Razboli se Đerzelez Alija,
U planini pod zelenom jelom,
Na njemu se bijeli košulja,
Kao gruda u planini sniga,
Nit ga pere majka ni sestrica,
Niti ljuba, skoro dovedena;
Kiša pere, žarko sunce suši,
Dohodi mu siv zelen sokole,
Donosi mu u kljunu vodice.
Njega pita Đerzelez Alija:
– A bogati, siv zelen sokole,
Kakvo sam ti dobro učinio,
Da ti meni donosiš vodicu?
Govori mi siv zelen sokole:
– Bogami, Đerzelez Alija,
Ve'lko si mi dobro učinio:
Kad je vojska na Drobnjacima bila,
Moji tići jako poletili,
Pa panuli po zelenoj travi,
A ti sjaha sa konja dorina,
Pa pokupi moje tiće male,
Pa ih diže u jelove grane.
Tada si mi dobro učinio,
Što ti nikad zaboravit neću.
Onda veli Đerzelez Alija:
– Bogu hvala, kad imam jarana!
O sokole, sivoga ti perja,
Haj otiđi šeher-Sarajevu,
Do džamije, ama do Begove,
Do ćuprije, ama do Careve,
Otlen brdu do Sinan-tekije,
Do avlije Đerzelez Alije,
Pa ti vidi moju tanku kulu,
Je li mi se porušila kula,
Je li po njoj pala mahovina,
Jesu li mi zari na pendžeri,
Je l' mi stara u životu majka,
Jesu li se seke poudale,
Je li mi se ljuba preudala?
U sokola pogovora nema,
Odmah ode šeher-Sarajevu,
Do džamije, ama do Begove,
Do ćuprije, ali do Careve,
Otlen brdu do Sinan-tekije,
Do avlije Đerzelez Alije.
Kad mu uzgor prebijela kula,
Nije po njoj pala mahovina,
Nit metnuti zari na pendžeri,
Stara majka po avliji hoda,
Kud god hoda, bile kose guli:
– Ovuda je moj sinak hodio,
Svoju majku za ruku vodio.
Ama veće za života neće.
Dvi mu seke basamake ljube:
– Ovuda je naš bratac hodio,
Mile seke za ruke vodio,
Ama više za života neće.
U kuli mu virenica ljuba,
Na njojzi je diba i kadifa,
Biser niže, tanko popijeva:
– U četvrtak, koji prvi dođe,
Doć' će po me kićeni svatovi,
Sa Zagorja Čengić Hasan-bega.
Tad se soko natrag povratio,
Povrati se Đerzelez Aliji,
Sve mu kaza što je i kako je.
Kad to čuo Đerzelez Alija,
Načini se sužnje nevoljniče,
Pa on iđe na put prid svatove.
Kad eto ti kite i svatova,
Kako koji svata prolazaše,
Svaki njemu sadaku bacaše.
Kad najaha Alijina ljuba,
Njojzi veli Đerzelez Alija:
– Što udili, Alijina ljubo,
Ja za zdravlje Hasan-begu svome,
Ja l' pred dušu Đerzelez Aliji.
Kad to čula Alijina ljuba,
Jadnoj joj se srce rastupilo,
Hvatala se niz bedre u džepe,
Pa izvadi četiri dukata:
– Na to tebi, sužnje nevoljniče,
Ne za zdravlje Hasan-begu mome,
Već pred dušu Đerzelez Aliji,
Koga nikad zaboravit neću,
Al mi vako od Boga suđeno.
Nju mi pita sužanj nevoljniče:
– Je li izun da ja s vama pođem?
– Izun ti je, koliko ti drago.
Kad dođoše na Zagorje ravno,
Večeraše i akšam klanjaše.
Zamoli se sužanj nevoljniče:
– Je li izun ovdi zapivati?
– Izun ti je, koliko ti drago.
Kad zapiva sužanj nevoljniče:
– Razboli se Đerzelez Alija,
U planini, pod zelenom jelom,
Na njemu se bijeli košulja,
Kao gruda u planini sniga,
Nit ga pere majka ni sestrica,
Niti ljuba, skoro dovedena,
Kiša pere, žarko sunce suši,
Dohodi mu siv zelen sokole,
Donosi mu u kljunu vodice.
