Tužilac protiv Radislava Krstića/III.

Izvor: Wikizvor
Idi na navigaciju Idi na pretragu
« II. Tužilac protiv Radislava Krstića IV. »

III. Navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u vezi s udruženim zločinačkim poduhvatom da se počini genocid[uredi]

39.Kao što je već rečeno, u Srebrenici je u julu 1995. počinjen zločin genocida, što je pravilno utvrdilo Pretresno vijeće. Odbrana, međutim, tvrdi da je Pretresno vijeće, čak i ako je zaključak o postojanju genocida ispravan, pogriješilo kad je konstatiralo da postoji dovoljno dokaza da je Radislav Krstić bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid.[1]

40.U radu Međunarodnog suda već je uvriježena praksa da Žalbeno vijeće neće olako poništiti zaključke o činjenicama koje donese Pretresno vijeće.[59] U slučajevima gdje odbrana navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Žalbeno vijeće mora poštovati zaključke pretresnog vijeća pred kojim su izneseni dokazi na suđenju i interveniraće samo u slučaju zaključka koji ne bi donio nijedan razuman presuditelj o činjenicama ili kad je zaključak potpuno pogrešan.[60] Takođe, pogrešan zaključak će biti poništen ili preinačen samo ako je greška dovela do neostvarenja pravde.[61]

41.Žalbeno vijeće je mišljenja da, kada optužba stanje svijesti optuženog dokazuje posredno, tj. zaključivanjem, taj zaključak mora biti jedini razuman zaključak koji je moguć na osnovu predočenih dokaza.[62]

42.Pretresno vijeće je svoj zaključak da je Radislav Krstić dijelio namjeru udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid izvelo iz konstatacije da je optuženi znao u kakvoj situaciji su se našli civili bosanski Muslimani nakon što je preuzeta vlast u Srebrenici, iz njegove interakcije s glavnim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata i iz dokaza koje je prihvatilo, a koji pokazuju da su sredstva i vojnici pod njegovom komandom i kontrolom korišteni da bi se omogućilo ubijanje. Oslanjajući se na te dokaze, Pretresno vijeće je konstatiralo da je Radislav Krstić, od večeri 13. jula 1995., namjerno učestvovao u udruženog zločinačkom poduhvatu da se pogube bosanski Muslimani Srebrenice.[63]

43.Osporavajući taj zaključak odbrana iznosi sljedeća tri argumenta. Prvo, odbrana osporava zaključak Pretresnog vijeća da je Radislav Krstić preuzeo efektivnu komandu nad Drinskim korpusom i njegovim resursima najkasnije 13. jula 1995.[64] Drugo, odbrana ulaže prigovor zbog toga što je Pretresno vijeće odbilo njen argument da je paralelni komandni lanac, koji je išao od Glavnog štaba VRS-a preko organa bezbjednosti Drinskog korpusa, isključio Radislava Krstića iz kruga onih koji su učestvovali u pogubljenjima (pa čak i onih koji su znali za njih).[65] Treće, odbrana osporava zaključak Pretresnog vijeća da je Krstić direktno učestvovao u pogubljenjima i tvrdi da, čak i ako su dokazi pred Pretresnim vijećem dovoljni da se utvrdi da je znao za genocid počinjen u Srebrenici, oni nisu dostatni da se utvrdi njegova namjera da počini genocid.[66]

44.Kao konačni, dodatni argument, odbrana tvrdi da Radislav Krstić realno nije mogao predvidjeti počinjenje oportunističkih zločina u Potočarima 12. i 13. jula 1995., i da ti zločini nisu bili prirodne i predvidive posljedice kampanje etničkog čišćenja.[67] Žalbeno vijeće će najprije razmotriti prva tri argumenta, a potom će razmotriti Krstićevu krivičnu odgovornost u svjetlu tih zaključaka, da bi na kraju prešlo na završni, dodatni argument.

A. Zaključak Pretresnog vijeća u vezi s datumom kada je Radislav Krstić preuzeo komandu nad Drinskim korpusom[uredi]

45.Pretresno vijeće je zaključilo da je Radislav Krstić postao de facto komandant Drinskog korpusa uveče 13. jula 1995., dok je formalna potvrda njegove komande uslijedila po ukazu predsjednika Karadžića 15. jula 1995.[68] Odbrana osporava taj zaključak, pozivajući se na činjenicu da se u predsjedničkom ukazu kojim je imenovan za komandanta korpusa navodi da imenovanje stupa na snagu 15. jula.[69] Odbrana se takođe poziva na činjenicu da su formalnosti u VRS-u, koje je trebalo da se obave prije prijenosa komande, dovršene tek 20. jula,[70] i na dokaze koji pokazuju da je do toga dana komandu zadržao general Živanović.[71]

46.Argumente koje odbrana ovdje iznosi Pretresno vijeće je podrobno razmotrilo. Vijeće je, oslanjajući se na očevice i dokumentarne dokaze, utvrdilo da se, uprkos datumu koji se navodi u tom ukazu, prijenos komande na Radislava Krstića odigrao 13. jula. Pretresno vijeće je svoje zaključke zasnovalo, na primjer, na činjenici da je zvanična ceremonija, kojoj su prisustvovali oficiri Drinskog korpusa u komandi u Vlasenici i na kojoj je general Mladić prenio komandu na generala Krstića, održana 13. jula.[72] Pretresno vijeće je takođe zaključilo da je moguće da je ratna situacija iziskivala da se zanemare formalne procedure za prijenos komande.[73] Pretresno vijeće je razmotrilo dokaze da je general Živanović i dalje vršio funkciju u Drinskom korpusu te je zaključilo da veću težinu imaju dokazi da je Krstić preuzeo i počeo vršiti komandu 13. jula 1995.[74] Zaključak Pretresnog vijeća dodatno podupire borbeni izvještaj od 13. jula, koji je potpisao Radislav Krstić kao komandant, a koji je optužba predala u ovom žalbenom postupku kao dodatni dokaz.[75]

47.Zaključci Pretresnog vijeća su potpuno razumni i u prilog im idu brojni dokazi. Odbrana nije uspjela da pokaže da je Pretresno vijeće učinilo grešku, a još manje da je zaključak takav da ga ne bi donijelo nijedno razumno pretresno vijeće.

B. Odbacivanje od strane Pretresnog vijeća argumenta odbrane o paralelnom komandnom lancu[uredi]

48.Slijedeći argument koji je iznijela odbrana jeste da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je odbacilo njen argument da su pogubljenja naređivana i nadzirana putem paralelnog komandnog lanca koji su činile snage bezbjednosti VRS-a, a nad kojim Radislav Krstić nije imao kontrolu. Odbrana tvrdi da je taj lanac komande išao od generala Mladića, preko njegovog komandanta za bezbjednost, pukovnika Beare iz Glavnog štaba VRS-a, do pukovnika Popovića iz Drinskog korpusa i, konačno, do oficira za bezbjednost Zvorničke brigade, Dragana Nikolića.[76] Djelujući putem ovog paralelnog komandnog lanca, tvrdi odbrana, Glavni štab VRS-a je mogao upravljati i faktički jeste upravljao resursima Drinskog korpusa, a da ne konsultira komandu Drinskog korpusa.[77]

49.Odbrana je ponovila potpuno isti argument koji je iznijela i na suđenju. Taj argument u potpunosti je razmotrilo Pretresno vijeće. Pretresno vijeće je prihvatilo da je general Mladić vršio određenu kontrolu nad Drinskim korpusom u njegovoj zoni odgovornosti. Vijeće je, međutim, zaključilo da se iz dokaza ne može izvesti zaključak da komanda Drinskog korpusa nije uopšte znala i da nije imala nikakvu nadležnost u pogledu uključenosti snaga i resursa korpusa u pogubljivanju civila bosanskih Muslimana.[78]

1. Zaključak Pretresnog vijeća da su Glavni štab VRS-a i njemu podređene snage MUP-a imale saradnju Radislava Krstića i Drinskog korpusa[uredi]

(a) Postupanje sa zatvorenicima

50.Odbrana tvrdi, kao što je tvrdila i na suđenju, da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je zaključilo da su Glavni štab VRS-a i njemu podređene snage MUP-a imale suradnju Radislava Krstića i Drinskog korpusa u izvršenju pogubljenja. Odbrana se poziva na naredbu koju je 13. jula 1995. izdao General Gvero, pomoćnik komandanta Glavnog štaba, u kojoj stoji da se “pretpostavljena komanda” hitno obavijesti o lokaciji na koju se odvode zarobljenici. Odbrana tvrdi da ta naredba pokazuje da je Glavni štab preuzeo odgovornost za zarobljenike.[79] Odbrana se takođe poziva na izjavu generala Mladića upućenu zarobljenicima na poljani u Sandićima i u Novoj Kasabi da je general Mladić lično angažovan na organizaciji njihove razmjene i prijevoza.[80] Konačno, odbrana se poziva na činjenicu da Pretresno vijeće nije moglo van svake razumne sumnje zaključiti da je Drinski korpus učestvovao u zarobljavanju zatvorenika.[81]

51.Kao što je, međutim, objasnilo Pretresno vijeće, naredba generala Gvera izdana je komandi Drinskog korpusa i relevantnim njemu podređenim brigadama,[82] i stoga predstavlja jak dokaz da je Drinski korpus znao za zarobljavanje i da je djelovao u “usk[oj] koordinacij[i] i saradnj[i]” sa jedinicama MUP-a.[83] Pretresno vijeće je takođe razmotrilo pojavljivanje generala Mladića i njegovo obraćanje zarobljenicima na poljani u Sanadićima i u Novoj Kasabi. Ti postupci su u skladu s položajem generala Mladića kao komandanta svih snaga VRS-a, uključujući i Drinski korpus, i ne idu u prilog zaključku da su njemu podređeni komandanti, kao što je general Krstić, bili isključeni iz normalnog lanca komandovanja.[84] To što Pretresno vijeće nije konstatiralo da je Drinski korpus učestvovao u zarobljavanju jednako je irelevantno. Na osnovu znatne količine dokaza, Pretresno vijeće je utvrdilo da su Drinski korpus i Radislav Krstić znali da su hiljade bosanskih Muslimana zarobljene 13. jula 1995., te da su i nadalje bili obavještavani o njihovoj situaciji.[85]

52.Iznoseći sličan argument u vezi s pogubljivanjem zatočenika, odbrana upućuje na činjenicu da je ta pogubljenja izvršio 10. diverzantski odred Glavnog štaba, te da se general Mladić pojavio na mjestu pogubljenja u Orahovcu.[86] Odbrana se takođe poziva na prisluškivani razgovor od 13. jula 1995., u kojem general Živanović, general-major koji je komandovao Drinskim korpusom prije Radislava Krstića, izražava zabrinutost u vezi s činjenicom da među zarobljenicima ima ratnih zločinaca. Taj ragovor pokazuje, tvrdi odbrana, da čak ni general Živanović nije znao za pogubljenja zarobljenika.[87]

53.Kao još jedan dokaz neumiješanosti komande Drinskog korpusa odbrana citira prisluškivani razgovor od 17. jula 1995., tokom kojeg je Radislav Krstić pitao jednog podređenog: “Po čijem si odobrenju slao vojsku dole?” Odgovor je bio: “Po naređenju iz Glavnog štaba.”[88] Odbrana takođe upućuje na naredbu od 17. jula 1995. koju je general Mladić izdao Zvorničkoj brigadi, u kojoj se navodi da će osoblje Glavnog štaba biti “odgovorn[o] za komandovanje snagama koje izvode zadatak.”[89] Konačno, odbrana se poziva na borbene izvještaje pukovnika Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade, u kojima se pukovnik Pandurević žali da smještanje zarobljenika u zonu odgovornosti njegove brigade predstavlja veliki teret i prijeti da će biti prisiljen da ih pusti.[90] Ti izvještaji, tvrdi odbrana, pokazuju da pukovnik Pandurević nije znao da je Glavni štab već isplanirao pogubljenje zarobljenika.[91]

54.Te dokaze na koje se poziva odbrana Pretresno vijeće je razmotrilo kada je analiziralo učestvovanje Glavnog štaba i komande Drinskog korpusa u zarobljavanju i zatočenju bosanskih Muslimana.[92] Pretresno vijeće je prihvatilo da dokazi pokazuju da je Glavni štab “itekako bio uključen u upravljanje događajima nakon zauzimanja Srebrenice,” i da postoje “indikacije da jedinice Drinskog korpusa nisu uvijek bile informisane niti konsultovane u vezi s onim što je u sedmici nakon 11. jula 1995. u njihovoj zoni radio Glavni štab.”[93] Pretresno vijeće je, međutim, konstatiralo da dokazi “više nego jasno pokazuj[u] da Glavni štab nije mogao, niti da jeste samostalno vodio cjelokupna dejstva nakon zauzimanja Srebrenice i da je gotovo u svakom momentu morao koristiti i da jeste koristio resurse Drinskog korpusa.”[94] Odbrana ne osporava tu konstataciju, koju Žalbeno vijeće prihvaća.

(b) Odabir lokacija

55.Odbrana dalje tvrdi da je odabir lokacija za zatočenje zarobljenika, u početku u Bratuncu, vršio isključivo Glavni štab, bez učestvovanja Drinskog korpusa. Pozivajući se na evidenciju vozila Zvorničke brigade, odbrana tvrdi da, suprotno zaključku Pretresnog vijeća, Zvornička brigada nije znala da se jedno od njenih vozila koristi u toj operaciji.[95] Odbrana tvrdi da prisluškivani razgovor dežurnog oficira Zvorničke brigade i pukovnika Beare od 14. jula 1995., u kojem je bilo riječi o zarobljenicima, potvrđuje da pukovnik Beara nije slijedio normalni komandni lanac jer je razgovarao direktno sa dežurnim oficirom. To, tvrdi odbrana, potvrđuje da je Glavni štab mogao koristiti resurse Zvorničke brigade zaobilazeći komandu Zvorničke brigade, te da je to i činio.[96]

56.I ovi argumenti odbrane bili su svi izneseni pred Pretresnim vijećem. Pretresno vijeće je zaključilo da je Zvornička brigada morala znati svrhu za koju je vozilo korišteno jer evidencija pokazuje da su njime upravljali pripadnici vojne policije Zvorničke brigade.[97] Prisluškivani razgovor od 14. jula, na koji se poziva odbrana, nije u suprotnosti sa ovim zaključkom niti na bilo koji način potvrđuje argumente odbrane. Mada Pretresno vijeće nije konstatiralo da je komanda Drinskog korpusa bila direktno uključena u planove da se ljudi zatoče u Bratuncu, ono je zaključilo da je Drinski korpus morao biti svjestan da su ti ljudi ondje zatočeni.[98] Ovaj zaključak je potkrijepljen s dovoljno dokaza i Žalbeno vijeće ga prihvata.

