Bez nade/X

Bez nade – glava X

Ostatak ljeta Mehmed Alija je proboravio na selu. Alaga ga poslao tamo, a na neprestano nagovaranje hanumino.

– Pošalji ga, odvedi ga, ili mu zapovjedi da sam ode – samo da ne bude ovdje – ne bi li jednom svijet zaboravio što je bilo, a i on će tamo biti sam, pa neće imati prigode da se vrati na zlo.

Mehmed Alija nije rekao otvoreno ni da hoće ni da neće. Malo kao da je otezao, pa napokon – otišao. Otac mu na polasku prikričao da gleda i nadgleda što se na selu radi, jer da on neće doći, da nema kada.

Čitava tri mjeseca nije bilo Mehmed Alije u Mostaru, niti se je po komu javljao. Šta je gore radio, nikomu nije kazivao kad je sišao.

U Alage ove godine ljetina bila vrlo slaba i loša. Kô kad je manje kmetova i zemlje – jer je Alaga dobar dio – polovicu – već prodao. Alaga nije gledao niti mario gledati šta li se unosi u kuću, ali se je za to hanuma u sebi jela i pregrizala. Od grožđa ni spomena, a pšenice i druge žitije ni upola kao lanjske godine.

– Evo, ovo ti je sve njegovo, što zapušća i prodaje! – kukala je ona u sobi.

Duhana nije bilo ni mrve, jer ga Alaga nije htio saditi ni prodavati za državu. Kad je bilo plaćanje poreza, morao je prodati žita i drugoga priroda pod jeftinu cijenu da skuca koju paru. Do sada mu nikada nije bilo tako tijesno. Nu svejedno – on se nije pometao, nikada da se je na svoje stanje potužio ili komu rekao: Vallahi ću do godine ovako i ovako raditi, da što više dobijem. Cijelo se ljeto pa i pod jesen vidjelo na njemu da ga nešto mori – a to će biti bilo, kako su mnogi govorili, stoga što mu je Mehmed Alija onu sramotu nanio. Nu zato on nije nikada propustio dana da ne iziđe u čaršiju, da se ne sastane s onima s kojima se je navikao sastajati i najviše razgovarati.

Jest – ama kano da su zadnji razgovori sa Omer-efendijom na nj djelovali – utoliko barem što mu je priznavao da ima pravo govoreći mu da je morao strožije postupati s Mehmed Alijom. Nu ono što ga je nagovarao da sinove dade u školu – to mu nije moglo ići u glavu: jedino se je utoliko smekšao da nije toliko kao prije druge krivio, koji svoju djecu daju da uče novu jaziju.

Nu svi njegovi dojmovi, koje je otprije dobio i imao, tako su mu se u duši uvriježili da ih nije mogao više nitko iščupati, izbrisati. Najmanje mogu djelovati razlozi na onoga koji ne misli, ili silom hoće krivo misliti. K tomu pridošla ona sramota s Mehmed Alijom – a Alagi se ona usadila duboko, te ga pekla i pekla; i nuto – on je i u tome nalazio razloga da se osjeća tuđim, oštećenim, potlačenim u ovom kraju, te da su mu sve nevolje, koje je morao proživjeti, došle upravo i jedino zato što ih je morala donijeti nova uprava. Da nije nje bilo, da nije s njom došlo i razvraćenosti i iskvarenosti – zar bi njegov sin, tako je on mislio, došao do onoga da počini što je počinio? Vidio od drugih – i tomu se naučio, pak onda – tko je kriv?

Opet nova neprilika u jesen što ju je imao s porezom silno ga ozlojedila. To je bilo opet najnovije da se smuti, a opet za nj od tolikih posljedica da je o tomu mogao također cijelu zimu razmišljati, razgovarati i tužiti se. Ona pak jesen sa svojom dosadom i turobnošću kao da je na nj sama djelovala, pak je stoga bio smrknutiji, ozlojeđeniji negoli ljetos. Kao novi neki zadah u tim vječnim mukama došli su glasovi pod zimu, koji su navješćivali o nekim skorim, brzim promjenama: i tako je bilo već s tim dovoljno hrane da se ljudi zabavljaju, raspravljaju, nagađaju – a svako bi nagađanje i razgovaranje svršilo jednim te istim zaključkom: – Švabi nema duga opstanka!