Njega pita Đerzelez Alija:
– A Boga ti, siv zelen sokole,
Kakvo sam ti dobro učinio,
Da ti meni donosiš vodicu?
Govori mi siv zelen sokole:
– A Boga mi, Đerzelez Alija,
Vel'ko si mi dobro učinio.
Kad je vojska na Drobnjacima bila,
Moji tići jako poletili,
Pa panuli po zelenoj travi,
A ti sjaha sa konja dorina,
Pa pokupi moje tiće male,
Pa ih diže u jelove grane.
Tada si mi dobro učinio,
Što ti nikad zaboravit neću.
Onda veli Đerzelez Alija:
– Bogu hvala, kad imam jarana!
O sokole, sivoga ti perja,
Haj otiđi šeher-Sarajevu,
Do džamije, ama do Begove,
Do ćuprije, ama do Careve,
Otlen brdu do Sinan-tekije,
Do avlije Đerzelez Alije,
Pa ti vidi moju tanku kulu,
Je li mi se porušila kula,
Je li po njoj pala mahovina,
Jesu li mi zari na pendžeri,
Je l' mi stara u životu majka,
Jesu li se seke poudale,
Je li mi se ljuba preudala?
U sokola pogovora nema,
Odmah ode šeher-Sarajevu,
Do džamije, ama do Begove,
Do ćuprije, ama do Careve,
Otlen brdu do Sinan-tekije,
Do avlije Đerzelez Alije.
Kad mu uzgor prebijela kula,
Nije po njoj pala mahovina,
Nit metnuti zari na pendžeri,
Stara majka po avliji hoda,
Kud god hoda, bile kose guli:
– Ovuda je moj sinak hodio,
Svoju majku za ruku vodio,
Ama veće za života neće.
Dvi mu seke basamake ljube:
– Ovuda je naš bratac hodio,
Mile seke za ruke vodio,
Ama više za života neće.
U kuli mu virenica ljuba,
Na njojzi je diba i kadifa,
Biser niže, tanko popijeva:
– U četvrtak, koji prvi dođe,
Doć' će po me kićeni svatovi,
Sa Zagorja Čengić Hasan-bega.
Te se soko natrag povratio,
Povrati se Đerzelez Aliji,
Sve mu kaza, što je i kako je.
Kad to čuo Đerzelez Alija,
Načini se sužanj nevoljniče,
Pa on iđe na put prid svatove.
Kad eto ti kite i svatova,
Kako koji svata prolazaše,
Svaki njemu sadaku bacaše.
Kad najaha Alijina ljuba,
Njojzi veli Đerzelez Alija:
– Što udili, Alijina ljubo,
Ja za zdravlje Hasan-begu svome,
Ja l' pred dušu Đerzelez Aliji.
Kad to čula Alijina ljuba,
Jadnoj joj se srce rastupilo,
Hvatala se niz bedre u džepe,
Pa izvadi četiri dukata:
– Na to tebi, sužnje nevoljniče,
Ne za zdravlje Hasan-begu mome,
Već prid dušu Đerzelez Aliji,
Koga nikad zaboravit neću,
Al mi vako od Boga suđeno.
Nju mi pita sužanj nevoljniče:
– Je li izun da ja s vama pođem?
– Izun ti je, koliko ti drago.
Kad dođoše na Zagorje ravno,
Večeraše i akšam klanjaše.
Zamoli se sužanj nevoljniče:
– Je li izun ovdi zapivati?
– Izun ti je, koliko ti drago.
Kad to čula Alijina ljuba,
Tri tavana nogam prolomila,
Tri pendžere rukam istavila,
Skoči mlada na mermer-avliju.
Kad je vidje Đerzelez Alija,
On je jamlja za bijelu ruku,
Odvede je šeher-Sarajevu.
Izvor: Isaković, Alija (1990). Biserje: Antologija muslimanske književnosti (2. izdanje). Opatija: IRO "Otokar Keršovani".
