Bez nade/XI

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Bez nade – glava XI


Nadošlo proljeće godine 1881, blago i ugodno, a s proljećem se i zelenilo osulo. List izbio po baščama, i vinogradima, nebo se divno vedrilo, sunce grijalo, a odasvuda počelo odisati novim, mladim životom.

U planinama naokolo Mostara još je bilo snijega, koji se je nadaleko bijelio, laštio i sjajio prama sunčanom sjaju. Nu dolje je već prilično toplo bilo, a zimi iščezao i zadnji trag. Ljudi odložili zimnje ogrtače, a čaršinski život poprimio onaj obični svoj veseli, šumni lik. Kako se snijeg pomalo otapljao ili negdje daleko kiše padale, onako i Neretva više nabujala i uzbjesnila, opljuskujući bijesno mutnom vodom o kamenje i pećine.

I nad sami Mostar, nad njegovu okolicu nakon ono lijepih, vedrih dana nadvili se debeli, tamni oblaci. Kiša počela sipati, lijevati, a potocima po gradu sapirala je ceste i ulice. Kao da se je nebo otvorilo a uz kišu napala i jugovina. Kud god okom moreš doprijeti, sve oblaci prekrili i kiša pljuštala. Cijelo popodne, cijelu noć nikako nije prestajala, već tek ujutro do idućega dana raspukli malo oblaci, nebom se rastjerali, da se opet brzo sastave. Čaršija se bila napunila radinim i zaposlenim svijetom. Neretva porasla još više kroz noć, a jutrom uz njen šum iz daleka dolazila neka mutna orljavina i tutnjavina, kao da se negdje brda ruše. Najednom to počelo zaglušnije, kiša udarila jače, a svijet se donekle prestravljeno okretao i ogledavao, kao pitajući šta bi to imalo biti.

U kahvi na Đerizu sabralo se radi kiše i nevremena dosta svijeta. Po samoj odaji kahve – i ne gledajući na dvor – vidjelo se da je kišno vrijeme, jer je tavan bio vas mokar od hodanja i mokrih stopa onih koji su dolazili. Uz pendžer nad Đerizom sjedili su jedan spram drugim Mehmed Alija i Salko, oba podbuhla i zakrvavljenih očiju. Kano da su slušali pljusak kiše, pa su samo pogledali kroz pendžer i očima hvatali po mutnoj Neretvi.

– A – šta veliš, Salko – noćas? Dina mi, ona mi kaurkinja zavrti glavom! – domisli se Mehmed Alija da nešto rekne. A lijepa je – uh! skrinu zubima, nasmija se, stjerav podsmijeh samo u oba kraja usnica i stisnu ujedno obje šake.
– Jȁko su ju u mehanu nabavili – ama znaš li? Vidio sam da i Hilmo oko nje oblijeće. Odem ja ovako preko dana, na koju čašu rakije – ne radi sebe, već da vidim hoće li ona koga drugoga mimo tebe!
– Pa – pa? Kako će – bolan – a ja sam joj dao dosta darova.
– Aa! i Hilmo oblijeće oko nje!
– Neka ga!
– Ali te kod nje ogovara...
– Hilmo?
– Jest ja! I ne samo kod nje, već i kod tvoga oca – kazuje onu i maže – a da se sam prikaže dobar – kako ti opet obilaziš naokolo...

Mehmed Aliji kao da ne bi ugodno što je čuo, pa nekako čudno pogleda i malo više problijedi.

– Dat ću ja njemu, kazat ću mu s kim on ima posla! – stisnu Mehmed Alija šaku. A kad si to saznao?...

Na blizu zalomi tutanj, te Salku zaustavi da što odgovori. Udario buk, kao da gromovi pucaju – a uz bijesni šum ne čuje se drugo ništa. Svi se u kahvi prestravljeno ogledaju, svi nagrnuše na pendžere.

– Hajde, da vidimo šta je! – pozva Mehmed Alija Salku, diže se i izleti kao strijela, odjuri preko ćuprije pa na Tepu.