(c) Korištenje sredstava Drinskog korpusa bez znanja komande Drinskog korpusa

57.Odbrana dakle tvrdi da su, mada su za pogubljenja korištena sredstva Drinskog korpusa, ta sredstva rekvirirana bez znanja komande Drinskog korpusa. Odbacivanje tog argumenta Pretresno vijeće je utemeljilo na činjenici da, u skladu s vojnim načelima VRS-a, Glavni štab nije mogao ući u zonu odgovornosti Drinskog korpusa i preuzeti potpunu kontrolu nad njegovim resursima i snagama bez pristanka komande korpusa.[99] Pretresno vijeće je takođe naglasilo uključenost Drinskog korpusa u organizaciju autobusa za prijevoz civila bosanskih Muslimana, što je u suprotnosti s teorijom da je Glavni štab preuzeo direktnu kontrolu nad brigadama podređenim Drinskom korpusu.[100] Kako je objasnilo Pretresno vijeće, Glavni štab je obavještavao komandu Drinskog korpusa o aktivnostima u njenoj zoni odgovornosti. To, između ostalog, pokazuje prisluškivani razgovor od 15. jula u kojem je pukovnik Beara hitno od Krstića zatražio pomoć i činjenica da mu je rečeno da se obrati komandantu Bratunačke brigade.[101] To, po mišljenju Pretresnog vijeća, u velikoj mjeri umanjuje snagu argumenta da je Glavni štab rukovodio aktivnostima jedinica podređenih Drinskom korpusu, a da nije konsultovao komandu Drinskog korpusa.[102]

58.Odbrana tvrdi da je Pretresno vijeće previdjelo značaj službe bezbjednosti VRS-a, koja je, kao što je to bilo uobičajeno u komunističkoj Jugoslaviji, još uvijek djelovala nezavisno od redovnog lanca komande.[103] Konkretno, tvrdi odbrana, organi bezbjednosti VRS-a nisu bili obavezni da podnose izvještaje vojnoj komandi, nego su izvještaje podnosili komandi sopstvene službe bezbjednosti.[104] U ovom slučaju, to je značilo da je pukovnik Popović odgovarao direktno pukovniku Beari, zaobilazeći Krstića. Po mišljenju odbrane, tu činjenicu potvrđuje to što nema nikakvih zapisa o prisluškivanim razgovorima između pukovnika Popovića i Krstića u razdoblju od 13. do 17. jula 1995., kada je pukovnik Popović bio pomoćnik pukovnika Beare.

59.U prilog ovom argumentu odbrana je izvela dodatne dokaze – tri policijska izvještaja koja je Dragomir Vasić, načelnik Centra javne bezbjednosti u Zvorniku, podnio Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske, sjedištu policijskih snaga u Bijeljini, te Kabinetu ministara i Resoru javne bezbjednosti.[105] U prvom izvještaju, od 12. jula, Dragomir Vasić iznosi da je evakuacija i prijevoz civilnog stanovništva Srebrenice u toku, te daje obavještenja o situaciji u pogledu snaga bosanskih Muslimana i civila na tom području. U drugom izvještaju, od 13. jula 1995., govori se o sukobu između MUP-a i vojnika bosanskih Muslimana i navodi da MUP radi “bez saradnje ili pomoći Vojske Republike Srpske pri blokiranju i uništenju velikog broja neprijateljskih vojnika.” Vasić stoga očekuje “mnogo problema do kraja akcije jer MUP sam radi u ovoj akciji.” Posljednji izvještaj, takođe od 13. jula 1995., dokumentira sastanak s generalom Mladićem, na kojem je druge prisutne obavijestio da VRS nastavlja operaciju u Žepi i da se svi drugi zadaci prepuštaju MUP-u. Ti zadaci su uključivali evakuaciju autobusima 15.000 civila koji su ostali u Srebrenici u Kladanj, likvidaciju 8.000 muslimanskih vojnika koji su se našli u stupici na pošumljenom terenu oko Konjević Polja, i obezbjeđivanje svih osnovnih objekata u gradu Srebrenici.

60.Konačno, odbrana se poziva na izjavu zaštićenog svjedoka da Radislav Krstić i komanda Drinskog korpusa nisu znali za aktivnosti koje su provodile jedinice vojne policije Zvorničke brigade i da su, uopšte, organi bezbjednosti radili za Glavni štab nezavisno od normalnog komandnog lanca. Odbrana, međutim, priznaje da se toj izjavi, s obzirom na to da se svjedok nije pojavio na žalbenom pretresu kako bi potvrdio svoje svjedočenje, ne može pridati velika važnost.[106]

61.Ovi izvještaji doista idu u prilog argumentu odbrane da je MUP djelovao sam u provođenju tih pogubljenja. Pretresno vijeće, međutim, to nije osporilo. Ono je, zapravo, izričito odbilo da “isključi[...] mogućnost da su plan pogubljenja prvobitno razradili pripadnici Glavnog štaba VRS-a bez konsultovanja s komandom Drinskog korpusa u cjelini, ili sa generalom Krstićem lično”, kao i to da je operacijom možda upravljao general Mladić lično.[107] Kao što je, međutim, naglasilo Pretresno vijeće, Glavni štab nije raspolagao sredstvima koja bi bila dovoljna da sam izvrši pogubljenja, te se morao poslužiti sredstvima Drinskog korpusa. Pretresno vijeće je, osim toga, konstatiralo da je komanda Drinskog korpusa znala za zahtjeve iz Glavnog štaba i za to da su sredstava korpusa potom korištena prilikom pogubljenja. Prigovori odbrane na ove konstatacije već su odbačeni.[108]

62.U prilog zaključcima Pretresnog vijeća, optužba je izvodeći dokaze u okviru postupka pobijanja, predočila dva borbena izvještaja od 16. i 18. jula 1995., koje je potpisao Radislav Krstić kao komandant Drinskog korpusa. U oba izvještaja, Krstić upućuje svoje vojnike da sarađuju s MUP-om u blokadi i zarobljavanju bosanskih Muslimana koji bježe iz enklave.[109] Ti izvještaji idu u prilog zaključku Pretresnog vijeća da je Drinski korpus pomagao snagama MUP-a u zadatku blokade i zarobljavanja bosanskih Muslimana u bijegu, i da su oni koordinirali svoje vojno djelovanje sa snagama MUP-a.

63.Odbacivanje od strane Pretresnog vijeća argumenta odbrane u pogledu paralelnog komandnog lanca, čak i kad se razmotri u svjetlu dodatnih dokaza odbrane, nije nešto što ne bi učinio nijedan razuman presuditelj o činjenicama.

C. Zaključak Pretresnog vijeća da je Radislav Krstić direktno učestvovao u pogubljenjima[uredi]

64.Kao što je gore navedeno, odbrana osporava zaključak Pretresnog vijeća da je Radislav Krstić direktno učestvovao u pogubljenjima i tvrdi da dokazi izneseni pred Pretresnim vijećem, čak i ako su dovoljni da pokažu da je znao za genocid počinjen u Srebrenici, nisu dovoljni da pokažu da je on namjeravao da počini genocid.

1. Zaključci Pretresnog vijeća u vezi sa učestvovanjem Bratunačke brigade u pogubljenjima[uredi]

65.Odbrana tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je zaključilo da su 16. jula 1995. pripadnici Bratunačke brigade, jedinice Drinskog korpusa koja je bila podređena Radislavu Krstiću, učestvovali u ubijanju na Vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Domu kulture u Pilici.[110]

(a) Iskaz Dražena Erdemovića

66.Odbrana tvrdi da iskaz Dražena Erdemovića (pripadnika 10. diverzantske brigade i učesnika u ubistvima na Vojnoj ekonomiji Branjevo), koji je činio ključni činjenični osnov za zaključak Pretresnog vijeća, nije zapravo pokazao da su ljudi koji su učestvovali u pogubljenjima bili iz Bratunačke brigade, a ne naprosto iz Bratunca.[111] Odbrana takođe tvrdi da je Pretresno vijeće pogrešno protumačilo da se prisluškivani razgovor od 16. jula 1995. između pukovnika Popovića i gospodina Rašića, dežurnog oficira Drinskog korpusa, odnosi na raspoređivanje ljudi iz Bratunačke brigade kao ispomoć u pogubljenjima. Odbrana tvrdi da se taj prisluškivani razgovor u stvari odnosio se na njihovo raspoređivanje na linije fronta u bitki koju je vodio pukovnik Pandurević protiv kolone vojno sposobnih civila i pripadnika 28. divizije, koji su pobjegli u šumu pokušavajući da se domognu teritorije pod kontrolom bosanskih Muslimana sjeverno od Srebrenice.[112] Odbrana tvrdi da to tumačenje potvrđuje borbeni izvještaj Zvorničke brigade od 16. jula 1995. koji je sastavio pukovnik Pandurević.[113]

67.Gospodin Erdemović je izjavio da su on i drugi pripadnici njegove jedinice, 10. diverzantske jedinice, dobili naređenja u vezi s pogubljenjima ujutro 16. jula 1995. Provodeći ta naređenja, oni su se najprije zaustavili u komandi Zvorničke brigade. Odatle su, u pratnji potpukovnika nepoznatog identiteta i dva vojna policajca iz Drinskog korpusa, otišli na Vojnu ekonomiju Branjevo. Nakon otprilike pola sata, autobusi puni civila bosanskih Muslimana počeli su pristizati u pratnji pripadnika vojne policije sa oznakama Drinskog korpusa, koji su nadzirali iskrcavanje civila iz autobusa.[114] Pogubljenja su počela u 10:00 sati i trajala su do 15:00 sati. Između 13:00 i 14:00 sati deset vojnika pridružilo se jedinici g. Erdemovića kako bi pomogli u strijeljanju. Kad su pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo završena, g. Erdemović i drugi pripadnici njegove jedinice odbili su da dalje ubijaju i otišli su u kafić. Ljudi koji su došli iz Bratunca otišli su u Dom kulture u Pilici, gdje su nastavili s pogubljenjima. Oni su nakon 15-20 minuta došli u kafić i rekli da je "sve gotovo".[115]

68.Što se tiče identiteta ljudi iz Bratunca, g. Erdemović je izjavio da je čuo da su oni iz Bratunca, da su bili odjeveni u uniforme VRS-a i da su poznavali neke od muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice, po čemu se moglo zaključili da su iz tog kraja. Gospodin Erdemović nije iznio nikakav dokaz da su ti ljudi pripadali Bratunačkoj brigadi, a ne nekim drugim vojnim jedinicama. Jedini čovjek čiji identitet je gospodin Erdemović mogao pouzdano potvrditi na fotografijama pripadao je zapravo jednoj drugoj jedinici, kojom nije komandovao general Krstić. Svjedočenje gospodina Erdemovića kao takvo nije dovoljno da se utvrdi da su ti ljudi bili iz Bratunačke brigade.

69.Nedostatnost svjedočenja g. Erdemovića dodatno potvrđuje svjedočenje vojnog vještaka optužbe, Richarda Butlera. Ispravljajući iskaz koji je dao na suđenju, gospodin Butler je na žalbenom pretresu pojasnio da gospodin Erdemović nikad nije rekao da su ljudi poslani kao ispomoć u pogubljenjima bili iz Bratunačke brigade, nego samo da su iz bili iz Bratunca.[116] Gospodin Butler je takođe potvrdio da je za jednog od ljudi koje je Erdemović pomenuo utvrđeno da je bio pripadnik jedinice Istočnobosanskog korpusa "Panteri".[117] U svjetlu te činjenice, gospodin Butler je sada zaključio da ljudi koji su došli kao ispomoć u pogubljenjima nisu pripadali Bratunačkoj brigadi.[118]

70.U svjetlu gorenavedenog, Žalbeno vijeće konstatira da zaključak Pretresnog vijeća da su pripadnici Bratunačke brigade učestvovali u pogubljenjima na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. nije zaključak do kojeg bi došao razuman presuditelj o činjenicama. Nije bilo direktnih dokaza o učestvovanju Drinskog korpusa u provođenju pogubljenja.

(b) Izvještaj Zvorničke brigade

71.Pretresno vijeće je svoj zaključak da su u pogubljenjima učestvovali ljudi iz Bratunačke brigade utemeljilo i na izvještaju Zvorničke brigade od 16. jula 1995., u kojem se navodi da su pod komandom Zvorničke brigade, osim njenih redovnih snaga, djelovala i dva voda Bratunačke brigade.[119] Taj dokaz, međutim, pokazuje samo to da su pod komandom Zvorničke brigade djelovala dva voda Bratunačke brigade; on ne pokazuje učestvovanje tih snaga u pogubljenjima. Pretresno vijeće se, zapravo, na taj dokaz oslonilo samo radi utvrđivanja da su vojnici iz Bratunačke brigade tada bili u blizini kako bi se potvrdio iskaz gospodina Erdemovića.[120]

(c) Zaključci Pretresnog vijeća u vezi s nekim prisluškivanim razgovorima
(i) Prisluškivani razgovor od 16. jula 1995.

