Bez nade/IV

Bez nade – glava IV

Svanuo zadnji petak mjeseca srpnja. Tek se počelo razdanjivati, a u Alage doma sve na nogama, sve se sprema i vrti, zove, traži, izlazi i ulazi iz sobe u sobu, iz odaje u odaju. Mlađi sin Alagin po sto puta pretrči preko avlije, otvori avlinska vrata i pogleda na njih, popostane na njima, te se opet vrati. Lijepo ga obukli: na njemu čakširice, vezeni mali fermen^[1], fini traboloz^[2] po pasu, a po rukama mu prozirni rukavi nove košulje od beza, svilom protkane. Crveni mu fes na glavi a ispod njega viri iščešljana ocrna kosa, sprijeda ravno podrezana, a straga po zatiljku duga i pri kraju malo kovrčasta. Kad se vrati s vrata, uleti u sobu, te se uhvati materi za dimije, koja se još sprema pred ogledalom i namještava i redi duge i crne solufe.

– Hitro, Đulso, sad će oni trgnuti! – doviknu Alaginica kćeri.

Đulsa se je uređivala u drugoj sobi. Kako se je netom umila hladnom vodom, koja je donesena s Neretve, puna joj i nježna lišća još rumenija negoli obično, te kano da će s punanih jagodica sad na kanuti kapi krvi. Mati joj isplela pletenice, a onda ona na se navukla crvene dimije sa sitnim cvjetovima. Oko struka joj se usko priljubila ječerma^[3] od kumaša^[4], naokolo opšivena zlaćanim širitom. Oko pasa se opasala kolanom^[5], a ispod dugih dimija vire joj još gole bijele, male noge. Na prsima, gdje je ječerma izrezana, napela se mala jedrina, znak da se gondže djevojče raspupava, pa da se rascvate kao rumena, mirisna ruža. Ispod bjela vrata rastavili se krajevi košulje, te sastavljajući se malo iznad ječerme, gdje je sapeta, raskrivaju bijele djevojačke grudi. Stala pred ogledalo pa namještala još sitni fesić, posut vas zlatnim rubijama^[6], a kako je ruke digla nad glavu, onako joj se niza njih spustile narukvice od crvenih merdžana^[7], te se ustavile na bijelim kao snijeg i punim napletima.

– Evo me, mati, odmah ću! – odgovarala je Đulsa materi, ogledajući se još prpošno i na ovu i na onu stranu u ogledalu.

– Danas ćemo u vinograd! – kričao je od veselja Meho, trčući preko avlije.

Opet otvori vrata, pogleda niz ulicu, al' sad mu to malo bijaše, te iziđe do na cestu i stade nasred nje.

– Eto ih! – brzo se vrati i uleti tako hitro na vrata, te umalo nije pao. Eto ih, idu!

– I karuce^[8]?

– Jest, i karuce, i tetka i svi, svi idu! – skakao je Meho po hajatu.

– Mehmed Alija! – viknu Alaginica. Evo dolaze, jesi li se digao?

– Ja ću malo za vama! – odazva se on iz odaje.

Đulsa iziđe iz odaje i stade na hajatu.

– Gdje su? – upita brata.

– Sad će!

I njoj se na licu caklila radost, kako se nestašna djeca vesele i raduju nečemu. Poduhvatila rukom dimije i malo ih sprijeda podigla, pa djevojče smiješeći se milo od radosti gledalo prama avlinskim vratima, bacivši katkada mio pogled modrim očima prama nebu, koje je bilo čisto i vedro kao i njezine oči.

Na cesti se očuše topoti konja i kotrljanje kola, koja se ustaviše, a malo za tim trgnuše na vrata četiri ženske u feredžama. Jedna je bila žena, jer je preko feredže prebacila bijelu havliju^[9] a nad očima nosila peču^[10], dok su druge tri djevojke bile zaogrnute samo u feredže, koje su mjesto peče nad glavom bile ušivene u kljun, kroz koji su gledale. Na avliji ih iščekaju i Đulsa i mati joj i Meho. Djevojke skidoše sa sebe feredže, dok žena samo podignu peču te se pozdraviše.

– A gdje ti je Alaga? – upita žena Alaginicu.

– Otišao je jučer na Brotnjo. Danas će natrag!