Kiša pljušti, kô Bog hoće, a ori da se ništa drugo ne čuje. Cestom zasu voda – i niz Suhodolinu zaderao dronjo kao brijeg, veliki brijeg, pa bjesni i kida, zanosi dućane, valja kamenje i ruši se još snažnije, još bjesnije u mutnu Neretvu, povlačeći za sobom sve što je na putu našao.

Svijet gleda zapanjen – a onda nasta vika i dovikivanje. Gotovo pola Kujundžiluka pod vodom, pa se je bojati da nije tko nastradao.

Grozan je bio čas...

Mehmed Alija je gledao s dućana – na cestu se nije moglo od kiše i od potoka. Više od pola sata dronjo je udarao, zaglušno šumio – a onda sve manje i manje, dok ne splasnu.

Prestala i kiša, a čaršijom se po cesti cijedila voda, kud je čas prije potocima tekla. Niza Suhodolinu još je tekla – ali slaba i mirnija. Nu mjesto vode – niz cijelu Suhodolinu, pri krajima, po cesti navukla se brda pržine i prekinula puteve. Dućani u blizini iskidani, kamenje naneseno – a ona strana Kujundžiluka nad Neretvom, što je gledala prema Suhodolini – bila je pa je više nema. Sve odnio dronjo i Neretva.

Razgaljivalo se nebo, prestao dronjo – al' Neretva bijesno udara. Porasla visoko, visoko do pod ćupriju, a vrhom vrtložne vode plove, lete i grede i vreće brašna i samari i sve što je toj nenadanoj nesreći moglo biti na putu. Ljudi se okupljali, išli razgledavati i uvjeriti se kolika se je nesreća dogodila. U Podveleži, gore u planinama, eto se otopio snijeg i vodu nagnao, krčeći sve što je smetalo. I na Carini je bio dronjo niz Mazojice, pokidao vinograde, razrušio kuće. Bilo je žaobe i jauka.

Mehmed Alija je tu ostao više od sata, pa se opet vrati preko ćuprije. Bio je – leteći kroz pljusak – vas mokar do kože. Hitio je doma da se presvuče.

Oca je našao doma. To jutro nije mogao izići radi pljuska, a i radi toga jer se je tužio na glavobolju.

– Gdje si ti bio? – viknu hanuma na Mehmed Aliju – pa onda polagano, kad je upravo uza nju prolazio: – cijelu noć?
– Strahota šta je bilo! – zamahao Mehmed Alija rukama, kao da nije ni čuo materina prigovora. Snijeg se noćas u planinama otopio, pa jutros – evo sada na – udario dronjo – i sve uništio. Išao sam da gledam na Mazojice – lagao je Mehmed Alija, i – sve nam vinograde iskrčilo. Ni trsa nije ostalo!

Hanuma od prepasti stisnu rukama, a Alaga mrko pogleda.

– Eto – poče muklo a očima izvali na hanumu – ti si kriva. Šta imamo sad od toga? Htjedoh i ono prodati – a ti nikako, već me odvrati, veleći da će biti vremena. Tolika šteta! Više nikada da me nisi odvraćala! – omjeri ju Alaga još jedanput. Ja ću raditi što ja znam!

Mehmed Alija iziđe na tavan u odaju da se presvuče. Đulsa mu iznijela svu presvlaku. Dok mu je ona unosila i metala, Mehmed Alija ju je oštro pogledavao sa strane, a nekoliko je puta bio otvorio usta, kao da će ju nešto upitati – nu ne izusti ni riječi.

Sve do iza ručka nije smio iz doma izići radi oca. Ali zato dok prošao ručak, jedva je gledao da izmakne i da nađe Salku. Htio je čuti još štošta, sve, kako mu Hilmo misli kvariti poslove kod one djevojke što poslužuje u gostioni na priječkoj strani, i koju on gleda od neko doba, umiljavajući joj se na svaki način.

Mehmed Alija je tražio Salku, ama da budu nasamu, da se mogu po volji narazgovarati. Stoga kad su se sreli, otišli su i zavukli se u Ivinu mehanu pod Humom.

