U mom atelijeru...

(Sulejmanu Džaferbegoviću)

Kipovi se moji poput mlijeka bijele
Za zavjesom bone i nervozne noći -
Oko čela svježe ruže im se splele,

Što ih je daleko u šumskoj samoći
Djevičanska jedna podgajala ruka
I bojama dala magičke im moći.

I kipovi šute bez daha i zvuka -
Iz mramornog oka praznina im diše
Beživotni izraz nirvanskoga muka.

Tek šuteći tiho, zavjesa se njiše
Na drhtaju vjetra; po njoj suza kapa
Plave lune - k'o da uzor - slike piše.

Ko to sada po mom atelieru tapa?
Ko li budi moje kipove u tmini,
Dok viš' njih Morfej kreljuti rasklapa?...

Gle, blijeda žena neka u crnini
Sa bakljom u ruci stupa na tenhane -
Na licu joj sjetnom cvjetaju zerini.

Kad joj plamen s baklje na kipove pane,
Mramorne im odmah progledaju oči,
A cijelo tijelo micati se stane -

I usne im drhtnu, a s njiha se toči
Eliksirska pjesma i magička priča
U šapatu tajnom zavjese i noći.

Ah, kipovi zbore - baš k'o živa bića -
O dalekom nekom čarobnome kraju,
O ljubavi jednog umrloga žića.

I zbore i plaču u nijemom vaju
Tako svake noći kad ta dođe žena
I u svoje baklje okupa ih sjaju. -

O, lijepa ženo! Ko si? Anđ'o? Sjena?
Odakle si došla iz neznanih sfera?...
- Ja sam došla tebi iz tvog groba snena:
Ja sam tvoja Lejla, tvoja mrtva vjera!...