Na cesti su čekale dvije kočije, a kočijaši sišli s boka te obilaze oko konja, udarajući ih dlanima po sapima.

– Hajdemo, mati, hajdemo, eno čekaju karuce! Teglio je Meho mater za dimije.

– Odmah, dok Saja smota što ćemo sobom ponijeti. Saja, jesi li gotova?

Saja iziđe iz kuhinje, noseći u ruci bošče. U jednoj povezana tevsija, a u drugoj veliki lenđer^[11], te ih spušća na sofu, da preko sebe prebaci svoju bošču, i da se tako omota. Dotle je Alaginica otišla, da se zamota u feredžu, a Đulsa je svoju držala u rukama, te se razgovarala s djevojkama.

– Brže, djeco! – opomenu Alaginica kad se je bila zavila.

Djevojke prebace preko sebe feredže – lako im, ta nije kô u žena – te iziđu na vrata, a pred njima Meho.

– Mehmed Alija, kad iziđeš, zaključaj vrata!

– Ne brini se, hoću! – odzivao se je iz odaje Mehmed Alija, koji je još ležao.

Upravo se razdanilo, a čisti, svježi zrak udarao s Neretve. Kočijaši sjeli na bokove i čekali da se žene popnu. U prednju kočiju sjedoše Alaginica i ona druga žena, a prama njima Meho, dok u drugu djevojke i Saja.

Pucnuše bičem – kočije polete, lomeći i tutnjeći po cesti, posutoj pijeskom. Žene su nešto među se potiho se razgovarale, a djevojke se pod glas smijale, gledajući na okolo, po kućama, pendžerima, okrenuvši samo glavom kad bi koji ranoranilac mimo njih prošao. Kod džamije na Spilama iziđoše svi iz kočija, jer je velika strmen, a onda opet sjedoše, te kočije zakrenuše preko ćuprije, pa preko čaršije na Zahum. Svijet je tek počeo pomalo izlaziti na ulice kad su oni prolazili Zahumom.

Sa strane, otkud sunce izlazi, počelo pomalo ruditi nebo, a oni oblaci, što su se ovili tanki i iscijepani u duge brazde, odsijevali raznim bojama, milim i lijepim, koje ti mame oči, da ih opiju prirodnim čarom, – a iz bašča, sa drveća i obraslih harema dižu se ugodni mirisi trava i bilina. Hrleći kroz Zahum, hitro su iza njih ostajale zove, košćele, murve^[12] i smokve, a kad izbiše u Cigansku mahalu, otvori se pred njima divan pogled. Dok je u tragu Radobolja ostala prolazeć između bujnih i zelenih bašča, krošnjatih oraha i vrba, ovamo pred njima otvorila put kroz zelenu ravan, okićenu visokim jablanima, natapajući plodnu zemlju. S jedne i s druge strane puta dižu se humci s rodnim vinogradima, a nada sve se ističe jajasti Cim, grožđem blagosloven. Odsvuda dolazi svježi zadah prirode, noćnom rosom rashlađene, pa djevojke raskrilile feredže, da se naužiju te krasote, da se napiju toga mirisa. Samo bi se katkad kô malo prenule, kad bi koji konj jače popuzao nogom i digao prašinu, koja bi se za kočijama zavijnula zrakom, pa onda popada po gustim plotovima uz put.

Kočije se zastave u Hicima, a ženske iziđu iz njih, i krenu putem, koji vodi preko Radobolje. Put je zasut velikim kamenjem, te su morale paziti gdje staju, a kat-kada bi koja djevojka zavrisnula, uvrijedivši se u nogu kroz lake papuče, ispred ono nekoliko kuća u Hicima, što su uz put, javljala se živad, razlijegalo se muklo mukanje krava, hrzanje konja, ili taptanje sitnoga blaga, ispremiješano s glasovima bronza. Još je bilo rano, a svjet se istom spremao na rad. Sve ih je to zanimalo, sve ih ustavljalo, da se osvrnu, da pogledaju. Meho otrčao naprijed, te je već bio prešao i preko kamene ćuprije, pa zašao uz uzahan put, obrastao i s jedne i s druge strane. U plotovima izrasle kupine i trnje i drače, a između njih proviruju svojim savijenim glavicama kuke i divlje ruže, a sve se obavilo cvijetom. Plotovima se osuo cvat rujevine, velik kao šaka, a vlaknast i mehak kao pamuk, te se bio miješa s drugim ružičastim i modrim cvjetovima i crvenim bobama drenjine. Odonuda od Smrčenjaka, s njihovih visokih i gustih hrastova, pa iz vinograda unaokolo, sa trešanja i oskoruša razlijegali se raznoliki glasovi ptica, koje prhnu s grane, da panu na grožđe, ili se dignu poplašene s plota, kad do njih dođu zavijene žene.

