Razgovor:Emina (Šantić)

Izvor: Wikizvor
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Sinoć, kad se vračah, iz topla hamama. Prođo pokraj bašće, staroga imama. Kad tamo, u bašći, u hladu jasmina; S ibrikom u ruci, štajaše Emina.

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina; Nešće ni da cuje, lijepa Emina. Več u srebren ibriki, zahvatila vode; Pa niz bašču đule, zaljevati ode. Pa niz bašču đule zaljevati ode.

S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste; Rasplete joj one pletenice guste. Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi; A meni se krenu bururet u glavi.

Za mal ne posrnuh, mojega mi dina; A meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledama mrko; Niti haje, alčak, što za njome crko; Niti haje, alčak, što za njome crko.

Obaščice seće, a pleći na kreče; Ni pođi mi zapis, ništa pobjeć neće. Ja kakvaje pusta, tako mi imama;

Stid je ne bih bilo, da je kod sultana; Stid je ne bih bilo, da je kod sultana.

Umrli, stari pjesmi, umrla Emina; Ostala je pusta bašča, od jasmina. Umrli, stari pjesmi, umrla Emina; Ostala je pusta bašča od Jasmina.

Za lomjnen je ibrik, uvelo je cvijece, pjesma od Emini nikad umrijet nece!

-Lelo Belo.