju stijene, tu dolaze vile ili žene u proljeće kasno, kada akšam pada. Niko ih nije vidio jasno zato što nestaju iznenada. S tih izvora momci vodu pili kako bi se lakše zaljubili. Ko tu vodu u proljeće pije, nikad tužan i nesretan nije.Tajib Omerdć 08:26, 14 septembar 2008 (UTC)

NIŠAN-Ja nikoga ne zadužujem,da mi viš glave stave nišan. U nekom drugom vremenu postajem ništa. Od psa lutalice da sam popišan. Kroz vjekove što huče bio i šta?

Izmedju biljega dva; Poravnala se zemlja ko i prije;.. Ko' će znati sutra da sam to bio ja. Izmedju basmaka nitko se ne smije.

Duša se rastala od mase,,. Kosti se zdrobile u pepeo sivi. Kod boga traži mjesto zna se. Velikom grijehu bog se ne divi.Tajib Omerdć 08:32, 14 septembar 2008 (UTC)

NIKAD PJESNIKU NE SUDI-Čovječe,nikad pjesniku ne sudi, Zašto? U svojoj bludi, crv da ti dušu rije,tvoje nije,sudac biti. Za uvijek svati,pjesniku je stih mati. On u drhtaju i svome transu, traži seansu i gromovi kad tuku, on nečuje i ništa ne vidi, dok stih stvara,duša mu treperi, a tijelo se odmara. Dočekuje osvit zore, pa ko to more ? za jednu noć da predje gore i more i svijeta više,žuri da zapiše. Ti se našao, da se to izbriše, Da kažeš da je to moje ništa, a ti da si veći pišta,i od onog što se prije rodi. Ne budi lud i ne ruši cijeni,pjesnikov trud.Tajib Omerdć 08:40, 14 septembar 2008 (UTC)

PJESMICE ZA DJECU

ZA DJECU PLANETE= Vi očevi naši što Vam misli lete da stvorite djecu iz epruvete.

U prirodnom skladu sva djeca planete živjet žele slobodno ko ptice kad lete.

Ne kradite djeci nestašluke male bog će da Vas kara djete epruvete neka se ne stvara.

VJERAN PASČovjeku je zna se osto vjeran pas, i kuću mu čuva laje na sav glas.

Kad je ostario i grlo ga boli, lajati ne može ali koske voli.

PČELICA MAJA Pčelica Maja znaje naša raja, po beharu šeće i polene svoje u košnicu meće. Košnica je puna šećera i sladi, ako niste znali med će da se radi. Mladi medo svoje uprljao šape, hoće da ih liže, i djecu poziva da mu pridju bliže. I djeca su svoje zamazala ruke, sad ih fino čiste i to bez po muke.

MALI MIŠKOHoće mišić mali da počisti stan, planirao radit po vas čitav dan.

Iz sobe u sobu prozor otvorio, da bi više zraka mišić ulovio.

Kad se umorio legao na ledja, sa prozora mačak poče da ga vredja.

Hoće šape svoje u sobu da gura, pa mu neda mira kad u posjet stiže, mišićeva cura.

ĐAČKA TORBASvaka đačka torba za đaka je dobra, velika i mala na leđima stala.

Voli da se nosa neće biti sama, ako je zaboraviš dežurna je mama.

U školi je torba vesela i čila, sve petice đaka ona bi smjestila.

Kad se kući ide po leđima skače, pobjegla bi sama da petice vidi, naša mila mama.

Al u onoj torbi što kečeva puno, kući ide tužno ko jagnjeće kad pokisne runo.

SVA GODIŠNJA DOBA!Zapamtite djeco,sva godišnja doba, Jesen,zima,proljeće pa i vruće ljeto. Po nešto o svakom treba reći eto. Kad lekciju savladaš ti se dobrom nadaš.

U jeseni puno prirodni je boja, ubiru se plodovi povrća i voća, u njedra staviti ih svoja, lakše da se čeka ta zimska samoća.

Poklopila snijegom gradove i sela, svuda na okolo priroda je bijela, na sankama svojim djeca su vesela. vole ovu družbu i vesela sijela.

U proljeće rano priroda se budi, sve što zimi bilo uspavano. Žarko sunce počinje da rudi.

A u ljeti kada sunce peče i priroda toplinom talasa ti u vodi sebi tražiš spasa brzo prodje opet jesen dođe.

DJEČIJA ZADAĆA!Svaka djeca trebaju da znaju da zadaću dobro savladaju.

Iz kreveta, kada se probude kupatilo prvo da im bude. Da očiste mala usta svoja, umit lice spavalačkog znoja.

Sad u sobu opet treba ići sve po spremit i na mjesto dići. Tada mama svoju djecu voli i učitelj kada si u školi.

zadaća se i uči i voli po danju i noći uvijek djeci ona će pomoći.

ARMINOVA SEKA! Mali Armin dobio je seku, za rodjendan kupio joj zveku.

Pored zveke tu je medo mali, i lutkica šarenih je boja, da se smiri mala seka moja.

Sve igračke pobacala seka, njena hoće da se čuje dreka.

Kad je Armin jače naljutio, po sobi ga počela da ganja. Što u ruci baca na sve strane za njom ide i na mjesto sklanja.

Smirila se Arminova seka, sad u kući nije više dreka, sad spavaju topla im je deka, Mama sretna sa hranom ih čeka.

MEMA!

Mala Selma brza je ko zvrk djedu svome isčupala brk.

Ni godinu stara kao zvrk je mala, televizor pali ovo nije šala.

Gdje su knjige budite bez brige, iz regala kao zvrk ih baca, natrag bježi kao mala maca.

Svuda svoje male prste meće, a najdraže u kantu za smeće.

Još kad stolu kradom se privuče, sa stolnjakom ona sve to svuče.

A zavjese vući uživa od sreće, kada se umota ko zvrk se okreće.

Iza peći tamo gdje su drva, tu se mora ona naći prva.

SRNDAĆ MALI! Srna prvo porodila lane, da uljepša sebi sretne dane.

Kad se lovci sjatiše u šume i kerove povedoše svoje, slavit hoće taj krvavi pir narušiše taj prirodni mir.

Kad iz prve puške se opali nasta lavež i u šumi dreka, kao da je ovo borba neka lane malo nezna što ga čeka.

Mama srna nezna šta da radi muku muči golemi su jadi, puška puče baci se na lane pogodi je to sićušno tane.