Alaga se s Avdom slabo vidjevao – nekako kao da ga je od njega počelo nešto dijeliti. Jednom se u mrtvu jesen vidješe, pa se upitali za zdravlje.

– Kako ti iđe, Avdo? – upita ga Alaga.

– Pa lijepo, ne mogu se potužiti! – odvrati Avdo.

A nije rekao neistine. Išlo mu je sve od ruke, svaki mu posao unosan. Od puke sirote kroz ove dvije godine marljivim radom i štednjom zarađivao sve više i više, pa udarao u veće poslove. U zadnje vrijeme, osim što je držao dva dućana, udario i u kontrate, pa kao kontradžija silu zasluživao i stjecao. Podigao sebe i kuću, a nosio se lijepo kao jedan po jedan, i on i sin mu. Gdje je god došao, nosila mu se čast, bio je pribran – a prije, bogme, dok bijahu prazne i šake i trbuh, nitko ništa. Već je kupio neki lapat zemlje, a sada ponovno nešto oveće na Buni. Sad su ga svi zvali Avdagom.

Ma je Avdo i radišan bio, pažljiv. Žalije mu potrošiti uludo dan negoli bogzna što. "Volim, brate, ako budne: stani-pani, u čem drugomu izgubiti nego li vrijeme; sve drugo opet moreš steći i nabaviti – vremena nikada koje si izgubio." Prema tomu se je on vladao, pa ga nikad vidjet, kao što je običavao reći, u dangubi, u kahvi, u bašči na razgovoru.

– Pa šta razgovaraju? Sve sama naklapanja. Tu ti mjere: ovako ćemo, a onako nećemo – a onamo ti sve pušćaju iz ruku, i ne hvataju dok je na vrijeme. Odjedanput će to puknut, pa onda: ha, jao i pomagaj!

Nu makar da se je Avdaga podigao, da se je mogao brojiti među teške ljude, ipak ga sreća nije uzoholila ni zanijela. Ostao je isto onako tih i miran, a sa svakim lijepo i uljudno. Nevolja ga naučila misliti, pa se je u svemu slagao sa – samim Omer-efendijom. Omer-efendija ga zavolio, jer je bio čestit i radišan, pa se češće sastajali. I Avdaga je kao i Omer-efendija osuđivao ostale, kako se drže, kako se ništa ne brinu.

– Sve Švabe oteše kad naši neće! – potvrdio bi Avdaga Omer-efendiji.

– I kasnije će im biti krivo!

Avdagi je bila jedna osobito za živo čudo. Od davna je poznavao Omer-efendiju, tko je bio, šta je bio, kako li je njegova riječ vazda puno vrijedila i vazda se slušala. U prvašnje doba svaku bi mu poslušali, jer je bila pametna, kô što i jest, pa su mu svi i priznavali i dolazili ga pitati za savjet. Nu kako dođe nova uprava, upitaju Omer-efendiju i ovu i onu – ama neće nikako s njim da se slože, niti da ga poslušaju. Začudno mu to kako se svijet promijeni. Sada, kad im što rekne Omer-efendija ništa im ne valja, ništa im nije pravo, pa ne samo to, već – da Bog oprosti! – okrivljuju ga među se i osuđuju da nije pravi turčin. A zašto? Jedino zato što im ne odobrava kad vele da će se seliti, što ih prekorava jer ne rade a sve prodavaju. Kako li su na nj graknuli kad je on, Omer-efendija – koji zna što je šerijat – rekao da se Kenjarev tobožnji ubojica niti može niti smije osuditi, a još više kad im se je upravo ismijao kad ono pođoše – čitav buljuk – pred okružnika, dok od te sve sile do pod basamake došla samo četvorica-petorica. Putem svi ohladinili – taman kao što je ohladnio i Hadži-efendija. On prije uvijek ćitab pod pazuho pa propovijedaj svijetu kucajući po ćitabu: "Evo ovi vam veli da nam je dužnost seliti se!" A ljetos, kako mu objesili službu na vrat – presta Hadži-efendija lupati po ćitabu. "Šta sada veli ćitab, Hadži-efendija?" pitao je kotarski poglavar, a on samo njemu odmahnuo rukom: "Prođi se, bolan!"