– Ha, sad ćemo! – kliknu Meho. Evo onamo! Okrenu se i pokaza rukom na vinograd pri strani.

Djevojke poletješe da su se oko njih feredže širile, a ispod njih se pokazale crvene dimije i oblici tijela što su god jače letjele i rezale uzduh. Unišavši u vinograd, pojagmile se koja će prije za grozd, jer su se bile kladile. Sve tri uhvatile za jedan trs, pa kako pružiše ruke prema njemu, onako ih s lista poprska rosa.

– Uh! potra se Đulsa rukama po obrazu.

Ciganka Saja iznijela je zahiru^[13] pod veliku, granatu smokvu tenicu, za kojom su se odozdo, odmah u blizu dizale trešnje i tunje, te prostrla bošču po rosnoj travi i razvezala lenđer i tevsiju. Alaginica sa svojom jetrvom sjede, da malo založi, jer je to dobro prije grožđa, da se ne jede našte srce. Nu djevojke nisu marile, već se razbjegle vinogradom i probirale grožđe, a kad su se njega nadovoljile, uzeše izbirati tenice^[14], kojima je na vrh med probijao, a niz zelenu im se kožu cijedila po koja kap rose. Smokve su ih ugodno hladile i sladile im usta, jer probirajući ih, nisu imale kada da se nadmeću riječima i razgovorom, te da se smiju. Tek kasnije se hanume digoše ispod one široke smokve da probiraju po trsovima^[15].

Već je sunce bilo odskočilo i obasjalo divni i zeleni kraj, koji se je oko njih i pod njima sterao. Kako je nakoso još udaralo, onako se i po njima uhvatilo, kad su sjele donekle izmorene natrag. Saja je još izbirala grožđe i brala smokve, da napuni četiri mala sepeta, što će ih sa sobom ponijeti. Nju su još čekale da svrši pa da se onda vrate, jer će brzo pripeći sunce, a i mogao bi tko proći, pa da ih ne vidi onako raskrivene.

Kad je Saja bila gotova, sve se digoše i zamotaše u feredže^[16]. Samo je bilo neprilično kako će se ponijeti ona četiri sepetića pa tevsija i lenđer. Saja nije mogla sve, a one druge nisu mogle nikako radi feredža. Stoga djevojke pohitaše naprijed, ne bi li našle koga god da pomogne. Nađoše jednu seosku djevojku, te joj rekoše kuda da pođe i iznese grožđe i smokve do kočija gore pod brijegom, a one same lako polete, da na Radobolji operu ruke. Gazajući s kamena na kamen nad ćuprijom ispod onoga gustoga i nadvijenoga zelenila, nadnesoše se nad bistru vodu. Djevojke se nihale na kamenju, pa ih spopade hihot. Miješajući rukama po vodi, da je klokotala, od obijesti se počeše prskati, te se počeše jedna od druge okrećati i sakrivati feredžom. Đulsa se je od srca smijala i štrcala, ali je i ona bila sva sprijeda mokra tako da joj se je tanka košulja od mokrine priljubila uz bijelu put i izdala onu uvalinu na grudima.

– Šta ste se pomamile? – ukori ih Đulsina tetka.

Djevojke prestaše i umiriše se, te se još smijući udaljiše od vode i pođoše naprijed.

Na putu su ih gore čekale kočije.

– Mati, hajdemo na Čatića česmu! – priđe Đulsa bliže svojoj materi, moleći ju nježnim, umilnim glasom.

– Hoćemo, tako smo se i dogovorile ja i dainica ti.