Kad su lovci s lovom završili svjesni nisu što su učinili? lane malo dozivalo majku ubiše je lovci na proplanku.Tajib Omerdć 09:07, 14 septembar 2008 (UTC)

===Drugi podnaslov===OPSESIJA

MAGLOVITA OPSESIJABilo šta, Bilo ko,da me pita? Pojma o pojmu ne pojmim, ni kad sam rodjen? Kud sam i kako kroz život vodjen,samo znam; da, juče je to bilo. Nit šta vidjah,nit pametno zapisah, nit se skim združi, udruži, ni razduži. Ni o' ovoj novoj državi ništa neznam? Kao što ni o tunguziji išta znam. Imal krivca za stanje? Hodali su ljudi!I Zuko Džumhur je hodo. I šta? Ha korak ha dva,đah naprijed, đah natrag. Sa koliko izvora sam vodu pio?I to neznam; Dal so'nog iz djetinjstva il' sovog staračkog. Nit me onaj prvi opi, nit ovaj napi. Nit je ko mene a niti sam ja koga pito. I opet ko' niz potočinu huknu. Sada od glave do pete boli i vrijedja,ledja ko ledja, tovari, trpi vuci po muci. Ma šta god bi insan pošo? Nikud dušo. I šta ha korak ha dva. Đah naprijed, đah natrag. Koji su već otišli iz moje krvi ?Sad čekaju da ja budem prvi. Šta ja tu mogu,a i ne mogu,a i da hoću, zato i neću! Čuh bolan iskopali nešto od birvaktila, pa šta,i ja ću biti rudnik za bajke. Ufuro sebi u guzicu, pa ko' bolan on misli, ama možda i ne misli, jer misliti? Nit on viđah šta?A ja još manje. Može proć ko hoće i kuda hoće ništa od mene ne zavisi. A kad nešto nezavisi jebiga bolan baksuzluk veliki. Nit čujem ptičiju pjesmu, ni ćuko kad laje, nit kukavica kad kuka. Maglovita opsesija,upola-zasjenjena malo svjetli pa mrak. Jedna je u čovjeka guza a sećija puno, pa ti ne reci; Vela havle vela kubbeti!vela havle vela kubbeti! Čovječe!ama bježi u mišiju rupu ali i tamo šta ponijeti. Ali valja nešto ponijeti. Ništa ja nisam htio. Grehota je reći ali bolje da nisam ni bijo. Jer samo jesti s trbuhom plesti, zadnjicom sjesti jezikom tresti. Il gledo gore il dolje bez volje. Nit znam u ovoj munjskoj prolaznosti koga vidje? Il' insana il' hajvana ili vrapca il' žapca,il' konja il' magarca. Sjalo, orilo, gorilo, ni miris cvjeća poljem ne šara duga na nebu ne para. Ne nemogu stati, ustaviti neznam, kako da stanem, jer ću morat da lanem. Da ja nebi bio sam? Ono gore bujrum, vama dolje! Do božije volje.Sve nas čeka sudnji dan!Tajib Omerdć 09:12, 14 septembar 2008 (UTC)

MUKA MOJA MENE MUČI ==Muka moja mene muči, nije često,al' nije tako ni rijetko sanjam po nebu da letim. Upadam u teške muke bole me moje ruke od mahanja u prazno. U snu nepoznati ljudi Al' ko'negdje sam ih vidjo neće pričati pa me to čudi. I' tako ti ja letim,mašem u prazno možda i nije da jašem. Hoću kući,a kuće nejma Hoću ponovo da sanjam nemere brate čovjek da pokrene moždane alate. Zna se stvoritelj mene i neba njemu da letim u vječnost trebam. U letu što nevalja da odbacim nemere brate. Te tvoje oči neka se klate Za to se mora vjerovat brate.Tajib Omerdć 09:16, 14 septembar 2008 (UTC)