– Sad mi opet sve kaži! – napadne na nj Mehmed Alija.
– Tako ti je kao što ti rekoh. A ja ne bih mogao toga podnijeti. Sramota bolan i za te i za tvoje: Hilmo oblijeće oko onake Švabice – a ovamo – znaš beli i sam, zalazi tvojoj sestri na vrata. Ja toga ne bih dopustio.
– I neće više! – zakle se Mehmed Alija. Ubit ću ga da ga još gdje vidim – a Đulsi ću počupati kose. Šta, da onaj kaurin moju sestru...?
– Eto vidiš, kakav je – a sve nas je odbjegao, pa to korse kô ne da mu se s nama, već hoće sam... Sve pred nama izmiče – ta znaš – nigdje ga ne mogosmo zateći. Alčak!

Mehmed Alija je zamrzio odjedanput Hilmu – zamrzio ga jako, silno. Kako i ne? Ta hoće da mu Hilmo primami onu curu – na koju je sam on potrošio toliko novaca, donosio joj darova. Pa još taki čovjek da ašikuje s njegovom sestrom? Toga nije mogao dozvoliti.

Jedno je jutro namjerice ostao doma, a mati mu – kao da je učinila po njegovoj želji, otišla u tetke. Mehe također nije bilo – već sama Đulsa, te on u odaji. On ju zovnu.

– Čujem ja da ti dolazi Hilmo!

Đulsa ga samo pogleda.

– Pa šta? Dolazi i dolazit će.
– Komu ti tako govoriš?
– Što ti smeta Hilmo? Neka mi ga...

Mehmed Alija je bio mamuran i zlovoljan – a Đulsine ga riječi uspališe. Diže se i uhvati ju za pletenice.

– Reci još jednom... de – hoće li ti Hilmo dolaziti?
– A što neće – tko će mu zabraniti?
– Na! – zamahnu Mehmed Alija šakom iza svih naramica i udari sestru po obrazu, pustiv joj pletenice.

Đulsa se uzdrma, problijedi, uhvati za lice – i uz teško jecanje proli suze.

Mehmed Alija pogleda za njom kad je plačući izlazila, pa kano da je požalio što je učinio.

– Neka, neka – to je i tražila! – umirivao se on. Bilo mu je donekle žao, nu kad se sjeti Hilme, ne, ne, ona ne smije na nj misliti!

Đulsa je bila slaba i nemoćna da što učini, a nije joj se dalo da se komu potuži. Koliko ju je boljelo što ju je Mehmed Alija udario, još joj je teže bilo kad se je stala pitati zašto je to bilo? Od svoga brata – koga je ljubila iskreno, kao što može dobra setra ljubiti onoga koga joj je mati rodila – nije se tomu nadala. A i zašto? Šta mu je skrivila, šta li učinila? Dvorila ga je kao starijega, gledala mu u svemu udovoljiti, pa nije nikada ni mrve ništa uradila čim bi ga mogla rasrditi. Pa šta on ima proti njoj, proti Hilmi, proti njezinoj ljubavi? Znala je dobro da joj se je brat u zadnju godinu, godinu i pô silno promijenio, da je postao čudan, da ne dolazi doma uvijek, da je osorniji – a za to bi bilo još manje razloga da se na nju obara. Pa on da se protivi njezinoj želji, da s njom tako postupa jer joj Hilmo dolazi? Otkuda i s kojim pravom more on to učiniti, i to sada kad već i mati i otac znadu za njezinu ljubav, kad je već utvrđeno da će ju Hilmo prositi?