72.Pretresno vijeće se takođe oslonilo na prisluškivani razgovor od 16. jula 1995. u kojem je pukovnik Popović tražio da razgovara Radislavom Krstićem. Kada mu je rečeno da Krstić nije dostupan, zatražio je da ga spoje s komadujućim. Pukovnik Popović je potom razgovarao s gospodinom Rašićem, dežurnim oficirom Drinskog korpusa. Pukovnik Popović je izvjestio gospodina Rašića da je “sad bio gore … sa šefom lično,” da je “završio posao,” i da gospodin Rašić treba da obavijesti “generala.”[121] Gospodin Rašić je pitao pukovnika Popovića da li su ljudi iz komande pukovnika Blagojevića stigli na vrijeme, a pukovnik Popović je odgovorio da su ti ljudi bili “gore”, ali da su zakasnili i da je “zato [...] komandant ovdje ovaj što je bio imo problema.” Oslanjajući se na svjedočenje gospodina Butlera, Pretresno vijeće je zaključilo da navod da je pukovnik Popović bio “gore” znači da se pukovnik Popović upravo vratio s područja sjeverno od Zvornika, (tj. s područja Pilice) i da je gospodin Rašić (i, prema tome, komanda Drinskog korpusa) znao da su tamo izvršena pogubljenja.[122]

73.U žalbenom postupku, međutim, gospodin Butler je ispravio iskaz koji je dao na suđenju u svjetlu iskaza koji je dao na suđenju u predmetu Blagojević.[123] Konkretno, objasnio je, drugi put pomenuti izraz "gore" i problemi koji su proizašli iz kašnjenja ljudi pukovnika Blagojevića odnosili su se na područje ratišta prema IKM-u (ili isturenom komandnom mjestu) i područje Baljkovice, gdje su se odvijale najznačajnije borbe. Problemi pomenuti prilikom telefonskih razgovora ticali su se kašnjenja pojačanja, što je dovelo do toga da je pukovnik Pandurević morao otvoriti koridor za prolaz kolone muškaraca bosanskih Muslimana.[124] Pretresno vijeće se, međutim, oslonilo na taj prisluškivani razgovor kao na dodatni dokaz o tome da su ti ljudi poslani iz Bratunačke brigade kao ispomoć u pogubljenjima 16. jula 1995. po zahtjevu pukovnika Beare za dodatno ljudstvo upućenog Radislavu Krstiću ujutro 15. jula.[125] U svjetlu dodatnih dokaza koje je dao gospodin Butler, taj zaključak nije održiv.

(ii) Zaključci Pretresnog vijeća na osnovu još dva prisluškivana razgovora od 15. jula 1995.

74.Odbrana nadalje tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je iz prisluškivanog razgovora Radislava Krstića i pukovnika Beare od 15. jula 1995. zaključilo da je Krstić pristao da pukovniku Beari obezbijedi, i da jeste obezbijedio, ljude iz Bratunačke brigade kao ispomoć u pogubljenjima. Odbrana tvrdi da činjenice u stvari pokazuju da Radislav Krstić nikad nije ništa preduzeo u vezi sa zahtjevom pukovnika Beare.[126]

75.Pretresno vijeće se oslonilo na još dva prisluškivana razgovora, oba od 15. jula, da bi zaključilo kako je Krstić obezbijedio direktnu pomoć u pogubljenjima.[127] U prvom prisluškivanom razgovoru pukovnik Beara je zatražio od generala Živanovića da pošalje još ljudi. General Živanović je odbio taj zahtjev i pukovnika Bearu uputio na Radislava Krstića. Pukovnik Beara je potom hitno zatražio Krstićevu pomoć u raspodjeli “3.500 paketa,” rekavši mu da “Furtula nije ispoštovao naređenje šefa.” Pretresno vijeće je zaključilo da je to bila šifra koja je u vojnim komunikacijama korištena za zarobljene muškarce Muslimane koji su trebali da budu ubijeni. Krstić je predložio pukovniku Beari da pomoć zatraži od drugih jedinica, uključujući Bratunačku i Milićku brigadu Drinskog korpusa, kao i od MUP-a. Pukovnik Beara je odgovorio da do njih ne može doći. Krstić je zatim rekao da će vidjeti šta može da učini.[128] Pretresno vijeće je taj odgovor protumačilo kao dokaz o preuzimanju obaveze da obezbijedi traženu pomoć.[129]

76.Pretresno vijeće je svoj zaključak da se izraz “paket” odnosi na bosanske Muslimane zasnovalo na drugim prisluškivanim razgovorima u kojima koristio taj izraz, a posebno na prisluškivanom razgovoru u kojima je izraz “ljudi” ispravljen u “paketi.”[130] Što se tiče zaključka Pretresnog vijeća da se riječ “razdijeliti” odnosi na ubijanje, čini se da se taj zaključak temelji isključivo na uvodnoj riječi optužbe, koja je ustvrdila da “razdijeliti” znači ubiti.[131] Pretresno vijeće je argument optužbe smatralo uvjerljivim i, u odsustvu bilo kakvog daljnjeg ispitivanja tog izraza, ne čini se da je Pretresno vijeće svoje razumijevanje izraza “razdijeliti” utemeljilo na bilo čemu drugom osim na tvrdnji optužbe. Mada je iz dotičnog šifriranog jezika moguće izvući takav zaključak, njegovo značenje nije dovoljno jasno da ne bi bila moguća i druga tumačenja. Nadalje, Krstićeva izjava Beari “vidjet ću šta mogu” ne može iznijeti teret značaja koji joj pridaje Pretresno vijeće. Umjesto da se shvati kao obećanje pomoći, ta izjava mogla je značiti odbijanje da se preuzme obaveza, Krstićev pokušaj da prekine razgovor i pri tome ne kaže definitivno “ne”, a da u isto vrijeme ne preuzme jednoznačnu obavezu da pomogne.

(d) Razmatranja Pretresnog vijeća

77.S obzirom na činjenice na koje se oslonilo Pretresno vijeće i ispravku tih činjenica od strane gopodina Butlera, nalaz Pretresnog vijeća da je Krstić poslao ljude iz Bratunačke brigade da pomognu u pogubljenjima na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici jeste zaključak do kojeg ne bi došao nijedan razuman presuditelj o činjenicama. Na osnovu tih činjenica ne može se utvrditi direktno učestvovanje Drinskog korpusa u vršenju pogubljenja i, kao takve, one ne mogu biti dokaz direktnog učestvovanja Radislava Krstića u pružanju pomoći prilikom pogubljenja.

78.Tačno je, međutim, da te činjenice pokazuju učestvovanje ljudstva i sredstava Drinskog korpusa u pripremama za pogubljenja. Zaključak Pretresnog vijeća u vezi s tim potvrđuje svjedočenje gospodina Erdemovića da su njegovu jedinicu na Vojnu ekonomiju Branjevo pratila dva vojna policajca Drinskog korpusa i da su vojni policajci koji su nosili oznake Drinskog korpusa pratili autobuse s civilima bosanskim Muslimanima na Vojnu ekonomiju Branjevo, te da su nadgledali njihovo iskrcavanje.

D. Analiza Žalbenog vijeća u pogledu krivične odgovornosti Radislava Krstića[uredi]

79. Preostaje da Žalbeno vijeće utvrdi da li je Pretresno vijeće pogriješilo kad je zaključilo da je Radislav Krstić dijelio genocidnu namjeru udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid nad bosanskim Muslimanima iz Srebrenice. Žalbeno vijeće će sada analizirati Krstićevu krivičnu odgovornost u svjetlu svojih gorenavedenih zaključaka.

1. Zaključak Pretresnog vijeća da je Radislav Krstić dijelio namjeru udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid[uredi]

80.Odbrana tvrdi da Pretresno vijeće, kada je zaključilo da je Radislav Krstić dijelio namjeru da se počini genocid, nije poštovalo prezumpciju nevinosti optuženog. Kao ilustraciju tog propusta odbrana navodi niz primjera kada je Pretresno vijeće upotrijebilo riječi “morao da zna,” “nije mogao da ne bude svjestan” i “mogao je jedino pretpostaviti”.[132] Odbrana tvrdi da je Pretresno vijeće koristilo takve formulacije da bi prikrilo nedostatak prave dokazne osnove za svoj zaključak da je Krstić posjedovao namjeru da počini genocid.[133]

81.Pretresno vijeće je standard dokazivanja koji valja primijeniti pravilno prikazao odbrani kao dokazivanje van svake razumne sumnje.[134] To što je Pretresno vijeće koristilo formulacije poput “morao da zna” pokazuje da je predmet protiv Krstića utemeljen na indicijama. Mada je Pretresno vijeće trebalo koristiti manje dvosmislene formulacije kad je donosilo svoje zaključke o Krstićevom znanju i namjeri, nesretan izbor riječi sam po sebi nije dovoljan da se ti zaključci ponište.

82.Odbrana, međutim, tvrdi da je zaključak Pretresnog vijeća da je Krstić dijelio genocidnu namjeru udruženog zločinačkog poduhvata, čak i ako je ono pravilno definiralo standard dokazivanja, pogrešan. Žalbeno vijeće stoga razmatra dokaze na koje se Pretresno vijeće oslonilo kad je utvrdilo da je Krstić dijelio namjeru učesnika udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid.

83.Kako je već rečeno, predmet protiv Radislava Krstića temeljio se na indicijama i zaključci Pretresnog vijeća uglavnom su se temeljili na kombinaciji indicija. Proglašavajući Krstića krivim kao učesnika udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid, Pretresno vijeće se oslonilo na činjenice koje pokazuju da je on znao za namjeru generala Mladića i drugih članova Glavnog štaba VRS-a da pogube bosanske Muslimane iz Srebrenice, da je znao za korištenje ljudstva i sredstava Drinskog korpusa da bi se provela u djelo ta namjera, s obzirom na njegov komandni položaj i na činjenice koje pokazuju da je Radislav Krstić nadzirao učestvovanje svojih podređenih u vršenju tih pogubljenja.

2. Kontakti između Radislava Krstića i drugih učesnika udruženog zločinačkog poduhvata[uredi]

84.Pretresno vijeće je konstatiralo da su kontakti između Krstića i generala Mladića ključni za utvrđivanje genocidne namjere Radislava Krstića. Strane u postupku su se složile da je general Mladić bio glavni pokretač ubijanja. Pretresno vijeće je konstatiralo da su generali Krstić i Mladić bili u stalnoj vezi tokom relevantnog razdoblja.[135] Pretresno vijeće je zaključilo da “[a]ko je general Mladić znao za pogubljenja, prirodno bi bilo da za njih zna i general Krstić”.[136]

(a) Prisustvo Radislava Krstića na sastancima u hotelu "Fontana"

85.Pretresno vijeće je do ovog zaključka došlo na osnovu toga što je Krstić prisustvovao drugom i trećem od tri sastanka koja je sazvao general Mladić u hotelu "Fontana" 11. i 12. jula 1995. Na tim sastancima raspravljalo se o sudbini bosanskih Muslimana nakon pada Srebrenice.[137] Na osnovu njegovog prisustva na ta dva sastanka Pretresno vijeće je zaključilo da je Radislav Krstić “bio upozoren da je nakon zauzimanja Srebrenice opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva doveden u pitanje.”[138]

86.Na sva tri sastanka koje je sazvao general Mladić bili su prisutni predstavnici UNPROFOR-a i bošnjački civilni predstavnici koje je odabrao UNPROFOR.[139] Na prvom od ta tri sastanka, na kojem Krstić nije bio prisutan, pukovnik Karremans iz Nizozemskog bataljona (u daljnjem tekstu: Dutchbat) tražio je garancije generala Mladića da će bosanskim Muslimanima stanovnicima Srebrenice, kao i osoblju Dutchbata, biti dozvoljeno da se povuku s tog područja. General Mladić je izjavio da muslimansko civilno stanovništvo nije meta njegovih akcija i zamolio je UNPROFOR da obezbijedi autobuse za prijevoz civilnog stanovništva.[140] Plan prijevoza civilnog stanovništva razrađen je na drugom sastanku, kojem je Krstić prisustvovao.[141]

87.Najviše što se moglo zaključiti iz prisustva Radislava Krstića na tim sastancima jeste to da je on znao za odluku generala Mladića da se stanovništvo iz Potočara autobusima preveze na teritoriju pod muslimanskom kontrolom i da se provjeri da li među muškim pripadnicima tog stanovništva ima ratnih zločinaca. Odluka da se obavi ta provjera nije bila ni zločinačka ni nerazumna, što je prihvatilo i Pretresno vijeće. Bratunačka brigada je sastavila spisak od preko 350 osumnjičenih za ratne zločine za koje se mislilo da se nalaze na području Srebrenice.[142] Mada je general Mladić takođe izjavio da će opstanak stanovništva zavisiti od potpune predaje ABiH, nije vjerovatno da bi general Mladić otkrio svoju genocidnu namjeru u prisustvu predstavnika UNPROFOR-a i stranih medija, niti da bi oni koji su prisustvovali tom sastanku, uključujući i Krstića, mogli njegove izjave protumačiti na taj način. Nije bilo pokazatelja da je Radislav Krstić u tom trenutku znao za namjeru generala Mladića da pogubi muslimanske civile koji su trebali biti prevezeni.

88.Bilo je, međutim, pokazatelja da je Krstić bio svjestan namjere članova Glavnog štaba da preuzmu potpunu kontrolu nad Srebrenicom i da situaciju učine nepodnošljivom za bosanske Muslimane u Srebrenici, kako za vojsku tako i za civile. U martu 1995. predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je, reagirajući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i da se zaključi mirovni sporazum, izdao direktivu VRS-u pod nazivom “Direktiva 7” u kojoj je izložena dugoročna strategija VRS-a. U Direktivi 7 konkretno se navodi da VRS treba “izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.”

