Bosanska piramida sunca

Izvor: Wikizvor
Idi na: navigaciju, pretragu
Podaci o tekstu
Autor Semir Osmanagić
Naslov Bosanska piramida Sunca
Podnaslov
Iz
Izdavač Svjetlost
Izdanje 2
Vrijeme nastanka 2005.
Datum izdanja Oktobar 2005
Mjesto izdanja Sarajevo
Prevodilac
Originalni naslov Bosanska piramida sunca
Originalni podnaslov
Originalno mjesto nastanka {{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}}
Izvor alternativnahistorija.com
Kratak opis
Wikipedia-logo-v2.svg Članak na Wikipediji
Status obrade
U obradi
Obrada u toku. Tekst nije kompletno korigovan i moguće je da još uvijek sadrži greške.
Slika
Bosanska piramida sunca.jpg

Otkriće prve evropske piramide[uredi]

Uvod
Prije 12 500 godina veći dio Evrope je bio pod debelim ledenim naslagama. Međutim, južni evropski obod, od Baskije, preko Španjolske, Italije, Hrvatske, Bosne, pa sve do Turske i zakavkaskih oblasti je bujao ljudskim kulturama. Razvijene civilizacije Pacifika, Atlantika i Sredozemlja ostavljale su jakog traga na arhitekturu, socijalnu organizaciju i spiritualni život južnih Evropljana. A za njih su prostori današnje Bosne i Hercegovine i Jadranskog bazena bili posebno važni kao energetski vrlo potentni. Nekoliko stotina kilometara radijusa, od Save do Jadrana, smatrani su za najprivlačnije u tadašnjoj Evropi. Višemilenijsko prisustvo Ilira i naroda Baskijsko-zakavkaske grupe ostavilo je iza sebe genijalnost oličenu u piramidama, monumentalnim kamenim gradovima i kompleksnim energetskim sistemima. Svemirska kataklizma od prije 12 000 godina i otapanje leda u Evropi izazvalo je podizanje nivoa mora od nekoliko stotina metara. Tragovi civilizacije su prekriveni vodom. Ubrzo, povlačenjem mora i protokom vremena, piramide su prekrili nivoi zemlje i rastinja. Sada imamo rijetku priliku da dodirnemo tragove naših davnih predaka. Od nekoliko dostupnih sličica moći ćemo naslutiti kako je izgledao mozaik.
Mozaik koji čini Bosnu i Hercegovinu svjetskim arheološkim draguljem.

Antropološka genetika mijenja poznatu sliku svijeta[uredi]

DNK revolucija[uredi]

U kancelariju mi zadihan ulazi Juri (Uri) Kelman.
"Semire, imam važnu vijest."
"Sjedi Juri", pokazujem mu rukom i sjedamo za dugi plavi stol.
"Sjećaš se onog mog klijenta, tvornice kartonskih kutija ovdje u Houstonu?" pita me.
Prisjećam se da mi je ranije govorio o firmi za koju je radio dizajn. Juri, šezdesetogodišnji Jevrej, me obično obraduje sa novim pričama. Nekada malo oduži kao sa onom pričom o njegovoj ulozi kao mladog oficira u jevrejsko-arapskom sukobu 1967. godine. Ovaj put je to nešto iz poslovnog svijeta. Ili mi se tako barem čini.

"E vidiš, toj firmi sam donio veliki ugovor. Uključen sam kao dizajner specijalnih kutija u kojima će se prikupljati individualni DNK uzorci iz čitavog svijeta." Ovaj put je imao moju punu pažnju.

"Ovo će biti nešto ogromno. National Geographic otpočinje sa projektom DNK istraživanja na području čitavog Planeta. Finansira ga kompjuterski gigant IBM. Naručuju probnu količinu od 50 000 za prva dva mjeseca. Nakon toga će milioni uzoraka DNK iz čitavog svijeta biti uzeti od svih naroda."
"Koja je tvoja uloga u svemu tome?" pitam.
"Ja dobijam procenat od prvih količina. Zamisli, desetine hiljada kutija…"


Uzbudljiva priča o najnovijem valu genetskih istraživanja kulminirala je 2003. godine. Doktor Spencer Wells, 33-o godišnji američki genetičar, je kompletirao projekat pod nazivom "Čovjekovo putovanje". Višegodišnje proučavanje genetskih tipova na različitim tačkama Planete dovelo je do potrebe da se historija ponovo piše.

Egzaktnom naučnom metodom je dokazano da današnjih 6,6 milijardi stanovnika potiče od zajedničkog pretka iz Afrike. Suprotno mišljenjima da je homo sapiens nastao višemilionskim procesom evolucije, antropološki genetičari pokazuju da je čovjekov genetski kod star samo oko 150.000 godina. I da se kao takav znatno razlikuje od svojih majmunolikih, životinjskih predaka. Epska priča počinje sa afričkim Bušmanima. Po Wellsu, pronađeni su dokazi o migraciji ka azijskom (sibirski Čukći) i australijskom kontinentu (Aboriđini) prije 60.000 godina. Prvi doseljenici su kročili na evropsko tlo prije 50.000 godina…

Wellsova istraživanja su emitovana na američkom PBS TV kanalu 2003. godine doživjevši nezapamćeno interesovanje.



U trećem mjesecu 2005. dobijam interesantan e-mail od Puljanina Alda Matića:
"Poštovani gospodine,
Pročitao sam Vašu knjigu "Alternativna povijest" gdje sam našao puno informacija koje su slične ili identične mojim informacijama prikupljenim iz drugih izvora. Ja jednostavno nemam ambicija objavljivati, a zbog obima raznovrsnih informacija koje posjedujem kroz 27-o godišnje istraživanje sličnih pojavnih interesa, slobodan sam vam ponuditi razmjenu informacija. U zadnjih godinu dana dosta vremena sam posvetio praćenju istraživanja porijekla prvog čovjeka koje vrše vodeći univerziteti u svijetu metodom analize DNK i starosti sa kostiju ljudi arheoloških nalaza širom svijeta i njihovim uspoređivanjem sa DNK današnjih ljudi. Stvoreni su haplotipovi DNK svih naroda tako da se danas zna starost i kretanje većine naroda na planeti. Danas se zna da su Baski najstariji narod u Evropi (40.000 godina), a iza njih Iliri (27.000 godina). Današnji Baski imaju prevladavajući DNK (haplotip) tih prastarih Baska, a današnji Hrvati i dijelom stanovnici BiH imaju prevladavajući DNK (haplotip EU 07) sa Ilirima. Haplotipovi svih Slavena su sasvim drugačiji i mlađi. To iznosim, jer kod mene u Puli postoji naselje staro 7.000 godina (Nezakcij ili Vizaće). Riječ je o Ilirskom plemenu Histra sa visoko urbaniziranim gradskim područjem, sa arheološkim ostacima kulture, nauke i pisma, a koja su izložena u Arheološkom muzeju u Puli. Tamo su pronađeni artifakti koji odgovaraju onima iz vremena Egipatske kulture. (Web adrese koje ovo potkrepljuju: [1] i [2]) Nemoguće je da se ovako visoka civilizacija pojavi sama od sebe. Svi je vide, ali su pored očiju slijepi, jer ne vide ili neće da vide da je ta civilizacija morala od nekuda doći – vjerovatno sa Atlantide. Ostaci pretpovijesnih građevina pored Kaknja (Kraljeva Sutjeska) u BiH, također kriju visoko vrijedne arheološke nalaze, ali izgleda nikom nije u interesu da ih istražuje i objavi… S poštovanjem
Aldo Matić"
(Kao što vidiš, Aldo, nekome ipak jeste u interesu da ih objavi.)
U korespodenciji koja je slijedila, pišem Aldu:
"Dragi Aldo, …Dosada objavljena nezavisna istraživanja o porijeklu američkih indijanaca govore o postojanju pet haplogrupa: A, B, C i D, koje imaju zajedničko porijeklo sa Azijatima (što se i očekivalo s obzirom na dolazak preko Beringovog prelaza, te morske komunikacije između dva kontinenta). Peta haplogrupa, sasvim neočekivano i misteriozno (zapravo niz manjih podgrupa) ima identično porijeklo sa evropskom haplogrupom X; ona se sreće i na Bliskom istoku i u Brazilu (logično bi bilo očekivati da su svi oni potomci Atlantiđana), a starost joj je 36.000 godina. U Srednjoj Americi potomci Maja imaju sasvim autohtonu mitohondrijalnu grupu koja neme veze sa dosad poznatim glavnim grupama (porijeklo sa pacifičke pradomovine čovjeka Lemurije?). Na Ekvadoru je pronađena unikatna grupa C 10 čiji se tragovi ne mogu locirati (ponovo nestala pacifička Lemurska civilizacija?). Ja sam poslao svoje uzorke na testiranje tako da za 15 dana očekujem rezultate za svoju haplogrupu. Pozdrav,
Semir"

I, ponovo, Aldo:
"Drago mi je što ste se javili Semire, ja sam bio više orijentiran na haplotipove Evrope i Bliskog istoka. U Europi haplotipove označavaju sa oznakama EU pa dvocifren broj… Atlantida je bila sjajna i napredna civilizacija, tehnološki naprednija nego ova naša današnja u XXI stoljeću. Jednim dijelom je istraživanje o postanku i porijeklu prvog čovjeka i pokrenuto da bi se utvrdio prostorni i vremenski okvir tog znanja i tehnologije. Ne treba zaboraviti da je Atlantida, s prekidima doduše, trajala punih 17.000 godina. Na cijelom Mediteranu ima puno dokaza o tome, pa i kod nas u Hrvatskoj i BiH. Ne treba zaboraviti da su za vrijeme Atlantide, u Evropi živjeli pored Baska i Iliri i da su imali stalne kulturne i druge veze sa Atlantiđanima. Zato su i bili tako kulturno razvijeni. Pula i okolica su bogate arheološkim nalazištima visoko civiliziranih naselja koja su pripadala Ilirima, i nije mi jasno kako su relativno brzo nakon potopa mogli dostići takav nivo civilizacije osim ako nije prenesena iz ostataka Atlantide. To se za Egipat može sa sigurnošću tvrditi. Treba naglasiti da su u to doba na ovim prostorima sve do Drine živjeli isključivo Iliri, od kojih većina i danas potječemo (imamo isti haplotip EU 07)… Ono što relativno dobro poznajem je rasprostranjenost ilirskih plemena oko 8.000 do 1.000 godina p.n.e. Da podsjetim, kod arheološkog nasljeđa, dubinskim mjerenjem terena nekom vrstom radara-doplera dobiva se slika sasvim drukčija od površinskih nalaza. Šira je, uzbudljivija i pokazuje visoko urbaniziranu naseobinu. Ostaci predmeta iz te lokacije pokazuju visoku kulturu stanovnika. Moje pitanje (samom sebi na žalost) je bilo otkud to na tom lokalitetu bez kontinuiranog razvoja. Ti stanovnici su trgovali sa drevnim Egiptom (mnoštvo Egipatskih predmeta starih više tisuća godina), sa Etrušćanima i na kraju sa Grcima. Zanimljivo je da, kada se pronađe predmet star 8.000 – 10.000 godina, i arheolozi to ne mogu smjestiti u neko njihovo ukalupljeno vrijeme i područje oni jednostavno to "pometu pod tepih". Takvih arheoloških predmeta kod nas ima dosta. I, nikom ništa. Prvobitna Ilirska plemena su obitavala od današnje sjeverne Italije (Veneto) Veneti, Istre – Histri, Rijeke, Zadra – Liburni, Boke Kotorske – Dalmati. Od Zagreba do granice sa Srbijom su obitavali sjeverni Iliri, poznata je njihova kultura u arheološkom svijetu nazvana kultura "Stare Evrope", kao prva poznata u Evropi sa sjedištem u Vučedolu (blizu Vukovara). U Bosni su vrlo napredna naselja Ilira sa visokom civilizacijom i kulturom, stare također oko 7.000 godina, ali neistražene iz meni nepoznatih razloga, iako su artefakti pronađeni na tim područjima dokazano stari, a po kvaliteti i starosti premašuju Grčke. I – opet ništa od istraživanja. Napominjem da se tek pojavom istraživanja porijekla prvog čovjeka pomenutim metodama analize DNK i starosti kostiju moze dobiti prava historijska slika događaja u dalekoj povijesti. Istina, koja po mome zaključku, mnogima ne odgovara. U mome kontaktu i razgovorima sa arheolozima o pretpotopnom vremenu svaka se činjenica i dokaz automatski odbacuju, neće ni da razmišljaju o tome. Ne znam što je tim ljudima. Čini mi se kada bi ih osobno prisilili da idu u to vrijeme i vide događaje svojim očima ne bi ni svojim očima niti dokazima vjerovali."

Mapa migracija[uredi]

Molekula DNK krije u sebi nevjerovatnu priču koja seže u dane nastanka homo sapiensa. Čak 99,9% genetskog materijala između ljudi je identično. Onaj djelić procenta što nas čini različitim je dovoljan da nam opiše mapu migracija (prema: "The Genographic Project", National Geographic, 2005) koja je započela sa nastankom Homo Sapiensa u Africi. Genetičari su uspjeli da dokažu da se DNK svake žive osobe može podvesti pod istog (genetskog) ženskog predaka – prethistorijsku "Evu" za koju se pouzdano zna da je živjela prije 150.000 godina. Za migracije van Afričkog kontinenta se pretpostavlja da su uslijedile prije 100.000 godina mada su genetska istraživanja sa sigurnošću dokazala da su se desile barem prije 60.000 godina, dok je prvi sofisticirani čovjek stupio na Evropsko tlo prije oko 55.000 godina.

Mapa migracija: mitohondrijalna DNK prati žensku liniju migracija

Antropološka genetika je počela da mijenja naše uvriježene predstave o historiji civilizacija. Koncem 1990-ih i početkom XXI stoljeća niz nezavisnih instituta, laboratorija i manjih kompanija je istraživao genetičke potpise ljudi na različitim krajevima Planete.

Mapa migracija koja datira iz 2002. godine je primjer jedne od ne-cenzurisanih mapa. Već tri godine kasnije, 2005. National Geographic objavljuje mapu sa bitnim razlikama koja stvari vraća u okvire "oficijelnih istina".

Između ostalog:

  • National Geographic haplogrupu "B" prikazuje u kretanju iz Azije preko Beringovog prolaza do Južne Amerike; s druge strane, priložena mapa kompanije Family Tree DNA ispravno pokazuje da se haplogrupa B proširila od Japana Pacifikom preko Uskršnjih otoka do Perua i Ekvadora (time dajući za pravo i mojoj tezi o postojanju čovjekove pra-domovine civilizacije Mu, odnosno Lemurije u Pacifiku, koju pominjem u svojoj knjizi "Civilizacije prije početka zvanične historije");
  • National Geographic haplogrupu "X" prikazuje kao migraciju od Male Azije, ponovo preko Beringovog prolaza do Sjeverne Amerike; Family Tree DNA, nasuprot tome, priznaje da je "X" haplogrupa prisutna u Evropi, Bliskom Istoku, Južnoj i Sjevernoj Americi. Očigledno da je ishodište, odnosno centar ove haplogrupe u Atlantiku (civilizacija Atlantide).

Ove dvije anomalije koje National Geographic (finansijski potpomognut IBM korporacijom i The Waitt Family Foundation) jednostavno briše jednim potezom, pokazujući trend i u ovoj naučnoj disciplini.

Filtrirati "istine".

Potvrda teza o Ilirima[uredi]

Priča o Ilirima se u historijskim knjigama svodi na zagonetna "Ilirska plemena" od prije 2.500 godina koja su prethodila dolasku antičkih Rimljana. Ponegdje bi pročitali i da su Albanci tvrdili da su im Iliri bili preci i to bi bilo sve. Najedamput, genetika XXI stoljeća otvara vrata odgovorima. Sedamdeset četiri mlada Norvežanina su bili na medicinskom pregledu prije regrutovanja za vojsku. Uzet im je uzorak za DNK analizu i rezultati su uskoro objavljeni ("European Journal of Human Genetics", broj 10, 2002 godina). Sa izuzetkom jednog slučaja, svi Norvežani potpadaju pod četiri osnovne haplogrupe: EU 18, EU 19, EU 07 i EU 14. Rezultati ne čude, jer su prve tri grupe najraširenije u Centralnoj i Zapadnoj Evropi.

Interesantno je da je najprisutnija haplogrupa EU7 čije je porijeklo iz srednje i južne Evrope. Ili, kako se u istraživanju tvrdi:"…rezultati potvrđuju blisku vezu Norvežana sa Njemcima i drugim centralnoevropskim grupama; Česima i Hrvatima." Ili, još preciznije: "Unaprijeđenje klimatskih uslova koji su pratili kraj zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina su otvorili Skandinavski poluotok kolonizaciji sa juga Evrope." A za period prije kraja ledenog doba se nedvojbeno tvrdi:"… vise od 80% gena Evropljana potiče od malih humanih grupa koji su našli utočište od leda u tri izdvojene oblasti – sjevernoj Španjolskoj, centralnoj Evropi i Ukrajini. Zbog svoje dugotrajne izolovanosti njihove genetičke komponentne su postale vrlo različite."

Nekada je historija južnoslavenskih zemalja počinjala dosadnim predavanjima o "seobama starih Slavena iz Poljske prema jugu Evrope, Balkanu…". Vratimo li se znatno dalje u prošlost postajemo svjesni da je originalni migracijski tok bio upravo suprotan: središnji i sjeverni dio Evrope se naseljavao od Jadrana, prema Njemačkoj, Poljskoj i Skandinaviji."