Djevojke se obradovaše, jer nijedna nije bila na Čatića česmi. Saja reče kočijašima kuda će, pa kad žene posjedoše, pucnuše po konjima, a konji polete. Čatića česma nije daleko od Ilića, upravo na putu kud se ide na Blato. Na lijepom mjestu u ukolici Ilica, nasred puta, pod velikom, starom, krošnjatom vrbom, gdje Mostarani izlaze na zelenje, gdje se ustavljaju na kahvu oni koji putuju s Blata ili iz Mostara. Voda istječe is velikoga kamena u kameno korito, te je bistra i hladna.

Kočije se tu ustave, a žene sjedoše u hlad te narediše kahvu i hladne vode. Na česmi nije bilo nikoga putnika, već samo što je uz plot pri kraju privezan othrzao pomamni zekan, a od njega malko podalje sjedio Hilmo. Jako se vratio s Goranaca, gdje je jučer s poslom otišao, a sada se vraća, jer je danas petak. Uza nj bio ibričić kahve. On je vidio ženske, ali ih nije prepoznao, te je i dalje mirno pušio i pio kahvu.

– Tko je ono? – upita jedna od djevojaka, koja ga je tek sa strane pogledala kroz feredžu.

– Zar ga nisi vidjela? Hm... – s čudnim izrazom odgovori druga.

Đulsa je šutila i idući zadnja, okrenula se dva-tri puta prema momku.

– Tko je ono, Đulso?

Đulsa raskrili feredžu prama djevojci, kao da se je čudila.

– Hilmo! – zacrveni se u licu.

Kad se je Đulsa okretala, Hilmo ju je prepoznao, te je za njom gledao kad je sa svojim rodicama izišla za salaš. Djevojče se je češće puta još k njemu okrenulo, kao i nehote, a uvijek bi se u licu zacrvenilo. Hilmi je bilo lijepo i zgodno, te se ne bi nikako ni cijeli dan dignuo s kamena, kad bi i ženske tu ostale, kad bi tu bila Đulsa. Stoga je čekao dok one pođu, pa tek kad su one sjele u kočije i povezle se onom malom uzbrdicom, zajaše i on svoga zekana te za njima uzastopce. Ispred Kljainih kuća projaha mimo njih, pa ošinu zekana i podbode ga, da je bijesno počeo poskakivati, zatežući i na jedan i na drugi kraj ceste.

Na onoj gredici ispod brijestova, što su se izvisili na podrezanoj uzvisini nad cestom, susretne ga Mehmed Alija.

– O, ti, Mehmed Alija? Kuda?

– Naši su otišli u vinograd, pa sam im obrekao doći.

– E beli će biti ono, – pokaza Hilmo rukom iza sebe. – što se u arabama voze s Čatića česme.

– Jesu, dina mi! – pogleda Hilmo na kočije za kojima se je dizao prah.

– Hoćeš li po podne u Činđe?

– Hoću!

– E pa vidjet ćemo se! – reče mu Hilmo, pogledav na kočije, te ošinu konja što je jače mogao. Konj poleti u vas mah.

Hilmo je na konju daleko pred kočijama izmaknuo, da ih nije više mogao ni vidjeti.

Pred podne na jedno dva sahata su Alaginica i djeca joj, pa njezina jetrva sa dvije kćeri stigle u Dônju mahalu. Čim su došle doma, Đulsa je preko bašča prešla u tetke svojim rodicama, jer ju je nešto tjeralo da bude s njima, a što, nije ni sama znala. Djevojke su se među se razgovarale mnogo i dugo, Đulsa ih je slušala, al' nekako se sveđ rumenila, kad bi djevojke počele govoriti o ašikovanju. Jedna joj rodica, Mejra, ona starija, bila lijepa, a mlađa Zlatija bila bi i još ljepša da joj nije nekoliko tragova od ospica kvarilo glačinu lica. I k njima bi se često, kao i kod drugih djevojaka, sabrale jaranice, došli momci u avliju, te bi se tako mladost zabavljala. A tako su one za danas odredile, da bude u njih sastanak. I Đulsa je znala dolaziti, a napose kako je malo podrasla od godinu dana, te bi gledala i slušala šta druge njezine drugarice rade i govore. A pred dva-tri mjeseca, kano da joj je mladoj o nekom momku oko zapelo, te nije nikada propustila petka a da ne bi došla, da ih i po drugi i po treći put upita hoće li se u njih skupiti, te koje će djevojke i momci doći. Kad bi joj rodice po prilici nabrajale imena momaka, djevojče bi se čisto smelo i zbunilo, da bi to i slijep čovjek mogao pogoditi. Mati ju je morala i po drugi put zvati po Saji, da joj dođe i pomogne ručak spremati; a upravo začudno, jer je Đulsa i odviše bila poslušna, te nije nikad trebalo da joj se šta dva puta rekne. Drugi put je poslušala i otišla, ali je slabo što mogla pomoći; mati se je na nju morala ljutiti.