89.Dio plana bila je i blokada konvoja pomoći. U Direktivi se navodi sljedeće:

Preko nadležnih državnih i vojnih organa, zaduženih za rad sa UNPROFOR-om i humanitarnim organizacijama, planskim i nenametljivim restriktivnim odobravanjem zahtjeva, smanjiti i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu, i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbjeći osudu međunarodne zajednice i svjetskog javnog mnijenja.

Dana 31. marta 1995. Glavni štab VRS-a izdao je Direktivu 7.1. Svrha te direktive, koju je potpisao general Mladić, bila je provođenje Direktive 7 i u njoj se Drinskom korpusu nalaže da provodi “aktivna borbena dejstva … oko enklava.”

90.Direktive 7 i 7.1 nedovoljno su jasne da bi se na osnovu njih utvrdilo da su članovi Glavnog štaba koji su ih izdali imali genocidnu namjeru. Štaviše, Pretresno vijeće nije ni konstatiralo da su oni koji su izdali direktive 7 i 7.1 imali genocidnu namjeru, nego je zaključilo da se genocidni plan iskristalizirao u kasnijoj fazi. Najviše što može pokazati Krstićevo znanje za te direktive jeste to da su mu one ukazale na postojanje vojnog plana da se zauzmu Srebrenica i Žepa, te da se stvore uslovi koji će dovesti do potpunog poraza snaga bosanskih Muslimana na tom području, bez čije zaštite bi civilno stanovništvo bilo prisiljeno da napusti to područje. One su takođe RadislavaKrstića upozorile na namjeru Glavnog štaba da ometa dostavu humanitarne pomoći civilima Srebrenice kako bi njihovi životni uslovi postali nepodnošljivi, što bi ih dodatno motiviralo da napuste to područje.

91.Razumno je zaključiti da su sastanci u hotelu "Fontana" predstavljali korak dalje u provođenju ciljeva Direktive. Na svakom od tih sastanaka general Mladić je pozivao na potpunu predaju snaga bosanskih Muslimana na tom području. Na dva sastanka na kojima je Krstić bio prisutan, general Mladić je najviše isticao potrebu da se obezbijedi predaja bošnjačkih vojnih snaga na tom području. Na drugom sastanku general Mladić je rekao da stanovništvo treba odabrati da li će ostati ili će otići, te je zatražio da svi vojnici ABiH na tom području predaju oružje, naglašavajući da će opstanak civilnog stanovništva u enklavi biti vezan za predaju snaga ABiH.[143] Na trećem sastanku ponovno je naglasio da opstanak civilnog stanovništva na tom području ovisi o kapitulaciji snaga ABiH.[144] Rekao je: “[Možete opstati ili nestati. … Za vaš opstanak tražim: da svi vaši muškarci koji su pod oružjem napali da su zločine pravili, a i jesu mnogi, protiv našeg naroda, predaju oružje Vojski Republike Srpske … nakon predaje oružja možete … birati, da ostanete na teritoriji… ili ako vam to odgovara, da idete tamo gdje želite. Koliko god vas izrazi želju, poštovaće se želja svakoga pojedinačnoga stanovnika.”[145] Da bi obezbijedio predaju snaga ABiH general Mladić je bio spreman da zaprijeti teškim posljedicama po civilno stanovništvo koje odabere da ostane na tom području, ali i da olakša njihovo preseljenje. Kao što je već navedeno, javni karakter sastanka na kojem su izrečene te prijetnje, a naročito prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, čine malo vjerovatnim zaključak da je general Mladić zaista javno iznio svoju genocidnu namjeru.

(b) Iskazi Momira Nikolića i Miroslava Deronjića

92.Optužba tvrdi, kao i na suđenju, da je Radislav Krstić u vrijeme kad je prisustvovao trećem sastanku u hotelu "Fontana" znao za genocidnu namjeru srpskog vođstva. Optužba se poziva na dodatne dokaze koje je iznio Momir Nikolić na suđenju u predmetu Blagojević, a koji su prihvaćeni u ovom žalbenom postupku, te na svjedočenje Miroslava Deronjića, kojeg je po vlastitom nahođenju pozvalo Žalbeno vijeće.

93.Momir Nikolić je iznio da se ujutro 12. jula 1995., prije trećeg sastanka u hotelu "Fontana, susreo s potpukovnikomKosotićem i pukovnikom Popovićem i da mu je pukovnik Popović rekao da će toga dana biti evakuirani žene i djeca, ali da će muškarci biti privremeno zatočeni i potom ubijeni. Optužba tvrdi da taj iskaz pokazuje da je već 12. jula 1995. postojao čvrst plan da se ubiju srebrenički muškarci Muslimani.[146] Ako ovaj iskaz i pokazuje postojanje takvog plana Glavnog štaba VRS-a, on ništa ne govori o tome da je Krstić znao za taj plan ili da je u njemu učestvovao.

94.Ni iskaz MiroslavaDeronjića ne pomaže optužbi. Mada gospodin Deronjić jeste u određenoj mjeri pokazao namjeru srpskog vođstva prije 13. jula 1993. da ubije civile bosanske Muslimane iz Srebrenice ako uspije vojna akcija u toj regiji, on nije pružio nikakve dokaze koji bi povezali Radislava Krstića s genocidnim planom ili ukazali na to da je on bio svjestan takve namjere vođstva bosanskih Srba.[147] Nijedan od ova dva iskaza dodatnih svjedoka, dakle, ne potvrđuje argument optužbe. Nadalje, Žalbeno vijeće oklijeva da utemelji bilo kakvu odluku na iskazu gospodina Deronjića, bez potkrepljujućih dokaza. Nepodudarnosti u iskazu gospodina Deronjića i nejasnoće u vezi s nekim od njegovih izjava, naročito onoj da je vidio Krstića u hotelu "Fontana", upozorenje su Žalbenom vijeću da se ne osloni samo na njegovo svjedočenje.

(c) Zaključak Pretresnog vijeća u vezi s prisustvom Radislava Krstića u blizini Potočara i odvođenjem ljudi iz autobusa u Tišći

95.Pretresno vijeće je odbacilo argument optužbe da Krstićeva pomoć u organiziranju prijevoza žene, djece i starih ljudi iz Potočara predstavlja djelo u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid. Međutim, Pretresno vijeće se jeste oslonilo na prisustvo Radislava Krstića u bazi u Potočarima i u njenoj blizini između jedan i dva sata popodne 12. jula, kada je viđen kako razgovara sa drugim visokim starješinama, uključujući i generala Mladića, kao na dokaz o tome da je on imao sve više saznanja o tome da će biti počinjen genocid.[148] Pretresno vijeće je na osnovu Krstićevog prisustva ondje zaključilo da je on “morao znati za užasne uslove u kojima su se nalazile bosansko-muslimanske izbjeglice, te da su vojnici VRS-a tog dana s njima loše postupali.”[149] Pretresno vijeće je, nadalje, na osnovu toga što je Krstić bio u "bijeloj kući", zaključilo da je on bio svjestan da su izdvojeni muškarci zatočeni u strašnim uslovima i da se s njima ne postupa u skladu s uobičajenom praksom provjere radi utvrđivanja eventualnog prisustva ratnih zločinaca.[150] Pretresno vijeće je zaključilo da je on morao znati, kao što su znali svi ostali svjedoci prisutni oko baze, da je sudbina tih ljudi jako neizvjesna, ali da nije ništa učinio da to raspravi s generalom Mladićem ni s bilo kim drugim.[151]

96.Međutim, Pretresno vijeće je takođe zaključilo da su tek 13. jula 1995. vojnici Dutchbata primijetili pouzdane znakove da bosanski Srbi pogubljuju neke od muškaraca bosanskih Muslimana koji su bili izdvojeni; da su lične stvari izdvojenih muškaraca uništene tek kad su svi civili bosanski Muslimani odvedeni iz Potočara; i da su pripadnici Dutchbata bili sigurni da priča o provjerama radi pronalaženja ratnih zločinaca nije istinita.[152] Pretresno vijeće nije bilo u mogućnosti da zaključi da je bilo koji pripadnik Drinskog korpusa u to vrijeme još uvijek bio u bazi i nije bilo dokaza da je Krstić znao bilo za ubijanja u "bijeloj kući" bilo za uništavanje ličnih stvari izdvojenih ljudi.[153]

97.Pretresno vijeće je takođe zaključilo da je Radislav Krstić morao znati da su ljudi koji su uspjeli da se ukrcaju u autobuse zajedno sa ženama, djecom i starim ljudima odvođeni iz njih u Tišći.[154] Na osnovu prisluškivanog razgovora od 12. jula 1995. utvrđeno je da je Krstić naredio Drinskom korpusu da obezbijedi cestu od Vlasenice prema Tuzli. Pretresno vijeće je konstatiralo da se iz te činjenice može zaključiti da je on morao znati da u Tišći odvode muškarce iz autobusa. Ono je nadalje utvrdilo da su načelnik štaba Milićke brigade i vojnici iz njegove jedinice bili prisutni na mjestu selekcije u Tišću po naređenju komande Drinskog korpusa.[155] Na osnovu tih dokaza Pretresno vijeće je zaključilo da je jasno da je Krstić morao znati da se u Tišći muškarci odvajaju i odvode na mjesta zatočenja. Valja, međutim, primijetiti da Pretresno vijeće tada nije utvrdilo da je Radislav Krstić znao da će zatočenici biti pogubljeni.[156]

98.Iz svega ovoga trebalo bi biti jasno da - usprkos tvrdnji Pretresnog vijeća da je, ako je general Mladić znao za ubistva, i Krstić za njih morao znati - Pretresno vijeće zapravo nije utvrdilo, na osnovu Krstićevih kontakata s generalom Mladićem u tom razdoblju, da je Radislav Krstić iz tih kontakata zaista saznao za namjeru da se pogube bosanski Muslimani. Tvrdnja Pretresnog vijeća nije imala valjanu dokaznu osnovu. Nijedno razumno pretresno vijeće ne bi, ako nije utvrdilo da je Krstić znao za namjeru generala Mladića, izvelo zaključak da je Krstić dijelio tu namjeru. Iako Pretresno vijeće nije pridalo veliku težinu tim zaključcima prilikom utvrđivanja krivične odgovornosti Radislava Krstića, ti pogrešni zaključci Pretresnog vijeća u određenoj mjeri dovode u pitanje opšti zaključak Vijeća da je Radislav Krstić dijelio genocidnu namjeru.

(d) Druge činjenice na koje se Pretresno vijeće oslonilo prilikom donošenja zaključaka

99.Pretresno vijeće je svoj zaključak u vezi s Krstićevom namjerom utemeljilo i na više drugih činjenica. Muškarci izdvojeni u Potočarima prevezeni su u Bratunac, zajedno s drugim bosanskim Muslimanima zarobljenim u šumi. Pretresno vijeće je zaključilo da je Bratunačka brigada vjerovatno obavijestila komandu Drinskog korpusa o dolasku tih zarobljenika[157] i da je komanda Drinskog korpusa morala znati da se zarobljenici ne odvoze u regularne objekte za ratne zarobljenike, nego da su zatočeni u Bratuncu gdje ne postoji nikakvo snabdijevanje hranom, vodom itd.[158] Pretresno vijeće je iz Krstićevog prisustva u Potočarima i njegove uloge u organiziranju prijevoza zaključilo da je on morao znati da su muškarce odvajali od žena i djece, da bi ih zatim bilo zatočili bilo nekamo prevezli.[159]

100.Ovi dokazi nisu sami po sebi dovoljni da se utvrdi da je Krstić znao za udruženi zločinački poduhvat da se uništi bosansko muslimansko stanovništvo. Jednako je bilo moguć zaključak, a to je prihvatilo i Pretresno vijeće, da je razlog za odvajanje muškaraca i njihovo zatočenje na nekom drugom mjestu onaj koji je javno iznio general Mladić, odnosno da se izvrši provjera ima li među njima ratnih zločinaca. Odvajanje i zatočenje muškaraca takođe se moglo dovesti u vezu s namjerom da se zarobljenici razmijene za srpske vojnike koje su zarobili bosanski Muslimani. Svjedoci su pred Pretresnim vijećem iznijeli da su takve razmjene bile česte tokom vojnog sukoba u bivšoj Jugoslaviji i da bi “novi priliv zarobljenih bosanskih Muslimana predstavljao [...] potencijalno korisno pregovaračko sredstvo za bosanske Srbe prilikom budućih razgovora o razmjenama zarobljenika.”[160] Doista, odluka da se pogube civili bosanski Muslimani bila je, kako se izrazio vještak optužbe, “neshvatljiva [...] s vojnog gledišta”.[161] Ako je ta odluka bila toliko neočekivana i iracionalna, svakako je nerazumno očekivati da je Radislav Krstić mogao predvidjeti takav tok događaja na osnovu zapažanja koja su mogla jednako (ako ne i u većoj mjeri) upućivati na nevin ishod. To što je Krstić znao za zatočenje zarobljenika u Bratuncu nije, dakle, dovoljno da se na osnovu toga zaključi da je on stvarno znao za plan pogubljenja i da se iz toga dalje izvede zaključak o Krstićevoj genocidnoj namjeri.