Treći podnaslov

KRIVA I KRVAVA (Iz romana Kriva i krvava) STJEPAN POLJE 2001 “Turska se užurbano priprema za Kosovsku bitku. Vojsku je organizovala na vojno-feudalnoj osnovi. Vladari su imali apsloutnu vlast.A vojska se sastojala od: redovne (feudalne) konjice,konjanika najamnika,neredovne konjice (akindži),neredovne pješadije (azapi)i stajaće vojske.”On nije želio biti ratnik.Rat je mrzio iznad duše. Rodjen na Crnom moru,na samom trokutu u blizini Gruzije.Mirno selo Riz.Volio je ribu i ribarenje. Bio je trinaesto dijete po redu u oca,a jedinjak u svoje majke.Majka mu je bila sedma žena po redu ženidbe. Oženio je kao robinju.Još dok je bio turski-ratnik.Turska je stalno ratovala. Ostalu braću po ocu izgubio je u Turskim ratovima. Gdje su ostavili svoje kosti u čijoj zemlji to se nezna? Majke su skrivale svoju djecu znajući da po odlasku,više povratka nejma.Dodjoše u selo Riz. Sve što je sposobno na silu odvode. Otimaju,ubijaju. Majka ga je pokušala sakriti.Pronadjoše ga i pokupiše. Jedino po odlasku bez trunke ljudske sentimentalnosti, osjećajnosti kazali su ranjenom majčinom srcu; -Ako se pokaže hrabar Turski vojnik,može i vladar postati!!? Zanala je majka,šta nju boli.Njezini instikti su jači od bilo kakove riječi.Svi koji su otišli nikada se više nisu vratili. Ode posljednja majčina nada.Nit muža,nit sina?Jedina joj utjeha bila je,što joj nisu sina pred njenim očima ubili. Kao mnoge druge.Ništa nije bilo u njegovoj ni majčinoj moći nego da slijedi sudbinu? Proklinjao je imperiju.VelikaTurska vojska, pokupljena sa svijuh strana,raznih običaja,adeta i jezika. Ta se vojska izmedju sebe ne razumiju.Toliko različitih govora u jednoj vojsci nigdje na svijetu nije bilo. Njega su odredili u konjanike.Ubrzo pokazao se kao vješt jahač,konjanik u pripremama za bitku. Iz Turske su krenuli.Gdje su došli to mu nije bilo poznato?Naredjenje je stiglo svakom ratniku za raspored vojske.“Proljeće 1389.godina.Sultan Murat ( I ) sa svojim sinovima Bajazit i Jakub, svoj borbeni poredak su postrojili u dvije linije. Izvukao je živu glavu. Prokleti rat kadli će stati?” Krenuli su dalje u osvajačke ratove.Rat ko rat.Niti ima dušu nit pamet,nit razum. U ratu mnogi vojnici misle da je sve dozvoljeno. Iz ranijih bitaka gdje je pokazao svoju hrabrost,uslijedilo je i napredovanje. Bio je prvi zamjenik Azapu. Čitav dan se vodila žestoka bitka,da bi negdje u predvečerje intezitet pao. Približavala se je noć.Iznenada navali velika i gusta magla.Ratnici su poželjeli odmor.Bio je potreban iz više razloga:prvo da se ponovo izvrši popuna,jer su dobro desetkovani u bitci koju su vodili. Kad je izgledalo da će izaći kao pobjednici,a ono skori poraz.Taj poraz je i očekivan.Ratnici se navikoše na pljačke,silovanja i ostale nečasne radnje.Po svim ratnim,vjerskim i ljudskim principima zabranjene. Izgubila se svaka mjera.Tražio je razloge neuspjeha. Medju prvima je vido da dragi Allah kažnjava svoje idolopoklonike.Drugi razlozi su gramzljivost za ratnim plijenom.On je mrzio ratni plijen.Majka mu je pričala,kako je postala robinja. Ali se opet zahvaljuje svom mužu što je sa njom postupao po svim vjerskim islamskim pravilima i nije je odvajao ni po čemu od ostalih svoji domorodnih žena.Iz rata je samo nju imao kao plijen.Bez ostalog ratnog blaga.Kažu da je mrzio zlato.Stigla je naredba da se krene dalje.Cilj je bio biti ili ne biti? Naredba!Ako se ne savlada kota koju su sebi dali u zadatak,svako drugo napredovanje je nemoguće izvršiti. Tekao je tok bitke. Pred sobom su imali slabijeg neprijatelja.To su iskoristili,te su pred sobom žarili i palili,silovali i ubijali,pljačkali,na kolac na bijali.Svojim očima je gledao kad je komadant komandujući,ušao u kuću,svojom sabljom posjekao sve što je u kući živo bilo.Izvršio premetačinu.Iz kuće je iznio zemljenu posudu-koja je slična amfori-bio je to ćup. Ćup puno zlata i zlatnih nakita je ponio sa sobom. Od kako ratuju to je bila najbogatija pljačka.Kako se je mjesto zvalo to on nije znao,ni koja je zemlja,ni koja je strana svijeta?Počeli su u daljnjim bitkama da gube.Za sve je kriv Azapin.Više nije ličio na onog neustrašivog konjanika ratnika,vješt sa mačem i topuzinom.Kod vojnika je došao glas o velikom ratnom plijenu Azapina.Svi su željeli postati Azapi.Njegova strategija ratovanja pročula se do sultana.Ostat će vječno zapamćen po ne zapamćenom ponašanju. Kad je bio u punom jeku pobjede i bitaka,takovu memoriju je imao,svaki detalj je pamtio.Svakog ratnika poznavao.Ali nikada ni jednom ratniku se nije obraćao sa njegovim imenom. Ali zato je svaki ratnik bio obilježen po njegovim čudnim svojstvima,šiframa i oznakama.Kada te on preimenuje od tad čitavo vrijeme si obilježen i žigosan. U bir vaktile,imao je takovu disciplinu,da je svojom rukom svog ratnika skraćivao za glavu,na očigled ostalih ratnika.Strah i trepet za ratnike.Nikada nisi bio siguran ko će ti i kad če ti glavu skinuti? Ili neprijateljski ratnik, ili komadant Azapin.Svog prvog zamjenika je zvao “MULA” Ništa nebi bilo smiješno,da nije i svoju kobilu zvao mula. Zbog toga je često dolazilo do komičnih scena. Kada mu je zatrebao, a često mu je trebao njegov zamjenik,imao je običaj uvijek da glasno i sa jednom višom dozom,tj.dernjavom govori.Kad se zadere iz svog šatora,tresu se i brda i doline.Mulaaaaaa,isti čas pred šatorom je i kobila i zamjenik.Ratnici su ga tako i zvali.Za drugo ime nikad čuli!Nastajao bi smijeh do suza.-Pa nisam tebe zvao nego svoju mulu.Ali nedaj bože ne odazvati se i ne naći se pred šatorom? Zamjeniku “Muli”je naredio da tokom noći izvrši sve pripreme oko ranog sabah budjenja.Situacija mu nije išla na ruku.Magla mu je bila neprijatelj.Tu noć mogao si je sabljom rezati.Ni smjestili se nisu,a ono iznenadan napad,prepad, kao indijanski stil ratovanja. Ratnici u panici,cika vriska jauk. Pred očima Muleeksplodira šator od Azapina. Na izdisaju svom Azapin pokazuje na ćup i spusti glavu. Zgrabio je Mula ćup i kroz gustu maglu,bez pravca i cilja bježao je dok su ga noge mogle nositi. Po svaku cijenu nije želio biti mrtav.Kad je malaksao ni osjetio nije da je pao.Pokušavao se podići ali nije mogao. Noge su mu otkazale poslušnost. On na noge,a prije padne nego što se uspravi.Osjetio je da mu kroz glavu ide neki jaki žamor.Kad se uhvati za glavu,žamor prestaje.Čim odvoji ruke sa glave opet.Bog dragi dade koncentraciju.U glavi mu posta bistrina. Na žalost kratko traja i opet košmar.U medju prostoru na trenutke je imao bistrinu uma i tad je za sve okrivio ćup. Sam je sebe prisiljavao,da riječ ćup izgovori po sto puta.Dok se je borio sa košmarom i ćupom,umor je učinio svoje. Za sebe više ništa nije znao.Koliko vremena je bio odsutan? On se ničega ne sjeća!Probudiše ga zlatno žarke zrake sunca,koje su se probijale kroz granje,kao da su osjetile da se živ čovjek treba da probudi.Bile su jače od njega i prisilile ga da otvori oči. Pokušavao je više put trljajući ih ali on otvori,a kapci se sami zatvore.Igra je trajala sve dog nije progledao kao normalan čovjek.Niti je šta sanjao,a niti se ičega sjeća?Kad mu se nekako sve razbistrilo,potražio je ćup. Medjutim ćupa nije bilo u blizini.Pokušavao je vraćati sjećanja.Sve mu je govorilo da ga je do ovog mjesta donio. Hladan znoj ga obliva.Kad se je u potpunosti razbudio,razgledavao je okolinu.Za njega je sve pod zankom?Ovo su jedino “vile”mogle da urade.Sada je ustao i sigurno stajao na svojim nogama.Kad je malo bolje pogledao vidio je da se nalazi pored jedne modre rijeke,kristalne ljepote,koja je u sekundi mijenjala sebe.Talasala je i klobučala,čas modro plava,čas zelena ko trava,čas čadjava, garava,a čas”Kriva i Krvava”.Opet se našao u jednom košmaru. Pomislio je da”vile”igraju svoje kolo.Puno je vjerovao u “vile”. Sjetio se svoje majke koja mu je pričala kad je bio u majčinom zagrljaju. Navalile mu misli njegovog Crnog mora,hoće li ga ikada više u svom životu ugledati? Borio se je sa košmarom,kao sa ratnikom.Rukama mlatara,okreće se izvodi razne grimase.A kad stade kao skamenjen,upiljio je u vodu u kojoj je primjetio jedan kamen.Medjutim sada ga vidi,pa nevidi,kao da mu pobjegne pa opet se pojavi.Prvi misaoni zadatak je sam sebi zadao,ujedno da se sam istetstira je li sa njime sve u redu.To je učio kada se je pripremao za ratnika.da je ta autosugestija vrlo korisna.Kad pomisliš da ti nejma glave na ramenu i da je odsječena,tad se tim treningom sam uvjeriš. To je sekundarno stanje i opet se nastavljaš boriti,za tu istu glavu.Sebi je zadao zadatak da iz gornjeg toka rijeke uzme da prati jedan talas i sve ga prati do kamena.Tako trenirajući više put ugledao je da se na kamenu nalazi jedna stabljika na kojoj je krasan crveni cvijet,koji mijenja boje. Primjećuje da se kamen češće puta nadje pod vodom,ali cvijet nikada.Pomislio je da je to neka optička varka,pa tako opet. Prateći je osjetio jedan zamor i glava kao da mu je teška ko olovo i kao da se je počela njihati poput onog dragog cvijeta. Ponovo je upao u stanje psiho transa.Srce počelo jače da hlupa,kao da će iskočiti.Sjeo je i odmorio se. Medjutim opet navire mu u glavu cvijet i pitanje njegove borbe da ne bude potopljen. Naglo ustade i sam sebi reče;-cvijet ti šalje poruku da moraš biti na nogama i ne predavati se.Neka mu on bude početni uzor kako treba živjeti u prirodi.Priroda ti je jedan balon,koji kad je napuhan može i letjeti.Kad ispuše tad je nepokretan niko i ništa.Iznenada mu se vrati sjećanje na borbu iz koje je pobjegao i našao se ovdje na licu nepoznatog mjesta,ali dženestski ugodjaj.Ono što se je u magli i dimu moglo vidjeti,mnogo odsječenih glava,ubijenih ratnika.Sad mu se neka iznenadna bol pojavila u prsima.Sam sebi je masirao prsa i u onom predjelu gdje je duša smještena. Upao je u sita i rešeta i tako ga rešetaju.Dobio je kočenje tijela.Medjutim sve mu se više neka u mozgu bistrina počela pojavljivati.Tako da je bio svjestan da sa rukama i nogama ne može napraviti bilo kakav pokret.Mislio je da je ovo pred smrtno stanje.Taj delirijum je bio sve jači.Pripremio se za smrt.Božija volja!Protiv boga borbe nejma.Možeš se boriti i protiv ratnika,životinja,prirode jednim dijelom,ali protiv Allaha borbe nejma,niti je može biti! Bože tebi se predajem i kajem se za učinjna djela.Nije bila moja volja.Silom sam odveden.Ja sam sunit, Muhamedovog ummeta. Ploveći u potrazi za vlastitom inentifikaciom,kao “ODISEJVA”borba sa morskim sirenama i sam se našao u takovom stanju. Iz daljine očuh eho,to ga je podsjećalo na ezane sa džamija. Taj mu je eho ulio posljednju kap snage da se pridigne,da se osloni na svoje noge.Zvukovi su bili još jači i prepoznatljivi.Rijeka je stala.I ona mu je davala do znanja da je svjedok njegovom naredjenju. Abdest uzmi klanjajjjj,klanjajjj. Kao da se nikada nije ni mučio sam sa sobom,ustao je i poče da se okreće okolo sebe ko malo dijete koraci su mu još nesigurni i tetrljaju.Ko soko na plavom nebu kad raširi svoja krila,pošao je prema avazu odakle je dolazio.Pao je u rijeku.Sjećanja nejma na tu scenu. Kada ga je voda primala u svoj zagrljaj i sapjerala mu prljavštinu,onu iz duše,tako ga je čvrsto zagrlila da ga je prtiskala na dno.Gušeći se mlatarao je i sa rukama i nogama.Boreći se sam sa sobom opet je pomislio da je to božija naredba da se u tudjoj zemlji,mora umrijeti,ali i da ga zemlja neće prljava,nego čista.Izranjao je i hvatao zraka,grcajući vodu.To je bilo grčevito stanje,prilikom svakog izranjanja sve se je više i više primicao obali. Zgrabio se za jednu žilu,koja mu je pružala ruku,da mu pomogne da se izvuče.Kada ju je zgrabio,prije bi se ruka otrgnula nego žila ispustila.

