Allah bi učinio bolje da me ubije

6 1 Tad Ejjub uze riječ i reče:

2 Kad bi se uspjelo izvagati moj jad

kad bi se pokupila moja nevolja na

jednu vagu!

3 Ali, već nadvladavaju pijesak

iz mora.

To je zašto se moje riječi guše.

4 Jer strijele Moćnoga su u meni,

i moj dah joj udiše otrov.

Užasi Allahov redaju se protiv

mene.

5 Divlji magarac stavi li se njakati

pokraj travnjaka,

govedo mukati pokraj svoje

piće?

6 Ono što je bljutavo jede li se

bez soli

i ima li ukus sline od tuška18 ?

7 Moje ih ždrijelo povraća,

to su ogavne živežnice.

8 Ko će učiniti da se moja molba

ispuni,

da mi Allah da ono čemu se nadam?

9 Nek' se Allah udostoji zdrobiti me,

nek' oslobodi svoju ruku i skrši me19!

10 Ja bih barem imao jednu okrjepu,

jednu provalu radosti u neumoljivom

mučenju:

ja ne bih stavio u zaborav ni jedan

od zakona *Sveca.

11 Koja je moja snaga da ju

nađem?

Kakav li je kraj moj za ustrajati

živjeti?

12 Moja snaga da li je snaga

stijene,

moje tijelo da li je od bronce?

13 Hoće li biti dakle ništavilo, ta

pomoć što ju čekam?

Sve i jedan izvor da li mi je

izmakao?

14 Oboreni čovjek ima li pravo na

inače, on će napustiti strah od

Moćnoga.

15 Moja braća su izdala kao jedan

potok,

kao korito potoka koji

poniru.

16 Otapanje leda njih je

napuhnulo

kad iznad njih otapahu se

snjegovi.

17 U sezoni suše oni sahnu;

u vrelini ljeta oni se gase

na mjestu.

18 Karavane se okreću sa svog

pravca,

one se uspinju prema pustinjama

i zagube se.

19 Karavane iz Tema im

prikivahu oči;

konvoji iz Šabe uzdali su

se u njih.

20 Stidimo se da smo imali

pouzdanja:

kad se dogodi, onda smo

zbunjeni.

21 Tako dakle, postojite li vi?

Ne!

Pri pogledu na na užas, vas

je spopao strah.

22 Jesam li vam ikad rekao:

» Načinite mi jedan poklon!

Svojim imanjem budite

izdašni u moju korist

23 za osloboditi me ruke

jednog neprijatelja,

otkupiti me iz ruke silnika? «

24 Objasnite mi, i ja ću ušutjeti.

U čemu sam pogriješio?

Pokažite mi

to!

2::5 Riječi pravde da li bi bile

ranjavajuće?

Uostalom, jedna kritika dolazeći od

vas, što bi kritizirala?

26 Da li bi to bile riječi koje vi kanite

kritizirati?

Riječi obeznađenog upućene

vjetru.

27 Vi biste išli sve do ždrijebanja

jednog siročeta,

staviti na prodaju svojeg prijatelja.

28 Eh dobro! udostojite se pogledati

me: da li bih vam lagao u lice?

2::9 Vratite se dakle! nema himbe!

Još jedanput, vratite se! moja je

30 Ima li himbe na jeziku mom?

Moje nepce ne znade li razlikovati

nevolju?

7 1 Nije li ovo vrijeme jedne tlake

i kao dani sezonca koji provodi

dane svoje?

2 Kao što jedan rob uzdiše

u sjeni,

i kao što jedan sezonac očekuje

svoju isplatu,

3 tako su mjeseci ništavila na mom

dijelu

i dodijeljene su mi noći

satiruće:

4 Jedva legao ja sam sebi kažem:

»Kad ću se dignuti?«

Veče ne svršava,

i ja se opijam ludilom sve do

zore.

5 Moje se tijelo ogrnulo crvima

i korom zemljanom,

moja koža se raspucava i gNuhu.

6 Moji su dani projurili, brže no

lađa,

oni su prekinuti, na kraju konca[20].

7 Podsjeti se da moj život nije no

jedan dah,

i da moje oko neće više vidjeti

sreće.

8 Neće me više uočavati, oko

koje me gledaše.

Tvoje oči biće na meni, a ja

ću prestati biti.

9 Jedan oblak se rasipa i odlazi:

evo ga kako silazi pod zemlju

da se više ne uspne!

10 On se neće više vratiti u svoju

kuću,

njegovo ga ognjište neće više

prepoznati.

11 Dakle, ja neću više zauzdavati

usta svojih;

daha zadihanog, ja ću govoriti;

12 Jesam li ja Ocean ili Čudovište[21]

morsko

da postavljas ? jednu stražu protiv

mene?

13 Kad ja kažem: » Moj kreveće me

olakšati,

moj će ležaj stišati moju

žalbu, «

14 tada, ti me mučiš snovima,

i prikazama ti me zastrašuješ.

15 Vješanje me zavodi.

Smrt radije no moj kostur!

16 Ja se sprdam! ja neću uvijek

živjeti.

Pusti me, jer moji dani se

17 Što je jedan smrtnik da se od njega

pravi jedan tako velik slučaj,

za uprijeti u njega toliku pažnju

18 do točke da ga se provjerava svako

jutro,

da ga se ispituje svaki čaš

19 Kad ćeš me prestati vrebati?

Hoćeš li pustiti da gutam svoju

20 Jesam li ja zgriješio? Što to tebi

uhodo čovjekova?

Zašto si me uzeo za cilj?

U čemu sam te zadužio[22]?

21 Ne možeš li podnijeti moju

pobunu,

pustiti proći moj grijeh?

Jer, evo me već ležećeg u

prašini.

Ti ćeš me tražiti pipkajući:

ja ću već prestati biti.