Sve je to znao Avdaga i razumijevao da je morao osuđivati. Omer-efendija čovjek poštenjak, prije rad zlu sebi nego svomu bratu – a oni na nj svi, kô na bijelu vranu, pa ga ogovaraj među se i jedan drugomu.

– E da nam je pusto ovakih više pa da ih slušamo! Ali kud ćeš ovako s ovakim ljudima! Ne rekneš li im da je svaka njihova luda pametna – eto te odmah da nisi turčin, da si izdao i ostavio din i što god hoćeš! E šta ćeš! – uzdahnuo bi Avdaga – vazda ti je to tako kod nas. Je li jedan što pametniji od drugih, pa da more kazati i nasvjetovati – tomu ti nije više ni dlaka na glavi pošteđena!

Avdo je zimi htio i po više puta da dođe na sijelo u Alage – ama mu se nije dalo slušati uvijek iste razgovore o vojskama, pak onda kako će Švaba bježati i svakakvih takih stvari. A i jest zbilja – ove zime opet se počelo pogovarati kako će udariti Forta s jakom vojskom, tamo u proljeće, i tu ti nije nigdje bilo drugog razgovora van o tomu. Alaga pak nije o drugom znao ni misliti ni govoriti doli o tomu pa da je moguće bilo i dan i noć besprekidno. I još više, još jače unišao u staru kolotečinu svoju, koja mu nije dala da drugačije misli. Sve jednako on se nije za ništa drugo brinuo – a i kako bi? Da sve Neretva odnese – na nj kô da to ne bi djelovalo, jer se njemu po glavi vrzaju i velike vojske i ratovi, i – ustreba li – iselivanje, i sve – sve, pa je tvrdo uvjeren bio da će se barem nešto ispuniti od onoga što snuje.

– Jarabi, šta li ovaj čovjek misli! Nikakva posla, ne brine se ni za što... toliko puta se je upitao Avdaga kad bi čuo da je u Alage bilo sijelo, ili da je gdje drugdje otišao.

Za hanumu su to bile stare rane i boli, gledajući šta radi Alaga, zapravo gdje ništa ne radi, već sve troši – a svega manje. Katkad bi se ljuto zabrinula i mnogu noć jedva što bi stisnula oči.

Kô ono zimnje večeri duge, a znadući da Alage neće zadugo u noć biti doma, otišla bi na sijelo svojoj sestri, ili bi sestra sa svojim kćerima došla k njoj. I još bi ih se dvije-tri skupile da skrate noć, kako se je to sijelima kratila u ono doba. Žene razgovaraju svoje razgovore, a djevojke opet svoje, i šalu i bijes i pjesme.

Đulsa među njima najradosnija, najveselija. Djevojka svakim danom ljepša i slađa, a sreća joj se smijala s njezinim Hilmom. Već se je u komšiluku, u mahali znalo da se njih dvoje voli i da će ju Hilmo uzeti. To je već znala i ispovijedala i njezina mati, koja proti tomu nije imala ništa, već se je dapače veselila. Hilmo bi joj često dolazio na vrata – i njih bi se dvoje tako dugo, tako milo razgovaralo.

– Sretna li si, seko! – mnoga joj je druga zavidno znala reći.

A Đulsa je bila sva sretna i blažena. Prvi joj je Hilmo bio koga je voljela, a zavoljela ga odmah kako ga je vidjela. Onda je bila još zelena – al' kad ga je vidjela – prođoše ju najprije kô hladni srsi, te je problijedila, a onda ju osu živa vatra. I od tada – ona nije za drugog znala, za drugoga onako osjećala kô za Hilmu.

Pa još – kad joj je Hilmo rekao da će ju brzo, tamo u proljeću prositi! Tko je tada mogao biti sretniji, tko radosniji od Đulse? Jest, ona je od stidnoga veselja na tu vijest klonula, obuzeli ju plamenovi – pa je u njoj srce igralo, i još jače i još življe negoli onaj put kad joj je prvom rekao da ju voli.