Ko miš kad izadje iz vode,za svo čudo nije ga uhvatio drhtaj tijela.Bistrina u glavi mu je ko bistra rijeka koja ga je okupala.Mozak ispran od svih prljavština.Sada se otvaraju nove ćelije,ničim ne opterećene. Osjećao se lagano,bezbrižno i veselo.Drago mu je što je sprao onu ratnu prljavštinu.Mada je više bježao od nje,ali ponekad ga je zahvatila. Rat je nemilosrdan.Sve mu je išlo na ruku.Rijeka se smirila i sada ljenjivo teče.Žubor ga je posjećao na klavirske zvukove. Ono poderanih prnja,koje su nekada bile vojničke,skinuo ih. Kao od majke rodjen,gol golcat je stajao.Ko Allah kad je Adema rodio. Sunce je bilo spreno samo da izadje iz vode pa da ono svoje zrake upre u njega i njegove poderane prnje.Ta toplota davala mu je posebnu ljepotu,počeo je ponovo da širi ruke u želji da poleti u nebeske visine. Sjetio se prijašnjeg stanja,pa se je umirio bojeći se ponovog pada u vodu. Toplina sunca vraćala mu je misli,na furunu u njegovom rodnom kraju. Ona haljinka je bila za tren suha,kao da ju je neki vrući vjetar pustinje opuhao.Lahko ju je i bilo osušiti,kad su samo dronjjci,svugdje promaha. Obukao je svoju poderanu haljinku i veseo se okretao okolo sebe.Priroda mu se radovala,kao da na tom mjestu nikada nije do tada imala susret sa živim insanom.Svim srcem stvarala mu je ambijent da se što sretnije i zadovoljnije osjeća.Sada mu se i vratila ratna scena. Osjećao se potpuno sigurnim,da ga ni jedna vojska neće moći pronaći.Tjerajući svaku pomisao da bi mogao biti pronadjen,odluči da klanja.Sada je pažljivo izabrao mjesto na rijeci i uzeo je abdest.Kada je ustao bio je zbunjen kako se okrenuti k kibli.Svaku orjentaciju u stranama svijeta je izgubio. Ponovo se skoncentrisao na cvijet u vodi,koji kao da mu je govorio pravac okretanja.Ljuljajući se i lelujajući, odaslao je najljepši miris svih mirisa. Vjerovao je da mu je cvijet prijatelj i da se u njegovom pravcu treba okrenuti.Moleći se dragom Allahu,podizajući za uzimanje nijeta,iznenada se iz tog pravca pojavio bljesak.Kao kad svjetlica po nebu para.Medjutim nije se dao smesti.Ali pri svakom nijetu,situacija se ponavlja. Pomislio je opet na halucinacije,ili sadašnje fizičke aktivnost,pa se krv uznemirila i previše mu udara u glavu. Učeći posljednju fatihu,kao da je kod cvijeta sve proključalo. Jasno su se vidjeli klobuci.Sada svjesno je odlučio i ponovo zagazio u vodu i uputio se u pravcu cvijeta.Dok je još kljanjao poželio je pomilovati cvijet.Idem da ga pomilujem kao moja majka kad me je zadnji put pomilovala,kada su me oni katili istrglih iz majčinog zagrljaja. Oprezno,nježno,sa desnom rukom pošao je prema cvijetu sa vrha.Čini mu se da nije ni stavio dlan,a nešto ga je jako ugrizlo.Pomislio je na ujed pčele ili stršljenja.Gledajujći svoju ruku ništa nije primjećivao,bilo kakovu promjenu,crvenilo i sl. Bojao se je crva ispod hrastove kisele kore.Sjeća se kada mu je ratnika ugrizao,za par dana je i umro.Ništa se golim okom vidjelo nije,a ratnik mrtav. Kad je bio siguran da mu na ruci nejma promjena,ponovo je išao prema cvijetu.Medjutim cvijet se savijao,kao čovjek kad klanja,čas prema vodi,pa u nebo.Prvo što je pomislio da je cvijet ožednio.U dlanu je zahvatio vode i ponudio cvijetu.Svojim očima nije vido da li je cvijet pio vodu,ali je potpuno siguran da vode na dlanu nije bilo.Češće je to ponavljao i rezultati su uvijek bili siti.Idem još jedanput da probam,sada ću dobro paziti,da mi možda ruka ne drhti.Zahvatio je vodu i mirno je ponudio cvijetu,koji se je upravo saginjao,ali opet ništa vidio,a vode na dlanu nije bilo.Znači,sada je siguran da se je napioZašto se opet još žešće savija prema vodi? Sada je odlučio da prati cvijet kad se počne saginjati,šta to on želi?Kada je upored i on se saginjao i nosom dokučio vodu,iznenada je ugledao ćup.Znači to je taj cvijetni ritual.Upućivao me je da čuva ćup sa zlatom.Što je mogao više skupiti koncentracije, rukama je zahvatio ćup i izvadio ga iz vode. Vrato se na obalu,pregledavao je ćup.Primjetio je veću pukotinu po dužini ćupa.Samo je pitanje minute kad će pući na dvije jednake polovice. Skinuo se i razapeo svoje prnje,a sunce kao i prije prosu tople zrake i odasla svoje talase.Dobro se vidi kako izlaze i posljednje kapi vode iz ćupa i pretvaraju se u paru i dim.Donio je odluku da se pokrene sa ovog mjesta.Nekuda se mora ići?Što se njega tiče,lijepe trenutke proveo je uz rijeku.Do vječnosti se ne može ostati.Naviru pitanja:-Gdje se nalazim?-Čija li je ovo zemlja?-Gdje je vojska?-Zašto ovuda ne prolaze? -Kako li se zove ova rijeka,modra,plava,na trenutke kriva i krvava? Puno je rahatluka za kratko vrijeme.Drago mu je što se je bogu pomolio.Sada je samo presudna uloga kuda? Riješio je!Kud se cvijet okrene u tom pravcu se i kreće. Nije dugo čekao?Cvijet se je nagnuo uzvodno.Još ni koraka da napravi,a rijeka kao da je podivljala,poteče i mutna,virovita i plahovita.Rijeka se nije željela riješti svoga gosta.Molila ga je da ne ide.Trebala je rijeka čovjeka,a čovjek je trebao rijeku.Krenuo je uzvodno. Ušao je u klisuru,čije su litice visoke i strme.Danima je tabanao,tavrljao,po nepoznatnoj zemlji. Opet prisilne misli,opsesija od samoće.Ono u čemu je tražio stalan odgovor,zašto se ne pojavljuju drugi živi ljudi?Nijeli ovo neka džungla? Pa što ako je i džungla,rašrienih ruku pogledom u plavo nebo,izgovarao je pojavite se,vraćao mu se eho eeeeeeeeee.Ova bespuća,ponovo ga dovedoše u fazu stiješnjenih duševnih prostora.Borio se je sa prisilnim mislima.Dragom Allahu se molio samo da ne po ludi! Osjećao je potrebu,da se odmori. Povratila mu se misao i želja,da se vrati u stanje rata. Ipak ste medju vojskom.Smjenjuju se dogadjaji ma kakvi oni bili. Samoća ga je sve više stiskala. Vrištao je, derao se,koliko mu je grlo moglo izdržati. U svojoj bistrini uma,tražio je uzroke ove kazne ? Smatra da je svemu krivo ovo zlato što ga nosa po ovom bespuću. On nikada za sebe nije uzimao ratni plijen.Ti razlozi su poznati. Majka mu je bila ratni plijen. Smatra da je duhovno čist i kod Allaha i ljudi. Sve što je činio bilo je iz krajnje nužde. Ovo zlato nije njegovo on ga samo čuva. Stavio se u razmišljanje,da ostavi zlato i krene bez njega. Ako ga ostavi tad je stanje još gore. Ovako barem prisiljeni su jedno na drugo. Ona stalno prisutna misao o potpunoj samoći,zadavala mu je i probleme i povraćala mu neku snagu. Počeo je sve više da svaća da nije sam.Hraneći se u prirodi,uvidio je da postoji biljni i životinjski svijet u vodi i kraj vode. Iz neke visoke špilje,očima je vidjeo kako je izletjela jedna ptica,nepoznate vrste,ali glasove koje je ispuštala prijalo je i uhu i duši. Posebno kada je zauzimao poziciju odomora,birala je tako poziciju da mu je uvijek bila nadomak glave.Pružao je ruke i molio ju je da mu sleti u ruke. Obećavao joj sigurnost. Zaklinjao se da joj ništa nažao neće učiniti. Više nije bilo bezplanskog tumaranja! Sada je sam sebi zadavo cilj dokle se treba stići,gdje odmoriti i allahu se pomoliti.Više nije bio čovjek bez cilja!Tajib Omerdć 09:22, 14 septembar 2008 (UTC)