Potvrdu ovoj tezi nalazimo u naučnom članku objavljenom u časopisu "Science" (Semino O i dr.:"The Genetic Legacy of Paleolithic Homo Sapiens in Extant Europeans", Science, broj 290, 2000): "Kraj ledenog doba u centralnoj Evropi je karakterističan po ekspanziji sjevero-balkanskih grupa, kod kojih je bila visoka frekvencija M 170 Y kromozoma (odnosno haplogrupe EU 07)." Potvrđuju mi se navodi Alda o haplogrupama i njihovoj prisutnosti na Balkanu. Slika se kompletira. Tokom zadnjeg ledenog doba, odnosno paleolitika, otprije 25.000-40.000 godina, tri su evropska humana središta: (1) Iberijsko, u sjevernoj Španjolskoj sa Baskima kao najstarijim evropskim doseljenicima, zatim (2) Balkansko, južno od Save te (3) Ukrajinsko, oko Kaspijskog mora. Prva i treća kultura se moze arheoloski vezati za "Aurignacijskog" čovjeka, a Balkanska kultura pripada "Gravecijskom" čovjeku (koju slobodno možemo nazvati pra-Ilirskom kulturom). Iz ova tri utočišta su se Evropljani raširili; njima su se, prije 9.000 godina, pridružili neolitski farmeri koji su došli sa Bliskog Istoka i koji čine preostalih 20% evropskog genetskog pula. Skorašnja istraživanja na uzorcima balkanskih zemalja ("Prehistoric Gene Flow in Europe", The American Society of Human Genetics", May 2004) osvijetlili su frekvencije haplogrupa.

Najveći postotak prisutnosti pra-Ilirske kulture u Evropi pripada Bosancima!

Oko 42% uzorka populacije u današnjoj BiH se može direktno vezati za paletolitskog čovjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina! Eto, u parapamčad ode teza o većinskom Slavenskom porijeklu naroda Balkana. Drugi značajan utjecaj na bosansku populaciju je onaj sa istoka: Ukrajinsko-zakavkaski (40%). Slian je omjer i kod drugih nacija: Slovenci imaju 38% Ilirske krvi, 20% istočnoevropske, a 11% srednjeevropske. Hrvati sa 38% potiču od Ilira, a 31% iz istočno-evropskih krajeva. Vrlo visok postotak Ilirskog porijekla je i kod Švedjana (40%) i već pomenutih Norvežana (40%). U ovom početnom stadiju razvoja antropološke genetike, rizično je vezati genetski materijal za određene kulture (barem onako kako ih definiše arheologija i historija). Međutim, poređenja se nameću sama od sebe. Tako se za Iberijsku grupu veže Aurignacijska kultura čiji su dobro znani primjeri genijalne pećinske umjetnosti u Francuskoj i Španjolskoj. Na drugoj strani, Gravecijskoj (Ilirskoj) kulturi pripadaju na primjer figurine Venere iz doba paleolita. Ova knjiga će se, u daljem toku, fokusirati i na druge, mnogo veće i značajnije dokaze.

Moja haplogrupa[uredi]

Naravno, došlo je vrijeme da i ja provjerim svoju haplogrupu. U Americi nekoliko kompanija to rade na individualni zahtjev. Prvi razlog je trivijalan: roditelji žele da utvrde da li je dijete njihovo. Razlog broj dva je želja ljudi da formira svoje familijarno stablo idući nekoliko stotina godina unatrag. Moj razlog je, opet, drugačiji: želja mi je da odem hiljade godina unatrag i utvrdim migracije svojih davnih predaka.

Za što potpuniju sliku odlučujem se da uplatim za dvostruku analizu i pratim majčino (žensko) i očevo (muško) familijarno stablo.

Muško stablo se odredjuje prema Y kromozomu. Naime, svi kromozomi kod čovjeka dolaze u parovima. Međutim, kod muškaraca, jedan kromozom (Y) nema svoj odgovarajući par već kromozom X. Kod žena je to par X i X. Zahvaljujući tom kromozomu, muška linija, koja se prenosi sa oca na sina, se može pratiti gotovo nepromijenjena hiljade godina unatrag. Promjene rijetko dolaze, a kada dođu nazivaju se genetskim mutacijama.

Mitohondrijalna DNK se prenosi sa majke na djecu i omogućava nam da pratimo naše pretke po majčinoj liniji. Mitohondrije su, inače, samo-reproduktivne ćelijske strukture. Ima ih nekoliko stotina u svakoj ćeliji. Pošto se ne nalaze u zreloj spermi, oni se prenose samo sa majke na djecu. Na taj način se može pratiti majčino familijarno stablo.

Kompanija Family Tree DNA iz Houstona mi je poslala set za testiranje. Dvije bočice sa tekućinom i dvije četkice kojom se "struže" kožica sa unutrašnje strane usta. Uzorke sam im poslao; iz Houstona su otišli u laboratorij Univerziteta u Arizoni. Na rezultate sam čekao manje od mjeseca.

Dobijam dva certifikata; prvi ("Y – DNA") mi daje broj genetskih odstupanja kroz vrijeme od naše pra-majke Eve. Drugi, mtDNA daje moju haplogrupu: E3b.

Američki nomenklaturni sistem se razlikuje od evropskog. Za haplogrupu E3b se, prema američkim izvorima, vjeruje da se razvila na Bliskom Istoku tokom doba paleolita. Nakon povlačenja leda u Evropi dolazi do neolitske ekspanzije širom Sredozemlja (osobito južne Evrope). Ova haplogrupa je i danas karakteristična za područje Sredozemlja.

Dakle, moji daleki predaci su sačekali da se klima popravi u Evropi i onda su se zaputili put Balkana prije desetak hiljada godina.

U popratnoj dokumentaciji su mi poslali komparaciju moje haplogrupe sa desetinama hiljada drugih uzoraka (imaju bazu podataka od 32995 uzoraka). Interesantno je da, prema ženskom mtDNA testu, nema nijednog identičnog genetskog uzorka kao moj. Mutacija od jednog koraka je zabilježena na Amerikancu koji potječe iz Engleske (zajednički nam je predak); mutacija od dva koraka je zabilježena na uzorcima čije je porijeklo od Italije, Poljske, do Škotske, Rusije, Rumunije, Litve itd.

Analizom muškog Y-DNA uzorka u njihovoj bazi podataka našli su jedan identičan genetski profil kao moj. Poslali su mi i ime: Kenneth Jordan. Nekoliko dana kasnije (u maju 2005.) dobijam e-mail od gospodina Jordana:

"Poštovani gospodine Osmanagić,

Zovem se Kenneth Jordan. Family Tree DNA me je informirala da su 12 markera naše DNK identični. To znači da postoji šansa od 99.9% da dijelimo zajedničkog pretka u proteklih 1000 godina.


Moj osnovni razlog da učestvujem u ovom projektu bio je da utvrdim svoje etničko porijeklo. Moja genealoška istraživanja su me odvela samo 6 generacija unazad do pretka koji je imao ovo prezime (Jordan) i koji je rođen 1810. godine u Južnoj Karolini. Nisam mogao otkriti zemlju iz koje je emigrirao u Ameriku.

Ako želite da se javite, budite slobodni

Ken Jordan"


Ipak, morao sam držati fokus na prethistorijskom dobu, umjesto da radim na svom porodičnom stablu. Nekoliko važnih otkrića u Bosni je tražilo odgovore. I tu mi se iskustvo stečeno kroz putovanja po Centralnoj i Južnoj Americi pokazalo dragocjeno.

Fenomen kamenih kugli[uredi]

Megalitske enigme Kostarike[uredi]

Nakon obilaska kamenih piramida i kamenih megalita dijem Planete odlučujem da analiziram još jedan, ovaj put manje poznati, fenomen starog svijeta: kamene kugle.

Za manje od tri sata leta iz Houstona slijećem pokraj glavnog grada, San Josea. Sa Salvadorom ovo je najmanja država Srednje Amerike sa manje od 4 miliona stanovnika. Smatra se za jedinu stabilnu demokraciju u regionu; nemaju stalne vojske još od 1949. što im osigurava nešto novca za napredniju socijalnu organizaciju u poređenju sa okolnim zemljama.

Na aerodromu iznajmljujem rent-a-car na veliko iznenađenje zaposlenih kada su čuli koliko stotina kilometara namjeravam da prođem, a da mi je ovo tek prva posjeta Kostariki. Nakon pola sata vožnje ulazim u milionski San Jose u kome se i parkiram. Prvi utisak o gradu je da je čist, uredan, prijatan. Stanovnici su uglavnom bijelci za razliku od svih ostalih država Centralne Amerike; naime, 80% je čistog španjolskog porijekla, s tim da je samo 17% mestika.

Milionski San Jose, glavni je grad demokratske Kostarike

Tri procenta stanovništva su crnci. Njihovi su preci dovedeni iz Kariba da bi radili na plantažama banana. I upravo su banane u pozadini razloga koji je uzrokovao i moju posjetu ovoj zemlji. Naime, tokom konca 1930-ih i početka 1940-ih godina, američka United Fruit Company je krčila šume da bi sadila plantaže banana na jugu Kostarike. Delta rijeke Terraba (poznata i kao Sierpe, Diquis i General River) postaje prvim nalazištem kamenih kugli. Kasnije se kugle pronalaze i pokraj Golfita i na otoku Isla del Cano.

Kamena kugla na ulazu u parlament Kostarike, San Jose

Gotovo sve kugle su napravljene od granodiorita, čvrstog kamena čije je nalazište na vrhu planine Talamanca. Kamenolom je u prosjeku oko 80 kilometara udaljen od mjesta nalazišta kugli.

Perfektan sferičan oblik kamene kugle koja je prebačena sa juga zemlje u Nacionalni muzej u San Joseu

Nekoliko kugli je napravljeno od kokine (coquina), čvrstog materijala sličnog krečnom kamenu koji je formiran od pješčanih depozita. Pretpostavlja se da je ovaj kamen prenesen u unutrašnjost zemlje preko delte rijeke Terraba-Sierpe.

Takođe, pronađene su kugle i na pacifičkom otoku Isla del Cano koje je udaljeno 20-ak km od obale Kostarike.

Veličina kugli je u rangu od nekoliko centimetara do najveće promjera 2,5 metra. Najteža kugla ima težinu preko 30 tona. Odstupanje od perfektnog kruga je minimalno: 0,2 - 5 cm.

Arheolog Doris Z. Stone je 1940. napisao na kraju svog izjveštaja: "Mi moramo klasificirati perfektne kamene kugle Kostarike među neobjašnjenje megalitske enigme".

Dosada je pronađeno oko 390 kamenih kugli. Nedovršene kugle nisu nikada nađene, a niti alati kojima su formirane. Nesumnjivo je da kugle nisu prirodnog porijekla.

Nakon pronalazaka ovih kugli gotovo sve su izmještene sa svojih originalnih lokacija. Po Kostariki su počeli ukrašavati dvorišta i parkove privatnih kuća, crkvi, bolnica i vladinih institucija. Čak su dvije prenesene u SAD: jedna je u muzeju National Geographic Society u Washingtonu, a druga u dvorištu Harvardskog univerziteta u Cambridgeu, Massachusetts.

Sa svojih originalnih lokacija kugle su prenesene u gradove Kostarike i ukrašavaju dvorišta bolnica, privatnih kuća i muzeja (na slici autor u dvorištu Nacionalnog muzeja, San Jose)

Način obrade kugli ostaje nerazjašnjen. Ukoliko se uzme komad granodiorita i pokuša zagrijavanjem obrađivati, počinju da otpadaju nivoi (kao kriške). Dakle, pravilan sferičan oblik se ne može dobiti zagrijavanjem. Metalni alati nisu pronađeni, kao ni kompjuterizovane mašine za obradu ili laserski instrumenti koji će se brinuti o dobijanju pravilnog sferičnog oblika. Ovo su alati koje bi mi danas koristili za oblikovanje.

Neke od kugli su pronalažene pod zemljom zajedno sa predmetima od keramike koji upućuju da im je starost najmanje 1200 - 3200 godina. Uglavnom, sve kugle imaju porijeklo iz prêt-kolumbovskog doba.

Prema svjedočenju onih koji su ih pronalazili na originalnim lokacijama zna se da su kugle imale određenu pravilnu orijentaciju (najčešće sjever-jug), te da su formirali trokute (grupe od po tri kugle) i paralelograme. Jedna grupa kugli je imala orijentaciju prema magnetnom sjeveru. Vrlo često su kugle nalažene na vrhu uzvisina.

Nažalost, pomjeranjem kugli sa njihovih originalnih lokacija zauvijek se izgubila mogućnost da se utvrde međusobni odnosi i relacije medju kuglama različite veličine. Trenutačno, samo je šest kugli na svojim znanim lokacijama.

U svom obimnom dugogodišnjem proučavanju kugli iz Kostarike, američki arheolog Samuel K. Lothrop ("Archeology of the Diquis Delta, Costa Rica", Peabody Museum of Archeology and Ethnology, Harvard University, 1963.) zaključuje da "postoji astronomska orijentacija kamenih kugli".

Autori George Erikson i Ivan Zapp ("Atlantis in America: Navigators of the Ancient World") iznose tezu da su kugle starije od 12 000 godina i da su ih koristili Atlantiđani za navigaciju. Pri tome isitiču da su uz kugle pronađene posude sa udubljenjima koje bi utvrđivale zenit zvijezda.

Doug Yurchey ("Were Costa Rican Spheres Ancient Receivers?") iznosi tezu o kamenim kuglama kao dijelu svjetskog energetskog sistema. Drevni kameni monoliti, piramide, a evo i kamene kugle su, prema Dougu, bile dio "svjetskog prethistorijskog Teslinog sistema kojeg su koristili potomci Atlantidjana. Oni su bili elektrovodi svjetske bežične distribucije. Pri tome je kamen služio kao uzemljenje čija se frekvencija izjednačavala sa zemaljskom elektromagnetnom frekvencijom… Kameni megaliti prethistorije su bili u nenaseljenim regionima i preko njih se komunikacija nije prekidala…" (Interesantno je da je vrh modernih antena u obliku lopte.)

Naravno, energetska zračenja Zemlje pri tome imaju osnovnu ulogu. Stoga je originalni razmještaj kugli trebao pratiti podzemne energetske linije i Zemljine čakre.

Kamena kugla pronađena u mjestu Guayabo, u provinciji Cartago, služila je kao vrlo precizni kalendar, tvrdi autor Michael O’Reily (lokalne dnevne novine "La Nacion", 25.03.1979., Turrialba, Cartago). Uklesani cirkularni petroglif prikazuje datume kao što su solsticiji i trajanje kišne sezone.

Nakon hiljada godina provedenih u zemlji i izloženih djelovanju klimatskih faktora površina kugli je izgubila prvobitni izgled. Ipak, na nekim od njih je još uvijek prepoznatljiv dizajn koji upućuje da se radi o petroglifima.

Na primjer, kugla izložena u muzeju glavnog grada Kostarike San Joseu, prikazuje uočljivu spiralu i druge uklesane linije.

Uočljiv je uklesani petroglif na površini kamene kugle koju sam snimio u Nacionalnom muzeju u San Joseu, Kostarika

Astronom Edwin Quesada je analizom petroglifa uočio da postoji veza između crteža na površini kugle i zvjezdanih konstelacija Pegasusa (krilatog konja) i Andromede (nebeska princeza). Upoređene su linije i tačke sa površine kugle sa lokacijama zvijezda i linijama koje se vuku između njih.

Rezultat je bio frapantan.

Poređenje zvjezdanih konstelacija i petroglifa: rezultat je iznenađujući – kamene kugle su imale ulogu stronomske karte

Dvadeset dvije zvjezdane konstelacije su formirale oblik koji se podudarao sa petroglifom na kamenoj sferi!

Spirala na petroglifu odgovara spirali koju stvara M31 Andromedina galaksija na noćnom nebu.

Dvadeset i jedna zvijezdana konstelacija učestvuju u formiranju čudnog oblika petroglifa: Beta Andromeda, Alfa Andromeda, Omikron Andromeda, HR8632 u konstelaciji Lakerta, Beta Pegasus, Psi Pegasus, Pi Pegasus, Gama Pegasus, zvijezde u sazvježđu ribe (Teta, Jota, Lambda, Kapa, Gama i Omega), zatim Beta riba, Eta akvarijus, Alfa Pegasus, Teta Pegasus, Teta akvarijus, Beta akvarijus, Alfa ekvuelus, Ipsilon Pegasus, Delfinovo sazvježđe te dvije zvijezde (HR8313 i HR 8173) u Pagazovoj konstelaciji.

S obzirom da je petroglif uklesan u kamenoj kugli očigledno je da se na njemu moglo pratiti kretanje zvijezda tokom noći, a s obzirom na rotaciju naše planete. Ako se kamena kugla zarotira s lijeva na desno, a imajući zvijezdu Sjevernjaču na dnu kugle, onda se može prikazati kretanje zvjezdanih konstelacija u pravcu istok-zapad!

Izvanredno.

Dakle, sfera nije bila samo astronomska karta već i praktični planetarij.

Još jedan detalj privlači pažnju. Spirala koja je prikazana na kamenoj kugli odgovara spiralnom obliku M31 galaksije i njenoj poziciji u odnosu na druga sazvježđa. Međutim, sa Zemlje, ova galaksija na noćnom nebu nije ništa drugo do mala svjetlosna tačkica. Kako su naši preci znali da je riječ o galaksiji spiralnog oblika, a bez odgovarajućih instrumenata?