S ručkom su dugo čekale Alagu, ali ga nije nikako bilo. Po ručku je Mehmed Alija odmah izišao a Đulsa i opet hitro izletjela, te preko bašča rodicama. Nešto ju je tamo vuklo, pa se nije mogla brinuti za to hoće li ju mati pitati gdje je bila, šta li je radila.

U rodica joj se skupilo dosta djevojaka, odmah po ručku. Hodaju po odajama i tavanu, pjevaju, vire na pendžere, na ulicu, šale se i smiju, a Đulsa među njima ni ne shvaćajući sasma njihovih šala ni njihova smijeha. I ona bi uzela pjevati, a znala je lijepo izviti glasom, koji joj je bio sladak i mehak. Da sunce ne pada na tavan, djevojke pripele zastore, koji su se spuštali niz direke pa ravno uz trabozane^[17] a otimale se koja će prije da poviri na pendžer.

Ujedanput – oču se pjevanje sa sokaka. Miješali se glasovi krupni, obli, hrapavi, pa jaki i snažni. Odaja se je tresla kad su djevojke preko nje letjele i jagmile se da vide s pendžera tko to pjeva. A kad četa momaka nagrnu u avliju, one se povukoše i izletješe na tavan kao pomamne. Jedina je Đulsa ostala još u odaji i stala na pendžeru, te pogledala na ulicu. Za momcima su zadnji išli i malo popostali Hilmo i Ibro.

– Hajde ulazi! – reče Ibro Hilmi, stavši obojica pred vrata.

Hilmo se izmakao prama sredini ulice i gledao u pendžere, iza kojih je virila Đulsa sa strane. Nije se mogla nikako od njih odmaknuti.

– Hajde ti, eto mene! – mahnu on rukom Ibri, koga nestade za vratima.

Hilmo se začudi, kad najednom nestade Đulse s pendžera. Izdigivao se je na prste, da bolje vidi, pogledavao sad na ovaj, sad na onaj pendžer – nu nije ju mogao vidjeti. Gdje je, šta joj je? pitao se on nestrpljivo, ne znajući u prvi mah šta da radi.

U avliji je vrelo od razgovora i podvikivanja, a s tavana šumilo, kao kad se na stablu sastane jato ptica, pa se javljaju i klepeću krilima. Momci su molili da se djevojke pokažu, pa bi se od časa do časa digao zastor ovdje-ondje – te bi ovaj, onaj, svi uzdahnuli glasno, obijesno, pomamno. I Hilmo uniđe u avliju, te je sve naokolo obilazio pomalo i zavirivao na odajne pendžere, što gledaju na avliju, i na one uz ulicu i na one uz bašču. Obilazio je gotovo sve na prstima, kao da mu se nije htjelo druge smetati, i napokon gotovo da mu dosadi, te stade postrance uz duvar prama tavanu, okrećući onako glavom.

– Ha! – kano da mu nešto sunu u glavu i pogleda na mala vratašca što vode u bašču.

Polagano pođe preko avlije, odškrinu kapidžik i upade u bašču. Uza zid se je polagano libio i gledao na pendžer, što je ravno bio okrenut prama Humu. Niz pendžer je virila tanka, zlatom vezena čevra, a kao da ju je netko u ruci držao. Lako se izmaknu malo nastranu.

– Ona je!

Bila je Đulsa. Sjela u pendžer i naslonila se o jednu stranu leđima, okrenuta od kapidžika. Desnom nogom stala na minder, lijevu onako spustila, a dimije se slegle oko punanih oblina. Jednu ruku metnula u krilo, u lijevoj držala kraj čevre i oprla se njom ispod demira o dônji direk. Sama je sjedila tu, gledajući nekako i stidno i zamišljeno, kao što se još djevojče znade milo zamisliti, bacajući pogled niza se, pa da ga onda upre nekuda preko bašča, kamo li. Hilmo ju je mogao vidjeti onako sa strane, lijevo rame i ruku i lijevu stranu glave, koju je naslonila na demire. Opet se primakne duvaru pa kako je bašča nad avlijom viša – pogledav gore ispod pendžera – mogao je lako uhvatiti čevru za drugi kraj.