I od tada je Đulsi prolazilo vrijeme u divnim rajskim snovima. Mati, koja je već dobro znala šta biva s njenom kćerkom, i sama je plivala u nekom milju gledajući sretnu i zadovoljnu svoju kćer. To joj je ublaživalo sve ostale brige, koje su ju počele već ubijati – što se je vidjelo po njoj, jer je u zadnje doba silno spala. Nešto je i Alagi odnekud kroz uši prošlo o Hilmi i Đulsi, ali on nije imao kada da o tomu misli, niti li je to na nj spadalo: on je imao prečeg posla i razgovora o vojskama i skorim ratovima. Uz ovo za njega nije ništa drugo postojalo, te je upravo začudno kako kod onako na oči i vanjštinom mirna i tiha čovjeka može mašta biti toli hitra.

Bilo je to ulazom u 1881. godinu, odmah prvih dana prvoga mjeseca. Studen uhvatila, te reže i para; suha zima. Alaga – a bilo je pred zoru još studenijega dana – probudio se i okretao sa strane na stranu. Htio je da budi ženu da mu ide ispeći kahvu, u kako je odveć rano bilo, bijaše mu žao, jer je još tvrdo spavala. Pa se on zavezao u misli, u ratne i bojevne misli, i računao kad bi kô Forta – jer se je to već za stalno pripovijedalo – mogao udariti s vojskom. Već je snovao kakve će biti zgode, kako li će biti okršaja, te kako će Švabo nagnuti otkud je i došao. Na dvoru je vladao još mrkli i crni mrak, samo što se je vidio gdje udara odozgora na prozore slabi sjaj vedroga neba pred zoru. Vjetar je duhao i zavijao, Neretva šumila i bučila, a u toj tišini to je stoput jače odjekivalo negoli inače.

Htio je još da trene okom – ama mu se nije dalo. Sve pogledavao na pendžer, kada je vidio gdje se razbijaju mrakovi, a svjetlo dana malo siplje.

– Stara, diži se, stara! – zovnu Alaga hanumu.

Morao ju je i dva i tri puta zovnuti. On je sjedio već na dušeku.

– Ahaha! – zijevnu hanuma ispod jorgana, povlačeći rukom preko obraza pa udarajući na usta kad se probudi.

– Diži se, dan je! Peci kahvu!

Hanuma se počela dizati polako. Već je dobro vidno bilo.

– Iđem najprije djecu buditi! – otetura onako još snena prema vratima i otvori ih.

Svana zadahnu hladan, silno hladan uzduh, a s njim napade i bijela magla kao dim.

Hanuma probudi u drugoj sobi Đulsu i Mehu, i pozva ih da idu avdest uzimati i klanjati. Pa onda, kô po običaju, ode u odaju potražiti Mehmed Aliju.

– Nema ga! – začudi se hanuma tresući se od studeni.

Zaviri onda bolje.

– Nesretan se on ne rodio! – Sinoć legao, a vidi jutros – bit će da je po noći umakao!

Mehmed Alija je tako običavao u najnovije vrijeme raditi. Mati ga je tako dva-tri puta uhvatila. Teško joj, kô da si joj džigerice izvadio, ama nije smjela da kaže Alagi kako Mehmed Alija po noći izlazi, pa se opet uvuče pred zoru da ga nitko ne vidi. Da to kaže Alagi, onda i još gore: istjerao bi ga opet, jer se je tako zakleo – pa šta onda? Onda ga nitko više ne umiri.

Smota se, pa odmah onako šuteći u kuću. Zovnu za sobom i Đulsu da joj pomogne.

Već dan bio kad su svi sjedili za dagarom^[1] i kahvom, pošto su uzeli avdest i otklanjali. U sobi toplo, jer je grijala dagara, a pucalo u peći koju je Đulsa naložila. Meho sio uz peć i raširio dlane, a glavu okrenuo i gledao kako se je na dvoru sledilo. S dagare, iz ražarenoga ćumura dizao se plin, modrikast plin, a sve dršćući i trepereći, zadrhtavajući i sam zrak. Između pojedinih zažarenih komada sikne modri plamen, pa onda spane, a po žeravi se sve više i više slaže bijela korica – pepeo. Alaga prekrstio noge, sa strane se bokom okrenuo dagari, nad koju je dlan raširio.

– A gdje je Mehmed Alija? – upita on hanumu.

Hanuma kano da se smete, ne nadajući se može bit takovom upitu.

– Budila sam ga, ma tvrdo spava a lijen je ustati! slaga očito hanuma, bojeći se kazati da Mehmed Alije ni nema doma.