101.Pretresno vijeće je zaključilo da je, budući da su podređene brigade i dalje djelovale pod komandom Drinskog korpusa, sama komanda, uključujući i Radislava Krstića, od 14. jula 1995. morala znati za učestvovanje tih podređenih jedinica u pogubljenjima.[162] Ovaj zaključak je Pretresno vijeće donijelo na osnovu, kako se izrazilo, direktnih dokaza o tome da je Krstić znao za pogubljenja i da je u njima učestvovao.[163] Pretresno vijeće je konstatiralo da je Radislav Krstić, mada je u vrijeme kad je provođen genocidni plan komandovao operacijom u Žepi, stalno odlazio na istureno komandno mjesto Drinskog korpusa u Vlasenici. Pretresno vijeće je, osim toga, konstatiralo da je on bio u vezi sa svim oficirima u svojoj zoni odgovornosti. Pretresno vijeće je prihvatilo da sami ti kontakti ne mogu biti osnova za zaključak da je Krstić učestvovao u pogubljenjima. Ti kontakti, po mišljenju Pretresnog vijeća, samo dodatno potkrepljuju druge dokaze o Krstićevom učestvovanju u tim pogubljenjima.[164]

(i) Kontakti s pukovnikom Bearom kao osnova za zaključak Pretresnog vijeća

102.Prvo, Pretresno vijeće se u velikoj mjeri oslonilo na kontakte Radislava Krstića s pukovnikom Bearom, koji je bio direktno uključen u ubojstva,[165] a naročito na prisluškivane razgovore od 15. jula 1995., o kojima je već bilo riječi. U prvom prisluškivanom razgovoru, pukovnik Beara je tražio od generala Živanovića da pošalje još ljudi, ali general Živanović je odbio i uputio pukovnika Bearu na Radislava Krstića. Pukovnik Beara se zatim obratio Krstiću za hitnu pomoć u raspodjeli “3.500 paketa,” rekavši mu da “Furtula nije ispoštovao naređenje šefa.” Pretresno vijeće je zaključilo da je to šifra koja se u vojnim komunikacijama koristila za zarobljene muškarce Muslimane. Radislav Krstić je predložio pukovniku Beari da zatraži pomoć od drugih jedinica, ali pukovnik Beara je odgovorio da te druge jedinice nisu na raspolaganju i da ne zna šta da radi. On je Krstiću rekao da te ljude treba samo na nekoliko sati i da ih može vratiti na kraju dana. Radislav Krstić je odgovorio da će vidjeti šta može učiniti.[166]

103.Pretresno vijeće je konstatiralo da su i Živanović i Radislav Krstić znali za ranije “naređenje šefa” da se pošalje 30 ljudi s Bobanom Inđićem, tri dana ranije, 13. jula 1995. Pretresno vijeće je nadalje ocijenilo da činjenica da su pogubljenja započela 13. jula 1995. ide u prilog zaključku da je tih 30 ljudi, koji nisu došli, trebalo da pomognu u vršenju pogubljenja.[167] Pretresno vijeće je konstatiralo da izjava pukovnika Beare da te ljude treba samo na nekoliko sati upućuje na to da se radilo o kratkom i diskretnom zadatku, a ne o rasporedu za borbena dejstva.[168] Vijeće je ocijenilo da taj prisluškivani razgovor u velikoj mjeri implicira da je, kad su snage MUP-a odbile da izvrše ubojstva, Krstić pristao da pomogne i da je organizirao da pripadnici Bratunačke brigade pomognu u ubijanju na Vojnoj akademiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici sljedećeg dana.[169] Pretresno vijeće je zaključilo da je prvobitno oklijevanje Radislava Krstića da pomogne moglo biti povezano s činjenicom da su u to vrijeme jedinice iz Zvorničke brigade već bile povučene iz Žepe i poslane nazad radi krizne situacije u njihovoj zoni odgovornosti.[170] Na osnovu tog prisluškivanog razgovora Pretresno vijeće je zaključilo da je Krstić znao za pogubljenja i da je, znajući za njih, preuzeo obavezu da pomogne pukovniku Beari slanjem dodatnog ljudstva za ispomoć u vršenju tih pogubljenja.[171]

104.Zaključak Pretresnog vijeća da je Radislav Krstić imao namjeru da učestvuje u genocidnom planu, donijet na osnovu ovog prisluškivanog razgovora koji upućuje na Krstićevo znanje o tome što se događa, nerazuman je. To što je Krstić pukovniku Beari rekao: “Vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu”, u svjetlu njegovog sljedećeg komentara: “Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv”, [172] eventualno pokazuje da je Radislav Krstić znao da se vrše pogubljenja.[173] Štaviše, taj razgovor može se shvatiti i tako da Krstić prije njega nije znao da je pukovnik Beara učestvovao u pogubljenjima Muslimana i da je bio ljut na pukovnika Bearu što će se sad on snositi odgovornost. Čak i ako se prihvati da se razgovor Radislava Krstića i pukovnika Beare odnosi na pogubljenja muslimanskih zarobljenika, to samo pokazuje da je Krstić znao da se vrši genocid. Na osnovu toga se ne može utvrditi namjera da se počini genocid. Isto tako, činjenica da je Krstić predložio da se ljudstvo uzme od njegovih potčinjenih može ići u prilog zaključku da je on znao da se vrše pogubljenja bosanskih Muslimana, ali iz toga se ne može zaključiti da je Radislav Krstić dijelio namjeru da se počini genocid. Najviše što bi iz toga mogao zaključiti razuman presuditelj o činjenicama jeste da je od toga trenutka Krstić znao za genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba VRS-a.

105.Pretresno vijeće je istaklo činjenicu da je pukovnik Beara bio pripadnik komandnog kadra u Žepi zajedno s generalom Mladićem i da je učestvovao u pregovorima u Žepi od sredine jula 1995., kao i činjenicu da se pukovnik Beara susreo s Radislavom Krstićem na kontrolnom punktu UNPROFOR-a u Žepi tokom operacije Žepa.[174] Dokazi o drugim takvim kontaktima između Krstića i pukovnika Beare u relevantnom periodu takođe nisu dovoljni za zaključak o genocidnoj namjeri Radislava Krstića.

106.Pretresno vijeće je pomenulo činjenicu da je odbrana zanijekala da je on obavio ovaj razgovor s pukovnikom Bearom. Ono je konstatiralo da je u trenutku tog razgovora, 15. jula 1995., Radislav Krstić znao da se vrše pogubljenja i da se obavezao da pomogne pukovniku Beari u obezbjeđivanju ljudstva potrebnog za vršenje tih pogubljenja.[175] U žalbenom postupku odbrana je prihvatila da je do razgovora došlo, ali je zanijekala da je Krstić izvršio ono što je Beara tražio. Ova nepodudarnost u Krstićevom iskazu, međutim, ne pokazuje da je Krstić lagao kako bi prikrio činjenicu da je dijelio genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba. U načelu, kada se pokaže da je optuženi lagao tokom krivičnog postupka, zaključak da je lagao kako bi prikrio svoju krivnju može se donijeti jedino kad se iscrpe sva druga moguća objašnjenja za tu laž. Najviše što se može reći u vezi s ovom nedosljednosti odbrane jeste da je Radislav Krstić znao, na osnovu svog razgovora s pukovnikom Bearom, da se ubijanje vrši s genocidnom namjerom. Iz Krstićevih nedosljednosti ne može se zaključiti da je on pristao uz tu genocidnu namjeru. Njegova laž može se objasniti željom da izbjegne upravo ovakve negativne zaključke koji bi išli na njegovu štetu, i ne može poslužiti kao osnova za zaključak da je on dijelio genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba.

(ii) Kontakti s pukovnikom Pandurevićem kao osnova za zaključak Pretresnog vijeća

107.Drugo, Pretresno vijeće je svoj zaključak utemeljilo na dokazima o bliskoj saradnji između Radislava Krstića i zapovjednika Zvorničke brigade, pukovnika Vinka Pandurevića, u relevantnom razdoblju. Pretresno vijeće je zaključilo da je pukovnik Pandurević 14. jula 1995. od Krstića primio naređenje da se vrati u svoju zonu odgovornosti (nakon zahtjeva koje su Krstiću uputili general Živanović i major Obrenović)[176] zbog dvostrukog problema muslimanskih boraca i zarobljenika.[177] Kada se pukovnik Pandurević vratio u zonu odgovornosti Zvorničke brigade, poslao je 15. jula 1995. vanredni borbeni izvještaj komandantu Drinskog korpusa u vezi s prijetnjom koju za Zvorničku brigadu predstavlja kolona bosanskih Muslimana. Pukovnik Pandurević je naveo: “Dodatno opterećenje nam predstavlja veliki broj zarobljenika razmještenih po školama u zoni brigade, kao i obaveza obezbjeđenja i asanacije terena… Ova komanda više ne može brinuti o ovim problemima, jer za to nema ni materijalnih, ni drugih snaga. Ukoliko niko ne preuzme ovu brigu, biću prinuđen da ih pustim.”[178]

108.U trenutku kad je pukovnik Pandurević poslao ovaj izvještaj zarobljenici zatočeni u Orahovcu i na brani u Petkovcima već su bili pogubljeni, mada su zarobljenici u Pilici i oni u Kozluku bili još uvijek živi. Pretresno vijeće je konstatiralo da se iz izvještaja jasno vidi da je pukovnik Pandurević znao za situaciju zarobljenika u svojoj zoni odgovornosti i da je bio zabrinut zbog povlačenja sredstava iz borbe protiv 28. divizije ABiH radi rješavanja situacije nastale zbog prisustva zarobljenika u njegovoj zoni.[179] Pretresno vijeće je zaključilo da je pukovnik Pandurević, u vrijeme kad je napisao taj izvještaj, znao za pogubljenja zarobljenika bosanskih Muslimana koja su se vršila u njegovoj zoni odgovornosti.

109.Pretresno vijeće je nadalje konstatiralo da na činjenicu da je pukovnik Pandurević znao za pogubljenja upućuju i njegovi prigovori zbog toga što se neophodno potrebna sredstva povlače zbog rješavanja situacije sa zarobljenicima. Dana 13. i 14. jula 1995. sredstva Zvorničke brigade korištena su za pronalaženje zatočeničkih objekata za zarobljenike, a 14. i 15. jula 1995. sredstva Zvorničke brigade su korištena kao ispomoć u vršenju pogubljenja u Orahovcu i na brani u Petkovcima.[180] Kao komandant Zvorničke brigade, pukovnik Pandurević morao je biti informiran o raspoređivanju sredstava za tu svrhu s obzirom na učinak koji je njihovo povlačenje imalo na sposobnost Zvorničke brigade da odgovori na vojnu prijetnju koju je predstavljala kolona bosanskih Muslimana. Pretresno vijeće je prihvatilo da je vanredni borbeni izvještaj napisan uz pretpostavku da su komanda Drinskog korpusa, i Radislav Krstić kao njen komandant, znali i za situaciju sa zarobljenicima i za pogubljenja koja su vršena u zoni odgovornosti Zvorničke brigade.[181] Ono je zaključilo da je do tog trenutka Zvornička brigada dobivala zadatke vezane za zarobljenike i da je pukovnik Pandurević “upozorio svoju komandu da više neće tolerisati tu situaciju”.[182]

110.Dana 15. jula 1995. Radislav Krstić je primio još jedan izvještaj od pukovnika Milanovića, koji je mislio da Krstić zna za situaciju u kojoj se nalazi pukovnik Pandurević.[183] Nadalje, prisluškivani razgovor od 16. jula 1995. pokazao je da je Krstić preduzimao korake da bude potpuno informiran o razvoju situacije u Zvorničkoj brigadi.[184] Dana 17. jula 1995. snimljen je prisluškivani razgovor Krstića i dežurnog oficira, kapetana Trbića, u kojem je kapetan Trbić obavijestio Radislava Krstića da više nema problema u odnosu na borbeni izvještaj od 16. jula 1995. i da je sve pod kontrolom. U tom prisluškivanom razgovoru čulo se kako Krstić pita: “Dobro, jeste l' pobili Turke gore?” Optužba je prihvatila da se to odnosi na borbena dejstva, a ne na zarobljenike bosanske Muslimane.[185] U prisluškivanom razgovoru od 19. jula 1995., pukovnik Cerović je rekao da je Radislavu Krstiću podnio vanredni izvještaj. Pretresno vijeće je zaključilo da je to dodatni dokaz da je Krstić znao šta se dešava u Zvorniku i da je bio u potpunosti informiran o pogubljenjima.[186]

111.Dokazi izneseni pred Pretresnim vijećem o vojnim izvještajima koje je pukovnik Pandurević upućivao Radislavu Krstiću doista potvrđuju da je Krstić, čak i kad je bio odsutan i zauzet vojnim operacijama na području Žepe, pratio situaciju u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. No, ti izvještaji ne dokazuju da je Radislav Krstić bio obaviješten o tome da se zarobljenici pogubljuju ili da se s njima postupa na nezakonit način. U jednom izvještaju se, naprotiv, navodi da i vojska i snage MUP-a moraju “štititi stanovništvo i imovinu”. Logičniji je zaključak da je on primao izvještaje o borbenim dejstvima protiv kolone. Čak i da se prihvati da je Krstić bio svjestan, s obzirom na te izvještaje, da se u zoni odgovornosti Zvorničke brigade provode pogubljenja, to znanje nije dovoljno za zaključak da je on imao genocidnu namjeru. Nije dokazano da je Radislav Krstić stvarno upravljao tim pogubljenjima ili da je nadzirao njihovo izvršenje od strane Zvorničke brigade.

112.Vojni vještak odbrane, gospodin Radinović, prihvatio je na suđenju da je pravilno tumačenje dodatnog vanrednog izvještaja pukovnika Pandurevića poslanog u julu 1995. to da Pandurević u njemu izražava veliko nezadovoljstvo zbog zločina koji su počinjeni u njegovoj zoni odgovornosti.[187] Pretresno vijeće je tu njegovu izjavu protumačilo kao dodatni dokaz o tome da je Radislav Krstić znao za pogubljenja, no činjenica da je njegov potčinjeni u svojim izvještajima Krstiću izražavao nezadovoljstvo zbog tih pogubljenja, govori protiv, a ne u prilog genocidnoj namjeri Radislava Krstića. I ovdje, najviše što taj izvještaj pokazuje jeste da je Krstić znao da su pogubljenja izvršena.