– Ah! – preplašeno se ogleda Đulsa i prenu, te pogleda pod pendžer.

Pusti čevru i u tren skoči s pendžera stavši nasred sobe. To ju je tako iznenadilo da joj je u grudima tako počelo kucati, te je i sama rukom na prsima mogla osjetiti. Sklonila malko glavu preda se a rukom se podnimila tako da je prst stavila na rumene ustnice, ne mogući se nigdje ustaviti pogledom. Hilmo se je uhvatio za demire, te gledao u odaju, a ona je bila u takovoj smetnji da nije znala šta da radi, već je onako nepomično i zbunjeno stajala.

– Zar si se preplašila od mene, Đulso? – upita ju Hilmo, sve više izdižući glavu.

Đulsa kano da tek tada dođe k sebi, jer odmah umaknu sa sred odaje i sakri se na stranu uz duvar, tako da ju Hilmo nije mogao vidjeti.

– Ne boj me se, Đulso! – mirio ju je slatkim govorom Hilmo, sve kopajuć nogom uz duvar, gdje će da se bolje odupre. Hodi, dina ti, malo bliže, da te samo jednom vidim!

Pa onda bi kušao glavom između demira da proviri, nu uzalud. I fes mu je pao s glave u bašču, te ga sunce počelo peći. Namjesti uho kao da bi htio bolje čuti što bi mu ona rekla. Ali ne čuje ni riječi, već jedino što dopire do njega glasno disanje.

– A zašto da me se tako kloniš? Zar sam ja kriv što sam te davno, kad si još posve malena bila, motrio, što li sam te toliko puta vidio kad si poodrasla? Eto, i jutros... ja sam mirno sjedio na Čatića česmi a kad sam tebe opazio u feredži, bilo mi je kao da me je sunce obasjalo. Samo bliže dođi, jednom samo da te još danas vidim...

Ona nije znala šta da mu rekne, šta li da učini. Da je mogla riječ prozboriti, kazala bi mu da se stidi, a da je bila kadra razmotriti kako joj je onaj čas u srcu bilo, rekla bi mu da se nečemu veseli, al' i da joj srce kuca kao djetetu koje su uhvatili da je u nestašnosti nešto počinilo... I ona je nešto učinila, jer se nije mogla smiriti, ni misao sastaviti s mišlju, te je bila rastresena, da pravo nije mogla shvatiti ni Hilminih riječi, već je samo slušala njegov, Hilmin glas, koji joj je prodirao u dno duše.

– Pa baš nećeš ništa da učiniš što ti velim? Pa taman, sad vidim da me nećeš nikada voljeti – i učini kao da će se spustiti s demira.

– A šta ću ti reći? – izusti polako ona, stisnuvši se još više uz duvar.

– Kaži mi da nećeš od mene tako bježati.

Ona ga samo pogleda povirivši kriomice, a sladak joj smiješak preleti usnama.

– Hoćeš li da ti reknem? Ti si mi draga i ja te volim, pa se nemoj tuđiti; ta oči i voda svakoga gledaju, a ja te neću odnijeti na očima.

– Hajde, dina ti, da ne vidi tko. Zvat će me majka!

– Ama da te još jednom vidim, pa ću odmah ići!

Ona se odmače od duvara, koraknu nasred odaje, pogleda na pendžer i kao plaha srna poleti k vratima.

– Oh! – uzdahnu Hilmo, udariv prstima po vratu i mahnuv rukom za njom.

Još je malko zurio u vrata, koja su se za Đulsom priklopila, te pusti ruke od demira i diže fes sa suhe trave. Taruć rukom znoj sa čela, jer ga je sunce dobro opalilo u golu glavu, brzo ispade na kapidžik, umiješav se među momke, da ga tko ne bi opazio gdje je bio. Nije mu se više htjelo da i dalje s njima ide u ašikovanje, stoga odmah, ni ne javiv se nikomu, iziđe na ulicu.

On taman na ulicu, a preda nj Saja.