Đulsa je dobro – ako ne vidjela, a to barem osjećala onako slutom da je njezina okolina sada drugačija nego li prije kad je bila još manja, mlađa. Na materi je opažala da već nije onakova kao prije. Sad je smrknuta, zamišljena; – prije dobra, kao što je kruh dobar – sada se znade često puta razljutiti. Nije joj sve uvijek pravo bilo, a katkada bi znala po čitavo popodne sjesti sama pa da s nikim ni riječi ne progovori. I otac joj se je promijenio. Malo je kada u zadnje dvije-tri godine na njegovu licu vidjela onaj smiješak kojim joj se je smijao nekada, kad bi ga djetinjom nevinom radosti dočekivala na dnu ulice ili na avlinskim vratima, pa mu se hvatala oko čakšira. Ona nije shvaćala ni razumijevala tih promjena – ali ih je dobro opažala. Koliko li je puta zaželjela da otac i mati i sva djeca onako navečer sjednu na okupu, pa da se razgovaraju, smiju i zabavljaju kao prije. Sada kano da je toga običaja u kući nestalo, kao da je glavnja pala i jedno od drugoga rastavila. Otac nema kada da se doma ustavi, već sve s drugima biva, sve mu je drugo preče, a kad se doma nađe – onda nije sam, već se oko njega okupe nepoznati i poznati ljudi, te tamo gore u odaji nad baščom razgovaraju. Učinilo joj se je kao da oca upravo otimlju i tuđe od kuće, a kad bi ih iz sobe iza pendžera gledala gdje se jedan po jedan povlači po avliji – bilo joj je da ih odmah rastavi, rastjera. Kano da ih je zamrzila – tako ih nije mogla gledati. Pa još u zadnje vrijeme... Od zimus počeli se i momci nekakvi sastajati na sijelo Alagi i Mehmed Aliji. U razgovoru s materom razabrala je da se tu misli o nekakvu bježariju – ali dalje nije htjela pitati i raspitivati. Nije joj se dalo jer je opet među tima vidjevala Salku. Poznavala ga je po kazivanju. Nikada joj nije prije na um ni padalo da ga pogleda, ma da išta o njem pomisli, al' sada, otkako je počeo u njih zalaziti na sijela, neugodniji joj je bio nego i jedan drugi. Nije joj nikada ništa učinio, s njom nikada riječi progovorio, al' otkad ga poče razmatrati da se osobito voli s Mehmed Alijom, odmah joj je ispao iz volje, mada joj ni prije u njoj nikada nije bio. Zašto se on hoće s Mehmed Alijom? Pa ovo kad se ovdje kupe radi nekakvih dogovora – zašto nije s njima i Hilmo? – Ha – a tko bi mogao biti kriv da se je Mehmed Alija raspušćao, da to već svatko znade? Neće li tu biti razlog kakav što se Mehmed Alija, kako je slušala, tako voli sa Salkom, neće li tu biti koji povod da ju brat grdi radi Hilme, Hilmu mrzi i radi njega da s njom tako postupa, čemu se od svoga brata nikada nije nadala – a najmanje sada, kad su i otac i mati za to da ona pođe za nj?

Boljelo ju je što ju je upravo Mehmed Alija udario, boljelo ju je i ono kuda ju je udario, malo je i zaplakala i razglabala u sebi o toj stvari – nu brzo se je opet stišala i umirila. Nekuda joj bilo – ma i nejasno – kô slatko što je morala malo podnijeti i pretrpjeti radi Hilme, a onda sjetivši se da njezinoj ljubavi s Hilmom ništa na putu ne stoji, a sam Mehmed Alija ne more ništa učiniti – opet se je brzo smirila i razblažila, gledajući unaprijed one slatke, toli željno snivane časove koji će tek doći. I odmah je zaboravila što joj je brat učinio, zaboravila da je u prvoj vatri i sama mislila da se radi toga potuži materi – zaboravila je sve – samo što nije zaboravila Hilmu, rastapajući se i blažeći svojom čistom, nepomućenom ljubavi.

Nastalo je već lijepo vrijeme, brzo sredina proljeća, a Alaga nije još ništa govorio o iseljivanju. Hanumi je to donekle bilo i čudno a i povoljno u zadnje vrijeme, jer se nije mogla nikako sljubiti s mišlju da bi svi ostavili zauvijek ovu kuću, ovaj kraj, pa otići tamo gdje nigdje nikoga ne poznaješ, nit li drugi tebe poznaje. Hanuma imala dosta briga na glavi, dosta muke, pa nije pravo ni imala kada da misli o onomu što joj je jedanput zimus Alaga rekao. Nikako se nije mogla smiriti radi Mehmed Alijina života – a Alagi se bojala potužiti da ne bi sina sasvim istjerao, kako se je nakon one nesreće bio zaprijetio. Boljelo ju je šta Alaga radi: nikad nikakva posla, već sam pusti trošak, a uvijek prodaj nešto danas, nešto sutra. Kroz tri godine kuća silno spala i otančala, kô kad nitko ništa ne radi, a svi skupa troše. Jedina joj ugodna briga bila Meho i Đulsa, nu brinući se u zadnje vrijeme Đulsinom srećom – a opet i radi ostalih briga – Mehu nije više tetošila kao prije. Sad joj je bila jedina misao i želja da Đulsu namiri, da ju vidi sretnu i zadovoljnu, kako i sama djevojka želi. Tu se je osjećala sretnom: – momak je bio kao da ga je dobar čas poslao. Gdje je god čula govoriti o Hilmi, svagdje najbolji glasovi, kako je dobar momak, valjan i vrstan trgovac. A opet i Alaga je bio za tu ženidbu – još malo pa će biti sve gotovo, i prosidba, i vjenčanje i sve.