   Nadalje, oblik petroglifa sigurno nije slučajan. Koju poruku nam on nosi? Izgled nekih bića iz centralnoameričke flore prije toliko hiljada godina? Pas, jaguar, majmun?


   Ili, nešto još nedostupno našem umu i znanju?



   ***



   Moja posjeta Nacionalnom muzeju u San Joseu budi toliko različitih ideja i pitanja koja traže odgovore. A onda, slušajući vodiča sa grupom američkih turista bivam vraćen u plitkost oficijelnih objašnjenja.


   Oficijelno objašnjenje o kuglama je da su one bile "plemenski teritorijalni markeri". Stotine kugli jedna do druge, teške desetine tona, pa "teritorijalni markeri" koje su isklesala primitivna plemana? Nešto tu ne štima.



   Nisam mogao, a da ne odolim i uključim se u diskusiju. Vodiču sam prvo predočio o kakvom je fenomenu riječ. Jasno, Amerikanci su iskopali samo mali dio kamenih kugli; njihov broj se sigurno računao u hiljadama. I sve su bile na jednom mjestu. Stvarni datum njihovog nastanka, s obzirom na geološke karakteristike terena i dubine na kojoj su pronađene, je duboko u prošlost. Hiljade godina više nego što im se nastoji oficijelno pripisati.


   Obris najveće pronađene kamene kugle u pozadini slike je monumentalni megalit od preko 30 tona za čiju je kreaciju bila potrebna vrlo razvijena tehnologija koju nisu posjedovala primitivna plemena Kostarike prije 1500 godina. Na slici je i nekoliko originalnih kamenih kugli različite veličine.



   Američki turisti su sa zanimanjem (i odobravanjem) slušali, a vodič je, malo postiđen, pozvao svoju turističku grupu na daljnje razgledanje muzejskih eksponata.


   Artističko viđenje pripadnika plemena Kostarike prije 1500 godina koji bi, navodno, trebali biti autori perfektnih kamenih kugli.



   Slijedeći dan boravka u Kostariki posvećujem obilasku nekoliko aktivnih vulkana na sjeveru. Vulkani samo doprinose činjenici koju čine ovaj predio energetski potentnom tačkom u planetarnim razmjerama.


   Na vrhu kratera vulkana Irazu u Kostariki. Kompleks vulkana čine ovaj teritorij energetski vrlo potentnom tačkom.



   Do juga zemlje se vozim modernim putem (CA 2) koji ide sve do granice sa Panamom. Usput skrećem sa glavnog puta i odlazim u jedini indijanski rezervat, Boruča, koji je relativno blizu delti rijeke Diquis. Rezervat je na vrlo nepristupačnom terenu, na planinskom vrhu. U Boruči ni traga naprednoj indijanskoj kulturi. Kao što sam i očekivao. Oni nisu autori ovih kugli.


   Poslije još nekoliko sati vožnje ulazim u Palmar Norte. Ispred obližnje srednje škole kamena kugla je ukliještena u plavom kamenom prstenu kao ukrasni dijamant. Očigledno je da su nastavnici naslutili važnost ovih kugli.


   Kamena kugla u dvorištu ispred srednje škole u gradiću Palmar Norte, južna Kostarika.



   Most preko rijeke Rio Grande de Terraba me vodi u mirni gradić Palmar Sur gdje je prebačen najveći broj pronađenih kamenih kugli.


   Raskrsnica prema Palmar Suru gdje se čuva najveći broj pronađenih kamenih kugli u Kostariki



   Zbilja, ovaj usnuli gradić kao i da nema šta da pokaže svijetu osim misterioznih kugli koje se nalaze na svakoj značajnijoj tački i ulici kojom prođem.


   U pijesku, ispred napuštene kuće, usamljeno stoji pravilna kamena kugla, Palmar Sur, Kostarika



   Izlazim iz auta, dodirujem kugle. Ugrijane su, izložene sunčevim zrakama. Pomalo hrapava površina mi ne pruža odgovore. Kao da je odavno kugla prestala da služi svojoj svrsi.


   Izdvojene iz cjeline, pojedinačne kugle su očigledno prestale služiti svojoj originalnoj (energetskoj) svrsi, Palmar Sur, Kostarika



   Vozim se manjim, neasfaltiranim ulicama Palmar Sura. Kugle nalazim gotovo na svakom koraku: ispred uglednijih kuća i ispred napuštenih ruševnih kuća, u jarku i na uzvišenjima, u parkovima i na zapuštenim livadama…


   Kamena kugla ispred lijepo održavane kuće, Palmar Sur, Kostarika



   Lijepo uređeni park u centru Palmar Sura ima pravilno raspoređeno desetak kugli. Radnici na održavanju i pokoji šetač ne pridaju nikakvu pažnju megalitima prošlosti. Zapravo, više pažnje posvećuju meni i mom pažljivom zagledanju u svaku kuglu.


   Uređeni gradski park Palmar Sura sadrži desetak kugli visine od jedan i po do dva metra. Domaćem stanovništvu ovi megaliti prošlosti ne predstavljaju posebnu atrakciju.



   Na nekoliko kamenih kugli zapažam uklesane linije na površini. Nažalost, isuviše su nejasne da bih mogao prepoznati petroglife ili astronomske simbole.


   Površina jedne od kamenih kugli u Palmar Suru; kao da se naziru petroglifi koji su vremenom dobrim dijelom izblijedili. Da li je riječ o novim astronomskim kalendarima?



   Put me vodi dublje u unutrašnjost juga Kostarike. Ovaj put skrećem sa glavne saobraćajnice, na njihove "finca" agrikulturne oblasti. Na raskrsnici "Finca 5" ponovo kugle; neke su čitave, a neke su slomljene prilikom iskopavanja i transporta.


   Na raskrsnici "Finca 5", oblasti u južnoj Kostariki, nalaze se ostaci čitavih i slomljenih kamenih kugli.



   Slijedeći dan provodim u obilasku delte rijeke Diquis. Nekoliko sati vožnje riječnim gliserom nedvojbeno potvrđuju da su Amerikanci sredinom XX stoljeća zasadili plantaže banana na vrlo malom procentu ovog teritorija. Pod gustom prašumom je vjerovatno i dalje 95% delte. To mi samo potvrđuje moju sumnju da je do sada pronađen samo manji procenat kamenih kugli. Tačnije, oko 390 lociranih kugli (ja sam ih vidio 65) vjerovatno predstavlja manji dio od nekoliko hiljada kamenih kugli koje su originalno postavljene u ovom regionu.


   Ove cifre uvjerljivo ruše zvanične teorije o nekakvim "teritorijalnim markerima koja su postavljala indijanska plemena". Više je nego jasno da primitivni indijanci nisu imali alat za obradu ovog čvrstog kamena; niti su imali načina za transport od 80 km, na hiljade kugli, čija je težina prelazila nekoliko desetina tona.


   U vožnji deltom rijeke Diquis na jugu Kostarike; očigledno je da je 95% delte još uvijek pod gustom šumom i da nekoliko metara pod zemljom leže hiljade neotkopanih kamenih kugli.



   I kada su na koncu kamene kugle i dospjele na jug Kostarike onda bi, prema zvaničnoj arheologiji, bile raspoređivane kao "teritorijalni markeri"? Bože, kako smiješno i neuvjerljivo. Šta li će naši potomci misliti o nama za 100 godina kada budu čitali takve gluposti? Najgore je to što turisti, kada slušaju vodiče i slične "stručnjake", vjeruju takvim objašnjenjima.


   Koliko se još hiljada kamenih kugli krije nekoliko metara ispod površine u delti rijeke Diquis na jugu Kostarike?


Sada mi još preostaje da posjetim poslednju lokaciju na kojoj su kugle pronađene. Riječ je o malom pacifičkom otoku Isla del Cano.

Tridesetak kilometara vožnje gliserom otvorenim oceanom (praćen, taj dan, posebno visokim valovima) približavam se zaštićenom biološkom raju. Gusta šuma, čisto koraljno more, pješćane plaže, su idealan set za Holivudski triler.

Pacifički otočić Isla del Cano je najisturenija lokacija Kostarike na kojoj su pronađene kamene kugle.

Sat vremena mi je trebalo da prepješačim sa jednog na drugi kraj otoka. Bujna vegetacija i očuvani habitat su imali svoje privlačnosti za one koje su tu locirali kugle. Doduše, ne mislim da su prirodne ljepote bile razlog da se kugle tu postave.


   Sat pješačenja otokom Isla del Cano je bio potreban da bi se došlo do lokacija sa kuglama.



   Meteorolozi barataju činjenicom da su ovaj otočić i susjedna delta rijeke Diquis teritorij sa najviše munja u ovom dijelom svijeta. A munje su, zapravo, samo energetska pražnjenja.


   Napokon, tu su i kamene kugle sa otoka Isla del Cano (Kostarika). Isklesane su od kokine, tvrdog pješčanog kamena.



   Nekoliko manjih kamenih kugli na otoku me nije impresioniralo. Ne, nije stvar u veličini. Kugle u delti su pronađene različite veličine. Nije stvar ni u materijalu: kokina tvori oko 10% svih kugli, tako da su ovo vjerodostojni primjerci. Ima nešto što mi ne štima: koja bi bila uloga samo nekoliko kugli?


   Kompleks od nekoliko hiljada kugli koji se nalazi(o) u delti, između jakih energetskih strujanja iz zraka (munja) i ispod zemlje (podzemnih energetskih tokova) ima smisla. Plus, kugle svojim specifičnim oblikom stvaraju posebno konasto (jako) energetsko polje. Ako su drevne civilizacije imale načina za recimo kvarcni (bežični) prenos energije, onda su imale i rješenje snabdijevanja energijom.


   Kako bi u tome sklopu bilo objašnjenje za par kugli na ovom otoku?


   Možda je najbliži istini odgovor iz historijata vlasništva otoka. Naime, otok je, prije nego što je postao nacionalnim blagom, dugo bio privatno vlasništvo i imalo bi smisla da njegovi vlasnici sredinom prošlog stoljeća prebace nekoliko kugli sa obližnje delte ne bi li ga učinili privlačnim turističkim središtem.


   Vrijeme i ljepote otoka su učinile svoje tako da je on postao zaštićenim biološkim spomenikom države. I tako ipak ostvaruje turistički priliv bez obzira na kugle.


   Napuštam otok (nakon neizbježnog ronjenja po koraljnom dnu); vožnja slijedeći dan po neudobnom makadamu uz pacifičku obalu Kostarike do San Josea. Avion prema Houstonu; čini mi se da sam, nakon svega, bliže odgovoru o megalitskim enigmama Kostarike.


   Kamene kugle kao "doprinos civilizaciji". Slažem se, ali kojoj civilizaciji? Civilizaciji o kojoj ništa ne znamo, koju ne razumijemo, čije doba nemamo tačno utvrđeno…







Svjetska energetska mreža?[uredi]

   Pravilne kamene kugle nisu novina za Centralnoameričke prostore. Tako je u svijetu Maja pronađeno nekoliko pravilnih kamenih sfera različite veličine. U gradu Tonina, u meksičkoj državi Chiapas, perfektna kugla se nalazi na šestom nivou glavne Palače. Ovaj nivo je okrenut prema Suncu i njegovom kretanju od ljeta do jeseni. Pretpostavlja se da kugla simbolizira sunce. Nema dokaza da li su Maje autori ove kugle ili su se poslužili sa kuglom koja je napravljena daleko prije u neke druge svrhe.


   Istočnije u svijetu Maja, La Milpa u Belizeu, nalazi se crna kamena kugla prečnika 50 cm. Originalna svrha i lokacija joj nisu poznate. Danas se koristi da pridržava vrata u lokalnom turističkom restoranu.


   Američki istraživački tim na čelu sa Metthew Stirlingom je 1967. pronašao stotine kamenih kugli različite veličine u okolini mjesta Agua Blanca, kod Guadalajare, u Meksiku. Perfektne sferične stijene su predstavljale arheološki problem za ovaj tim, jer mu nisu mogli odgonetnuti svrhu i kreatora. Nakon podnesenog izvještaja Smithsonian Institutu 1968. godine uslijedilo je "naučno" objašnjenje da je riječ o prirodno izvajanim kuglama. Navodno su pod visokim temperaturama iz vulkana izletile stvrdnute kamene sfere. Naravno, nisu imali odgovora na pitanje kako to da su na površinu izbačene same pravilne kugle, jer one nepravilnih oblika nisu nikada pronađene.


   Edinburški naučni časopis "The Edinburgh Geologist" u svom broju 24 iz proljeća 1990. nabraja još nekoliko lokacija kamenih kugli: Honduras, Karoo u Južnoj Africi i Klondyke u Arizoni.


   John Hund is Petersburga u Južnoj Africi je došao u posjed manje kamene kugle 1977. godine. Glatka površina i tvrdoća kugle je odudarala od mekanog pirofilita gdje je pronađena. Kuglu je dao na analizu u kalifornijski Svemirski institut (University of California). Nakon testiranja otkriveno je da je kugla balansirana do te mjere da prevazilazi mjerne instrumente ovog instituta koji proizvodi žirokompase za NASU.  Tačnije, ustanovljeno je da je kugla balansirana više od sto-hiljaditog dijela inča što je bio limit njihovih instrumenata.


   Na svom putovanju u Tunis u proljece 2005. moj prijatelj Bojan Zecevic je snimio destine manjih kamenih kugli nepoznatog porijekla i starosti.


   Kamene kugle nepoznatog porijekla u Tunisu (fotografija B. Zecevic)



   Bojan je, zainteresovan ovim fenomenom, na svom putovanju u Istambul uočio nekoliko kamenih kugli ispred čuvene džamije Aya Sofia. Prema njegovim riječima, prva crkva je na ovom mjestu građena u IV stoljeću n.e.. Stradala je u požaru 200 godina kasnije, da bi na njenim temeljima bila podignuta današnja Aya Sofia. Prilikom iskopavanja ruševina prve bazilike, ispod zemlje su nađene kamene kugle, međutim iskopavanje je prekinuto zbog straha od potkopavanja postojeće crkve. Dimenzije kugli su, inače, po 70-ak cm.


   Kamena kugla ispred Aya Sofije u Istambulu (Turska) pravilnog oblika, veličine 70 cm (fotografija B. Zečević)



   Praktičnim rječnikom može se reči da kugla ima apsolutnu perfekciju. Jedini način da se tako što napravi bio bi u uslovima nulte gravitacije.


   Dakle, imamo kosmičke uslove u kojima su drevne civilizacije formirale matematički precizno određene kamene kugle sa znanom svrhom.





Lokacije kamenih kugli u Bosni[uredi]

   Za fenomen bosanskih kamenih kugli zainteresirao me prijatelj Bojan Zečević jednim e-mailom iz jeseni 2004. Nakon toga stupili smo u kontakt sa historijskim znalcima Ahmedom Bosnićem i Jovom Jovanovićem i formirali istraživački tim. Nakon nekoliko mjeseci i naših posjeta nizu lokacija počela se kompletirati slika o bosanskim nalazištima kamenih kugli.


   I tako se Bosna počela uvrštavati na svjetsku arheološku mapu.


   Počeli su se redati dokazi o sofisticiranom kromanjoncu (pra-Ilirima) koji je putem kamenih kugli povezao ovaj prostor u svjetsku "bežičnu" energetsku mrežu i to u doba kada su ovi krajevi bili pod utjecajem svjetske supersile, Atlantide.


   Naš obilazak lokacija kamenih kugli startao je sa sjeverozapadnim dijelom Bosne. U selu Trn, nedaleko od Banja Luke, susreli smo se sa Čedom Tešanovićem. On je prije nekoliko godina kopao temelje za kuću i na dubini od 4-5 metara je pronašao dvije kamene kugle prečnika 30-40 cm. Bile su glatke, "teže od kamena" kako reče, a radnici su ih bacilli u temelje i zabetonirali.


   Stotinjak metara poviše pronašli smo ostatke kamenih kugli smještene uz kuću Milorada Dakića. Kugla je podijeljena na dvije polovine, pravilnog je oblika, prečnika oko jednog metra.


   Bosanske kugle u selu Trn kod Banja Luke, prečnika jednog metra




   Autor (lijevo) sa Miloradom Dakićem pred čijom se kućom nalaze kugle i Jovom Jovanovićem ispred kamenih kugli u Trnu




   Presjek bosanske kugle, Trn




   Pravilan sferičan oblik, kugla u Trnu



   U sjevernoj Bosni, u selu Teočak se nalazi osam kamenih kugli. Pravilnog su oblika, ali im površina nije glatka. Fino su obrađeni, ali nedostaje onaj zadnji korak poliranja. Materijal je granit. U kasnijoj fazi na nekim kuglama su izdubljenje rupe.


   Kamena kugla u Teočaku




   Autor pored jedne od osam kugli u Teočaku




   Jovo Jovanović i Bojan Zečević pored jedne od oštećenih kugli u Teočaku na vrhu utvrđenja Gradina



U blizini Vareša u srednjoj Bosni, u selu Ponikve, stoji četverotonska izdužena kugla. Pronašao je Radovan Puskić 1970. u Javorničkom potoku ispod korijenja oborenog bora. Kugla se nalazi na postolju ispred njegove kuće koja je ujedno i ugostiteljski objekat pod nazivom "Kugla". Po sastavu nalikuje onoj u Trnu – magmatska stijena.