– O, zar do ta doba, pa sam? – nasmija se vraški Saja. – Nemoj nam ti Đulse ugrabiti!

Hilmo ju pogleda, pa se nasmija.

– Daj, bolan, da zamotam jedan. More tebi Saja nekada i valjati. Ali bogami, ne dolazi joj prazan – jer znaš da Saja mnogo kahve pije, a oko Đulse se mnogi vrzaju.

Momak joj pokuči kutiju, a kad Saja smota, i opet se na vas glas nasmija, vadeći iz kutije duhan u džep.

– Ovo, bogami, mom Šabanu!

– Nek te vrag nosi! – primi Hilmo kutiju i ode uz ulicu.

Već su se momci bili i razišli, a ićindija davno prošla, kad je Alaginica poslala po Đulsu da dođe doma. Ona se omota u feredžu te preko sokaka odleti, samo što nije trčala.

– A gdje si toliko? Sad će i ahšam, a tebe nema. Znaš li, jadi te ne znali, da valja večeru siguravati? Sad će ti i babo doći! – korila ju je mati.

Đulsa ne reče ni riječi, već odmah ode u kuhinju i primi se posla. Mati joj naredi šta ima učiniti, pa iziđe na hajat. Mali Meho istrčao na ulicu te čekao kad će krave naljeći. Sunce taman zapalo. Mukanje iz daljega sve jače i jače bivalo, a po ulicama čekao svijet, da svaki utjera svoju kravu doma. Krave nagrnule, jedna o drugu udara, prolazi, te se naganjaju.

– Evo naše! – kliknu Meho te šipkom udari sa strane po jednoj kravi, a krava u naokolo pa u ulicu. Meho je za njom trčao mašući šipkom.

Uto i Šaban donio travu, što ju je za kravu načupao, pa uhvatio bakrenu posudu i otišao po vodu.

– Hajde, Saja, pusti tele iz bašče, pa ga podrži da kravu pomuzem! – reče Alaginica, držeći dižvu^[18] u rukama, na kojima je bila zasukala rukave.

Meho potrča kao pomaman za Sajom, pa kad je vodila tele, on je za njim uzastopce išao i okrećući šipkom udarao po njemu. Tele se trgalo i motalo dok se napokon ne ote Saji iz ruku. Odmah nađe kravu i stade poda nju.

Alaginica pođe preko avlije, a na vrata upade Mehmed Alija.

– Gdje si, crn ti obraz, po vas dan? – prekori ga mati. – Hajde mi pridrži tele dok pomuzem!

Mehmed Alija šutke primače se kravi, obuhvati tele po trbusima i oko vrata, al' tele se jako držalo, te nije htjelo daleko od krave. Alaginica čučnu uz kravu, držeći dižvu jednom rukom za uho, ogledajući se kako se tele otimlje Mehmed Aliji iz ruku.

– Nećeš! – sapinjao je Mehmed Alija tele i od napora odahnuo.

Mati mu pusti dižvu iz ruke kad je oćutila njegov dah. Samo ga pogleda, kao malo se smrknu i opet nastavi posao naglo, hitro. Mehmed Alija je to opazio, pa nekako plašljivo okrenuo glavu na stranu. Kad je Alaginica pomuzla, unese dižvu u kuću, izli mlijeko u kotao i nataknu na vatru.

Đulsa se je čudila kako je to mati pohitila, a nekako neobično šutila.

– Kako to, mati moja, ta nisi mlijeko ni procijedila!

– De prođi me se, ne znam, jadna, ni kud glavom udaram! mahnu joj mati srdito rukom.

Mehmed Alija iziđe na tavan, te se ušutio gore kao mrav. Kad je bilo da se ahšam klanja, mati ga je zovnula da klanja. Kad je došao i Alaga, te svi sjeli za večeru, Mehmed Alija se odmakao u dno, te hitro jeo i gledao preda se, kao da se je bojao da na njemu što ne opaze. Ipak je vidio da ga mati češće pogleda oštrim pogledom.

– Gdje si ti bio danas? – upita Alaginica čovjeka.

– Gdje sam bio... Hm – u Hasanage! – odbaci Alaga rukom. Ta znaš, kakav je...

– Znam, dina mi. Pretrese i more i zemlju, a na srijedi ništa. Prešnje bi mu bilo da se bavi poslom. Žalostan, da je na Hasan-aginu, već bi Švabo davno otišao, a Švabi bogme ni ukraj uha!