Alaga se je raskrstio s misli da seli u proljeće. Jedno radi Đulse, a drugo, što je bilo za nj puno i mnogo važnije, radi glasina, koje su se pronašale. Dolazile su vijesti da svijet radi vojaštva bježi u goru, da će se sastavljati čete, da će se udarati na Švabu, a tad da će i sultan poslati svoje vojske. To će onda napasti kao mrav, i nema druge, onda je Švabi odzvonilo. To je znamenita stvar, a upravo onako kako je on mislio i želio. Ne gibi – to će biti sve tako – pa zašto da ne čeka i da ne vidi šta će od toga biti? Ako sve uspije dobro, kao što i hoće – zar ne bi bila najviša ludost da se iseli? Jedino mu je muke zadavao Mehmed Alija: ako njega uzmu? Nu neki su kazivali da jedinke neće pod pušku: a i Mehmed Alija je jedinak, jer bogme, Meho je još dijete. Dakle njega za stalno neće. Al' zato je ipak – za svaku sigurnost – pomišljao i na to. A on je o tomu i razmišljao i razgovarao također radi drugih, da im uzmogne dati savjet i kazati zgodu kad mogu ubjeći. Stoga se je u njega na sijelo osim starijih ljudi sabiralo i momaka. Isto tako je pušćao Mehmed Aliji da se i on s drugima sastaje i razgovara: kad je opća pogibelj – dobro je mislio Alaga – valja i svaki sa svoje strane da se brine i nešto radi. A Mehmed Alija je savjesno vršio i izrabljivao to povjerenje i dozvolu. Po čitav dan ga nema doma i nekad i noću izostani. Otac mu je davao novaca da uzmogne sjesti među ljude. Jedno dva puta ga je Alaga vidio pijana – ali mu nije ništa zamjerio, jer je držao da je to Mehmed Alija učinio od žalosti i brige, od ljutnje i bojazni pred onim što se na nj možda sprema. Pa napokon – i drugi su momci to isto tada činili, koji gotovo nikada nisu okusili nikakva pića, a sve od očajanja ili beznadnoga veselja: kad se ruši sve, neka i to pada, svakako se primiče odsudni čas, pa što dragi Bog dade. Tko bi i mogao u taj čas što mlađariji zamjeriti? – I tako je Alaga Mehmed Aliji sve oprostio.

A sada – kako je on sada sretan bio u svom Mehmed Aliji! S njime se je razgovarao kao s odraslim čovjekom – i nikada da bi pomislio da bi njegov sin za ranijega mogao tako ozbiljno i lijepo misliti. Mehmed Alija bi sam odmah svaki govor svraćao na Švabu, na vojništvo – pa bi govorio i ljutio se, mahao rukama. Sam Alaga priznavao je u sebi da tako nikad žestoko nije ni sam u sebi govorio kao Mehmed Alija, pa se je od – milinja gotovo rastapao i u sinu ponosna srca gledao valjana, vrijedna i odlučna turčina. Koji drugi otac – mislio je Alaga – more biti tako sretan da ima takvoga sina? – I on bi ga odmah pomilovao, ogrlio – ama mu se nije dalo da se odmah pred sinom oda i da mu pokaže koliko mu je ugodio: ta pred mlađim ipak se valja držati malo ozbiljnijim, hladnijim.

Kad se je jednom sastao s Omer-efendijom, ipak je uvidio da mora malo oštro opomenuti sina.