Kamena kugla u Ponikvama kod Vareša napravljena od magmatskog kamena

Površina kugle u Ponikvama



Dvadesetak kilometara od Kaknja u srednjoj Bosni, u malom selu Zlokuće nalazi se nekoliko kamenih magmatskih kugli (identični materijal kao u Trnu i Ponikvama). Na malom desetometarskom uzvišenju iznad zemlje te dijelom zakopano u zemlju se nalaze kugle i duguljasti kameni megaliti. U razgovoru sa stanovnicima saznali smo da oni misle da su kugle dio "Grečkog greblja" (navodno su u tim krajevima u drevna vremena bili Grci koji su, nakon "sedam teških zima", napustili ovaj dio Bosne). Takođe, pomenuli su blagotvorni utjecaj kugli na konje koji ne mogu mokriti. Vlasnici s konjima naprave nekoliko krugova oko kugli i nakon toga problem sa mokrenjem je riješen.

Kamena kugla u Zlokućama kod Kaknja




Kameni monolit na uzvišenju kod Zlokuća – vrh manjeg astronomsko/energetskog hrama?




Polovina kamene kugle je vidljiva iznad površine, Zlokuće




   Ova kugla je gotovo u potpunosti ispod površine zemlje u Zlokućama; samo je njen manji zakrivljeni dio vidljiv




   Kružna kamena platforma u Zlokućama



   Početkom decembra 2004. sam imao predavanje u Maglaju gdje mi je rečeno da postoje još dvije lokacije kamenih kugli u okolini Maglaja.


   Novo putovanje do okoline Maglaja je obavljeno u sastavu Ahmed Bosnić, Jovo Jovanović i Bojan Zečević u drugoj polovini decembra 2004. Bojanove informacije i fotografije govore o dvije lokacije kamenih kugli:


   "Prva lokacija je u selu Jablanica. Mustafa Mehinagić je 1970-ih zapazio kamenu kuglu u potoku Megara koji se uliva u rijeku Jablanicu. Uz pomoć tri odrasla čovjeka kuglu je prenio u dvorište svoje kuće koja se nalazila 200 metara od mjesta pronalaska. Ahmed je izmjerio obim kugli 155 cm, a Jovo je uz pomoć viska odredio starost oblikovanja kugle na 12 000 godina."


   Kamena kugla pronađena u potoku Megara nalazi se danas u selu Jablanica kod Maglaja (Fotografija: Bojan Zečević)



   "Prilikom kopanja tunela u brdu Cikota kod Maglaja (1976-1978) u sredini brda je pronađena kamena kugla. Perfektna je sfera, obima 150 cm. Svojevremeno je izbačena mašinom za rovanje i nju je Avdo Ćosić donio ispred svoje kuće gdje se i danas nalazi."


   Ahmed Bosnić i Jovo Jovanović mjere kamenu kuglu u selu Jablanica kod Maglaja (fotografija: Bojan Zečević)




   Kamena kugla pronađena u sredini brda kraj Maglaja sredinom 1970-ih prilikom kopanja tunela (Fotografija: Bojan Zečević)



   U proljeće 2005. Jovo, Bojan i ja smo se zaputili do Kraljeve Sutjeske. Nakon nekoliko mjeseci prepiske koju sam imao sa fra Andrejom u Samostanu nas je ljubazno primio ravnatelj Muzeja i Biblioteke. I, sasvim neočekivano, na samom ulazu u Biblioteku nailazimo na malu kamenu kuglu.


   Osobine su joj karakteristične: granitni sastav, malo hrapava površina (slična onima u Teočaku), pravilan sferičan oblik, malo oštećena jedna strana… Fratar ne zna porijeklo; pretpostavlja da je imala funkciju topovskog đuleta. Ja nisam siguran. S jedne strane, može se uklopiti u naš kompleks kamenih kugli, jer su one pravljene različitih veličina. S druge strane, dovoljno je malih dimenzija da bi se upornim radom nakon dužeg vremena mogla isklesati bez upotrebe sprava za dizanje i pridržavanje.


   Kamena kugla u Biblioteci samostana u Kraljevoj Sutjesci, BiH



   Ponovno putovanje u pravcu Banja Luke i obližnjeg sela Slatina. Nakon dužeg traženja u šumarku, na samom potoku nalazimo dosada najveću kamenu kuglu u Bosni. Nedvojbeno, izuzetne starosti, ostavlja nas prijatno iznenađenima.


   Najveću kamenu kuglu u Bosni smo pronašli u šumarku kraj sela Slatina, sjeverno od Banja Luke.



   Pažljivim promatranjem uočavamo da je površina nedovršena. Kao da je primjenjena gruba obrada nekom vrstom kašikastog alata. Ono što kugli nedostaje je onaj poslednji proces poliranja kojom se površina uglača. Na taj način bi se dobio perfektan sferičan oblik.


   Najveća kamena kugla kod Slatina je ujedno i nedovršena; nakon grube obrade nedostajao joj je proces finog poliranja koji bi je načinio perfektnom sferom



   Svi ovi primjeri su samo vrh ledenog brijega fenomena kojeg s pravom nazivamo fenomen kamenih kugli u Bosni.


   Ono što ne bi trebalo da obeshrabri u daljim istraživanjima su izričita mišljenja oficijelnih branitelja "istine". Na primjer, na svojevremene upitne komentare seljana Trna i TV pažnju, odgovorio je geolog Mile Vujačić tvrdeći da je "kamena kugla magmatskog porijekla, nastala od jednog komada stijene, koju je u taj oblik oblikovala voda" (Banja Luka, 14.02.2001., AIM). Problem, naravno nastaje kada se broj lokacija multiplicira, svuda nalazimo pravilne kamene kugle, a nigdje nekih nepravilnih "magmatskih" oblika.


   Ne isključujem da priroda može oblikovati perfektan geometrijski oblik. Naprotiv. Ali, mogućnost da priroda oblikuje samo perfektne oblike je nemoguća na praktičnoj ravni.


   Desetak lokacija kamenih sfera u Bosni vjerovatno je samo manji procenat njihove stvarne zastupljenosti. Međutim, nakon hiljada godina one se nalaze na nekoliko metara dubine i samo slučajnost će ih izbaciti na površinu: kopanje tunela kroz brdo ili temelja za kuće na dubini od nekoliko metara, pad ogromnih stabala i nestanak korijena iz velikih dubina. Naravno da se neće saznati koliko je tih kugli razbacano po Bosni i gdje su sve njihove lokacije.


   Ali je vrijeme da te kamene kugle nazovemo pravim imenom. Riječ je o fenomenu nastalom radom inteligentnih (ljudskih?) ruku. U doba kada se svijet promatrao ne samo iz ugla pet materijalnih čula. I kada su se "vidjeli" energetski tokovi ispod površine Zemlje. A samo prirodni materijali se koristili za čovjekovu dobrobit. I pri tome se nije narušavala harmonija zivota sa majkom Zemljom.


   Doba kada su kamene kugle Bosne, Kostarike, Meksika… bile dijelom kompleksnog svjetskog energetskog sistema.

BIOGEOMETRIJA[uredi]

   Biogeometrija je nauka koja se bavi energijom oblika.


   "Energijom oblika ?"


   U prirodi sve ima svoj oblik i svoju energiju. Biogeometrija utvrđuje vezu između oblika u prirodi i energetskog polja. Naime, pojedini oblici imaju određeni efekat na energetsko polje, recimo, ljudi.


   Kroz historiju su dva oblika najčešće univerzalno korištena koja su imala poseban utjecaj na ljudsko energetsko polje. To su piramida i polulopta.


   Pioniri bioenergije su bili francuski istraživači L. Chaumery i De Belizal ("Essai de Radiesthesie Vibratoire"). Oni su prvi precizno dokazali da su piramida i polulopta emiteri energije. Ova dva geometrijska oblika, naime, proizvode prodiruće energetske valove koje je De Belizal nazvao "negativne zelene vibracije". U svojim istraživanjima su potvrdili da ova negativna zelena stvara vibracije koje ljudima omogućavaju približavanje višim (spiritualnim) realmima.


   Stoga je razumljiv piramidalni oblik građevina od Meksika, Guatemale, Perua, preko Kanarskih otoka, do Egipta i Kine. Sveštenici su svoju snagu i moć crpili iz specifičnog oblika svojih građevina.


   Polulopta ima identična svojstva kao piramida; stoga i ne čude kupole na sinagogama, crkvama ili džamijama, bez razlike. Mjesta okupljanja i molitvi su dobili status svetih prije svega zahvaljujući oblikom građevine koja je isijavala nevidljive energetske vibracije na duhovna lica i njihova "stada".


   Još temeljitije istraživanje biogeometrijom odvijalo se pod paskom dr. Ibrahima Karima iz Kaira (Egipat) koji je svoja otkrića patentirao 1968. godine. On je utvrdio da biogeometrijski oblici imaju tri osnovna vibracijska kvaliteta: (1) negativno zeleno, (2) više harmonijsko ultra-violetno i (3) više harmonijsko zlatno.


   Prema doktoru Karimu samo oblici koji proizvode energetska polja sa sve tri komponente se mogu nazvati biogeometrijskim.


   Najvažnija komponenta u spiritualnim energetskim poljima je negativna zelena. Ona je u središtu svih tjelesnih energetskih centara i potentnih tački u prirodi. Piramide i polulopte proizvode ovu vibraciju uzduž svoje centralne osi.


   Slijedeća komponenta je viša harmonijska ultravioletna vibracija. Riječ je o nevidljivoj svjetlosti koja bi trebala biti dimenzija spiritualnih svjetlosnih bića. To je pročišćavajuća i relaksirajuća vibracija. Utjecaj na čovjeka? Balansira funkcije organa i ima smirujući efekat na nervni sistem.


   I, na koncu, slijedi viša harmonijska zlatna vibracija koja je na najvišem vibracijskom realmu. Pojačava mudrost i prosperitet u najširem smislu riječi. Unapređuje čovjekov imunološki sistem. U duhovnom svijetu se poistovjećuje sa zlatnom krunom oko glava svetaca.


   Da li nam ovaj duhovni jezik govori o znanjima za koja su znali drevni narodi, a koja smo mi, eto, kroz vrijeme zagubili? Svakako.


   Za potrebe ove knjige istaknimo tvrdnju da su ova dva oblika – piramida i polulopta (odnosno energetska svojstva duple polulopte, dakle lopte) – bila poznata našim dalekim precima.


   Već smo govorili o širokoj rasprostranjenosti kamenih kugli.


   Sada je vrijeme da progovorimo o centralnoj temi ove knjige.







BOSANSKA PIRAMIDA SUNCA[uredi]

Visočica[uredi]

   U Evropi, zvanično, ne postoje piramide koje su gradile drevne civilizacije.


   Tačnije, nisu postojale sve do danas.


   Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da se u srcu Bosne, tridesetak kilometara sjeverno od Sarajeva, nalazi kamena piramida monumentalnih razmjera. Brdo Visočica koje se uzdize iznad grada Visoko, u sebi krije stepenastu piramidu čiji su graditelji iz duboke evropske prošlosti, pra-Iliri.



   *** 



   U aprilu 2005. posjetio sam visočki Zavičajni muzej, sa prijateljima Jovom i Bojanom. Nakon toplog prijema u Muzeju, direktor prof. Senad Hodović nas je odveo na vrh obližnjeg brda Visočice. Tu su ostaci kamenih zidina srednjevojekovnog grada Visoki po kome je današnji grad dobio ime. Prof. Hodović je zaljubljenik historije srednjevojekovne Bosne. Zaneseno nam je govorio o tri kraljevska stolna mjesta koja su u videokrugu Visočice. Usput je pomenuo da je Visočica interesantan prirodni fenomen piramidalnog oblika.


   Ta usputna primjedba je privukla moju pažnju. Priroda rijetko oblikuje brda u pravilne geometrijske oblike. Bez obzira što je Visočica 700 metara visoka, ja nisam odbacio mogućnost da je riječ o radu ljudskih ruku. Naprotiv. Brzo sam pronalazio argumente u prilog ideji da je ovdje riječ o fenomenu koji zaslužuje da bude ispitan.


   Moj prvi susret sa Visočicom, brdom piramidalnog oblika u blizini Visokog – pogled sa prilaznog platoa sjevernoj strani, april 2005.



   Pogled mi se zaustavio preko puta na brdu Križ. Znatno niže brdo od Visočice, potpuno obraslo šumom, ima tri strane kao pravilne plohe podjednake površine. Slika mi je prepoznatljiva iz mojih posjeta nizu arheoloških lokacija Srednje i Južne Amerike. Piramide dolaze u parovima, jedna veća, jedna manja. Piramida Sunca i piramida Mjeseca. Huaca del Sol i Huaca de la Luna…


   Pogled na "Bosansku piramidu Mjeseca" sa vrha Visočice, prve Bosanske piramide, april 2005.



   Ove dvije piramide formiraju ulaznu kapiju u plodnu Visočku dolinu. Svaki bi dolazak sa sjevera ili juga u ove krajeve prolazio između ove dvije piramide.


   Razmišljam na glas "… ovdje je piramida Mjeseca ispod nas, a mi smo trenutno na vrhu piramide Sunca …". Bojan afirmativno klima glavom. Na tren sam prekinuo prof. Hodovića. On nastavlja sa događajima iz doba nastanka bosanske države. Međutim, mene interesuje znatno raniji period. Ovaj otprije 700 godina mi je isuviše mlad i blizu…


   Pokazuju nam planine koje se vide odavde. "Tamo je planina Perun…"


   Pogled na planinu Perun u daljini



   Perun, mislim, Bog groma kod starih Slovena. Dakle, ovaj kraj je nekada bio područje čestih grmljavina i munja. Još jedna sličica mozaika. Kamene kugle Bosne… energetsko pražnjenje sa neba… asocijacija sa Kostarikom. Zbilja, Bosna je nekad bila energetskim čvoristem ovog dijela svijeta.


   U šetnji u podnožju Visočice nailazimo na tragove nekoliko vrsta kamenja. Slikam prvo smeđi kamen…


   Na prilaznom platou Visočici nekoliko je vrsta kamenja koji privlače pažnju, kao ovaj smeđi obrađeni kamen…



   Na nekoliko mjesta, iz trave vire kamene ploče. Da li su put do grada Visokog, a riječ je o nekoliko stotina metara, popločali u doba srednjevjekovne Bosne? Ili je riječ o ostacima gradnje starije civilizacije? Jer, ako je riječ o blokovima koji su plod ljudskih ruku, onda oni mijenjaju historiju ne samo ovog kraja.


   Popločani put ka srednjevjekovnom gradu Visoki, ostaci građevinskog poduhvata još starije civilizacije, ili prirodni fenomen?



   Primjera radi, prof. Hodović nam je u podrumu Visočkog muzeja pokazao kamenu kapiju pronađenu u ovom regionu kojim je, prema njegovim riječima, "dokazano da je srednjevjekovna bosanska država imala i kamenu gradnju".


   Kamena kapija pronađena u regionu Visočice, kao dokaz o upotrebi kamena u gradnji u doba prije dolaska Turaka



   Nakon silaska sa vrha Visočice, posmatram sjevernu stranu. Kažem prof. Hodoviću da me neodoljivo podsjeća na meksičke piramide. Odlazim u auto i uzimam primjerak svoje knjige "Civilizacije prije početka zvanične historije". Otvaram knjigu. Iz prve okrećem 108. stranicu. Na njoj je fotografija meksičke piramide. Okrećem se prema Visočici.


   Pokazujem Hodoviću. "Profesore, evo ovdje je dizajn piramide!"


   Hodović pogleda i, zbilja, konture piramide su identične onima Visočice. Usjek pri vrhu se poklapa sa zadnjim nivoom stepenaste meksičke piramide. I, ne samo to. Plato na vrhu meksičke piramide je identičan platou Visočice na kome je izgrađen grad Visoki.


   Poređenje Visočice i stepenaste meksičke piramide otkriva nekoliko idetničnih detalja



   "Ovdje je, profesore, na ovom platou nekad bio hram", nastavljam. "Pošto je bio građen od drvenog materijala, nije ostao sačuvan." Hodović sluša, sve to u momentu ima smisla, sve se poklapa, ali… Da li je ovdje stvarno riječ o piramidi, vjerovatno se pita.


   Za mene nema sumnje.


   Činjenica da sam od toliko stranica knjige okrenuo odmah onu koja prikazuje meksičku piramidu nije slučajna. U životu sam naučio da koincidencije ne postoje… već znakovi, koje treba slijediti.


   Sišli smo u grad Visoko. Tražimo poziciju iz koje možemo da napravimo dobre fotografije Visočice.


   Izašli smo na magistralni put. U daljini se vidi Visočica u svoj svojoj veličini. Jasno se vide dvije od četiri stranice piramidalnog oblika.


   Autor sa direktorom Visočkog muzeja prof. Hodovićem; u pozadini je prva evropska piramida, "Bosanska piramida Sunca"




   *** 



   Odlazimo iz Visokog. Putem razmišljam o izgradnji starog grada Visoki na vrhu platoa Visočice. Zapravo, grad Visoki je bio relativno mala utvrda. (Doduše, velikog značaja za bosansku državu, u periodu izmedju XI – XIV stoljeća, od Kulina bana do kralja Tvrtka I.) Grad je podignut na vrhu piramide koja je bila toliko stara da je u potpunosti bila prekrivena šumom i slojevima zemlje. Nakon toliko hiljada godina od njene gradnje (kraj zadnjeg ledenog doba) formirali su se slojevi zemlje debeli 2.5 metra i znatno više.


   Identičnu situaciju sam sreo u slučaju najveće Srednjoameričke piramide u Čoluli (meksička država Puebla). Naime, kada su španjolski konkvistadori osvajali Aztečko carstvo u XVI stoljeću, Čolula je bila napredni grad sa 400 piramidalnih objekata. Cortes je naredio da se sve piramide sruše i na njihovom mjestu "napravi 400 crkvi". U središtu grada, koje je okruženo dolinom, je bilo veliko brdo. Cortez je odredio da se najveća crkva napravi upravo na vrhu tog brda. I tako i bi.