Alaga srkne iz findžana, pa potegnu na čibuk.

– Deder mi nalij! – pruži findžan, a udariv lulom od čibuk po džezvi koja je bila pripurena uz žeravu na dagari. – Dina mi, na dvoru je studeno!

Hanumi ne pade na um šta da odgovori. U glavi joj se samo vrtilo gdje je Mehmed Alija – a da po nesreći sada trgne na avlinska vrata – eto ti zla da ne može gore. Pa se je nekako i nehote sama kô od straha sveđ ogledavala na vrata.

Alagi se još nije dalo izići. Bilo mu je i u sobi lijepo. Hanuma i Đulsa digle se da po kući pospreme što treba, a za dagarom ostali samo Alaga i Meho, koji se je primaknuo ocu i sio uza nj. Mehi se zažarila lica, a Alaga napeo oči na žeravu. Sračunavao sam u sebi šta se je u zadnjem sijelu razgovaralo, pa i u predzadnjem. Neki pronijeli glasove da će Austrija kupiti vojsku, uzimati momke – ama tome se nije davala nikakva važnost, jer do toga neće ni doći pošto će Forta udariti. I drugačije – svakako je to bilo teško vjerovati, jer: "Ama šta! Neće ona, bolan, glavom u duvar! Ne smije ona nas, vidi kakvi smo, pa ako to pokuša, smrvismo ju."

Ženske se u sobu povratile kad se već i sunce pomolilo na vedro nebo. Kako otvoriše vrata, onako na njih zastruji hladan uzduh, a s njim napade i bijela maglica. Đulsa uzela đerđef^[2], metnula ga preda se i vezla uz pendžer. Hitro je provlačila iglu kroz vez dolje, a kad bi gore, onda bi prstom napipavala, pa bi se kadšto i ubola. Sa strane bi kradom pogledala oca, a onda digla glavu, ispravila se i zavirila kroz pendžer. Rumenim bi joj licem nešto odsijevalo, a na vlažnim očima lomili se trakovi jutarnjeg svjetla. Upravo joj nestalo zlata u igli. Ona udije, otkine, i zlatnim koncem onako kao igrajući se provuče preko crvene donje usnice.

...Bummm!...

Zagrmi, zatutnji ujedanput, odjeknu od pećine do pećine, a drmnuše i džamovi na pendžerima.

Đulsa se sva strese, kriknu ispade joj i konac i igla pa bojažljivo pogleda oca i mater.

– Šta to? – upita u neprilici hanuma.

Alaga skrenuo glavom i napeo se da sluša, da čuje bolje.

Bummm!... i opet zagrmi, da je odjekivalo.

– Bit će vatra! – hotjela je hanuma umiriti i sebe i ostale.

– Nije, nije vatra! – skoči Alaga na noge, kad zagrmi i treći i četvrti put.

Izađe na hajat.

Bummm;...

– Allaha mi, bije se boj... da nije Forta? – sinu Alagi u glavu, pa htjede da se odmakne malo k sredini avlije.

– Alaga, Alaga, bitisa^[3] ona strana! – provuče glavu Šaban iz Sajine kuće.

– Šta veliš, brat si mi? Ha neka, neka, hoće naši!

– Eno – sada sam čuo – Forta udario niz Podvelež, pa sve osvaja!

Topovi nastaviše pucati, a Alaga je bio tvrdo uvjeren da je Forta navalio. Već je i vrijeme bilo otkad se govori!

– Amo, Šabane, pomozi mi pusat^[4] iskopati! – zovnu Alaga Šabana, te sam pođe da traži motiku.

Šaban brzo upade na kapidžik. Zametnuo se krasnom^[5]. Alaga mu kaza u ćošku od avlije. Šaban poče kopati, za njim pak Alaga razgrćati.

– Uranio, podranio, Alaga! – viknu netko sa ulice na avlinska vrata.

– Tko je? – upita potiho Alaga, pa polagano priđe k avlinskim vratima i poviri kroza njih. – Ti, Mujaga? Šta ono – jesu li...?

– Dina mi, ne znam – već rekoše mi da je nekakav saltanet^[6] – vlaška krstivoda! – odvrati mu onaj iza vrata.

Alaga se potegnu na se a iz ruku mu ispade motika.