– Zar ne vidiš, bolan Alaga, šta ovi rade? Koji misli da bi ga moglo uzeti u soldate, to ti sada svaki pije, pa nikad da se otrijezni od rakije. I po šerijatu je bolje da ode ovoga cara služiti nego da se opijaju. A dina mi, valjalo bi im i da ih uzmu, ne bi li se malo primirili i pameti dozvali! Već ovako boje se i ne boje – a sve pij danas, pij sutra. Kad misle nešto učiniti, eto, neka se svi saberu pa neka bježe u goru, kao što i vele – te sad je lijepo vrijeme, ili nek sele u Tursku, kad kažu da je tamo bolje. Ništa to – ama pripaziš li ti na svoga Mehmed Aliju?
– Što?
– Čini mi se, kako sam čuo, i on koji put potegne, pa se napije. Bolan brate, ne valja tako!

I zbilja, Alaga je jednom prikorio Mehmed Aliju. Poslušao je Omer-efendiju.

– Šta ja čujem, kaurine? Kazuju mi da si pio – čuješ li, da mi nisi više toga učinio!

Kad su počele oblasti paziti i nadzirati gdje se sijela sastavljaju, Alaga je odmah vidio da mu je kuća na nezgodnu mjestu, pa da bi ih mogli lako naći. Zato su odredili u zavučenoj ulici, podalje malo, u jednoga od prijatelja da se sastaju, da ne bi kod Alage bilo neprilika.

Mehmed Alija se redovno sastajao sa Salkom, a nije rijetko bivalo da je Salko izjutra ili po ručku došao u Saje da tamo pričeka Mehmed Aliju. Dok bi ga čekao, sa Sajom bi se nadugo i povjerljivo razgovarao, a nekoliko puta joj je donio i darova u jagluku ili u hartiji. Salko je činio sve što je držao da će biti Mehmed Aliji po volji. A znao je dobro da ne može njegovu prijatelju dan proći, a da se jutrom ili po podne ne vrati na Carini lijepoj krčmarici. Stoga bi Salko sam uvijek prvi tamo pošao, ili dan prije, kad bi se rastajali, Mehmed Aliji pripovijedao kako će biti lijepo, kako li će se ugodno zabavljati kad sutra odu lijepoj krčmarici.

Jedno se jutro Mehmed Alija digao pokasnije. Daleko sunce poodskočilo. Sinoć došao doma negdje iza ponoći, a ugrabio zgodno, kad mu još otac nije bio došao sa sijela. Bio je sa Salkom u lijepe krčmarice, a ona ga ispratila o ponoći s riječima da ga i sutra očekuje. Tako bi mu uvijek rekla – i Mehmed Alija bi joj uvijek išao. Digao se i umio nad ledenom, obukao i uredio. Ama je bio nešto nezadovoljan. Hvatao se po džepovima, pa se onda ogledavao naokolo po odaji. Kao da je nešto izgubio pa traži. Onda uze hodati polagano i iz odaje zalaziti u odaju, gledati po avliji, po bašči. Napokon otvori odaju, što je bila u dnu tavana i razgleda se po njoj. Oko mu pade na materin sanduk, u komu je opazio ključ. Pogleda opet na tavan, niz basamake, okrenu glavom da namjesti uho, ne bi li što bolje čuo – i primaknu se sanduku. Otključa ga, pa poče po njemu prebirati lijepo uređene i presmotane haljine. Prebirao je najprije s jedne, pa onda s druge strane – dok napokon ne izvuče materinu dizu[1], ogleda ju, izvadi čakiju i odreže mahmudiju[2]. Opet metnu dižu gdje je i bila, al' taman da će sanduk zatvoriti, u odaju dođe Đulsa.

– Šta, jadan ne bio, prebiraš po materinu sanduku? – preplašeno ga upita sestra.
– Što ti imaš govoriti? – Šuti – ako riječ kažeš i materi pripovjediš – znaj da ću zbosti i tebe i Hilmu...

Djevojka trgnu na se i sva problijedi.

– Čuo sam ja stvari i o tebi i o njemu. Da si mi odmah umuknula – čuvaj se – ni riječi! – oštro joj zaprijeti Mehmed Alija.