– Ne zanovijetaj, stara!

– Kud se prija vrati s Brotnja?

– A šta ću. Eto tamo lijepo ponijelo. Rekao sam im da duhan podberu i nanižu, pa onda ne znam šta bih tamo. A, bogami, meni se tamo nekako i ne mili.

– Šta ti se ne bi mililo? Na svome si.

– Alaga! – zovnu netko s vrata.

– Ehe! – ozva se Alaga preko zalogaja. Hajde, Mehmed Alija, izvedi ga gore, a ti Đulso, užezi čirak.

Bio je to komšija Mula-efendija, a Alaga ga je osobito volio, jer je čitao stambulske novine, te je uvijek znao nešto pripovijedati.

Alaga je još malo popojeo, pa otišao za Mula-efendijom u odaju, a i Mehmed Alija umaknu gore k njima, da ga ne bi mati što pitala. Čim je ocu i Mula-efendiji unio kahvu, odmah je otišao da spava. Kasnije im je još došao i Mujaga, te su se do dugo razgovarali, dok su u sobi sjedile same Alaginica i Đulsa. Kasno je bilo kad su se sijeldžije razišle.

Alaga sio u gaćama i košulji, da još jednu zapali, a Alaginica, čitavu večer zabrinuta, izišla gore u odaju, gdje je Mehmed Alija spavao. Stanuvši do njega, spotače se nogom o lješnjike, koji su se bili razasuli kako se je Mehmed Alija bio raspasavao.

– A jest, on se okamenio! – zajada ona, pa onda u sebi nešto preuči, kao da je htjela molitvom oprati što je kletvu izrekla nad svojim sinom.

Mehmed Alija je nauznak tvrdo spavao i hrkao. Mati mu se sagne nada nj, nad njegova usta i odjednom zalomi rukama.

– A, sine moj! – bolnim izrazom na licu izusti nad njim. Šta sam jadna doživjela! Zar si se dao na piće, na rakiju? Tužne mene, kud te na zlo navode!

Lijepa je bila noć, vedra i zvjezdana, a na pendžere mjesec veselo gukao u odaju. Mati je zamišljeno i tužno gledala svoga sina, a duša joj se i srce cijepalo od boli, žalosti. Mnogo bi još više tu stajala da ju ne prenu kucanje po vratima. Alaga po običaju bio izišao da pregleda jesu li vrata dobro zaključana. Tek se tada i ona digla i pošla da spava, al' tužne i neugodne misli nisu joj dale zaspati do kasno doba noći.

Rječnik

1. fermen (tur.) – dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka od čohe, kadife ili šajaka, izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne zakopčava se; ženski fermen obično je od kadife i ukrašeniji vezom i gajtanima.
2. traboloz – široki pojas sa kitama na krajevima, koji se izrađivao u Siriji i za turske uprave uvozio u naše krajeve
3. ječerma – vrsta prsluka, dio starinske muške i ženske narodne nošnje
4. kumaš (ar.) – vrsta starog svilenog platna, stari svileni atlas
5. kolan – jednostruki ženski ili muški pojas; također naziv za konjski pojas koji drži sedlo ili samar čvrsto uz konja
6. rubíja (ar.) – vrsta malog dukata
7. merdžan (ar.) – koral
8. karuca (ital.) – kočija
9. havlija (avlija) (tur.) – velika bijela mehkana mahrama koju su muslimanke ogrtale oko feredže ili su se u nju zavijale i bez feredže
10. peča (tur.) – koprena na licu, komad crnog tankog platna kojim su muslimanke pokrivale lice kad izlaze na ulicu u feredži ili u zaru
11. lenđer, lenger – veliki bakreni sahan sa širokim pervazom
12. murva – dud
13. zahíra (ar.) – hrana (bilo ljudska ili stočna), namirnice
14. tenica, tjenica – vrsta smokve
15. trs – čokot
16. feredža (veredža) (ar.) – vrsta ženskog ogrtača, mantila, od crne ili modre čohe, koji su muslimanke oblačile prilikom izlaska na ulicu
17. trabozani – debeli parmačići (kočići) kojima se ograđuju stepenice, sofe ili što drugo; balustrada
18. dižva – posuda za mužu