(iii) Kontakti s pukovnikom Popovićem kao osnova za zaključak Pretresnog vijeća

113.Pretresno vijeće je svoj zaključak utemeljilo i na čestim kontaktima između Radislava Krstića i pukovnika Popovića u relevantnom razdoblju.[188] Dana 16. jula 1995. zabilježen je, u jednom prisluškivanom razgovoru, zahtjev komandi Drinskog korpusa za gorivo u ime pukovnika Popovića, koji je bio u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. Dežurni oficir Zvorničke brigade koji je uputio zahtjev rekao je da pukovnik Popović neće nastaviti posao koji obavlja ako mu se ne dostavi traženo gorivo, a kasnije je tokom razgovora rekao da “[a]utobus napunjen sa naftom da ide u selo Pilica.” Dokumentacija za 16. juli 1995. potvrđuje da je za pukovnika Popovića izdato 500 litara dizel-goriva, a kao primalac se navodi komanda Drinskog korpusa.[189] Pretresno vijeće je na osnovu tih dokaza utvrdilo da je Krstić, kao komandant Drinskog korpusa, morao znati da je pukovniku Popoviću izdato gorivo i da se to gorivo koristi kako bi se pukovniku Popoviću pomoglo u vršenju pogubljenja.[190] I iz ovih činjenica se može zaključiti jedino o Krstićevom znanju, ali ne i o tome da je dijelio genocidnu namjeru.

114.Pretresno vijeće je, takođe na osnovu prisluškivanog razgovora od 17. jula 1995., utvrdilo da je pukovnik Popović o pogubljenjima posebno izvještavao Radislava Krstića. Dana 17. jula 1995. Krstić je nazvao majoraGolića iz obavještajnog odjeljenja Drinskog korpusai tražio pukovnika Popovića. Rečeno mu je da je pukovnik Popović još uvijek u Zvorniku, ali da će se vratiti popodne. Radislav Krstić je potom majoru Goliću dao uputstva da pronađe pukovnika Popovića i da mu kaže: “[I] odmah se javi na IKM.” Nekoliko sati kasnije, čuo se razgovor u kojem je pukovnik Popović nekoga nazvao “šefe” i rekao da je posao obavljen i da je “sve za pet.”[191]

115.Pretresno vijeće je zaključilo da, mada se u razgovoru ne pominje Krstićevo ime, postoje jaki razlozi za zaključak da je pukovnik Popović podnosio izvještaj Krstiću, s obzirom na to da su u vrijeme poziva pukovnika Popovića pogubljenja bila završena i da je nekoliko sati ranije Radislav Krstić pokušavao da stupi u kontakt s pukovnikom Popovićem, te s obzirom na to da je pukovnik Popović tu osobu zvao “šefe”. Mada je zaključak Pretresnog vijeća da je pukovnik Popović izvještavao Radislava Krstića o ubojstvima vjerodostojan, nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi smatrao da je to jedini mogući zaključak koji se može izvući na osnovu tog dokaza. Nikad se nije saznalo zašto je Krstić želio da ga pukovnik Popović nazove i stoga je zaključak da je želio dobiti izvještaj o operaciji ubijanja nagađanje. Takođe je daleko od izvjesnog da je osoba kojoj je Popović podnosio izvještaj bio Krstić. Taj razgovor je obavljen nekoliko sati nakon što je Krstić pokušao da razgovara s pukovnikom Popovićem. Pretresno vijeće je utvrdilo da je u prethodnom prisluškivanom razgovoru osoba na koju se odnosi riječ “šefe” bio pukovnik Pandurević, a da se na Radislava Krstića odnosi riječ “general”.[192] Okolnosti tog razgovora bile su identične razgovoru o kojem je ovdje riječ, odnosno, osoba koja je nazvala bila je pukovnik Popović. S obzirom na te činjenice, zaključak koji je iz ovog prisluškivanog razgovora izvelo Pretresno vijeće nije jedini zaključak do kojeg je mogao doći razuman presuditelj o činjenicama.

116.Pretresno vijeće je pomenulo i druge kontakte s pukovnikom Popovićem, konkretno činjenicu da je zajedno s Radislavom Krstićem i drugim oficirima VRS-a prolazio ulicama Srebrenice popodne 11. jula, prisustvo pukovnika Popovića na sastanku u hotelu "Fontana" ujutro 12. jula 1995., njegovo prisustvo u Potočarima 12. jula 1995. i to što je stajao iza Krstića kad je ovaj davao intervju u Potočarima 12. jula 1995. Sve što ove činjenice dokazuju jeste to da je u navedeno vrijeme došlo do tih kontakata.

(iv) Kontakti s pukovnikom Borovčaninom kao osnova za zaključak Pretresnog vijeća

117.I konačno, Pretresno vijeće je svoje zaključke utemeljilo na kontaktima Radislava Krstića s pukovnikom Borovčaninom iz MUP-a u relevantnom razdoblju.[193] U prisluškivanom razgovoru od 13. jula 1995. Krstić je razgovarao s pukovnikom Borovčaninom. Na pitanje Radislava Krstića kako ide, pukovnik Borovčanin mu je rekao da “dobro ide”. Krstić je zatim rekao: “Nemoj mi reći da imaš problema.” Pukovnik Borovčanin je odgovorio: “Nemam, nemam.”[194] Pretresno vijeće je smatralo da taj razgovor pokazuje kako je Radislav Krstić morao znati da je uveče 13.jula u zoni odgovornosti Drinskog korpusa već bilo zatočeno nekoliko hiljada muškaraca bosanskih Muslimana i da je uveče 13. jula Drinski korpus morao biti svjestan da su vršena pogubljenja. [195]

118.Optužba traži od Žalbenog vijeća da prisluškivani razgovor od 13. jula 1995. sagleda u svjetlu dodatnih dokaza koje su pružili gospodin Deronjić i pukovnik Obrenović. Gospodin Deronjić je ustvrdio da je pukovnik Borovčanin priznao da su njegovi ljudi izvršili masovno pogubljenje u Kravici kao odmazdu za ubistvo dva srpska policajaca.[196] To potvrđuje i svjedočenje pukovnika Obrenovića da mu je pukovnik Borovčanin rekao da je Borovčaninova jedinica blokirala put od Konjević Polja do Kravice, da je bilo teške borbe i mnogo stradalih, te da je zarobila dosta Muslimana.[197] Optužba tvrdi da ova svjedočenja pokazuju da su vojnici pod komandom pukovnika Borovčanina toga dana izvršili masovno pogubljenje i da je pukovnik Borovčanin Krstića obavještavao o ishodu. Optužba tvrdi da je to još jedan dokaz da je Radislav Krstić znao za operaciju ubistava i da je uz nju svim srcem pristajao, te da je zapravo nadzirao snage MUP-a.

119.Prisluškivani razgovor između pukovnika Borovčanina i Radislava Krstića nije dovoljno direktan da bi se moglo zaključiti da je taj razgovor bio izvještaj pukovnika Borovčanina o uspješno obavljenom pogubljenju Muslimana u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula. Osim toga, gospodin Deronjić je izjavio da pogubljenje u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici nije bilo planirano, nego da je bilo spontana odmazda nakon sukoba muslimanskih zatvorenika i stražara.[198] Ako jeste bilo tako, u tom slučaju je inicijativa za pokolj došla od rukovodstva logora, a ne od nekog višeg vojnog zapovjednika, kakav je bio Krstić. Ti dokazi ne idu, dakle, u prilog zaključku o Krstićevoj genocidnoj namjeri.

(v) Dodatni dokazi u vidu iskaza kapetana Nikolića

120.Optužba se takođe pozvala na dodatni iskaz kapetana Momira Nikolića na žalbenom pretresu o operaciji ukopa 12. jula 1995. Kapetan Nikolić je izjavio da su vojnici pod njegovom komandom učestvovali u operaciji ponovnog ukopa i da je on o svemu što je trebalo učiniti u vezi s tom operacijom obavijestio svog zapovjednika, pukovnika Blagojevića. Kapetan Nikolić je obavijestio i komandanta vojne policije Mirka Jankovića jer je vojna policija trebala odigrati ulogu u toj operaciji ukopa.[199] Taj iskaz ne ide u prilog argumentu optužbe. Sudeći prema dokazima, prvi pokolj muslimanskih zatvorenika izvršen je izgleda u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. Događaji koje opisuje kapetan Nikolić odigrali su se 12. jula 1995. Osim toga, nije jasno ko su bili ljudi koje je trebalo ponovo ukopati. U svakom slučaju, čak i da postoji veza između operacije ponovnog ukopa i predmetnih ubistava, u iskazu kapetana Nikolića ne pominje se Radislav Krstić, niti se drugdje u spisu predmeta upućuje na to da je pukovnik Blagojević obavijestio Krstića o toj konkretnoj operaciji ponovnog ukopa.

121.Dakle, najviše što mogu pokazati kontakti Radislava Krstića s onima za koje se čini da su bili glavni učesnici u pogubljenjima jeste to da je Krstić bio svjestan da se vrše pogubljenja. Činjenica da je Radislav Krstić znao za pogubljenja nije dovoljna osnova za zaključak da je on dijelio namjeru da se počini genocid.

(vi) Dokazi o korišćenju sredstava Drinskog korpusa kao osnova za zaključak Pretresnog vijeća

122.Pretresno vijeće je svoje zaključke utemeljilo i na dokazima da su u vršenju pogubljenja korišćeni ljudstvo i sredstva Drinskog korpusa. Pretresno vijeće je odbacilo argument optužbe da je Drinski korpus učestvovao u pogubljenjima na rijeci Jadar i u Cerskoj dolini.[200] Pretresno vijeće je, mada nije utvrdilo da je Drinski korpus direktno učestvovao u pogubljenjima u skladištu u Kravici, zaključilo da je Drinski korpus morao znati da su autobusi korišteni za prijevoz žena, djece i starih ljudi preraspoređeni na prijevoz zatočenika do skladišta u Kravici. Nadalje, Pretresno vijeće je na osnovu blizine Bratunačke brigade mjestima pogubljenja i ukopa, kao i na osnovu razmjera pogubljenja, zaključilo da je Drinski korpus morao znati da se vrše pogubljenja.[201]

123.Pretresno vijeće je zaključilo da brojni dokazi povezuju Zvorničku brigadu sa pogubljenjima kod Orahovca.[202] Prvo, Orahovac se nalazio unutar zone odgovornosti 4. bataljona Zvorničke brigade. Drugo, vozilo koje je pripadalo Zvorničkoj brigadi zapaženo je na tom području 13. i 14. jula 1995., a iz dokumentacije o vozilima vidljivo je da je da su za to vozilo zadužena dva pripadnika zvorničke vojne policije. Treće, dokumentacija Zvorničke brigade pokazuje da je uveče 13. jula 1995. odred vojne policije Zvorničke brigade raspoređen u Orahovac. Četvrto, čovjek koji je preživio pogubljenja izjavio je da je među krvnicima prepoznao glas bivšeg kolege Gojka Simića. Utvrđeno je da je Gojko Simić bio komandir teškoartiljerijskog voda 4. pješadijskog bataljona 1. zvorničke pješadijske brigade. Peto, iz dokumentacije inžinjerijske čete Zvorničke brigade vidljivo je da su od 14. do uključivo 16. jula 1995. u Orahovcu korištena njihova vozila, rovokopači, rovokopači-utovarivači i kamioni, kao i to da je izdavano gorivo za Orahovac.[203]

124.Na osnovu tih dokaza Pretresno vijeće je zaključilo da je Zvornička brigada Drinskog korpusa učestvovala u pogubljenjima 14. jula 1995. Pretresno vijeće je konstatiralo da su pripadnici vojne policije Zvorničke brigade bili prisutni na tom području prije pogubljenja, “vjerojatno radi, na primjer, čuvanja zarobljenika, a zatim radi pomaganja pri njihovom transportu na mjesta pogubljenja.” Takođe je konstatiralo da se ljudstvo 4. bataljona Zvorničke brigade nalazilo u Orahovcu u trenutku pogubljenja i da je pomagalo u vršenju pogubljenja. Konačno, mehanizacija i oprema inžinjerijske čete Zvorničke brigade bila je angažovana na zadacima vezanim za ukop žrtava između 14. i 16. jula 1995.[204]

125.Što se tiče pogubljenja na brani u Petkovcima, Pretresno vijeće je na osnovu dokumentacije o vozilima i knjige dnevnih zapovijesti Zvorničke brigade utvrdilo da su vozači i kamioni 6. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade korišteni za prijevoz zatočenika iz škole u Petkovcima na mjesto zatočenja na brani u Petkovcima 15. jula i da je inžinjerijska četa Zvorničke brigade bila raspoređena na rad s opremom za zemljane radove kako bi pomogla prilikom ukopa žrtava.[205]

126.Pretresno vijeće je svoje zaključke takođe donijelo na osnovu dokaza koji povezuju Drinski korpus s pogubljenjima na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici. Žalbeno vijeće je već utvrdilo da zaključak Pretresnog vijeća da je Krstić rasporedio pripadnike Bratunačke brigade kako bi pomogli u pogubljenjima na Vojnoj ekonomiji Branjevo i Domu kulture u Pilici nije zaključak do kojeg bi došao razuman presuditelj o činjenicama. To, međutim, ne utječe na valjanost zaključka Pretresnog vijeća da je vojna policija Drinskog korpusa sprovela civile bosanske muslimane prevožene autobusima - koji su bili predviđeni za prijevoz žena, djece i starijih osoba - na mjesto pogubljenja na Vojnoj ekonomiji Branjevo, te da je oprema Zvorničke brigade korištena za aktivnosti vezane za ukop žrtava. To takođe ne umanjuje valjanost zaključka Pretresnog vijeća da je pukovnik Popović učestvovao u nabavci goriva iz komande Drinskog korpusa za prijevoz zarobljenih bosanskih Muslimana na mjesta pogubljenja.[206] Nadalje, u dnevniku aktivnosti voda vojne policije Bratunačke brigade za 16. juli 1995. zabilježeno je da je “jedna patrola policije ostala u Pilici zbog čuvanja i obezbjeđenja Muslimana”. Pretresno vijeće je zaključilo da je, budući da u Pilici nije bilo borbi, ta patrola po svoj prilici čuvala zarobljene bosanske Muslimane.[207]