– Zar nije Forta? – izusti nakon male stanke i ostade onako, držeći otvorena usta, kako je zadnju riječ izgovorio.

Šaban se isto začudi, pa presta kopati, te se osloni jednom rukom na držak od krasne, prebaciv nogu dolje preko ušica. Zaokruži očima po avliji, onda nada sobom k nebu, kao kad tko gleda kakvo će vrijeme.

Alagi je bilo – kao da ga je tko hladnom vodom polio: – gore, stoput gore. Iza onih tolikih očekivanja, dojavljivanja, trzavica i nemira u duši – napokon eto razočaranja, koje više uništava svojom smiješnosti negoli ičim drugim. Ta on je bio tvrdo uvjeren da će nekako sada – tako mu se je činilo – udariti Forta, pa da baš mora udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi kako ga stambulski car šalje. Upravo u zadnje vrijeme oni su vodili napete važne razgovore, učinili sve osnove, vidjeli svoje želje ispunjene – i nuto! od svega toga ništa, i sve svrši sa rišćanskom kristivodom.

Cijelo jutro je bio smeten. On je bivao i inače mučaljiv, ali bi ipak šuteći štošta snovao. Nu sada mu se ni to ne da. Prekinuo mu se konac svih misli i ostao je tu kao sleđen, ne pazeći ništa i ne moguć se ničim zabaviti.

Tek po podne izišao je u čaršiju i svrnuo se u kahvu, gdje je bilo dosta ljudi, sve poznatih i dobrih prijatelja. Bio je tu i Omer-efendija, koji se je čas prije uvratio s nekim drugim, razgovarajući se o poslu. Na dvoru oštra studen, a u kahvi upravo lijepo, ni odviše vruće ni studeno. Samo kad se vrata otvore, onda zapahne mrazni zadah da se čovjek mora stresti.

– Bujrum, Alaga! – pozdraviše ga, koji su već sjedili.

– Merhaba! – po redu će on svima, pošto je sio.

– Šta u tebe, Alaga? – okrenu mu se Omer-efendija i primače se k njemu. – Šta ti veliš, udari li ono jutros Forta, kadno topovi...? – uštinu Omer-efendija u šali Alagu, pa udari u smijeh.

Alaga nije znao što bi drugo, pa i sam udari u smijeh.

– Otkuda, kud će još Forta u ovo doba! – smijući se preko sile odvrati Alaga.

– A evo drugi svi – pokaza Omer-efendija rukom – svi su mislili da je Forta!

I ljudi su se nastavili smijati, o toj zgodici pripovijedati i šaliti se kako su mnogi i mnogi držali da je Forta udario niz Podvelež. Potanko su sve kazivali kako su se spremali i veselili. Alaga je samo slušao, a kano da mu je to pripovijedanje mrsko bilo.

Neugodno ga se dojmila ta zgoda od krstivode, te je neko vrijeme bio kao poništen, kao čovjek komu su sve nade potonule. Komu će da vjeruje kad su ga eto glasovi i vijesti prevarile – a od svega kazivanja ne bi ništa? Ako potraje i dalje u takovoj trzavici, propade sasma i oboli, jer ništa više ne boli nô kad se nade izjalove. A on se je tako dugo nadao – sve do zadnjega časa.

Pa šta da učini u tim mukama, kako da ih se riješi? Zar da trpi da unaprijed bude varan, i on i svi oni koji jednako s njim misle i žele? Zar da u ovoj nevolji – govorio je sobom on – prolaze dani i da mi ostanemo i da nam drugi zapovijeda, a bez svake nade da ćemo se izbaviti?

– Ne, pa ne! – odlučivao se je on. Orilo, gorilo – ovomu se neugodnomu stanju mora učiniti kraj pošto-poto. Zar da gledam gdje mi se kauri u sabljama i svi drugi redom motaju ispred očiju? Pa onda – zar da ja podnosim da nas sile da ostavimo našu svetu vjeru, mi i djeca naša. A jok – dina mi – dok je Alagi živa glava na ramenu. Kad nema drugoga spasa, a ja ću se...

I zaključio je tvrdo da se seli, tvrdo, odlučno. S tom je misli lijegao i ustajao, ta ga misao nije više ostavljala.

– Šta ću ja! – slegao bi ramenima. Pa – sve će dobro biti! Ono još što imam valja što prije prodati, pa tamo u proljeće krenuti!