Mehmed Alija brzo zatvori sanduk, još jednom pogleda Đulsu, da je jadnica sva protrnula, pa izleti na dvor.

Išao je kao da je za njim potjera. Pred kahvom na Đerizu susretnu ga Salko.

– Hoćemo li – a? – namignu Salko okom preko ćuprije i nasmije se.
– E ja šta!
– Imaš li ti što para?
– Imam, imam dosta!
– Otkuda ti?
– Uzeo sam ocu jutros tri oke duhana u demetima[3] pa prodao. Nije mi otac htio dati, već nešto malo – pa sam morao. Privezao duhansku iglu za mlat, a onda nabadaj sve demet po demet i vadi kroz pendžer – jer je duhan pod ključem.
– Ja sam morao jučer mehandžiji ostaviti sahat za piće – ma svejedno, imaš ti! Hajdemo!

I pođoše preko ćuprije. Salko je poveo razgovor o Hilmi, i napadao na nj, jer da on svagdje govori proti Mehmed Alije.

– Da samo čuješ! – uvjeravao ga je Salko. Pa još ima obraza da ti sestri dolazi – a ovamo, kad nije tebi mogao oteti lijepu krčmaricu našao neku drugu Švabicu, pa sve na nju potroši. I on hoće da ide tvojoj sestri...
– Neće, dina mi! Ako ga vidim i zatečem, teško njemu!

U krčmi nije nikoga od gostiju bilo, pa kad su se njih dvojica približila krčmi, na vratima je stala podbočenih ruku još omlada ženska, stasita i jedra i u rastu i u bedrima i u prsima. Lica joj puna i bijela, samo što se sa svake strane od nosa do ugla od usta protegao modrušast nabor, kao i koluti ispod očiju.

Nasmija im se odmjereno, nekako nehajno i pusti ih unutra, sveđ gledajući za sobom na sokak, kao da koga iščekuje. Kad su oni sjeli za stol male, tamne krčmice, u kojoj još nikoga nije bilo, s visine ih je pogledala, držeći suvišnim da ih riječima upita, šta će.

– Najprije ćemo pive, pa rakije – a? – upita Salko Mehmed Aliju.
– Taman tako, daj nosi, gospojo! – reče djevojci Mehmed Alija, pogledajući na nju željnim okom.

Kad im je lijepa krčmarica donijela pivu na stol, Salko namignu lukavo očima, a Mehmed Alija ju sav dršćući i kao bojažljivo tek s vrška dodirnu u debelu i gojnu nadlakticu.

– Nhaa! – uzdahnu on naglas. – Sjedni, gospojo! – pokaza joj Mehmed Alija mjesto da sjedne uza nj.
– Nemam kada! – otrese ona, omjeri ga dva-tri puta i pođe bliže vratima da gleda kroza njih.

Mehmed Alija preneražen razrogači oči za njom, a da ubije tugu, nastavi piti s prijateljem. Trusili su pivu za pivom, a pusta im se oslačala, da nisu ni mogli pomisliti da se dignu. Piće ih razgrijalo, te nisu ni opazili da se je oko podne radi ručka izmijenilo dosta svijeta, a po podne da su opet sami ostali. Napokon im piva dosadi, pa narediše rakiju da se njom zabavljaju.

I četiri sata su po podne bila prošla – a oni sveđ sjede i piju. Salko je već bio uhvatio, a još više Mehmed Alija, komu je jezik silno otežao.

– Amo, amo, gospoja – ahaa! – okrenu se Mehmed Alija na stolici za djevojkom, koja je prolazila besposleno, ali kako namjerice blizu njega. – Zar me ne voliš?
– Dragi moj, – uh! – skoči ova hitro, obujmi ga otraga rukama po prsima, pritište ga na sebe i poljubi u usta.
– Sjedni tu – ovdje! – zvao ju je Mehmed Alija.