TITO HRVAT ILI RUS(ISJEČAK IZ ROMANA)

Srbi su ti čudan narod! Priča djed Ilija ,svom najdražem i najmladjem unuku Petru,koji je jedino muško u djedovoj lozi. Tugovao je djed Ilija, radjaju se ženska djeca,a nikako bog da da,da se rodi djedov junačina kojega bi djed učio po svom ćeifu i prenio mu svoje relativno dugogodišnje životno i ratno iskustvo. U svojoj glavi dok je osluškivao koja mu je od snajki povećala svoj trbušni obujam,ni sanjao nije da mu baš snajka za koju je pomislio da je nerotkinja pokazuje vidne znakove višeg stadija trudnoće. Kako li je to djedu promaklo ? Legao djed da spava,ali navrle prisilne misli i nikako da zaspi.Mučila ga je samo jedna misao kako svoju želju da saopšti, ako bi bog dragi dao pa se rodi muško dijete da mu se da ime Petar. Djedova se želja pretvorila u opsesiju. Snajka se sa srećom i u naj boljem redu porodila i to uz pomoć seoske babice koja iza sebe ima nebrojeno uspješnih poroda. Kad mu je ona prva zatražila muštuluk i javila da je muško,djed je iz svog skrovitog mjesta izvukao trofejnu kuburu dobivenu od pradjeda koji je ratovao u prvom srpskom ustanku i ispraznio čitav žanžer i tako odposlao glas po čitavoj krajini pa i šire da mu se našao unuk. U frenetičnom stanju okrenuo se ka nebu i sa krštenim rukama glasno koliko je imao snage urlikao ispuštajući nerazgovjetne glasove; Petre,Petree. Ako bog i takomi sv.Petra da,djed će tebe posebno nagraditi kad narasteš.I ko bi rekao dok si dlanom o dlan mahnuo,a Petru je već desetak godina.On je svog djeda tad pomno slušao,iz više razloga:po prvi put bio je to susret unuka i djeda nasamo u četiri oka bez prisustva drugih ukućana. Mada Petar nije imao ni desetak na svojim ledjima,ali u tom trenutku izgledalo je kao da je imao duplo više. Sjeo pred svog djeda,upiljio u djedove oči pa ni da trepne sa svojim velikim trepavicama kao da su se ukočile,zalijepile. Djed u zanosu svoje priče, isto kao birvaktile kao da stoji nekad davno u njegovo vrijeme,na nekom podijumu,ili pričaonici,a on fala bogu pričati zna. Takovog pričalice u vojnoj krajini i njezinoj okolici nije bilo.Djed Ilija je taj koji je sa svojom pričom podizao sve na noge od živa insana do hajvana. Način na koji je izlagao svoju priču i mala nepažnja prisutnih djeda bi ga jako razljutila.Zato je sa sobom uvijek pri ruci imao svoj štap.Reklo bi se ništa čudno što stari čovjek nosi štap radi vlastite pomoći.Ali djedov štap je imao višestruku namjenu.