   Cortez je započeo izgradnju velike crkve na jedinom "brdu" u meksičkom gradu Čoluli



   Tristo godina kasnije, prilikom kopanja temelja za mentalnu bolnicu u podnožju brda u Čoluli otkriveni su kameni blokovi koji vode stotinama metara unaokolo. Nakon obimnog istraživanja meksičkih arheologa potvrđeno je da je "brdo" u stvari piramida najveće površine na svijetu.


   Manji dio rekonstruisane piramide u Čoluli



   I, kao što je Cortez gradio svoje katedrale na platoima piramida ne znajući šta se ispod njih krije, tako su i bosanski vladari sagradili svoj prvi stolni grad na Visočici. Nisu znali šta je ispod površine, ali kao da su osjećali važnost te lokacije.


   Naime, riječ je o piramidi monumentalnih razmjera. Jedinoj u Evropi (zasada). Nesumnjivo, objekat koji će postati najvažniji simbol ovih evropskih prostora otkad je civiliziranog života.



   *** 



   Maj, juni i juli 2005. provodim u osiguravanju potrebnih dozvola i saglasnosti da započnem sa sondažnim bušenjima na Visočici. Uz svesrdnu pomoć prof. Hodovića dobijam dozvolu Ministarstva kulture i mišljenje Zavoda za zaštitu spomenika da mogu da započnem radove. Pravim izbor između nekoliko kompanija koja imaju iskustva u geološkim bušotinama po Bosni. Određujem i datum: polovina avgusta 2005.


   Međutim, nešto mi govori da prethodno moram da odradim još jedno putovanje u Centralnu Ameriku: El Salvador.





Iskustvo El Salvadora[uredi]

   Putovanje u El Salvador sam planirao još odranije radi posjeta nekolicini gradova Maja. Međutim, u kontekstu mog interesovanja za Balkanske civilizacije, počeo sam sa komparacijama koje su se same nametale.


   El Salvador je mala zemlja, kao i Bosna. Po teritoriju (21.000 kv.km.) čak i manje prostrana od BiH, ali po broju stanovnika (6,5 miliona) nešto brojnija. Nalazi se južno od velikog sjevernog susjeda (SAD) i potencijalnog turističkog partnera, slično kao i BiH od Evropske Unije.


   U očima javnosti prva asocijacija uz pominjanje imena El Salvador je krvavi građanski rat (1979-1992), slično kao i u slučaju Bosne. Kao da za prosječnog čovjeka u svijetu u ovim zemljama rat još traje, mada je završio prije više od decenije. U obje zemlje rat je potpuno poharao privredu, infrastrukturu i uzeo danak maltene u svakoj familiji. 


   Obje zemlje su po svojim prirodnim ljepotama izuzetne. Dvadeset pet vulkana El Salvadora prošarali su zeleni krajolik, a pacifičke plaže su meka za surfere. Nažalost, i El Salvador i BiH nedovoljno ulažu da se predstave svijetu u ljepšem svijetlu.


   Privlačna pacifička obala El Salvadora



   Obje zemlje imaju bogata civilizacijska nalazišta. Kultura Maja je na tlu El Salvadora dokazano stara 5000 godina. Međutim, čak ni šira javnost u obje zemlje nije obaviještena o vlastitom historijskom bogatstvu.


   U jednoj stvari El Salvador prednjači: po mreži auto-puteva. Nakon što sam iznajmio rent-a-car na aerodromu, iznenadio sam se kvalitetnom putnom mrežom ove male države.


   Pet je arheoloških nalazišta iz svijeta Maja u El Salvadoru na kojima su započeti radovi ekskavacije i rekonstrukcije. Iz svakog od njih naučio sam nešto korisno za budući projekt iskopavanja Bosanske piramide Sunca.





Joya de Ceren[uredi]

   Trideset pet km sjeveroistočno od San Salvadora, glavnog grada države El Salvador nalazi se Joya de Ceren (u našem izgovoru Hoja de Seren).  Pod zaštitom UN-a kao svjetsko kulturno nasljeđe, ovaj gradić Maja je poznat i kao "Pompeji Novog svijeta". Naime, 600. godine je došlo do erupcije obližnjeg vulkana Laguna Caldera koji je prekrio grad. Hiljadu četristo godina kasnije, godine 1978., gradić otkriva američki antropolog Payson D. Sheets (University of Colorado, Boulder).


   Joya de Ceren, gradić Maja u El Salvadoru, na nekoliko metara dubine, prekriven lavom od prije 1400 godina, otkriven je 1976.



   Tokom 1970-ih godina su organizovana sondažna istraživanja terena na čelu sa američkim antropologom dr Sheets-om.


   Prva sondažna istraživanja na lokaciji Joya de Ceren (El Salvador) koja su potvrdila postojanje podzemnih građevinskih objekata



   Nakon potvrde do kojih su došli u sondažnim ispitivanjima, Projekat je nastavljen sa ciljanim iskopavanjima.


   Ciljana iskopavanja na lokaciji Joya de Ceren (El Salvador) koja su potvrdila postojanje ceremonijalnih i objekata za stanovanje kulture Maja




    Uzvisina ispod koje se, na dubini od 4 metra, kriju zidine Maja. Lokacija Joya de Ceren, El Salvador




   Na dubini od 4-10 metara, uz veliki fizički i financijski napor, otkriveni su ostaci prostorija grada Maja (Joya de Ceren, El Salvador)




   Gdje počinje kameni zid objekta Maja, a gdje završava prirodna kamena formacija? (Joya de Ceren, El Salvador)




   Strpljiv restauratorski rad na arheološkim artefaktima pronađenim na lokaciji Joya de Ceren, El Salvador






San Andres[uredi]

   Vožnja El Salvadorom samo potvrđuje moje ubijeđenje da postoji disproporcija iz upozorenja o ovoj zemlji koja se sreće u literaturi i neposrednog iskustva kojeg doživljavate. Zastrašuju vas "otmicama" i "krađama auta", "suludom vožnjom domaćeg stanovništva" i "životinjama na putu", "slabim neasfaltiranim putevima" i slično (www.lonelyplanet.com). U stvarnosti, ljudi su gostoprimljivi  kao i u svim drugim zemljama Centralne Amerike.


   Kada su Španjolski konkvistadori došli u El Salvador u XVI stoljeću, ovim prostorima su dominirali Pipil plemena. Iz meni nepoznatog razloga, u zvaničnim objašnjenjima Pipil se smatraju, sasvim pogrešno, potomcima Maja. U stvarnosti, Pipil su došli u ove krajeve barem 200 godina nakon što je civilizacija Maja nestala iz ovog regiona u X stoljeću.


   Između dva najveća grada El Salvadora, Santa Ane i San Salvadora, nalazi se lijepo uređeni arheološki park pod imenom San Andres.


   Ulaz u arheološki park – grad Maja, San Andres, El Salvador




    Arheološka iskopavanja, San Andres, El Salvador  




   Stepenasta piramida, San Andres, gradić Maja u dolini Zapotitan između dvije rijeke, El Salvador




   Pogled na djelomično rekonstruisane stepenaste piramide Maja, San Andres, El Salvador




   Djelomično rekonstruisana piramida "preoteta" ispod brda, San Andres, El Salvador




   Prilazni plato i glavne stepenice koje vode ka vrhu piramide, San Andres, El Salvador




   Detalj obnovljene piramide: ispod betonskog (rekonstruisanog) zida je građevinski materijal koji je pronađen nakon jednog milenijuma pod brdom; izgubio je svoj prvobitni oblik, čvrstoću, boju (San Andres, El Salvador)




   Nekada kameni plato, sa velikom piramidom (naprijed) i tri manje stepenaste piramide (lijevo), San Andres, El Salvador




   Prvobitni izgled platoa sa centralnom i tri manje stepenaste piramide, San Andres, El Salvador




   Maketa još neiskopane, velike piramide, na sjevernom dijelu grada Maja San Andres, El Salvador




   Brdo iza koje se krije "još neiskopana velika piramida", San Andres, El Salvador






Cihuatan[uredi]

   Moram priznati da me iznenađuje tvrdnja da je samo 6% teritorija El Salvadora pod šumom. Svugdje gdje sam išao ovom lijepom zemljom, od središnjeg dijela, na sjever, zapad, jug – svuda vidim samo zelenilo.


   Auto-putevi El Salvadora su uokvireni gustom šumom 



   Područja oko vulkana su posebno zelena i plodna. Ne čudi da su svi veći gradovi u podnožjima vulkana, a po pravilu su uz njih velika, plava kraterska jezera (većinom proglašeni nacionalnim parkovima).


   Sjeverni dio zemlje je bio poprište glavnih sukoba FMLN gerile sa vladinim snagama. SAD su (pod Reganom) poslali 6 milijardi dolara pomoći u borbi protiv pobunjenika. Završetak rata je sveo bilans poginulih na 75.000 i sa 10% stanovništva izbjeglog u okolne zemlje i SAD.


   Po običaju, u ovom dijelu svijeta, samo 2% stanovništva ima potpunu kontrolu nad nacionalnim bogatstvima zemlje. Prije tristo godina to je bila vladavina 14 elitnih Evropskih familija. Malo se šta promijenilo i danas.


   Tokom 1932. godine pobuna stanvoništva je krvavo ugušena, a preko 30.000 indijanaca i onih koji su izgledom podsjećali na indijance su ubijeni. Njihov vođa Marti je uhapšen i strijeljan. Po njegovom imenu, nazvan je pokret iz 1979. FMLN (Frente Marti Liberacion Nacional) koji je započet egzekucijom popularnog nadbiskupa Oscara Romera.


   Pod okriljem UN-a potpisan je mirovni sporazum 1992. i zemlja se okrenula reformama i razvoju. Sporo, ali u miru.


   El Salvador je predstavljao krajnji istok svijeta Maja. Grad Cihuatan je gotovo nepoznat široj javnosti.


   Međutim, prve vijesti o ovom, nekada gradu impozantne veličine, odaslane su u svijet još 1878. od strane njemačkog putopisca Simeona Habela. Cihuatan je ipak ostao sakriven u šumi sve dok 1930-ih nisu osnovali obližnji grad Aguilares.


   Na prilazu gradu Maja Cihuatanu (El Salvador) vide se gomile kamenja na obrađivanom zemljištu koje su nekada bile sastavni dio građevinskih objekata



   Dr. Stanley Boggs, unuk američkog predsjednika Warren G. Hardinga, je 1954. započeo ozbiljna istraživanja ovog grada za vladu El Salvadora. Boggs je među svojim kolegama bio poznat kao "izumitelj" El Atomica, alkoholnog pića od duple porcije zamrznute votke martini sa malim krastavcima. A u svjetskoj javnosti kotira kao osnivač moderne arheologije El Salvadora. Zahvaljujući njegovim naporima vlada je otkupila dio zemljišta na kojem se nalazi Zapadni ceremonijalni centar i proglasila ga nacionalnim monumentom 1977.


   Ostaci kamene platforme Maja, Cihuatan, El Salvador



   Boggsovu ulogu preuzima dr Karen Olsen (San Francisco State University) 1975. koja studira svakodnevni život Maja u Cihuatanu. Prva snimanja su pokazala da postoji 181 struktura u blizini ceremonijalnih struktura (piramida). To je značilo da je riječ o pravom gradu, a ne malom naselju.


   Ostaci stepenaste piramide, Cihuatan, El Salvador




   Gomila vulkanskog kamena nekada je bila igralište Maja, Cihuatan, El Salvador




   Djelomično rekonstruisano igralište Maja, Cihuatan, El Salvador




   Velika piramida grada Maja sa djelomično otkrivenim stepenicama u podnožju centralnog dijela, Cihuatan, El Salvador




   Autor na vrhu velike piramide, Cihuatan, El Salvador




   Prednja strana piramide leži na nekadašnjem kamenom platou, Cihuatan, El Salvador



   Arheološki dokazi potvrđuju da je i ovaj grad Maja prestao sa svojim postojanjem u X stoljeću. Nakon toga je zapaljen od strane nepoznatih dosljaka. Zarastao je u šumu i bio skriven od očiju javnosti do današnjih dana.





El Tazumal[uredi]

   Za Amerikance El Salvador je praktična zemlja u pogledu valute. Naime, ovdje je nacionalna valuta – američki dolar.  Kada je predsjednik Francisco Flores u januaru 2001. donio tu odluku došlo je do protesta najsiromašnijih. Istovremeno je zemlju zadesio katastrofalni zemljotres u kome je najviše stradalo naselje Las Colinas u predgrađu glavnog grada. Opozicija je krivicu za 1200 mrtvih i 250.000 beskućnika prevaljivala na Floresa, jer nije zaustavio gradnju u tom dijelu grada mada mu je ranije bilo predočeno da je teren nestabilan. Flores je ipak okončao svoj predsjednički mandat i prepustio ga istomišljeniku, desničarskom kandidatu Tony Saci.


   Zapadni dio zemlje je poznat po tipičnoj sutropskoj klimi. Gotovo stopostotna vlaga izaziva kišu svakog popodneva. Znajući tu cinjenicu, u obilazak najpoznatijeg grada Maja u ovoj zemlji, El Tazumala, pošao sam rano ujutro.


   Iskopavanja na gradu Maja El Tazumalu, El Salvador



   Ime "Tazumal" u jednom od prijevoda bi značilo "Piramida gdje su žrtve spaljivane". Pošto ima ne potiče od Maja, dakle nije originalno, sigurno da se i ne odnosi na aktivnosti Maja. Imena gradova Maja nisu poznata, jer nakon njihovog odlaska u X stoljeću nastaje vakum od nekoliko stoljeća. Kada su indijanci došli sa sjevera oni nisu znali čitati hijeroglife Maja, niti su znali ko i kada je izgradio njihove gradove.


   Maketa El Tazumala u doba Maja, El Salvador




   Rekonstrukcija stepenica velike piramide, El Tazumal, El Salvador




   Rekonstrukcija kamenog zida građenog od vulkanske stijene, El Tazumal, El Salvador




    Rekonstrukcija stepenaste piramide, El Tazumal, El Salvador




   Velika piramida je većim dijelom rekonstruisana, El Tazumal, El Salvador




   U toku je rekonstrukcija manje piramide, El Tazumal, El Salvador




   Kompleks stepenastih piramida sa platoom na vrhu, El Tazumal, El Salvador




   Maketa kompleksa piramida Maja u El Tazumalu, El Salvador



   Prospekt lokalnog muzeja upozorava da je prvo naselje u El Tazumalu staro barem 5000 godina. Uporna kopanja su iznjedrila dokaze o bogatoj trgovinskoj razmjeni ovog grada Maja sa gradovima stotine kilometara daleko – od Meksika na sjeveru do Paname na jugu.


   Uz arheološki park, je nekoliko prodavnica koje prodaju originalne artefakte iskopane na privatnim zemljištima. Među njima je bila i posuda (djelomična napukla) koja je, eto, završila u mojoj kolekciji.





Casa Blanca[uredi]

   El Salvador je, kao i ostale zemlje Centralne Amerike, dominantna katolička zemlja. Međutim, tokom građanskog rata 1980-ih vlada je optužila katoličku Crkvu da je na strani siromašnih i obespravljenih i da, na taj način, podržavaju "komunizam".  Visokopozicionirani crkveni dostojanstveni su postali cilj vladinih pritisaka. Bogatiji sloj stanovništva je, nezadovoljan ovakvom pozicijom rimokatoličke crkve, odlučio da potrazi alternativu. I, našli su je, u protestantizmu (posebno evangelizmu). Stoga je procenat katolika pao na 75%, a broj protestanata je došao na preko 20%.


   Vožnja zapadom El Salvadora me dovodi do grada Maja pod nazivom Casa Blanca. Ova kovanica "bijela kuća" se očigledno odnosi na piramide Maja koje su nekada bile od bijelog plastera na površini prekrivajući vulkanski kamen.


   Artistička rekonstrukcija velike piramide u gradu Casa Blanca, El Salvador




   Ekskavacija jedne od stepenastih piramida, Casa Blanca, El Salvador




   Obavljena je djelomična rekonstrukcija stepenaste piramide, Casa Blanca, El Salvador




   Spor i detaljan rad na ekskavaciji kako bi se sačuvao originalni oblik piramide, Casa Blanca, El Salvador




   Nakon što se došlo do zidova piramide slijedi njihovo stabiliziranje i rekonstrukcija, Casa Blanca, El Salvador




   Rekonstruisani bočni zidovi stepenaste piramide, Casa Blanca, El Salvador




   Velika piramida je djelomično rekonstruisana tako da vjerno pokazuje različite nivoe – od originalnog vulkanskog kamena, preko travnatih sekcija do rekostruisanih zidova, Casa Blanca, El Salvador




   Maketa kamenih platformi Maja, Casa Blanca, El Salvador



   Sa Casa Blancom sam kompletirao moju posjetu El Salvadoru. Mada na drugoj strani svijeta, ova zemlja ima vrlo interesantna iskustva koja se, očigledno, mogu primijeniti na proces ekskavacija i rekonstrukcija građevinskih objekata iz daleke prošlosti i u BiH.


   Nakon kraćeg odmora od dva dana na Pacifićkoj obali i pješćanim plažama u blizni La  Libertada bilo je vrijeme za povratak.


   Sada sam se ponovo mogao u potpunosti posvetiti Bosanskoj piramidalnoj strukturi.