Njoj je na krajevima usnica lebdio neki čudan smiješak, a oči joj sveđ letjele na ulicu. Sjela je kao nehajno uz Mehmed Aliju, a onda kô da se predomisli, pa mu prebaci ruku preko ramena i zagleda mu se u oči. Mehmed Alija objesio ruke niza se, napinjući sumorne i krvave oči da ju gleda. Katkad bi samo digao ruku i hitro, rek bi kradom, prevukao njom preko ramena pa preko prsiju lijepe krčmarice, a ona bi se, kad ne bi zaboravila, stidljivo stala braniti od toga.

– Turčin – ti mene nemaš rad! – teško je lijepa krčmarica izgovarala i sebi primicala Mehmed Aliju.
– Ja – ja? – rastvori oči Mehmed Alija, gotovo ni ne nadajući se tomu upitu.
– Nemaš, jer bi mi inače dao kakovu uspomenu!

Mehmed Aliji se od blaženja raširi lice, ukoliko je mogao razumjeti ono što mu je lijepa krčmarica rekla. Taj čas nije se mogao dosjetiti da joj je dao mnogo skupocjenih darova – on je bio sretan što je i opet od njega pitala.

– Evo, donio sam ja tebi! – maši se on rukom u njedra, te iz džepa od ječerme[4] izvadi zlatan prsten – zmijica obavljena nekoliko puta.
– Ah! – začudi se lijepa krčmarica, kao da je htjela i očima prsten uzeti, pa ga stade navlačiti na prst. – Dušo moja! – ogrli ga debelim rukama, nasloni se na nj i stade ga ponovo ljubiti.
– Otkuda mu prsten? – upita se sam Salko, gledajući ga na prstu djevojčinu, koja se kraj Mehmed Alije sjela i neprestano oko njega tetošila.

Oko ićindije nagrnu svijeta – sve mlađarija. Djevojka se je morala dignuti da ih podvori rakijom, a kako im je donosila, onako je svatko za njom gledao, a tko je mogao, i uštinuo bi ju za debele ruke. Mehmed Alija se samo prevjesio preko stolice, a kud god lijepa krčmarica, onuda i njegove oči, gledajući ju u lice. Ona bi se kadgod obrnula i vragoljasto se nasmijala.

I pilo se je dalje, a rakija sve više razgrijavala i otežavala glave. Sunce odavna već palo k zapadu, a mlađarija od brige radi vojaštva udara po rakiji, a rakija podiže ruke da se hvataju lijepe krčmarice. Jedan od onih tek nadošlih otetura se u kut djevojci, stade preda nju i pruži ruke prama njoj, te ju uhvati čvrsto, jedva joj nešto pod glas pripovijedajući a sve klimajući sa strane na stranu. Djevojka mu se smijala.

– Ne kreći u nju! – viknu Mehmed Alija.
– A tko će mi zapovjediti? – lako okrenu onaj glavom.
– Velim ti, ostavi! – poče se Mehmed Alija dizati, i naleti u onaj ćošak gdje je sjedila djevojka.
– De – koga ćeš ti? – namjesti se onaj proti Mehmed Aliji.
– Odlazi otalen!
– Neću!...
– Na! – zamahnu Mehmed Alija i udari ovoga po vratu.

Djevojka skoči, ostali se slete i navališe na Mehmed Aliju, koga je branio sam Salko. Nasta prava tučnjava, udarci padali i odjekivali, a djevojka iziđe na ulicu da zovne stražara.

Dvojica su došla i rastavila ratoborne momke. Četvoricu momaka uhvatiše, dok se ostali izvukoše jedan po jedan. Među ovom četvoricom bio je i Mehmed Alija. Svaki je stražar uhvatio po dvojicu sa strane za ruke i poveo ih sobom preko čaršije. Znatiželjni svijet je gledao za uhapšenicima, a pri tom se smijao i pravio svakojake opaske radi toga kako su momci teških nogu i glava posrćali sad na ovu, sad na onu stranu.

Rječnik[uredi]

  1. dizija, díska, diza (tur.) – niska ili struka od ogrlice dukata, bisera ili korala
  2. mahmudíja (ar.) – turski dukat, kovan za vladavine sultana Mahmuda II (1808–1839)
  3. deme, demet (grč.) – snop, breme, svežanj, naramak
  4. ječerma – vrsta prsluka, dio starinske muške i ženske narodne nošnje