Sinoć beže iz planine dođe
Izvor: Wikizvor
| Podaci o tekstu | |
|---|---|
| Autor: | |
| Naslov: | Sinoć beže iz planine dođe |
| Podnaslov: | |
| iz: | |
| Izdavač: | {{{IZDAVAČ}}} |
| Izdanje: | |
| Vrijeme nastanka: | |
| Datum izdanja: | |
| Mjesto izdanja: | |
| Prevodilac: | |
| Originalni naslov: | |
| Originalni podnaslov: | |
| Originalno mjesto nastanka: | {{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}} |
| Izvor: | Narodno djelo |
| Kratak opis: | |
 Članak na Wikipediji |
|
| Status obrade | |
| nepoznat | |
|
Pažnja: Za ovaj status obrade ne postoji šablon.
|
|
| Slika | |
|
|
|
Sinoć beže iz planine dođe,
nit' dovede konja ni hrtova,
nit' donese sablje o bedrici,
nit' mavena ćurka na ramenu,
ranjen dođe do bijela dvora.
Kako dođe, leže bolovati,
a majka mu rane zavijala,
dovodila od mora hećime,
na hiljade cijene godila.
Al' zaludu, fajde ne bijaše.
Govorila lijepa djevojka:
- O, gospojo, beg Avdina majko,
bi li meni svoga sina dala,
kad bih njemu rane izvidala?
- Bih ga dala i šćerkom te zvala
i u zlato tebe zavijala.
Djevojka je bega liječila,
sretna bila, bega izvidala.
Beg je uze sebi za ljubovcu!