Sondažna bušenja na Visočici[uredi]

Dozvole i saglasnosti[uredi]

   Zavičajnom muzeju u Visokom sam uputio pismo namjere o početku istraživačkih radova na lokalitetu Visočice, tačnije ispod vrha brda. S obzirom da je na samom vrhu smješten srednjevjekovni bosanski kraljevski grad Visoki, koji je proglašen nacionalnim spomenikom, obavezao sam se da u ovoj fazi neće biti planirane nikakve bušotine na samom Gradu.


   Muzej je razmatrao moje pismo namjere na sjednici Upravnog odbora Muzeja 1.8.2005. i odlučeno je da ovaj projekat ide u redovnu proceduru, s time da ja preuzmem finansiranje projekta u potpunosti.


   Slijedeći korak je bio dobijanje Saglasnosti za radove od strane kantonalnog Ministarstva za nauku. Saglasnost je dobijena 3.8.2005. i u njoj se odobrava Zavičajnom muzeju da izvrši predviđene radove u saradnji sa mnom.


   Mišljenje državnog Zavoda za zaštitu spomenika BiH je došlo desetak dana kasnije, tako da je i sa formalne strane procedura ispoštovana.


   Izbor za izvođača radova je pao na sarajevsku firmu Konsolidacija i građevinarstvo koja je specijalizovana za izvođenje istražnih radova i ima dozvolu nadležnog Ministarstva. Iz nekoliko telefonskih razgovora stekao sam povjerenje u profesionalnost ing. Dževada Valjevca tako da sam mu dodijelio posao. Precizirali smo termin sondažnih bušenja za sredinu avgusta 2005.





Strane svijeta[uredi]

   Sa dozvolama iz Muzeja sam dobio i skicu terena napravljenu u Geodetskoj upravi općine Visoko.


   Centralni dio Visočice, vidljivo je, ima piramidalni oblik.


   Pravilan stepenasti pad sa vrha Visočice protee se na tri strane.


   Strane svijeta na geodetskoj mapi se u potpunosti poklapaju sa orijentacijom strana brda Visočice, odnosno strana Bosanske piramide Sunca. Četiri strane piramida imaju orijentaciju istok-zapad, sjever-jug. Isto kao i sve ostale piramide u svijetu koje slijede kardinalne strane svijeta.


   Geodetska mapa koja prikazuje Visočicu u gornjem desnom dijelu; upadljiv je stepenasti i piramidalni oblik kako se ide prema vrhu brda. Četiri strane vrha brda u potpunosti odgovaraju stranama svijeta: istok-zapad i sjever-jug, što je tipična karakteristika kod gradnje piramida.





Šest bušotina[uredi]

   Avgust u Visokom je bio ugodan. Visočica je zelena; njen vrh je u prorijeđenoj šumi. Čini se da će nas pratiti dobro vrijeme.


   Visočica u avgustu 2005; prilazni plato ka sjevernoj strani piramide. Šumarak donekle skriva pravilan piramidalni oblik.




    Prva mašina za bušenje istovarena je na prilaznom platou piramide, odnosno sjevernoj strani Visočice




   Odlučio sam da lokacija prve sondažne bušotine bude uz samu ivicu šumarka. To je tačka koja je izvan domašaja zaštićenog kraljevskog grada Visoki i ujedno najviša nadmorska visina na sjevernoj strani piramide kojoj je mašina mogla prići.




   Uz budno oko inžinjera Kemala počelo se sa procesom stabiliziranja mašine za sondažna bušenja na Visočici




   Određivanje pravilnog ugla od 90 stepeni pod kojim će sonda ulaziti u bušotinu




   Prva sondažna bušotina je spremna za početak vađenja zemljane jezgre




   Paleta na kojoj će se čuvati izvađena jezgra sa prvih nekoliko centimetara uzorka




    Sondažna cijev je promjera 140 mm, a uzorci su u prosjeku 30 cm po jednom bušenju




   Sondažna cijev u radu – početne dubine od prva dva metra




   Proces vađenja jezgre je spor i pomno je praćen




   Prva dva metra jezgre su brižljivo složena na paletu




   Za veće dubine instalirana je duža cijev za bušenje




    U toku je četvrti metar bušenja sa uredno složenim uzorcima jezgre




   U pauzama za ručak u Visokom bih fotografisao piramidu iz različitih uglova




   Iza nas su izvađeni metri jezgre spremni za analizu




   Nakon dolaska na dubinu od deset metara mašini se dodaje dodatna oprema za stabilizaciju i brže bušenje




   Priprema "platforme" za daljnja bušenja




   U očekivanju nastavka bušenja…




   S prvom sondažnom bušotinom smo išli na dubinu od 17 metara; nakon nailaska na laporovitu glinu smo stali, jer je riječ o geološko vrlo starim nivoima (stotine hiljada godina); naša analiza će se fokusirati na prvih 15 metara




   Jezgra će biti zaštićena od djelovanja vremenskog faktora do dolaska geologa i provedene analize




   Bušotina broj dva je locirana na sjeveroistočnoj strani piramide




   Bušotina broj 3 je smještena na istočnoj strani brda Visočice, na višoj nadmorskoj visini nego prethodne dvije bušotine




   Bušotina broj četiri je locirana na sjeverozapadnoj strani brda




   Bušotine broj pet i šest su smještene na prilaznom platou, na sjevernoj strani piramide, na razdaljini od 100 i 150 metara od bušotine broj 1 i na nižoj nadmorskoj visini




   Sondažna bušenja su trajala sedam dana sa ukupno šest bušotina na različitim nadmorskim visinama i obuhvatila su tri strane Visočice: od zapadne, preko sjeverne do istočne 




   Iza sondažnih bušenja ostale su bošotine koje su privremeno prekrivene





Geološke analize[uredi]

   Analiza na licu mjesta, koja je potrajala nekoliko dana od strane iskusnog domaćeg geologa, dala je mnoštvo interesantnih informacija koje su bazirane na izvađenoj jezgri.


   Bilo mi je važno osigurati geologa koji dobro poznaje Bosanska brda, njihov geološki sastav i moguće strukture zemljanih slojeva. U ovom slučaju, bila je riječ o osobi koja je imala dvadesetpetogodišnje iskustvo sa velikim brojem bušotina do dubina od nekoliko stotina metara.


   Geološka analiza na licu mjesta sa svježe izvađenim uzorcima jezgre




   B 1 – Prva bušotina; na dubini od 2.70 metara nalazi se kameni sloj (ploča?) između dva glinena sloja i to upozorava na potencijalnu anomaliju.




   B 1 – Prva bušotina; na dubini od 3.70 metara glina prelazi u lapor što je geološki gotovo nemoguće zbog vrlo kratkog perioda ("ne može se to desiti za 20.000 godina"). Nadalje, izmedju 3.70 – 4.50 metara je međusloj šljunka i gline. Da li je to neka rijeka nanijela u dalekoj prošlosti ili je ljudska ruka prenosila zemlju koja je u sebi sadržavala pomiješane slojeve šljunka i gline? Na dubini od 4.70 metara se prvi put srećemo sa "smeđim kamenom" koji će postati jednom od glavnih zagonetki ovih sondažnih istraživanja.




   B 1 – Prva bušotina – Na dubini od 5.20 metara pronađen je kamen sa primjesama željeza. Zatim, na 7.30 metara dubine nalaze se crni tragovi (organski materijal, fosilni ostaci, stvaranje uglja?). Na 7.80 metara je vrlo važna anomalija: pomiješani su lapor, pijesak i crni tragovi (organski materijal). Lapor je nepropusan tako da se pijesak tu nije mogao prirodno naći! Ovaj nalaz je nelogičan i s aspekta tumbanja materijala (ako pretpostavimo da je bio prisutan proces prirodnog tumbanja). Rješenje je logičnije u domenu čovjekovog djelovanja: kanali za vodu, filtriranje?




   B 1 – Prva bušotina; crni tragovi su prisutni na nekoliko mjesta koji upozoravaju na organski materijal.




   B 1 – Prva bušotina; na dubini od 8.20 metara ponovo nelogičnost – sloj smeđe gline. Malo dublje, na 8.50 metara ide sloj čvrstog ("betonskog") kamena – identičan kao na bušotini B 3. Na dubini od 9.90 metara do 10.20 metara je sloj "ukrasnog" kamena sa primjesama željeza (?)




   B 1 – Bušotina broj jedan; između 11.65 metara i 11.90 metara je smeđi sloj, nije kamen, ne liči na prirodni materijal. Na dubini 13.30 metara ponovo anomalija: lapor, organske materije i šljunak. Odakle u sloju nepropusnog lapora druge materije? Na 14.20 metara ponovo sloj "ukrasnog" kamena. Ispod njega je lapor koji je, logično, bio čvrsta podloga za oslanjanje građevina (u našem slučaju za oslanjanje piramide). Dubina od 14.40 metara donosi novu anomaliju: lapor pokazuje vertikalnu slojevitost umjesto očekivane (prirodne) horizontalne. Zaključak: iznad lapora je nešto rađeno! Na dubini od 14.80 metara nalazi se kamen u laporu (?) I, ponovo, sa prirodnog aspekta, nelogično pomiješani lapor, šljunak, stijenski materijal. Sa aspekta gradnje to je sasvim logično: vodonepropusna glina je služila za plato objekta na čijoj se površini nalazio kamen. Nešto dublje, od 15.20 – 15.40 metara je smjesa gline, lapora i uglačanog kamena. Dakle, ušli smo do temelja (lapor) sa šljunkom, pijeskom i kamenom. Kamen je ravna ploča na kojoj je dalje građeno.




   B1 – Bušotina broj jedan; Na dubini od 16-17 metara nađen je vertikalni lapor (anomalija). Lakše ga je obrađivati. Može se pretpostaviti da je to lokacija unutar piramide gdje su su se gradile prostorije.




   B 2 – Bušotina broj 2; Na dubini od 2.40 metara pronađen je smeđi, pločasti sloj što je anomalija. Na 3.60 metara je nađen kameni lapor, što je takođe nelogicno. Nakon toga glina prelazi u lapor što se moglo očekivati. Dakle, i ova bušotina upućuje da se i na ovoj strani brda nešto gradilo.




   B 3 – Bušotina broj 3; ovo je pretežno kameniti predio. Na dubini od 2.10 metara neđen je "betonski" kamen. Metar dublje, na 3.10 m pronađene su razne vrste stijenskog materijala, vrlo tvrdog. Veza među njima je isuviše jaka da bi se radilo o škriljcu koji se nalazi u prirodi. Sve je kameni blok, sa očitim vezivnim materijalom, ali ne dobrog kvaliteta ("loš beton").




   Uzorak "betonskog" kamena u kome se nalaze razne vrste stijenskog materijala. Riječ je o kamenom bloku, sastavljenom od prirodnih materijala, od koga su građeni zidovi piramide.




   B 4 – Bušotina broj četiri; Pogodak u "sridu". Smeđi uglačani kamen ("glačanje" je proizvod ljudske ruke) se nalazi ravnomjerno, u slojevima po 20 cm, na slijedećim dubinama: 2.20 – 2.40 metara, 3.30 – 3.50 metara i na dubini od 4.40 – 4.60 metara. Ovaj kamen za koga pretpostavljam da je bio podni ukrasni kamen sreće se i na još dvije bušotine.




   Uglačani smeđi kamen koji se redovito sreće u sondažnim bušotinama, ukrašavao je podove podzemnih prostorija u piramidi. Riječ je o kompaktnom kamenu rezanom u slojeve po 20 cm i zatim ugrađivanom u prostorije.




   B 5 i B 6 – Bušotine broj 5 i 6; na prilaznom platou piramidi, na razdaljini od 100 i 150 metara od prve bušotine i početka šumarka, na dubini od 1.20 – 1.30 metara, pronađeni su dokazi o postojanju ravnih ploča čvrstog kamena pješčara. Riječ je o odrezanoj ravnoj ploči! Debljina je, u oba slučaja, po 10 cm, a polirani sloj na površini iznosi 2-3 mm. U prirodi se pješčar ne nalazi ovako male moćnosti: ili se javlja kao gromada ili je velik barem 10-15 metara, a nikada se ne nalazi u laporovitoj glini kao što je to ovdje slučaj. Naravno, lokacija ovih bušotina nije bila slučajna: pretpostavio sam da su na ovom platou ispred piramide izgrađene prilazne stepenice od uglačanih kamenih blokova.






Mišljenja[uredi]

   Dosadasnji geoloski komentari su dolazili od iskusnog geologa Nadije Nukić, sa 25 godina geološkog iskustva na prostorima BiH.


   Obratili smo se jedinom bosanskom sedimentologu dr. Kovačević Radi, koja je uzela u obradu nekoliko uzoraka (šest). Za "betonski" kamen, kako smo ga nazvali, mišljenja je da je riječ o "relativno čvrstim konglo vrećama" gdje je "krečnjak vezivo". Tvrdi da je "teško odgovoriti kada se to pravilo", ali je mišljenja da je "90% riječ o prirodnom materijalu". Za samo jedan uzorak "ukrasnog kamena" kojeg je obradila tvrdi da "ne bi mogla objasniti otkud ravna pločica u tim slojevima" i kako se "tako ravan tu našao". Ona u načelu ne isključuje mogućnost da je prirodni materijal korišten za gradnju. Priznaje da bušotina nije dovoljno velika i da bi bilo najbolje pristupiti otkopavanjima.


   Sa sarajevskim Zemaljskim muzejom je stupio u kontakt ing. Dževad Valjevac budući da sam se ja nakon završetka sondažnih bušenja vratio u Houston. Nakon nekoliko zahtjeva, iz Muzeja su poslali, prema riječima Valjevca, mlađeg čovjeka, gosp. Sijarića koji je, nakon paušalnog pregleda palete sa uzorcima jezgra izjavio da za njega "nema ništa interesantno". To mi je i razumljivo budući da u uzorku nije bilo nekih arheoloških artefakata kao sto su novčići, keramika, oruđe i slično.


   Po povratku u Houston, donio sam mali uzorak onog "ukrasnog" kamena. Otišao sam na University of Houston 18.07.2005., na njihovo odjeljenje Geoloških nauka (Department of Geoscience). Uputili su me na njihovog vodećeg sedimentarnog geologa, prof. doktora Reid-a. Na prvi pogled, nije mogao da mi kaže o kojem je materijalu riječ. (Priznajem, to me je malo začudilo, jer je bio preporučen kao glavni ekspert za tu oblast.) Proveo je dodatno vrijeme analizirajući kamen i sve što mi je rekao bilo je: "Teško je reći. Radi se o nekom tipu materijala koji ima vrlo fine granule."


   Misterija "ukrasnog’ kamena, uglačane ravne površine; buduće analize će odgovoriti o čemu je zapravo riječ.





Zašto je piramida, a ne prirodna tvorevina?![uredi]

   Da li je brdo Visočica oduvijek imalo pravilan piramidalan oblik?


   Ne.


   Brda se u prirodi ne pojavljuju u pravilnim oblicima. Inteligentni čovjek daleke prošlosti je na postojeću osnovu (vjerovatno dvije ili tri strane koje podsjećaju na piramidu) izveo velike zemljane radove kojom je kompletirao piramidalni oblik. Modifikovao je postojeće stranice piramide, a stotine tona su prebačene da bi se dobio pravilan oblik.


   To objašnjava naizgled neobjašnjive stvari, odnosno anomalije kako ih zovemo, a koje su pominjane u prethodnim poglavljima. Mješavina lapora, pijeska, šljunka, mlađe gline – sve je to nastalo velikim ljudskim pomjeranjem materijala.


   Naravno, slijede logična pitanja ko, kada i kojom tehnologijom je izvodio te radove? Ta pitanja imaju smisla, ali odgovori su isti kao i slučaju gradnje ogromnih vještačkih brda u engleskom Silbury Hills-u, ili pak prenošenja kamenih blokova od nekoliko stotina tona u Peruu ili Balbeku. (O tome sam više pisao u svojim ranijim knjigama u okviru ciklusa "Alternativne historije".)


   Dovezeni materijal, prije svega lapor, poslužio je kao čvrsta podloga za oslanjanje i zidanje građevina. U našem slučaju, riječ je o stepenastoj piramidi.


   Čovjek prošlosti nije imao potrebe za stvaranjem vještačkih materijala kao mi. Živio je u harmoniji sa prirodom koju je poznavao i respektirao bolje nego mi. Zidovi piramida su dignuti mješavinom prirodnog stijenskog materijala povezani krečnim materijalom ("loš beton").


   Stijene koje su ovdje prisutne različite su starosne dobi. Kao što mi geolog reče, "prirodno to ne bilo moguće u slučaju Visočice, jer se radi o stijenama neogena i kvartara."


   Izgradio je prostorije unutar piramide. To objašnjava prisustvo vertikalnog lapora umjesto horizontalnog.


   Temelji su građeni od šljunka, pijeska i kamena.


   Prisustvo željeza u kamenu ne čudi. Drevni čovjek je znao za specifična svojstva oblika piramide i djelovanja na čovjekov energetski nivo. Takođe, znao je za djelovanje pojedinih metala koji su pojačavali energetska strujanja.


   Piramidalni oblik čitavog brda povoljno je utjecao na vodu. Kiše i podzemni tokovi su bili blagotvorni. Pročišćavanje je vršio pijeskom. Ponovo prirodnim materijalom.


   Ugrađeni smeđi "ukrasni" kamen je nalazio u prirodi. Obrađivao ga je, sijekao u ploče. Površinu bi posebnom metodom uglačao, učinio sjajnijom. I obložio podne površine kako bi unutrašnjost piramide dobila sjaj koji zaslužuje.