Znao se više put naći na ledjima ili po stražnjici njegovih sinova ili snajki,kad mu nešto nije išlo po njegovoj volji i planu.Petar je za to znao i uvijek je pazio,da mu se štap ne nadje na zadnjici ili još gore na sopstvenim ledjima.Medjutim za djedov štap kažu da je još sa solunskog fronta i samo djed zna zašto je tako vezan za štap i ako više sa njime mlati nego što se naslanja radi lakšeg hodanja.Zarad vlastite pomoći to njemu nije bilo potrebno,jer je svoju tjelesnu konstituciju,elastičnost,gestikulaciju tijela primorao na poslušnost.I kada bi ga posmatrali oni sa strane, nepoznati ljudi isti bi pomislili da je riječ o daleko mladjoj osobi,nego u stvarnosti kako izgleda i pored toga što nosi tolike godine na svojim ledjima.Posebna karakteristika,djedovog glasa je bila ta, što nikada nisi znao,kad će ga povisiti,a kada sniziti.On je to zaista virtuozno radio.Djed Ilija je u vojnoj krajini,slovio za jednog od najčuvenijih boraca iz svoje prošlosti.Zato je bila česta djedova priča, bitke sa solunskog fronta. Takodje njegova je prepoznatljivost bila i u karakterističnim brkovima.Niko kao on sukati svoje brkove bolje reći brčine tako vješto i virtuozno nije znao.Tajna koja je postojala oko sukanja njegovih brkova,rijetko je kome bila znana.Ali i su je ipak razotkrili.Kada djed sa objema rukama uhvati svoje brčine i ide prema gore,tad je naj ljući čovjek na svijetu kao poskok otrovan.A sukanje prema dolje, možeš mu reći što ti je volja,a on onako indolentan mrtav hladan.Uz djeda su i druge kružile priče ? Za svaku slavu postoji posebna ceremonija kada se djed Ilija okiti sa svojim kolajnama-medaljonima i ostalim koje kakovim djakonijama. Ni rusi mu nisu ravni a, niti bili bolje okićeni. Tema djedove priče uvijek je bila ista;“rat”. Odulji se djedova priča,a Petar je počeo već gubiti strpljenje,a više iz razloga da ne bih zaboravio pitanje,koje ga je jako mučilo. -Djede hoće li opet biti rata? Očekujući odgovor na svoje postavljeno pitanje unervozilo je Petra,jer djed ili nije razumio ili nije čuo pitanje.ili je čuo pa ne želi dati odgovor. Nije Petar dugo čekao,jer je i sam očekivao djedovu reakciju.Objesi djed svoj štap od desnu ruku i sanjima počeo da suče brčine prema gore. Neka bude kako će biti i bilo kako bilo Petar je pitao; pa ako i štap po ledjima bude bio je spreman i to podnijeti.Umjesto štapa,svojim debelim ručendama i lijevim kažiprstom naglo ga stavio ravno na Petrovo srce.Petar se sledi ko ledenica na djedovoj kući,koja je znala u jeku zime dostići i do jednog metra u dužini.Sav ustrašen,a uši naćulio čuje; -Kad ja pričam,ti imaš da ćutiš. -Poslije moje smrti ti nastavi. -Sada mi se iznenada stvori ova prilika,da sa ovim odgovorom,postavim još jedno pitanje.U svojoj glavi,sam je sebi zadavo pozitivne i negativne odgovore. Šta ako se ne pita znači unuk nije ni nalik na svog djeda,a on je tako poznat po svojoj hrabrosti,pa kako djeda osramotiti. Hoću? Pa neću! Pa hoću? -Djede kad će doći ta tvoja smrt? Djed ga je ponovo bacio u dilemu, je li ili nije čuo.Kod njega čovjek nikada ne može biti siguran. Kad pomisliš da mu treba ponoviti,tad se i prevariš. A kada misliš da je sve čuo,on će ti reći “haaa”. Izgleda da ovaj put djed nije čuo čim je nastavio bez predaha,kao od svoga samoga početka: -Srbi su ti čudan narod?Ima nas svakojaki i vjernika i nevjernika,barjaktara i lešinara,bundžija i kavga-džija,đenerala i smetlara pijanaca i kurvara prodavača i najjjjjj....... više izdavača!Oni koji bi za kralja da ginu i za otadžbinu.Sakrivača,lažljivaca. Eto zašto rata mora biti.Zbog nas samih srba.Jer ako ga nebi bilo srbi bi ga sami sebi izmislili,to je u genima srba. To su naši vjekovni srpski običaji,a bolje je da nestane nas nego srpskih običaja. Kako bi ova vojna krajina živjela bez svojih hajduka. Šta bi naši“epdžije“ guslari radili? Eto vjekovima naši guslari gude,na svoje gusle i takmiče se,ko će ljepše skititi, onu našu najslavniju svima znanu! Kosovsku bitku i pobjedu. Šta bi potomci i djeca znala o Solunskom frontu,o srpskim ustancima. Petar je u dilemi,sam nezna je li ili nije zadovoljan sa djedovim odgovorima? Ali ako djed ovako nastavi petrova će glava biti napunjena,o tim silnim svim srpskim bojevima i tako petra bez borbe pretvorit u junačinu,i u velikog hajduka.Počeo Petar da nešto po svojim prstima sabjere,sad ih premeće lijevo pa desno,pa ih lomi. Rekli su mu,a posebno djed Ilija da je rodjen 1926.godine,a sada je tek deseta na plećima. I to je veliko pitanje,oko tog upisa u crkvi? Kažu da su djecu upisivali da su rodjeni tad i tad? A oni već nadebelo čuvaju ovce i koze po vojnoj krajini.Djed Ilija sa sobom je uvijek nosio džepni radio-aparat i svako svoje vrijeme za odmor,on bi ga natakario na svoje uši,pa se ti bogu dragom deri,zovi on tebe tad ne čuje,a i ne želi da te čuje. Mnogi su iz krajine, maksuz dolazili djedovoj kući da im on kaže vijesti,a on se je tad jako pravio važan. Da nebi njegovog tranzistora i da slučajno nije pronašao talase“glas Amerike”katastrofa. Slušati njega kao kad bi slušao pokoj joj duši prababu Ilinku,kažu da je znala i razumjela se u sve, pa čak koliko će kokoška izleći pilića,snijeti jaja. Naredio djed da se svi okupe.Stablo djedovo bogami i granato i krošnjato i debelo. April 1941.godina. Radio mu javio da je izvršeno bombardovanje Beograda od strane Hitlera.Hoće švabo opet rat.Pred kućom se svi okupili,a ptica ševa već je propjevala. Od svijuh ptica reče djed ševa je pravoslavna ptica.Ona je obavještajac.Kad se ona oglasi sve je lahko “okreni pete kući,šuma ti mati brda se lati”. Djed je počeo da izdaje nardjenja,što po priči, iskustvu na Balkanu i ratovanja, naj bolje su prolazile one porodice koje nisu bile jedno-nastrane.Naj bolja je bila“smješa“ jer nikada se nezna čija će pobjediti strana,a to se na vrijeme treba razvrstati, opredijeliti i tako uvijek postoji šansa da će netko u familiji biti na pravoj strani i tako izvući one koji su eto bili na suprotnoj tj. pogrešnoj strani.Treba brzo praviti pretumbaciju jer neka svoga i u gori vuka. Padaju naredbe;Ti ćeš u četnike,Petrovom ocu reče ti u rusku vojsku u crvene.Jer je djed čuo da su braća rusi spremni i odlučni da se bore protiv Hitlera. I da su iz Rusije poslali čovjeka da stvori Jugoslaviju na Balkanu veću od one stare Jugoslavije.Išao je s glave na glavu i svaki je dobio zadatak.Sada me zadnji put dobro slušajte šta ću vam reći:pamet u glavu,jer junaci su samo živi ljudi.Gdje god da ste u prilici jedan drugog pomozite,to vam je moja zakletva.Nikada se nezna čija će do zore?Neka nas ima svugdje.Eto ja Solunski borac poznat sam u vojnoj krajini,a bogami i po Srbiji i šire.Nasta tajac.