Ženi nije ništa kazivao o svojoj osnovi. Ali je zato prema njoj već počeo sam raditi. Gledao je i tražio tko će mu koju zemlju i kmeta kupiti. Šveđ je računao kako bi bilo zgodnije uraditi i komu bi bolje prodao. U tomu je poslu zalazio trgovcima, s kojima je malo kad ili nimalo općio.

Bio je veoma zadovoljan kako mu je nastojanje sretno – kako je sam sebi govorio – išlo od ruke. Za pet kmetova se je pogodilo s istim onim trgovcem komu je prodao Bunu, pa je za njih već primio i kaparu. Za ostalih četiri-pet još i za kuće u Mostaru obrekao mu je naći mušterije sam onaj trgovac. Druga mu je glavna briga bila za obitelj, ili, pravije, za samu Đulsu. Nedavno mu je žena kazala da se djevojka gleda sa Omer-efendijinim Hilmom, a on da joj je obrekao da će ju i prositi. Djeca se hoće – pa taman! Alaga je odmah razmislio i bio načistu šta će tu uraditi: nema ništa proti tomu da dade Đulsu Hilmi. Isprva mu je nekako nezgodno išlo kako da se odluči, jer nije mogao znati šta kani Omer-efendija, da li ostati ili i sam seliti. Alaga – mada bi u srditosti katkad posumnjao – ipak je Omer-efendiju smatrao dobrim i pravim turčinom, samo što ima neku čudnu narav da se komu zamjeri. "Pa nu – Bože moj – i meni se je nekoliko puta zamjerio, – al neće biti onaki kako se misli. I on je dobar turčin – a zašto ne bi ni bio? Turčin se rodio, turčin se odgojio, godine i godine po medresama sproveo – pa kako bi on da izda din? Neće on toga učiniti. A bit će i njemu već svega dosta šta Švaba počinja, pa će se i on iseliti. Ako ne ove godine, pa more biti do godine. S njim će i Hilmo, pa će tako i Đulsa za nama. I što ju ne bih dao za Hilmu?"

A nešto je još došlo što je pospiješilo, utvrdilo Alaginu odluku. Pronio se glas da će Austrija sada brzo zvati i kupiti momke pod pušku u vojnike. Groznije stvari nije moglo biti. Ne sam Alaga, već gotovo i svi drugi bijesom su uzbjesnili na tu vijest, koja im je davala razloga i prilika da razgovaraju kako nastaju sve teža i gora vremena, a još malo pa Austrija neće trpjeti ni jednoga turčina. Dok se čovjek s čovjekom sastane – odmah je o tomu razgovor.

– Eto, gledaj šta Švabo misli! – govorili su oni po sijelima. On vidi da mu nema drugoga kurtariša^[7] već da nas rasturči, ugnjete. Sad će da nam kupi djecu, pa da ih povlaši, i da onda služe kaurskoga cara i idu u crkvu!

Nastala velika strava i pometnja – a što koji dan više – to sve napetije. Među ljudima nastao metež, prava zabuna – a nitko ne zna šta da se čini i radi. Svak je uviđao pogibelj koja svima prijeti.

– Pa šta bilo – ne damo svoje djece! – govorili svi stari. Ja krv se liti, ja mi se seliti!

A oni koji su mislili da bi ih mogli uzeti u vojnike zabrinuli se, nu njihova je zabrinutost bila druge ruke negoli u njihovih otaca. U njima je kipio bijes, srdžba, i svaki je bio spravan da učini što mu drago samo da se otme toj nesreći.

Malo je bilo ljudi koji su stišavali svijet da se ne plaši i ne uznemiruje.

– Tako to mora biti – govorili su oni – a ni šerijat ne kaže ništa proti tomu, već baš veli da valja služiti cara, ma koje on vjere bio! A neće to nikomu smetati da ostane turčin, kako je i bio. I kao vojnici, djeca će nam moći u džamiju, imat će svoga hodžu – i sve kaono ti i sada!

Nu uzalud im je bilo sve, jer ih svijet nije slušao. Sastajali se na sijela i odlučivali šta će. Sad ih se i više spremalo da sele, a momci će, kad bude u proljeće, ubjeći da ne budu na oku Švabama. Jednaki su glasovi stizali i iz drugih mjesta, iz Stoca, Ljubuškoga, Nevesinja, Gacka, Konjica. I tamo da je sve zbunjeno, da će biti svašta, a najbolje tko se je uredio da odmah iseli.