127.Što se tiče pogubljenja u Kozluku i Nezuku, Pretresno vijeće je konstatiralo da dokumentacija Zvorničke brigade pokazuje da su njeni rovokopači i buldožeri radili na području Kozluka od 16. jula 1995. i da je ta oprema korištena za radove na ukopu žrtava koje su ondje pogubljene.[208] Pretresno vijeće je nadalje konstatiralo da su jedince 16. krajiške brigade, koje su djelovale pod komandom Zvorničke brigade, učestvovale u pogubljenima jedanaest do trinaest bosanskih Muslimana 19. jula 1995. u Nezluku .[209]

128.I konačno, mada je Pretresno vijeće konstatiralo da nema dovoljno dokaza da bi se utvrdilo učestvovanje Drinskog korpusa u ponovnom ukopu tijela iz primarnih u sekundarne grobnice u jesen 1995., ono je bilo uvjereno, s obzirom na razmjere te operacije koja je izvedena u zoni odgovornosti Drinskog korpusa, da je Drinski korpus morao barem znati da se takve aktivnosti vrše.[210]

129.Budući da su potčinjene brigade i dalje dejstvovale pod komadom Drinskog korpusa, Pretresno vijeće je zaključilo da je sama komanda, uključujući i Radislava Krstića kao komandanta, morala od 14. jula 1995. znati za njihovo učešće u pogubljenjima.[211] Pretresno vijeće je konstatiralo da je Krstić znao da se ljudstvo i sredstva Drinskog korpusa koriste kao ispomoć u tim pogubljenjima, a ipak nije preduzeo mjere da kazni potčinjene zbog tog učešća.[212] Pretresno vijeće je zaključilo da “nema nikakve sumnje da je, od trenutka kad je doznao za rasprostranjena i sistematska ubistva i očito se uključio u njihovo počinjenje, dijelio genocidnu namjeru da se ti muškarci ubiju. To se ne može poreći ako se uzme u obzir njegovo obaviješteno učestvovanje u pogubljenjima u vidu korišćenja sredstava Drinskog korpusa.”[213] Pretresno vijeće je zaključak o genocidnoj namjeri optuženog izvelo iz toga što je znao za pogubljenja i iz toga što je znao da se ljudstvo i sredstva pod njegovom komandom koriste kao ispomoć u tim pogubljenjima. Međutim, znanje Radislava Krstića nije samo po sebi dovoljno da bude osnova za daljnji zaključak o njegovoj genocidnoj namjeri.

130.Nadalje, na žalbenom pretresu optužba je istakla - kao dokaz za Krstićevu genocidnu namjeru - konstatacije Pretresnog vijeća o tome da su ga čuli kako koristi pogrdne izraze u vezi s bosanskim Muslimanima. Pretresno vijeće je prihvatilo da je “taj tip emocionalno nabijenog izražavanja rasprostranjen među vojskom za vrijeme rata.”[214] Žalbeno vijeće se slaže s tom ocjenom i smatra da se činjenici da je Krstić koristio pogrdne izraze ne može pridati nikakvo značenje prilikom utvrđivanja njegove genocidne namjere.

(e) Drugi zaključci Pretresnog vijeća koji ne idu u prilog zaključku o postojanju genocidne namjere

131.Takođe, mnoge konstatacije Pretresnog vijeća ne idu u prilog zaključku da je Radislav Krstić imao genocidnu namjeru. Vijeće je konstatiralo da se je Krstić, mada se nije skanjivao da učestvuje u prisilnom premještanju bosanskog muslimanskog stanovništva, po svemu sudeći nastojao obezbijediti uredno odvijanje operacije. On je naprosto želio da civili napuste to područje i nije mu bio interes da ih pri tome zlostavlja. Pretresno vijeće je, štaviše, prihvatilo da se na osnovu dokaza ne može utvrditi da je “[Radislav] Krstić lično ikada pomislio da bi način odabran za uklanjanje bosanskih Muslimana iz enklave mogao biti sistematsko likvidiranje dijela civilnog stanovništva” i da on “daje utisak uzdržanog i ozbiljnog profesionalnog vojnika koji teško da bi ikada mogao skovati plan poput onog smišljenog za masovno pogubljenje muškaraca bosanskih Muslimana nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995.”[215] Pretresno vijeće je konstatiralo da se "[č]ini [...] malo vjerovatnim da bi general Krstić samostalno ikada došao do jednog takvog plana.[216]

132.Pretresno vijeće je takođe konstatiralo da je Radislav Krstić pokušao da se pobrine za bezbjednost civila bosanskih Muslimana koji su prevoženi iz Potočara. U prisluškivanom razgovoru od 12. jula 1995. čulo se kako kaže da se civilima ne smije ništa loše desiti, a u intervjuu koji je dao u Potočarima 12. jula 1995. zajamčio je njihovu bezbjednost prilikom prijevoza.[217] Pretresno vijeće je konstatiralo da je Krstić na sličan način pokazao brigu i za civile bosanske Muslimane tokom pohoda na Žepu. U prisluškivanom razgovoru od 25. jula 1995. naredio je da se prema civilima iz konvoja koji je išao za Kladanj postupa civilizirano, “da se ne dogodi ko ranije što je bilo problema.”[218] Pretresno vijeće je zaključilo da taj prisluškivani razgovor, mada upućuje na činjenicu da je Radislavu Krstiću bilo važno da se prijevoz odvija kako treba, upućuje i na to da je on bio svjestan problema prilikom ranijih prijevoza.[219] Zaključak da je on bio “svjestan problema prilikom ranijih prijevoza” i da je u ovom slučaju preduzeo korake da se izbjegne loše postupanje u suprotnosti je sa zaključkom Pretresnog vijeća da je Krstić bio voljan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata genocida.

133.I konačno, Pretresno vijeće se oslonilo na izjavu svjedoka odbrane da je 13. jula 1995. razgovarao s Krstićem o koloni bosanskih Muslimana i da je ovaj iznio mišljenje da bi VRS trebalo da pusti kolonu da prođe kako bi se ta stvar “završila kako treba.” Pretresno vijeće je smatralo da taj iskaz pokazuje da je Radislav Krstić bio svjestan pokušaja da se ljudi iz te kolone zarobe. Taj iskaz, međutim, pokazuje da Krstić nije imao genocidnu namjeru.[220] Što se tiče njegove konkretne namjere, ona je bila usmjerena ka prisilnom premještanju. Neki drugi članovi Glavnog štaba VRS-a imali su istu namjeru da se obavi prisilno premještanje, ali oni su to premještanje vidjeli samo kao korak u postizanju svog genocidnog cilja. Bilo bi, međutim, pogrešno povezati Krstićevu posebnu namjeru da se obavi prisilno premještanje s istom namjerom drugih članova Glavnog štaba, za koje je prisilni transfer bio sredstvo provođenja genocidnog plana.

(f) Preliminarni zaključak Žalbenog vijeća u vezi s ocjenom Pretresnog vijeća o genocidnoj namjeri Radislava Krstića

134.Kao što je pokazano, sve što se na osnovu dokaza može utvrditi jeste da je Krstić bio svjestan namjere nekih članova Glavnog štaba VRS-a da počine genocid i da, znajući to, nije spriječio da se ljudstvo i sredstva Drinskog korpusa koriste kako bi se olakšalo vršenje tih ubistava. Njegovo znanje nije samo po sebi dovoljno da bude osnova za zaključak o genocidnoj namjeri. Genocid je jedan od najtežih zločina poznatih čovječanstvu i njegova težina se ogleda u strogim zahtjevima u pogledu posebne namjere. Krivica za genocid može se proglasiti samo kada je ta namjera nedvosmisleno utvrđena. Pretresno vijeće je očigledno propustilo da pruži adekvatne dokaze o tome da je Radislav Krstić posjedovao genocidnu namjeru. Krstić, dakle, nije kriv za genocid kao glavni počinilac.

E. Krivična odgovornost Radislava Krstića: Pomaganje i podržavanje u genocidu[uredi]

135.Pitanje koje se javlja u ovom stadiju jeste razina krivične odgovornosti Radislava Krstića u ispravno utvrđenim okolnostima. Svi zločini koji su uslijedili nakon pada Srebrenice izvršeni su u zoni odgovornosti odgovornosti Drinskog korpusa. Nema dokaza da je Drinski korpus isplanirao ili potakao bilo koji od tih zločina, i postoje jaki dokazi da su zločinačkim aktivnostima upravljali neki članovi Glavnog štaba VRS-a pod vođstvom generala Mladića.[221] U vrijeme kad su počela pogubljenja, Krstić je bio zauzet pripremama za borbena dejstva u Žepi, a od 14. jula 1995. nadalje vođenjem samog napada.[222]

136.Odbrana je na suđenju tvrdila da, s obzirom na uključenost generala Mladića, Radislav Krstić nije mogao ništa učiniti da uvjeri generala Mladića i zaustavi pogubljenja.[223] Pretresno vijeće je, međutim, utvrdilo da postoje dokazi o tome da je komanda Drinskog korpusa izražavala neslaganje s naređenjima generala Mladića i, konkretno, dokazi o Krstićevom suprotstavljanju naređenju koje je izdao Glavni štab.[224] Pretresno vijeće je takođe utvrdilo da postoje dokazi o tome da je Radislav Krstić ostao lojalan generalu Mladiću uprkos tome što je znao za njegovu ulogu u genocidu u Srebrenici.[225]

137.Kao što je gore konstatirano, zaključak Pretresnog vijeća da je najkasnije od 15. jula 1995. Radislav Krstić znao za genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba VRS-a je razuman. Radislav Krstić je bio svjestan da Glavni štab ne raspolaže s dovoljno sopstvenih sredstava za izvršenje pogubljenja i da bez korišćenja sredstava Drinskog korpusa Glavni štab ne bi mogao da provede svoj genocidni plan. Krstić je znao da dopuštajući korištenje sredstava Drinskog korpusa znatno doprinosi pogubljenju zarobljenih bosanskih Muslimana. Mada dokazi upućuju na to da Radislav Krstić nije podržavao taj plan, kao komandant Drinskog korpusa on je dozvolio Glavnom štabu da zatraži ta sredstva i da se njima posluži. Krstićevu krivičnu odgovornost je stoga primjerenije opisati kao odgovornost pomagača i podržavaoca u genocidu, nego kao odgovornost počinioca.[226] Ta optužba je pravilno izražena u Optužnici, gdje se Radislav Krstić tereti za pomaganje i podržavanje u planiraju, pripremanju i izvršenju genocida nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici.[227]

138.Krstićeva odgovornost pravilno je okarakterizirana kao pomaganje i podržavanje u genocidu na osnovu člana 7(1) Statuta, a ne kao saučesništvo u genocidu na osnovu člana 4(3)(e). U Optužnici se tereti i za saučesništvo, u tački 2.[228] Pretresno vijeće nije osudilo Krstića po toj tački Optužnice, zaključivši da je Radislav Krstić odgovoran kao glavni počinilac.[229] Kao što je primijetilo Pretresno vijeće, postoji preklapanje između člana 4(3), opšte odredbe u kojoj se nabrajaju kažnjivi oblici učestvovanja u genocidu, i člana 7(1), opšte odredbe o krivičnoj odgovornosti koja je primjenjiva na sva krivična djela kažnjiva na osnovu Statuta, uključujući i krivično djelo genocida.[230] Po nekim mišljenjima, član 4(3) je možda konkretnija odredba (lex specialis) od člana 7(1).[231] Postoje, međutim, i mišljenja da bi se oblici učestvovanja nabrojeni u članu 7(1) trebali učitati, kako upućuje i Statut Međunarodnog suda, u članu 4(3) i da bi, prema tome pravilna karakterizacija takve krivične odgovornosti neke osobe bila odgovornost za pomaganje i podržavanje u genocidu.[232]

139.Žalbeno vijeće zaključuje da je u ovom slučaju primjeren potonji pristup. Član 7(1) Statuta, po kojemu se može teretiti pomagač i podržavalac, izričito omogućava pripisivanje takve vrste odgovornosti za svako od “krivičnih djela navedenih u članovima od 2 do 5 ovog Statuta”, uključujući i krivično djelo genocida zabranjeno članom 4. Budući da se Statut mora tumačiti uz najveće moguće poštovanje prema formulacijama koje koristi zakonodavac, Žalbeno vijeće ne smije zaključiti da je preklapanje između članova 7(1) i 4(3)(e) proizišlo iz nepažnje zakonodavca, ako je moguće neko drugo objašnjenje, koje je u skladu s formulacijama u Statutu. U ovom slučaju je moguće pomiriti dvije pomenute odredbe, jer izrazi “saučesništvo” i “saučesnik” mogu obuhvatati ponašanje šire od pomaganja i podržavanja.[233] S obzirom na to da je u članu 7(1) Statuta izričito navedeno da se odgovornost za genocid prema članu 4 može pripisati za pomaganje i podržavanje, odgovornost Radislava Krstića je pravilno okarakterizirana kao odgovornost za pomaganje i podržavanje u genocidu.[234]

140.To, međutim, pokreće pitanje da li je za pripisivanje odgovornosti za pomaganje i podržavanje potrebno da optužena osoba samo posjeduje znanje o posebnoj genocidnoj namjeri glavnog počinioca, ili ona mora i dijeliti tu namjeru. Žalbeno vijeće je već objasnilo, u više navrata, da se osoba koja pomaže i podržava u krivičnom djelu sa posebnom namjerom može smatrati odgovornom ako pomaže u počinjenju zločina znajući za namjeru koja stoji iza tog zločina.[235] To načelo važi za zabranu genocida u Statutu, krivičnog djela koje takođe zahtijeva da se dokaže posebna namjera. Statut i praksa Međunarodnog suda dopuštaju osudu za pomaganje i podržavanje u genocidu na osnovu dokaza da je optuženi znao za genocidnu namjeru glavnog počinioca.