-Šta samnom kaniš djede upita Petar?Samnom pod djedovu zaštitu.Ti si jedini srbin Petre u kojeg imam povjerenje.Mi srbi smo taki da nevjerujemo tradicionalno jedan drugom.Kad pomisliš da je on pravi srbin,a ono nož iza ledja i u ledja. Srbin te brate za sitnu paru izda. -Zašto djede? -Pitaj dragog boga i svetog Iliju,nisam ti ja onaj svemogući. -Ali si Ilija djede! -To jesam,ali tako svet i vidovit nisam. Već je rat došao i na prostore vojne krajine.Sve što je sposobno otišlo od kuće.Zabadava što djed ima radio tranzistor,kad ništa ne priča kada će se vratiti otac i stričevi i ostala rodbina?Kišno i tmurno veče poklapa djedovo selo.Još se nije ni od onog rata oporavilo,kad eto opet belaj. -Djede a, gdje će mo spavati noću? -U kući za sada, jer tamo i jesi i nisi siguran? Kuća je bila na seoski drvena,dugačka,sa drvenom verandom.Pokrivena sa kamenim pločama.Imala je dva ulaza,odnosno na jedan si mogao ući na drugi izaći.Kada udješ na prva vrata sa verande,u sredini te čeka zemljeno tle,a na sredini verige i na njima obješen čadjavi lonac On je uvijek spreman da se u njemu palenta i varenika miješa. U drugoj sobi je spavao djed na svom drvenom krevetu koji je bio napunjen sa slamom i pokriven pokrivačem koji je više bio na magarčevim ledjima nego u djedovom krevetu. Toliko je zaudarao na magarećiju znoj,nedaj bože da se zapali.Krevet je radio poznati maistor i to čak iz desetog sela specijalista za pravljenje drvenih krevata i to po narudžbi.Tamo gdje djed naslanja svoju glavu na stranici koja je višlja za pola od prve stranice,viš glave su izrezbarena četiri ćirilična slova”C”.A preko njih veliki krst i kip isusa boga. U ostale dvije sobe su spavali odvojeno muški pa ženske.Zbog nekog umora pomislili su da će zaspati ko klade. Ali prvi se oglasi djed; .-Petre jesili budan,idi po luč pa ga zapali da ti djed nešto odmah pokaže. Petar ni oka sklopio odmah ustade i posluša djeda zapali luču.Soba svjetla kao da je dan.Petrove oči ko mačije sa ugradjenim infracrvenim zrakama,kada ga zahvati plamen od luča i obasja Petrovo lice. Ustao djed, te ispod svog kreveta izvlači drveni kufer,a ključ vadi iz džepa ječerme.Pozva Petra da se prikuči bliže.Djed je izvlačio neka platna iz kufera.Kako koje izvuče tako i obrazlaže. Ovo su barjaci. Ovaj što držim u ruci je za radikale,ovaj drugi za cara i kralja,ovo je četnički,ustaški.Ovaj ti je talijanski.Sad me dobro slušaj.Ti ćeš češće odlaziti na našu njivu zvanu Brijeg,kada ugledaš vojsku da ide od Miloševe kose,dotrčiš kod svog djeda,a moje je da radim dalje.Jesili razumio traži potvrdan odgvor od Petra.Petar je potvrdno rekao da mu je sve jasno samo mu nije jasno,ono bijelo platno zašto ono služi. Djed poče da suče brčine svoje prema dolje i smije se.Vidim ja da ću imati svoga nasljednika,djedovo pametno. Sad će tebi djed sve na tanane objasniti.Pobogu kako sam to mogao zaboraviti sam sebe pita djed. Da nije bilo ovog bijelog platna ti danas nebi razgovarao sa svojim djedom.To ti je “BIJELA ZASTAVA” Ona ti može spasiti život. Vidi djeda valjda mu se sve pomutilo,da mu jedno bijelo platno može spasiti život,hoće reći djed možda da u njega neće metak? Kada “guzici” i glavuči” dodje zort,a rat je taj koji joj čini taj zort,tad u tom zortu sve činiš samo da ostane ona na ramenu.Kad bude stani pani izvlačiš bijelu zastavu i vojnici te ne ubijaju.To je po medjunarodnom ratnom pravu nije djed izmislio. Samo ti pitaj svog djeda,jer i tebe čeka vrijeme koje je pred tobom da imaš svoj kufer.Eto ovaj kufer je nosan do Solunskog fronta.Prešao je i Albaniju i more i još se drži.Kad bi on progovorio tad bi ti vidio svog vraga.Poslije svake bitke ti se prošetaš po bojnom polju da te drugi ne opaze i polako skidaš jednu po jednu,samo treba malo da pripaziš da se koja u prst ne zabode. -Šta ako se djede neki mrtvac probudi? Djed se zajapurio i krivo mu bi što ga unuk ovako zeza,pa samo što nije prokukurikao kao pjevac. -Đe viđe da mrtav prdi.Tajib Omerdć 10:10, 14 septembar 2008 (UTC) RATKO MLADIĆ General VRS Ratni zločinac (26.05.2011.Četvrtak) SA ISTOKA RUJNA ZORA RUDI SRBIJA SE POČELA DA BUDI MAJSKA NOĆI BRZO NE OSVANI PRAVOSLAVLJE U SRBIJI STANI TRADICIJA OD SOLUNA GRADA ĆIRIL METOD KOD SVOJIJEH STADA TO JE PRIČA JUŽNIJEH SLAVENA ZA SRBIJU TEŠKA SU VREMENA RATNA TRUBA JOŠ UVIJEK SVIRA BOSNI ZEMLJI NEDAJU JOJ MIRA SREBRENICA CJELOM SVJETU ZNATA RATKO MLADIĆ IZ PROŠLOGA RATA ZADUŽBINA DA JE NJEMU DATA DA ODIGRA POVIJESNU SCENU USRED NAŠE SREBRENICE GRADA ON TURCIMA DA SE SVETI SADA POBIJO JE NA HILJADE DUŠA NJEGOVA SE MORALA DA SLUŠA ON PONOVO NAREĐENE DAJE U BRATUNAC MORA DA SE IDE JOŠ DA BIJE DA GA DRUGI VIDE BOŽINOVCI BOSANSKO JE SELO KOD KALINOVIKA ONO LIJEPO SJELO SAD JE CRNO NIMALO VESELO U TOM SELU SVIJET UGLEDAO PRED SVOJIM OGLEDALOM STAO SAM JE SEBI ON ZADATAK DAO HOĆE RATNIK DA POSTANE ZNANI IDI TAMO U VOJSCI I OSTANI DOČEPO SE SRPSKOG OFICIRA NIKOM VIŠE ON NEDAJE MIRA NAREĐENJA ON IZDAJE LAHKO VELUŠIĆE POFALIĆE TUCI SAD ĆE TURCI BIT NA VELKOJ MUCI

