Gavran (Edgar Allan Poe)
| Podaci o tekstu | |
|---|---|
| Autor | Edgar Allan Poe |
| Naslov | Gavran |
| Podnaslov | |
| Iz | |
| Izdavač | |
| Izdanje | |
| Vrijeme nastanka | 19. vijek |
| Datum izdanja | 29. januar 1845 |
| Mjesto izdanja | |
| Prevodilac | |
| Originalni naslov | Raven |
| Originalni podnaslov | |
| Originalno mjesto nastanka | {{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}} |
| Izvor | |
| Kratak opis | |
 Članak na Wikipediji | |
| Status obrade | |
| Bez izvora | |
| Ovome tekstu nedostaje originalni izvor. Ako vam je poznat izvor ovoga teksta, molim vas stavite podatke o izvoru na ovaj članak.
| |
| Slika | |
- Gavran
- Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
- Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
- Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
- Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
- "To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
- Samo to i ništa više.
- Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
- Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
- Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
- Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
- Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
- Ah, nje sada nema više.
- Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
- Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
- Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
- "Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
- Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
- Samo to je, ništa više."
- Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
- "Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
- Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
- Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
- Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
- Mrak je tamo, ništa više.
- Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
- Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
- Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
- Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
- "Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
- Samo to i ništa više.
- Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
- Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
- "Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
- Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
- Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
- Vjetar to je, ništa više.
- Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
- Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
- Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
- S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
- I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
- Sleti, sjede, ništa više.
- Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
- Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
- "Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
- Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
- Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
- Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
- Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
- Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
- Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
- S tim imenom "Nikad više".
- Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
- Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
- To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
- Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
- Otići će i on kao nade što me ostaviše".
- Tad će Gavran "Nikad više".
- Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
- "Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
- Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
- Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
- U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
- Od "nikada-nikad više".
- Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
- Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
- Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
- Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
- Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
- Grakćuć stalno: "Nikad više".
- Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
- Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
- Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
- I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
- Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
- O n a ne će nikad više.
- Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
- Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
- "Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
- Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
- Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
- Rače Gavran: "Nikad više".
- "Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
- Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
- Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
- U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
- Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- "Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
- Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
- Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
- Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
- Lenoru, od koje me rastaviše?"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- "Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
- "U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
- Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
- Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
- Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
- Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
- Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
- Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
- Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
- Ustat neće - nikad više!