141.Mnogi nacionalni pravni sistemi, kako u anglosaksonskom tako i u kontinentalnom pravu, primjenjuju isti pristup u pogledu mens rea za pomaganje i podržavanje, i često ga izričito primjenjuju na zabranu genocida. Po francuskom zakonu, na primjer, pomagač i podržavalac mora samo biti svjestan da svojim doprinosom pomaže glavnom počiniocu,[236] a taj opšti zahtjev se primjenjuje na konkretnu zabranu zločina genocida.[237] Slično tome, njemački zakon zahtijeva da, kad se radi o krivičnim djelima za koja je obavezno da se dokaže posebna namjera (dolus specialis), pomagač i podržavalac ne mora posjedovati jednak stepen mens rea kao glavni počinilac, nego samo mora biti svjestan namjere počinioca.[238] Isti taj princip važi i za zabranu genocida u članu 6 njemačkog Kodeksa krivičnih djela protiv međunarodnog prava.[239] Krivični zakon Švajcarske zauzima isti stav, tj. da je znanje o posebnoj namjeri drugoga dovoljno da se osoba proglasi krivom za pomaganje u krivičnom djelu.[240] Što se tiče jurisdikcija anglosaksonskog prava, englesko krivično pravo slijedi isti pristup i navodi da je dovoljno da pomagač i podržavalac posjeduje znanje o namjeri glavnog počinioca.[241] I ovdje to opšte načelo važi za zabranu genocida u engleskom nacionalnom pravu.[242] Pristup Engleske zahtijevanoj mens rea u slučajevima pomaganja i podržavanja preuzet je u Kanadi i u Australiji,[243] i u nekim jurisdikcijama Sjedinjenih Država.[244]

142.Nasuprot tome, postoje izvori prema kojima saučesništvo u genocidu, kada se radi o zabrani ponašanja šireg od pomaganja i podržavanja, zahtijeva dokaz da je saučesnik imao posebnu namjeru da uništi zaštićenu grupu. Kao najprirodnije tumačenje člana 4 Statuta nameće se zaključak da se zahtjev iz člana 4(2), da počinilac genocida posjeduje zahtijevanu “namjeru da uništi” zaštićenu grupu, odnosi na sva zabranjena djela nabrojana u članu 4(3), uključujući i saučesništvo u genocidu.[245] Takođe, postoje pokazatelji da je namjera autora Konvencije o genocidu bila da optužba za saučesništvo u genocidu zahtijeva dokaz genocidne namjere. Delegat Velike Britanije u Šestom komitetu Generalne skupštine “predložio je dodavanje riječi ‘smišljeno’ /deliberate/ ispred ‘saučesništvo’”, uz objašnjenje da je “važno naglasiti da saučeništvo mora biti smišljeno, jer postoje sistemi u kojima saučeništvo zahtijeva namjeru, dok u drugim ne postoji takav uslov. Nekoliko delegata [predstavnici Luksemburga, Egipta, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije] reklo je da to nije potrebno, jer nikad nije postojala sumnja u to da saučesništvo u genocidu mora biti namjerno. Ujedinjeno Kraljevstvo je na kraju povuklo svoj amandman, ‘jer je jasno da saučesništvo u genocidu, da bi bilo kažnjivo, mora biti smišljeno.’”[246] Formulacije u Statutu Međunarodnog suda i u Konvenciji o genocidu, u kombinaciji s pokazateljima u travaux préparatoires Konvencije, dodatno potvrđuju zaključak da je zamisao autora Statuta bila da se pojam pomaganja i podržavanja treba odnositi na zabranu genocida u članu 4.[247]

143.Činjenica da Pretresno vijeće nije pojedinačno navelo članove Glavnog štaba VRS-a kao glavne učesnike u genocidnom poduhvatu ne negira zaključak da je Radislav Krstić bio svjestan njihove genocidne namjere. Optuženi može biti proglašen krivim za pomaganje i podržavanje u zločinu za koji se zahtijeva posebna namjera i onda kada glavnim počiniocima nije suđeno i kad nije utvrđen njihov identitet.[248] U predmetu Vasiljević, Žalbeno vijeće je optuženog proglasilo krivim kao pomagača i podržavaoca u progonu pri čemu glavnom počiniocu nije suđeno niti je utvrđen identitet druga dva saizvršioca.[249] Prema tome, osuda za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini genocid koju je Krstiću izreklo Pretresno vijeće poništava se i zamjenjuje osudom za pomaganje i podržavanje u genocidu.[250]

144.Razmatranje od strane Žalbenog vijeća učestvovanja Radislava Krstića u zločinu genocida relevantno je i za njegovu krivičnu odgovornost za ubistva civila bosanskih Muslimana na osnovu člana3, kršenje zakona i običaja ratovanja, te za istrebljivanje i progone na osnovu člana 5, što proizlazi iz pogubljenja bosanskih Muslimana iz Srebrenice između 13. i 19. jula 1995. Kao što pokazuje utvrđeno činjenično stanje, nema dokaza da je Krstić naredio ijedno od tih ubistava ili da je u njima direktno učestvovao. Sve što dokazi pokazuju jeste da je on znao da se ta ubistva vrše i da je dozvolio Glavnom štabu da koristi ljudstvo i sredstva pod njegovom komandom kako bi se pomoglo u njihovom vršenju. S obzirom na to, krivična odgovornost Radislava Krstića jeste odgovornost pomagača i podržavaoca u ubistvima, istrebljivanju i progonu, a ne odgovornost glavnog saizvršioca.

F. Krivična odgovornost Radislava Krstića za oportunističke zločine počinjene u Potočarima[uredi]

145.Odbrana takođe osporava konstatacije Pretresnog vijeća u vezi s Krstićevom krivičnom odgovornosti za zločine počinjene između 12. i 13. jula 1995. u Potočarima. Pretresno vijeće je konstatiralo da je Radislav Krstić bio učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu da se civili bosanski Muslimani prisilno premjeste iz Potočara i da je zbog toga krivično odgovoran za ondje počinjena ubistva, premlaćivanje i zlostavljanje, kao prirodnu i predvidivu posljedicu tog udruženog zločinačkog poduhvata. Odbrana tvrdi da ta djela nisu bila prirodna i predvidiva posljedica kampanje etničkog čišćenja i da je ocjena Pretresnog vijeća da ih je Krstić bio svjestan u suprotnosti sa prezumpcijom nevinosti.

146.Odbrana tvrdi da dolazi pokazuju da je on 12. jula 1995. u Potočarima bio najduže dva sata i da ne postoje dokazi koji bi išli u prilog zaključku Pretresnog vijeća da je on mogao da “direktno sazna da VRS ili druge naoružane snage zlostavljaju izbjeglice,” te da je bio svjedok nehumanih uslova u Bijeloj kući i ubijanja civila u njoj. Odbrana smatra da dokazi, naprotiv, pokazuju da su postojala naređenja vojnih vlasti da se s civilima postupa humano.[251] Odbrana se poziva na naređenje koje je 9. jula 1995. izdao gospodin Karadžić kao vrhovni komandant srpskih snaga, u kojem se izričito kaže da se s civilnim stanovništvom mora postupati u skladu sa Ženevskim konvencijama,[252] na iskaz Dražena Erdemovića da je vojnicima koji su ulazili u Srebrenicu izričito rečeno da ne otvaraju vatru na civile,[253] prisluškivani razgovor od 12. jula 1995. u kojem je Radislav Krstić rekao da se ništa loše ne smije desiti civilima koji se odvoze iz Potočara[254] i na njegove izjave u intervjuu 12. jula 1995. tokom operacije prevoženja autobusima da je Drinski korpus dao garancije za bezbjednost civilnog stanovništva.[255]

147.Etničko čišćenje civila bosanskih Muslimana u Srebrenici bilo je dio operacije "Krivaja 95", u kojoj je, kako je utvrđeno, Krstić imao vodeću ulogu. Radislav Krstić je znao da će granatiranje Srebrenice prisiliti desetine hiljada civila bosanskih Muslimana da krenu za Potočare jer su tamo bile snage UN. On je takođe dobro znao da u Potočarima nije bilo adekvatnih smještajnih kapaciteta za prihvat bosanskih civila.[256] Pretresno vijeće je ocijenilo da je on stoga odgovoran za pripremanje terena za zločine koji su uslijedili u Potočarima.[257] Nadalje, budući da je bio prisutan na dva sastanka koja je sazvao general Mladić u hotelu "Fontana", on je znao da se civili bosanski Muslimani u Potočarima zapravo suočavaju s humanitarnom krizom.[258] Bilo je, dakle, dovoljno dokaza da se Pretresno vijeće uvjeri da je RadislavKrstić bio svjestan da će nad civilima bosanskim Muslimanima u Potočarima biti izvršena i druga krivična djela.

148.Kao što je ustvrdila odbrana, Pretresno vijeće je moglo utvrditi samo to da je RadislavKrstić popodne 12. jula bio prisutan u Potočarima sat ili dva. On je tada učestvovao u nadzoru nad operacijom prevoženja autobusima zajedno s drugim oficirima VRS-a, uključujući i generala Mladića. Međutim, vojnici VRS-a su na razne načine zlostavljali civile bosanske Muslimane i situacija u kojoj su se našli civili bosanski Muslimani u Potočarima bila je toliko očigledno užasna da je Pretresno vijeće zaključilo da su ti uslovi njemu morali biti očiti.[259] Nadalje, mada je ustanovljeno da je on bio fizički prisutan samo kratko vrijeme, iz dokaza je utvrđeno da je on imao glavnu ulogu u obezbjeđivanju autobusa i nadzoru nad njihovim kretanjem čitavog dana.[260] Pretresno vijeće je takođe utvrdilo da je Drinski korpus pod njegovom komandom bio u velikoj mjeri uključen u organizaciju i nadzor prebacivanja bosanskih civila iz Potočara. Pretresno vijeće je, mada je konstatiralo da je taj aspekt operacije bio jedan od discipliniranijih i mada nije uvjereno da je Drinski korpus bio direktno uključen u ijedan od počinjenih oportunističkih zločina, ipak ocijenilo da su jedinice Drinskog korpusa prisutne u Potočarima takođe bile u poziciji da primijete opšte zlostavljanje civila bosanskih Muslimana od strane drugih srpskih snaga. Mada je na osnovu dokaza utvrđeno da je u dva navrata Krstić izdao naređenja da se ne smije učiniti ništa nažao civilima bosanskim Muslimanima u autobusima, nije bilo dokaza o ijednom pokušaju RadislavaKrstića da obezbijedi da se ta naređenja poštuju.[261] Takođe nije bilo dokaza da su jedinice Drinskog korpusa pod njegovom komandom preduzele ikakve korake da obezbijede da se naređenja njihovog komandanta poštuju ili da mu prijave eventualna kršenja tih naređenja.

149.U ovakvim okolnostima, argument odbrane da zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom u Potočarima nisu bili prirodna i predvidiva posljedica udruženog zločinačkog poduhvata da se prisilno premjeste bosanski civili nije uvjerljiv. Zaključak Pretresnog vijeća da stvaranje humanitarne krize u Potočarima ulazi u okvire namjeravanog udruženog zločinačkog poduhvata da se prisilno premjesti civilno stanovništvo je razuman. Pretresno vijeće je izričito konstatiralo da je, “s obzirom na okolnosti u vrijeme stvaranja tog plana, general Krstić [...] morao biti svjestan toga da će pojava takvih zločina biti neizbježna, s obzirom na nedostatak skloništa, zbijenost gomile, ranjivost izbjeglica, prisustvo mnogih regularnih i neregularnih vojnih i paravojnih jedinica na tom području, te nedovoljan broj vojnika UN-a koji bi obezbijedili zaštitu.”[262] Žalbeno vijeće se slaže s ovom ocjenom. Nadalje, s obzirom na Krstićevu ulogu u uzrokovanju humanitarne krize u Potočarima, izdavanje naređenja da se civilima ne smije nauditi nije dovoljno da se utvrdi da počinjeni zločini nisu prirodna i predvidiva posljedica plana da se prisilno premjeste civili.

150.Odbrana nadalje tvrdi da ga se ne može smatrati odgovornim za zločine za koje nije znao da se zaista i vrše. Iznoseći ovaj argument odbrana pogrešno shvaća treću kategoriju odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat. Da bi se optuženi smatrao krivično odgovornim za djela koja su prirodna i predvidiva posljedica udruženog zločinačkog poduhvata nije potrebno utvrditi da je on znao da su se druga djela zaista i dogodila. Dovoljno je pokazati da je optuženi bio svjestan da su ta druga djela koja nisu dio dogovorenog udruženog zločinačkog poduhvata prirodna i predvidiva posljedica dogovorenog udruženog zločinačkog poduvata, i da je učestvovao u tom poduhvatu svjestan vjerovatnosti da će on rezultirati tim djelima. Stoga nije bilo potrebno da Pretresno vijeće donosi zaključak da je Radislav Krstić znao da se vrše ta druga krivična djela; bilo je dovoljno da je on mogao predvidjeti mogućnost počinjenja tih djela i da ona zaista i jesu počinjena.

151.Odbrana nadalje tvrdi da se Radislava Krstića ne bi trebalo smatrati krivim u pogledu zločina počinjenih u Potočarima 12. i 13. jula 1995. jer je do 13. jula 1995. komandant Drinskog korpusa bio general Živanović.[263] Taj argument je irelevantan. Odgovornost Radislava Krstića za zločine počinjene u Potočarima proizlazi iz njegovog ličnog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno premjeste civili. Ti oportunistički zločini bili su prirodna i predvidiva posljedica tog udruženog zločinačkog poduhvata. To što je Krstiću izrečena osuđujuća presuda za ta krivična djela nije povezano s njegovim položajem u štabu Drinskog korpusa u trenutku njihova počinjenja. Žalba RadislavaKrstića na osudu za oportunističke zločine koji su počinjeni u Potočarima, a koji su prirodna i predvidiva posljedica njegovog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu prisilnog premještanja, odbacuje se.

Footnotes[uredi]

  1. Žalbeni podnesak žalioca, par. 84 - 101
« II. Tužilac protiv Radislava Krstića IV. »