   Prilaz piramidi bio je tipičan. Dugačke stepenice, građene od odrezanih kamenih blokova pješčara, bile su postavljene sve do sredine sjeverne strane piramide. Pješčar se nalazi u prirodi, slobodan. Čitava brda su građena od njega. Prvi bosanski kamenolomi su proizvodili impresivne, poliranje kamene blokove pješčara.


   Sa prilaznih kamenih blokova dolazilo se do sjeverne strane piramide koja je bila glavna, frontalno orijentisana strana piramide. Stepenice su vodile do vrha.


   Na vrhu piramide (na mjestu današnjeg grada Visoki) nalazio se objekat u obliku izduženog, pravougaonog hrama. Bio je građen od drveta, tako da njegovi ostaci nisu sačuvani. (Analogija sa većim brojem piramida u Srednjoj i Juznoj Americi.)


   Sada se ponovo otvara more drugih, antropoloških pitanja. Da li su korisnici piramide imali žrtvovanja slično kao Azteci? Ovo je već polje špekulacija, ali moj je osjećaj da sigurno nisu imali žrtvovanja, jer je riječ o jednom drugom vremenu.


   Zapravo, meni je ipak najinteresantnije pitanje ko je zapravo podigao ovu piramidu? I, ponovo, moj osjećaj je da nije ista civilizacija izgradila piramidu i zatim je duže vremena upotrebljavala. Kada je riječ o graditeljima, vjerovatno je riječ o utjecaju sa Zapada (iz Atlantika), koji se može naći na nizu primjera u Sredozemlju i obje Amerike.





Šta dalje?[uredi]

   Svoje dajnje namjere sam stavio na papir i poslao direktoru Visočkog muzeja, profesoru Hodoviću.



   "Poštovani prof. Hodović,


   Incijalna sondažna istraživanja koje sam proveo u avgustu mjesecu 2005. godine na brdu Visočica kod Visokog pokazala su određene anomalije koje upućuju na potencijalnu prisutnost drevnih podzemnih građevinskih objekata.


   Ovim putem Vam se obraćam da odobrite daljnja istraživanja na period od pet godina mom istraživačkom timu. U tom periodu planiram da izvedem aerijalna snimanja, radarska podzemna snimanja, satelitska snimanja na daljinu, infracrvena termalna snimanja, dodatna sondažna istraživanja na brdima Visočica, Križ i okolini te ostale visokotehnološke oblike istraživanja.


   Planirana istraživanja ni na koji način neće ugrožavati prirodnu okolinu niti postojeći srednjevjekovni historijski spomenik – grad Visoki.


   Metode i rezultati istraživanja će poštovati odgovarajuću zakonsku regulativu BiH. Uzorci će biti pohranjivani u Visočkom muzeju. Iznošenje istih za obavljanje geoloških, mineraloških, arheoloških i petrografskih analiza će biti uz znanje ovlaštene osobe Visočkog muzeja. Periodično će se o rezultatima istraživanja obaviještavati nadležna državna tijela (Zavod za zaštitu spomenika) i mediji.


   U okviru projektnog tima nalaziće se predstavnici Visočkog muzeja (direktor i jedna administrativna osoba). Dio tima će sačinjavati eksperti iz BiH (geolog, minerolog, inžinjeri, itd.)


   Ovim putem još jednom ukazujem na mogućnost da ovaj Projekat ima potencijal da u potpunosti izmijeni značenje Visokog i BiH na svjetskoj arheološkoj mapi. Pozitivni odjeci će bili takve magnitude da će u potpunosti odrediti pozitivnu  budućnost vašeg Muzeja, Grada Visokog i BiH.


   S poštovanjem,


   Semir Osmanagić


   Houston (SAD), 20. avgust 2005."






JADRANSKI BAZEN – SVJETSKI ARHEOLOŠKI DRAGULJ[uredi]

Iirski Grad iz snova – ni Hercegovačka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanići[uredi]

   Bosanska piramida Sunca je neosporno najznačajniji simbol ljudske zajednice koja je živjela u središnjoj Bosni u poslednjih 20.000 godina. U Hercegovini se takvo civilizacijsko dostignuće nalazi, potpuno zanemareno, u okolini Stoca.


   Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi (Z. Marić) su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom "daorson" grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu.


   Ni jedni, ni drugi, ni treći se nisu usudili otići u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na oficijelnoj historiji utemeljene, datume nastanka: doba drevne grčke kulture ili famoznih "Ilirskih plemena" koja su neposredno prethodila antičkim junacima. Dakle, riječ je o oko 2500 godina unatrag.


   Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u "starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta"?



   *** 



   Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca završava u malom selu Ošanići. Nikakvih tabli za arheološko nalazište Daorson nema. Uski puteljak širi se u penjanje brdom sa kojeg se pruža pogled na Vidovo polje.


   U podnožju Grada (Daorsona, Troje, Gradine Ošanića) se pruža plodno Vidovo polje



   Napokon, izlazim na vrh brdovite zaravni. Ostaci drevnog građevinskog kamena su me pratili dosada, ali se nikakav njihov oblik (zidine, građevine) nije mogao naslutiti. Nakon tolikih hiljada godina, gromade su izgubile oblik.


   Ali, sada, na ovoj zaravni, prizor od kog se zadrhti. U daljini se ukazuje monumentalni kameni zid koji spaja dva svijeta: zeleni (travnati) i plavi (nebeski).


   Ilirski Grad iz snova – iz daljine se čini da kameni zid spaja nebo i zemlju



   Na prilazu Gradu, među kamenim gromadama, dva pastuha. Mirno pasu. Dolazak čovjeka ih uznemiri, na tren. Kako sam ja prilazio Gradu, tako su se oni, iz opreza, sklanjali u stranu.


   Milenijski mir Grada narušen je mojim dolaskom i sklanjanjem u stranu dva neosedlana pastuha



   Napokon, preda mnom su ostaci zida koje mogu u potpunosti da obujmim u njihovoj veličini. Prva misao koja mi se javlja je da stojim ispred najznačajnijeg arheološkog nalazišta Hercegovine.


   Ostaci zidina Grada – najznačajniji arheološki spomenik Hercegovine




   *** 



   Kako je Salinas Price vidio Grad? Maštovito i s respektom.


   On govori (na svom web sajtu): "Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanića, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prođe se nekoliko seljačkih kuća; usput se vide ostaci antičkih građevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, građeni od tvrdih kamenih blokova od krečnjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa – vjerovatno po 25 do 50 metara – na stjenovitim liticama, prirodno zaštićena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolačkoj dolini."


   I, Salinas, nastavlja: "Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krečnjačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok."


   Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomično tačan. Ovom prilikom, ne ulazeći u (ne) tačnost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antičkoj Troji, prokomentarišimo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, "kiklopskih" kako ih naziva ovaj ljubitelj antičkog perioda. Međutim, postoje i drugi načini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa.


   Drugo, blokovi nisu samo kvadratni, već razlicčtih oblika. Ima ih pravougaonih i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Tipična gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide.


   Tipična gradnja prethistorijskih civilizacija Lemurije i Atlantide: kameni blokovi različitih oblika (kvadratni, pravougaoni, romboidni) pri čemu su svi različite veličine



   Sada možemo nastaviti sa Salinasovim opisom. "Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz u gradsku kapiju. Drugi, sada u rasutoj gomili, je možda dignut znatno kasnije (treće do prvo stoljeće prije nove ere?). Gradska kapija je bila 2 metra široka i vrlo vješto isklesana…


   Okvir za kamenu kapiju je majstorski isklesan…



   …Unutar zidina je bila agora (tržnica), takođe i kamene ulice, javne i rezidencijalne zgrade, izgrađene na nekoliko nivoa…"


   Iz vremena grčkih, vratimo se samo nekoliko stotina godina unatrag i poslušajmo zvaničnu verziju domaćih arheologa (Z. Marić, B. Marijan i N. Cambij):


   "…Prema zadnjim arheološkim istraživanjima, naseobinski kompleks površine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljeća prije Krista do polovine prvoga stoljeća prije Krista, kada su ga vjerovatno razorili ratoborni Dalmati. Čitavo naselje u Ošanićima može se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdomljivija utvrda (akropola) površine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije odbrambene crte – prednji, niži zid očuvane duljine 46 m, čija je prvotna duljina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije četvrtaste kule s gradskim vratima širokim četiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo četiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija počivala je na težini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih površina i tehnici zidanja. Način gradnje podsjeća na zidove u Mikeni i Tirinsu, što govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvrđavi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila čija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?)…


   … Gospodarski dio, zvan danas Banje, imao je više manjih objekata i jedan otvoren prostor, vjerovatno trg. Stambeni dio imao je zgrade terasasto raspoređene i povezane stubama. U jednoj bogastoj ostavi pronađene su, između ostaloga, dvije matrice za izradu raznovrsnih figura u bronci, srebru i zlatu. Nekoliko novčića iz Ošanića grčkoilirskoga su tipa s natpisom Daorson."


   Lokacija Gradske kapije… sa pokušajima restauracije



   E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su "Ilirska plemena" morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke? Jasno mi je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inžinjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš).


   Nadalje, trebalo bi konačno raskrstiti sa tom složenicom "Ilirska plemena". Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad.


   Autori dobro opisuju kamene blokove, mada ne daju geološku, minerološku i sedimentnu analizu. Ali i same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upućuju na visok nivo organizovanja koji  se ne može vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prošlost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12 500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koji bi bili u stanju dizati takve gradove.


   Nažalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutrašnjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno veće. O tome svjedoče kamene gromade, manje i veće, u široj okolini. Ali, da bi se predočile dimenzije Grada moramo drugačije pristupiti njegovom proučavanju.


   Prvo, takozvane "zidine" nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se četiri metra debeli kameni blokovi dovlačili na vrh brda za odbranu od drugih "plemena"? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu.


   Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo "unutar" zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje riječ o srednjevjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slučaju napada.


   Prisjećam se drevnog grada u istočnom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovučeno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je težak po 100 tona. Perfektno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi. Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali "nedovršeni zid". Zašto? Jer, moderni čovjek svijet vidi limitiranim očima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i čakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zračenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo.


   Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovačkog Grada su imali ta znanja. Ne čudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaći arheolozi su je nazvali "hram" i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se "blago" krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogućim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naših davnih predaka trebaju drugačija, šira, manje limitirana znanja.


   Znanja alternativne historije.


   Tipična gradnja naprednih "prethistorijskih" civilizacija: nema današnjeg vezivnog materijala (malter ili cement), blokovi su različite veličine, više je od četiri ugla (u slučaju zemljotresa kameni blokovi se "zaključaju"), raspored doprinosi maksimalnoj stabilnosti…




   Višetonska težina kamenih blokova otvara drevnu dilemu: ko i kako je vršio transport, a onda ugradnju ovih megalitnih grdosija…




   Izvaljeni kameni blok iz ležišta pokazuje originalnu višemetarsku debljinu koja imponira…




   Tipičan, perfektni fit, između kamenih blokova. Priča je stara i neobjašnjiva od strane zvanične arheologije, kao i u slučaju egipatskih, meksičkih ili peruanskih piramida: "ni sječivo noža se nije moglo uvući među blokove…"




   U zagrljaju Grada, autor se osjećao sigurno kao među dušecima. Još je ostalo netaknute  blagotvorne energije starog doba…




   Nekada su stotine metara ravnih, kružnih i piramidalnih oblika imale ovaj blagotvorni teren prošaranim. Danas nam se seriraju teze koje su tipične za našu, nasilnu civilizaciju: govori se o odbrambenim funkcijama, o ratovanju sa Delmatima, itd.




   Uklesani kanal za kišnicu – identična slika sa kemnim blokovima prethistorijskih civilizacija Perua, Egipta ili Meksika




   Silazak niz Grad, litice koje vode prema dolini – da li je nekada u podnožju bila voda (more, jezero povezano sa Jadranom?)




   Gdje počinju kameni blokovi, a gdje završava brdo? Stotine metara drevnih masonskih umijeća govore da su granice Grada bile daleko veće od onih kojima barata službena arheologija




   I, još jedamput, o obliku kamenih blokova. Planski pristup prethistorijskog arhitekte i majstorstvo ugradnje vidljivi su i danas nakon više od 10 000 godina; blokovi su koso i romboično odrezani kako bi struktura bila što kompaktnija…



   Uz ovakav stil gradnje, logično bi bilo očekivati ostale karakteristike civilizacije koja je uživala plodove ovih kamenih monumenata. (Poređenje je na osnovu moga iskustva sa originalnom civilizacijom koja je gradila Maccu Pichu u Peruu.)


   A to znači:
       *
         superiorni graditelji su bili malobrojni (!)
       *
         Grad im nije služio za stanovanje već za "energetsko napajanje" (!)
       *
         bili su pretežno spiritualna bića
       *
         objekti im nisu imali krovne konstrukcije radi nesmetanog prijema Sunčeve energije…



   Zvuci neobično? Nesumnjivo.


   Ali, koliko su "obični" kameni blokovi Balbeka (Liban) od 1200 tona koji su preneseni na vrh brda (mi naravno, nemamo ni približno moćnu tehnologiju za takav poduhvat)? Ili, pominjani Ollantaytambo u Peruu? Ili 400 tona asuanskog granitnog bloka u maloj prostoriji u središtu "Keopsove" piramide?


   Doći će vrijeme kada će nauka o prošlim vremenima (arheologija, historija civilizacija, antropologija) uhvatiti korak sa istinom. To vrijeme je tek pred nama. I tek tada će se saznati puna istina o ovom hercegovačkom Gradu.


   A do tada ću, ovo sveto mjesto, zemaljski hram civilizacije koje više nema, jednostavno zvati – Grad.





Asseria[uredi]

   Da li se nivo razvijenosti zemlje određuje i prema njenom odnosu prema nacionalnom arheološkom blagu?


   Vozim se tek otvorenim auto putem Split-Zagreb. Proletio sam relaciju od Splita skoro do Zadra za manje od jedan sat. Izlazim u Benkovcu, prolazim kroz miran gradić smješten 37 km od mora. Uski, prvo asfaltirani, a zatim neasfaltirani put prema Podgrađu me vode bliže najznačajnijem Gradu Dalmacije starih vremena.


   Novi auto put Split – Zagreb omogućava brži prilaz Dalmatinskoj zagori i Asseriji, najznačajnijem arheološkom spomeniku Hrvatske



   Sa vrha Kozlovca se pruža sveobuhvatan pogled prema plodnim Ravnim kotarima. Javljaju mi se prve asocijacije sa lokacijom hercegovačkog Ilirskog Grada:
       *
         u regionu sam četrdesetak kilometara od Jadrana;
       *
         područje je okruženo jezerima (Vransko jezero, Novigradsko more, Prokljansko jezero), odnosno Deransko jezero, Hutovo blato i proširenja Trebišnjice u blizini hercegovačkog Grada;
       *
         oba Grada su smještena na vrhu brda;
       *
         oba Grada gledaju na plodne doline (Ravni Kotari, odnosno Vidovo polje);
       *
         do Gradova vas prate krševita područja, a onda, najedamput, Grad zadominira potpuno ravnim plodnim dolinama; da li je granica Jadranskog mora bila pomjerena 40-ak kilometara dublje u kopno u doba kada su Gradovi nastajali?


   Do Asserije me prati krševita Dalmatinska zagora da bi najedamput prešla u plodnu dolinu Ravnih kotara



   Da li bi trebalo da me čudi da u Benkovcu nema nijednog natpisa koji upozorava na prisutnost Asserije? Ili, činjenicu da od stotinjak ljudi s kojima sam pričao niko nije čuo da grad pod tim imenom postoji u Hrvatskoj?


   Žega vrelog avgustovskog dana mi je jedino društvo na putu ka ostacima grada Asserije. Prašnjavo proširenje na putu koristim kao parking.


   Upućujem prvi pogled sa ceste:


   Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Asserije – koliko vjerno je kopiran originalni Grad?



   Petnaestak redova rekonstruisanih kamenih blokova ne ostavljaju posebno jak utisak na mene. Samo jedan red kamenih blokova (u sredini rekonstruisanog zida) koji ima originalne dimenzije; ostali su manji, tanji, kao da je riječ o modernom objektu na Dalmatinskoj obali.


   Naravno, zdanje originalnih graditelja se izgubilo u vremenu; nove civilizacije su dograđivale, rušile i ponovo gradile po svojim kriterijumima.


   Ili, kako Zadarska županija zvanično tvrdi:


   "… U Asseriji, blizu Podgrađa, 6 km istočno od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani kročili na ovo tle. To je bilo moćno središte Liburnijskog plemena, čije su se teritorije protezale duž istočne Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova područja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljačkim savjetom. Grad je bio naseljen od Bronzanog doba sve do kasnog Rimskog perioda – vremenski period od jednog milenijuma…


   Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljeća naše ere, kada je predstavljala jedno od glavnih središta Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronađeni su datirani u period petog stoljeća prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3.2 metra. Ti zidovi  su bili dio vojnog pojasa koji je štitio bogati kulturni život na obali od invazije Barbara iz unutrašnjosti. Asseria je imala gradski centar, vodovodni system, javna kupatila i nekropolju sa cilindričnim nadgrobnim spomenicima ("cipus"). Najpoznatiji Rimski monument je trijumfalna kapija, jedan od sedam ulaza u Grad, izgrađen 113. godine u čast rimskog imperatora Trajana.