SRBA TAMO NEBIJAŠE MNOGO

SVE ZA SPRSTVO ŠTA SAM DRUGO MOGO NIKAD SRBIN PISAO SE NIJE JUGOSLOVEN POD TIME SE KRIJE KARADŽIĆ JE TEŽAK SRBIN BIO AL MU NIKAD MLADIĆ TO NEREČE KARADŽIĆA ZATO SADA PEČE ŠTO U HAGU NEMOŽE DA SPAVA ZBOG MLADIĆA STALNO BOLI GLAVA JEDVA ČEKA DA MU VIDI LICE GENOCIDNOG ZLOČINCA UBICE ZAPJEVAĆE ONU SRPSKU STARU MARŠ NA DRINU ONU LI TI STARU ZBOG TEBE SAM PROMJENIO LICE ČUJEM DA SI ITI IME DAO RATKO MLADIĆ TI SE NISI ZVAO MILORAD KOMADIĆ SEBI IME DAO JA SAM BIO DABIĆ A TI RATKO MLADIĆ U SRBIJI NASATAO JE BIJES TREBAT ĆE IM POVELIKI LIJES ZA SRBIJU BILO BI TO SPASA SAD SE ONA EVRO ZATALASA NEJMA VIŠE ONE ČETNIČKE PJESME NASRED ZEMLJE SRBIJE MORA DE TRESNE DOKTOR ŠEŠELJ MORAT ĆE DA SVATI SA BOSNOM SE NIJE IGRATI POLOMIT ĆE I NOGE I RUKE SADA U HAGU VELIKE SU MUKE VELKI SRBI ŠTO NO NEKAD BILI U MIŠIJU RUPU ONI BI SE SKRILI PROMJENILI I IME I LICE TAKO RADE SRPSKE KUKAVICE BORIS TADIĆ PORJEKLOM IZ BOSNE SRBIJA JE CIJELO VRIJEME ZNALA I UZ RATKA I OSTALE STALA DOĆ DO HAGA ONA NIJE DALA KADA SILA POMOLI SE VEĆA SVE POPUCA KO NATRUHLA VREĆA OJ SRBIJO TO JE TVOJA SREĆA NA BALKANU OSTALA BI SAMA NI RUSIJA NEBI BILA SVAMA LAZAREVO NEMOJ BITI BJESNO U HAGU MU NEĆE BITI TIJESNO NEĆE BITI ONE VLAŽNE SOBE NI PIŠTOLJA ZA NEKAKVE PROBE SRBIJA ĆE DOĆI SADA TOBE NOVI PUT SE ZA SRBIJU SPREMA ZA DODIKA TAMO MJESTA NEJMA OSJETIO DA SE GADNO SPREMA OD REFERENUDMA NIŠTA NEMA I NJEGA ĆE OVA PRAVDA STIĆI BOŽIJOJ PRAVDI I ON MORA PRIĆI BOSNU NIKO POKORIJO NIJE ZBOG ŽALOSTI SAD BI BOSNA MOGLA DA SE SMIJE BAŠ KOINCIDNCIJE U MAJU 1992 SKUPŠTINA JE BANJALUČKA BILA KAD JE RATKA MLADIĆA ZA KOMADANTA SRPSKE VOJSKE IZNJEDRILA NA ZADATAK LATIO SE TADA BOSNU ZEMLJU U SRPSKU PRETVORITI SADA POKUŠO JE NA HILJADE SCENA SPUSTILA SE ZAVJESA NA POLA BANJA LUKO NE BUDI OHOLA HE MOJ RATKO BUDALINO STARA ROMANIJA NEĆE STOBOM DA RAZGOVARA HEJ MO BORE NIKAD VIŠE JA U TEME MOJ ZLATIBORE SAD SE KUPA U VLASTITOJ MUCI NIKAD VIŠE PRIĆI BANJA LUCI I PO CERU SAD TE ZMIJE ŽDERU I POVLENU TI RUSIJO MILA NEKAD DAVNO TI SI RATKA SVILA MANASTIRI SAMI OSTADOŠE ŠTO U TEBE ZLOČINCI SVRAĆAŠE ZVORNIK GRADE NEK TE MORE JADE HEJ VALJEVO GDJE NESTADE I U BANJI VRĆICI SAD ĆEŠ DOBIT I TI PO GUZICI NEK TI SADA SARAJEVO BUDE HOBI KAD U HAGU POČNE DA SE DROBI NEJMA VIŠE TERORIZIRANJA CIVILA DOŽIVOTNA U HAGU TI BILA OVA PJESMA BOSANCIMA DRAGA RATKO MLADIĆ DOČEPA SE HAGA

(Tajib Omerdić,Petak,27.05.2011.Stjepan Polje)