U Alagi je sve bjesnilo – a skrb, koja ga je spopala radi toga šta će biti, nije mu više dala mira. Ovo najnovije – to je vršak svakoga zla koje je bilo toli veliko, toli pogibeljno, da je pred njim uviđao samo jedan spas – otići iz ove zemlje, u kojoj se je rodio, pobjeći tamo gdje mu neće prijetiti nikakova pogibelj, ni njemu ni njegovim svetinjama. Kao mnogi drugi – tako i on odluči da će stalno odseliti.

Svoju je osnovu pripovjedio i ženi, te ju nastojao za nju predobiti.

– Znaj dobro da to dobru ne sluti. Ljudi svašta kazuju, sve jednu goru od druge. Kad nam djecu uzmu pod pušku, morat će se odreći dina!

I hanumu smuti taj glas.

– Pa eto – i naš Mehmed Alija je prispio u dobu, brzo će i Meho – pa da podnosimo sve ono što će od njih raditi?

Hanuma ga je gledala uprepašćena i blijeda. Do sada nikada nije odobravala šta Alaga radi, kako li se drži – ali sada, eto čuje da prijeti pogibelj njihovoj djeci i njima. O tomu su već i žene kazivale, te su i one sve isto onako držale šta i ljudi.

– Što sam odredio, to će i biti. Nama više ovdje opstanka nema! nastavljao je Alaga.

Hanuma okrenu pogledima oko sebe, kao da bi u jedan mah htjela obuhvatiti cijelu kuću, pa se smrknu, a u grlu joj zape riječ.

– Šta ćemo s Đulsom? – upita ona.

– Hm, ja nemam ništa proti tomu da ju dademo za Omer-efendijina Hilmu.

– A kud će i šta će bez nas?

– Ono šta i mi. Omer-efendija je, kažu, pametan čovjek. Čuo je šta nam se sprema. I on ima sina, pa će mu ga uzeti – ali ja ne držim da će Omer-efendija dopustiti da mu Hilmu na silu izvade iz turske vjere. I oni će iseliti – pa eto Đulsa će svejedno s nama!

Hanumu je sve ono što joj je Alaga rekao, smelo, a nije imala dosta odvažnosti da o tomu razmišlja. Nastavila je svoj obični kućni život, a mnogo joj se je puta dogodilo da bi se usred posla, usred razgovora zapiljila u koju stvar, te bi tako nepomičnim i ukočenim očima dugo i dugo gledala.

Za sve što se zbiva, što se događa, Đulsa nije ništa znala, kao ni za to šta joj je otac odlučio. Njoj je pred očima i u mislima bivao samo Hilmo, a sretna s ljubavi svoje, sladila je i časove majci, koja se je u kćeri svojoj preporađala.

Još je trajala hladna i oštra zima – a Đulsa kano da ju nije ni osjećala. Nju je okružavalo vječno proljeće, onako mirisno i milo, onako samo i cvijetno kao onda kad je prvi put vidjela Hilmu. Njoj se je smiješilo proljeće ljubavi, koje ju je obajavalo, zanosilo i opajalo, a u tom proljeću vidjela je protkan svoj život – jest – duša joj je njime plovila, jer ona ljubeći silnom ljubavi, nije znala zagledati u budućnost, živući samo u sretnoj sadašnjosti, u koju je utapala cijeli svoj život.

Rječnik

1. dagara (tur.) – mangala ili saksija u kojoj se drži žeravica i pred goste iznosi kafa s kafenjacima; manja zemljana, odnosno glinena posuda u obliku dubokog tanjira za jelo i mlijeko, te veća zemljana, odnosno glinena posuda za mlijeko, držanje žeravice, pečenje jagnjadi itd.
2. đerđef, đerđev (tur.) – okvir četvorougaonog oblika na kojem je razapeto platno po kojem se veze
3. bitisati – pasti
4. pusat, puset (tur.) – oružje
5. krasna – trnokop
6. saltanet (ar.) – sjaj, raskoš, pompa, veličanstvenost; sjajna i blistava oprema; carstvo
7. kutariš – spas