   Arheološka iskopavanja Asserije otkrivaju nove fascinantne nivoe u dubini. Keramika iz grčkog perioda je prethodila Rimskom naselju, a još prije njih su ostaci Liburnijske ere…"


   Mnoštvo informacija koje ću morati filtrirati u svijetlu svoje posjete Asseriji tog vrelog podneva.


   Krenimo u "sridu". Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju!


   Pogledajmo originalne kamene blokove.


   Originalni kameni blokovi zidova Asserije koje, očigledno, nisu gradila "plemena" pa ni Ilirska ("Liburnijska plemena")



   Zapravo, zvaničan bilten Županije, otkriva nedosljednost. Kažu da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljeću nove ere; nekoliko rečenica kasnije, tvrde da su najstariji pronađeni kameni blokovi "visoki 7 metara", a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad "cvjetao"?


   Naravno, tvrditi da plemenski nivo organizovanja može planski izgraditi Grad monumentalnih dimenzija i neophodnih urbanih karakteristika je naivno. Za originalne graditelje moramo ići u prošlost i rušiti teoriju o evolutivnom razvoju civilizacija.


   Autor proučava originalne kamene blokove visoko razvijene civilizacije koja je izgradila Grad u "prethistorijskim" vremenima…




   Dodir sa rekonstruisanim zidom i susret sa "prihvatljivom" kopijom originalne gradnje…



   Asserija je danas mješavina ostataka pra-Ilirskih graditelja, grčkih i rimskih arhitektonskih stilova. Tu, na kamenim gomilima, vidim lijepo oblikovani rimski kamen…


   Ostaci rimskih kamenih ploča u Asseriji…



   … zatim nadgrobne spomenike…


   Rimski nadgrobni spomenici ("cipusi") napola vire ispod zidina Asserije…



   … ili kamene bunare…


   Kameni bunar iz Rimskog perioda Asserije…



   Svakako, potpuna rekonstrukcija jedne od gradskih kapija iz Rimskog perioda takođe privlači pažnju…


   Rekonstruisana gradska vrata Asserije iz Rimskog perioda…



   Ova kapija na suprotnoj strani ima imitaciju originalne gradnje, tako da se posjetilac osjeća malo konfuzno…


   Prednja strana Rimske gradske kapije je imitacija originalne pra-Ilirske gradnje…



   Interesanta historijska referenca za zbivanja na ovim područjima je obimna "Istorija srpskog naroda" Vladimira Čorovića prema kojoj:


   "… Moćna Rimska Imperija, koja je još 229. godine pre Hrista počela svoja osvajanja Ilirika i koja je već od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje državne kulture… Novac u našim krajevima bio je ponajviše grcki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima…"


   Ops. Da li nam Čorović ovdje nudi objašnjenje za Daorson? "Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima". Nakon hiljada godina postojanja moćnog hercegovačkog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grčka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom "daorson"… Dvije i po hiljade godina kasnije, arheolozi socijalističke Jugoslavije pronalaze novčiće s tim nazivom i, ne znajući za bolje, čitavu kulturu ("Ilirsko pleme") nazivaju tim imenom uključujući i Grad ("Daorson")…


   Pogledajmo šta jos interesantno nudi Čorović:


   "… Čitava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i većim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Među njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metković), Oneum (Omis). U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrađe kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria…"


   Nažalost, Čorović nema informacija o uređenju Ilirskih gradova i teritorija. To ne čudi s obzirom da nema pisanih tragova o tom periodu. Jedino što nam se stoga nudi su latinizirana imena nekadašnjih monumentalnih gradova… koji su bili naseljeni i hiljade godina nakon njihove gradnje.


   Vratimo se Asseriji i pokušajmo donekle kompletirati sliku o veličini Grada. Moj obilazak Asserije trajao je znatno duže nego što sam očekivao. Nakon niza rekonstruisanih zidova, manje ili više uspješno, hodajući vrhom zaravni uočavam da tragovi gradskih zidina neprekinuto traju. Dva, tri, četiri reda visoki, kako gdje, kamen propada, ali dimenzije megalitnih blokova nepogrešivo govore o visokoj civilizaciji koja ih je obradila i ovdje postavila.


   Spoj starog i novog u Asseriji – originalni kameni blokovi se susreću sa rekonstruisanim…



   Zidovi zarasli u gusto žbunje mi ponegdje ne dozvoljavaju prilaz…


   Zidovi Asserije su djelomično sačuvani, ali i sakriveni u gustom rastinju



   Opet, na pojedinačnim dijelovima mi se ukaže desetak ili više metara sačuvanih zidova u svoj njihovoj ljepoti…


   Sačuvane sekcije megalitskih zidova Asserije



   Ponegdje, pak, prilaz mi je dovoljan da mogu izbliza osmotriti vezu među kamenim blokovima. Naravno, originalno nije bilo vezivnog meterijala. Strukturno, kameni blokovi su svojom iznimnom debljinom i dužinom, održavali posebno čvrstu vezu. Vezu koja, evo i nakon toliko hiljada godina, pokazuje svoju građevinsku superiornost.


   Prilaz zidovima sa padinske strane je ponegdje moguć i dozvoljava da se prouči superiorna veza između kamenih blokova prošlosti



   Gotovo kilometar je trajao obilazak jedne padinske strane Asserije. S obzirom na visinu zidova (7-10 metara), težinu kamenih blokova (500 – 5000 kg), dimenzije kamenih blokova (1-4 metra dugački, 0,5 – 1 metra visoki, 1-2 metra debeli) te ukupnu dužinu zidova (oko 2.5 km), može se izračunati približna težina obrađenih i ugrađenih kamenih blokova.


   Riječ je o preko dvadeset hiljada tona!


   Ovo je brojka koja pokriva samo jedan red vanjskih zidova. Tu nisam uračunao kamene građevine unutar zidina. A tu je ponovo riječ o majstorstvu drevnih masona.


   Usamljeni, lijepo uglačani kameni blokovi, svjedoče o rafiniranom masonskom znanju orignalnih graditelja Asserije



   Hodajući vanjskom stranom zidova Asserije nailazim na kamene gomile koje vode prema dnu litica. Tone raspadnutog kamena čija se prvobitna uloga u građevinskim oblicima nikad neće saznati…


   Tone rasutih kamenih blokova koji su izgubili svoj pravilni oblik, nepovratno se survao prema dnu kanjona



   Unutar zidina su manje i vise uzdignuta područja. Ponegdje je iskopavanje započelo. Svuda su kamene gomile. Koliko je različitih struktura vrijeme razorilo?


   Unutar zidina su neiskopani ostaci drevnih kamenih objekata; od njih je uglavnom ostao raspadnuti kamen čija je rekonstrukcija gotovo nemoguca



   Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo slične visine i oblika. Polukružno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih "kanal", udolina. Malo pažljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi očekivati nepravilne redove kamena i žbunja. Međutim, pažljiv pogled odaje frapantnu činjenicu: nasuprot meni je produžetak grada Asserije. Žbunje pokušava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspješno.


   Očigledno da ću morati revidirati procjenu o težini kamenih blokova koji su bili ugrađeni u Asseriji. Vjerovatno je riječ o fantastičnih pedeset hiljada tona!


   Brdo nasuprot Asseriji je – Asseria, takođe. Pravilni redovi stotine metara kamenih zidova, davno oronulih, upozorava da su stvarne dimenzije Asserije monumentalne



   Zastajem. Sjedam na sivi kamen. Slike dolaze same od sebe. Ovaj veliki Grad je bio na samoj morskoj obali. I, kao niz drugih na obali Jadrana, nastao je u doba neposredno nakon kraja ledenog doba. Pošto nemam analiza obližnjeg terena ne mogu da šire elaboriram, zato samo ostajem na ovoj ideji.


   Ali, pogledam li na plodnu dolinu ispod mene, lako mogu zamisliti plavu umjesto smeđe boje.


   Plodna dolina ispod Asserije – da li je bila prekrivena morem neposredno nakon otapanja leda s kraja zadnjeg ledenog doba?


   Nastavljam obilazak Asserije. Druga strana brda je manje pristupačna i opasana je žicom. Na sredini uzvisine je mala crkvica sa grobljem. Tipično. Groblja su podizana na mjestima ranijih, a ova na mjestima još starijih. Slojevi koji pripadaju kulturama koje slijede jedna za drugom. Opomena o našoj fizičkoj prolaznosti.


   U sredini gradskih zidina Asserije danas je crkvica sa malim grobljem. Koliko je slojeva različitih kultura jedna ispod druge?



   Završavam krug. Ponovo sam kod glavnog gradilišta gdje traju restauracije. Zidine preda mnom izgledaju kompaktno i bude pozitivan osjećaj u meni. Valjda su arheolozi bili blizu originalnoj arhitekturi.


   Rekonstruisana/obnovljena sekcija Asserije – osjećaj kompaktne gradnje i inžinjerskog pristupa



   Ljetna vrućina napokon preuzima primat nad mojom opijenošću starinom. Zadnji, zadovoljni pogled prema zidinama ovog vrijednog, najznačajnijeg grada Dalmatinske zagore… i čeka me put natrag neasfaltiranim putem.


   Posljednji pogled na zidove Asserije – i odlazak na prašnjavi put



   Vratio sam se u grad Benkovac. I tamo sam, napokon, vidio jedini natpis za Asseriju. Riječ je bila o lokalnom hotelu.


   Jedini pomen vrijednog arheološkog nalazišta je u imenu lokalnog hotela Asseria





Varvaria[uredi]

   Moja slijedeća arheološka stanica biće Varvarija, na polovini puta između Zadra i Šibenika, ponovo 40-ak kilometara od Jadranskog mora.


   Putem razmišljam o nedoumicama koje su morile historičare kada su pokušali dokučiti što se zbivalo na našim prostorima u pred-Rimsko doba. Rimljani su ostavljali pisanog traga, ali prije njih postoje samo nagađanja.


   Ili, kako to je to zapisano u kronikama ("Slobodna Dalmacija", 08/2005) o Zadarskoj županiji:


   "Prastanovnici Zadarske županije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni važni neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smilčiću. Dolaskom Indoevropljana (Iliri i Prediliri) početkom II tisućljeća iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka – Indoevropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti…"


   Srećom, antropološka genetika čini dosta na razjašnjenju ovog "problema". Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve seže u period od prije 25 000 godina. Mnogo kasnije će zbilja doći doseljenici Ukrajinsko-Zakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba), Međutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego sto to naša nauka misli.


   Poslušajmo dalje:


   "…Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu i pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoče o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu…


   …Iliri stvaraju svoja naselja i to na uzvisinama i opasuju ih debelim suhozidima po vrhovima naših brda. Prostor Zadarske županije naseljavaju Liburni i Japodi. Liburni jedno vrijeme gospodare cijelim sjevernim Jadranom, a najvažnija naselja su im bila Enona (Nin) i Jader (Zadar). Na uzvisinama su bili Nedinum (Nadin), Asseria (Podgrađe), Varvaria (Bribir), Corinium (Karin). Iza Velebita prostor današnje Like naseljavaju Japodi."


   Bitna razlika u mom pogledu na historijat Jadranskih prostora je u tome da su pra-Iliri bili starosjedioci koji su tu podizali svoje monumentalne građevine tokom i netom poslije kraja ledenog doba. Godine nakon toga su period deklinacije. Iliri su živjeli u gradovima koji su vremenom postali oronuli. Dolaskom migranata sa sjeveroistoka gradovi dobijaju odbrambeni karakter… sve do dolaska antičkih Grka i Rimljana koji konačno pokoravaju potomke Ilira.


   Put ka Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije hiljade godina. Na prilaznim putevima svjedočanstva skoro zavrsenog ratnog sukoba ("Domovinskog rata" iz 1990-ih). Na malom raskršću bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila kafana. Vrijeme je stalo i živi se u prošlosti. Desetinama kilometara unaokolo još neobnovljene kuće koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova života gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici.


   Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su varvarima. Samo su oni bili ne-varvari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz "varvari" još jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere.


   Pogled na plodnu dolinu ispod Varvarije



   Iz Bribirskih mostina starica me upućuje prema ruševinama Varvarije. Prvo me pozvala na kafu, a zatim ispratila riječima da pozdravim zaposlene koji rade na restauraciji… s kojima je provela 16 godina.


   Prolazim kroz selo Bribir u podnožju uzvisine. Avetinjski je tiho.


   Pogled na brdo na čijem je vrhu Varvarija



   Prvi susret sa zidinama donosi rekonstrukciju koja je mješavina stilova.


   Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Varvarije



   Kraj zida ima niz ugaonih kamenih blokova koji su dosta vješto ugrađeni u rekonstrukciju i povezani malterom. I mada to ne odgovara gradnji originalnih masona, ipak upozorava na njihovu vještinu.


   Ugaoni kamen drevnih masona je vidljiv na ovoj zidnoj rekonstrukciji



   Jedna sekcija potpuno vjerno odslikava originalnu gradnju i tu se najduže zadržavam.


   Podsjećanje na originalne graditelje je vidljivo na ovoj sekciji zida Varvarije



   Šteta što je ovaj segment naše historije toliko dugo zanemarivan. Individualna muzejska istraživanja nisu doprla do javnosti. Sigurno je da bi veća ulaganja dovela do značajnijih otkrića koja bi dokazala definitivnu vrijednost ovih dalmatinskih gradova u evropskoj historiji.


   Zidovi Varvarije su bliski onima u Asseriji, koji opet pripadaju istom stilu kao i hercegovački Grad – ovaj dio historije Jadranskog bazena zaslužuje organizovani državni interes i skrb koji bi dokazao vrijednost ovog dijela Evrope na arheološkoj mapi



   Ulazim među zidove Varvarije; u trenutku se prisjetim riječi starice koja me uputila u ovom smjeru:"Varvarija je sedam puta gorila i sedam puta obnavljana".


   Preda mnom su tragovi pregradnih zidova. Nema velikih blokova; drugi je, kasniji stil gradnje.


   Pregradni zidovi unutar zidina Varvarije – kameni blokovi su manji, pripadaju kasnijoj gradnji



   Na travnatom terenu ostaci betonskih ploča sa kamenim reljefima. Očigledno, ostaci rimskih vremena.


   Betonska ploča sa kamenim mozaikom krasila je podove prostorija Varvarije u Rimskim vremenima



   Nekoliko različitih vrsta dizajna otkrivaju profinjenost nekadašnjih rimskih graditelja koji su se ukotvili unutar ovog Grada.


   Različit dizajn otkriva prefinjenost nekadašnjih stanovnika Varvarije prije 2 000 godina



   Šibenska županija s pravom govori o Varvariji (odnosno Bribiru) kao "najznačajnijem arheološkom lokalitetu na šibenskom području." I, u nastavku tvrde da su "…najstariji tragovi života otkriveni u polju nedaleko od rječice Bribirčice, gdje su nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba. Najznačajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije početkom 1. tisućljeća prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je živjelo kao utvrđena Liburnska gradina, a već u 1. stoljeću nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stiče status municipija, a naziva se Municipium Varvariae…"


   Eto, sad se autorstvo monumentalnim zidovima pogrešno pripisuje Rimljanima…


   Na travi Varvarije leže pojedinačni, zaboravljeni kameni blokovi originalnih graditelja




   Na temeljne, megalitne blokove Varvarije, nadograđivali su civilizacije koje su dolazile kasnije




   Ulazna gradska kapija Varvarije iz Rimskih vremena




   Kameni blok sa usječenim kanalom koji pripada originalnim graditeljima Varvarije




   Precizno obrađen originalni kameni blok grada Varvarije koji pokazuje da je neki mehanizam (kapija?) bio ugrađen u njegovo ležište




   Precizno obrađeni otvor u megalitnom bloku Varvarije upućuje na visok tehnološki nivo originalnih graditelja



   Završavam obilazak Bribirske Glavice. Procjena je da 80% Glavice još nije arheološki obrađeno. Predstoji još nekoliko decenija (ako se nastavi ovim tempom) otkopavanja da bi se onaj površinski nivo pokazao pred očima. Još je interesantniji dio u kojem bi se otkopavanja fokusirala na najdonje (najstarije) slojeve koje bi nas vratile u dane osnivanja ovog grada/hrama pra-Ilira.


   S nadom da će se to jednom i desiti, a ovaj otkopani dio pravilno zaštititi napuštam Varvariju.


   U nastavku putovanja prolazim cestom pored Ivoševaca…


   Dublje u Dalmatinskoj zagori, na cesti prema Kninu, prolazi se selo Ivoševci…




   … i, pored puta, u drevnom Burnumu, se ukažu ostaci izvanrednog građevinskog poduhvata: akvadukta, sjajne kapije…?




   Elegantni luk iz Rimskog perioda pokazuje posebnu zainteresovanost niza civilizacija za ovaj teritorij od najstarijih vremena…



   I dok završavam putovanje između rijeka Zrmanje i Krke, ona treća rijeka koja se uljeva u Jadran, malo južnija (Cetina) predmetom je pažnje arheoloških eksperata. Naime, Cetinsko polje (ponovo 40-ak kilometara od Jadrana) je prema preliminarnim istraživanjima mjesto nedirnute, ali izvanredno vrijedne arheološke lokacije u Evropi.


   Prema engleskom arheologu dr. Gaffney-u sa Univerziteta u Birminghamu (prema "Globusu", 22.07.2005.) Cetinsko polje je "… najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Evropi. To je otkriće koje se arheologu događa samo jednom u životu… Početna istraživanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju šest tisuća godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog brončanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale."


   Dr. David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadrži "…sjećanja koja pokrivaju deset hiljada godina čovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu."


   Zašto li me te izjave ne iznenađuju?