Bez nade/XII

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Bez nade – glava XII


Hanumu je bolno pogodio glas da joj je sin opet zatvoren. Još prije nego joj je što o tomu Alaga pripovjedio, ona je čula to u mahali što je i kako je bilo. Kao da ju je netko nožem pogodio – tako se je to nje kosnulo. Od muke i boli sva problijedila, ustima stisnula, a zapanjenim i suhim očima prevrćala, kao da nešto brižno traži.

– Ha – jesi li čula što je oni tvoj sréćo uradio? – ujedljivo joj dobaci Alaga.

A nju je to gotovo više opeklo nego li ju je zaboljele kad je čula šta je opet s Mehmed Alijom bilo. Alaga ju prekorava kao da je ona kriva svemu kakov joj je sin, kao da ga je ona raspušćala. A kako može mati da svojom voljom bude kriva sreći svoga djeteta? Zar mu ona nije kazivala svako dobro, i zar nije Alagu opominjala da bolje pazi na sina, da se ne liska i ne skita i dan i noć? Alaga ju nikada nije htio poslušati, sve su mu neke druge besposlice bile preče negoli kuća i djeca – i tako je Mehmed Alija imao i zgode i slobode da se lola, da pije i da se karta. Pa koja sramota cijeloj kući! Svak će živ na nj upirati prstom i pokazivati da je to taj i taj – a sva sramota pasti će na nju sirotu! A je li ona kriva svemu tomu, te tko je pravi krivac?

Bojala se je i pomisliti da točno odgovori na to pitanje. Ta kako bi ona opet mogla Alagu okriviti za to što je taki Mehmed Alija? Ni Alaga nije nikad poželio da mu se sin iskvari, već naprotiv, ako je imao kada da o tom razmišlja, želio je da bude valjan čovjek, štovan i pribran među ljudima. A eto – nesreća je drugačije htjela, pa Mehmed Alija pada i pada.

Hoće li Bog dati bolje?

Nešto joj se steglo oko srca, a na oči joj se činilo da sve vidi crno. Nekako kao da sve ide unatrag, sve gore i gore. Alaga se zapustio, ništa ne radi, prodaje zemlju komad po komad: – da je barem polovina ostala od onoga, što se je nekada imalo, nikuda bolje! Sve se smaklo, a jednako se troši. Sada opet i Mehmed Alija udario po zlu, pa gdje što uhvati, ono i ubije, da ništa za njim ne ostane. Pa ne to – već evo po drugi put je došlo da je bio zatvoren. Koja sramota! Kojim srcem da čeka jadnica nove, buduće dane, kojim li obrazom da pogleda u oči svijetu? Šta će se reći, šta li govoriti o njoj i o njezinoj kući? A sada opet najviše u čas kad bi imala usrećiti kćer i dati ju za Hilmu! Neće li to smetati njezinim željama, pokvariti nade i njoj i Đulsi? Zar se ne bi Hilmo mogao svega okaniti radi sramote što ju čini Mehmed Alija, zar ne bi mogao s pravom reći: kakva mati, takva i djeca?

I upravo radi toga – koliko li se bojala Alagine ljutnje! Opet se je zakleo da Mehmed Aliji više ne da u kuću, već neka ide kud zna, i neka radi što zna. Može biti da svatko ne zna šta je poradio – pa zašto onda pred svakim svoju sramotu otkrivati? Može biti da Hilmini još ne znadu za ovu novu nezgodu – pa zašto ih ići upozorivati na nju? Ne bi li to nekako na njih nepovoljno djelovalo, upravo u ovaj čas kad se kroz uši provlači da će Hilmo zaprositi Đulsu, kad se na to spremaju i s jedne i s druge strane? Pa i šta bi inače ta stroga zakletva koristila Mehmed Aliji, samom bi li ga to išta popravilo? Bi li ga to smekšalo, dozvalo pameti, izvelo na pravi put?

Njoj se je sasma neumjesna činila ta Alagina strogost, a tim neumjesnija što bi onda može biti Mehmed Alija i izvan kuće još gorih stvari radio, a sve za inad onima koji su ga od sebe odrinuli. Ona se još dobro sjeća kako je prvi put nagovarala sina, kad mu je otac zabranio dolaziti, da poljubi babu u ruku i da ga moli da mu oprosti – pa kako je tad Mehmed Alija na to osorno odgovorio! A kasnije, kad se je s ocem izmirio, neko se je vrijeme uljudio i gledao na se, dok ne dođoše glasovi o vojaštvu i dok mu otac opet ne pušća uzde. Pa šta mu dakle pomaže sva ta strogost? Upravo stoga nije ona sada Alagi ništa ni kazala šta joj je Mehmed Alija učinio. Iz dize[1] joj otkinuo nekoliko zlatnih novaca, odnio joj zlatan prsten, svijen na zmiju. Šta će da radi? Njoj ne bi toga žao bilo – al' samo da joj sin nije bio onaj grešnik, onaj krivac koji je to zlo učinio. I kad bi to sada kazala Alagi, ili bi što koristilo, ili bi se to moglo naknaditi?

Stoga je naumila govoriti Alagi da ne tjera sina od kuće, jer to ni onako neće njemu koristiti, a štetovat će sreći kćerinoj. Neka barem očuva jedno dijete kad ne more oboje.

Kad je navečer Alaga došao doma – a bilo je pokasnije – ona ga je čekala sama. Đulsu i Mehu poslala da spavaju. Kad je Alaga unišao u sobu, digla se pred njim, da preda nj metne tablu gdje će sjesti. Još nije bila prostrla dušeka, a i Alaga kano da nije htio odmah leći, već onako smrknut sjede.

– Spavaju li djeca? – upita ju on, pogledav u nju navučenih obrva.
– Jest! Čuješ, dina ti, baš valja da se porazgovorimo o Đulsi! odmah ona nastavi, zatvarajući vrata što ih je Alaga za sobom otvorena ostavio.
– E? – izvrnu Alaga glavom, pripaljujući čibuk[2] na mumu.
– Eto znaš, čuo si i sam, da se Hilmo Omer-efendijin gleda s Đulsom. Javljaju nam da će ju brzo prositi – pa šta veliš, da mu ju damo?
– Hm – a što ne? Hilmi ne mogu ništa zamjeriti. Kuća mu je dobra, s Omer-efendijom sam odavna prijatelj – a opet, hm! – ja nemam šta proti tomu reći!
– I ja tako velim, a bogme, i Đulsa to hoće!

I nastavili su o tomu razgovarati, a Alaga se tako mirno držao kao da se ništa nije ni dogodilo. Hanuma mu je dokazivala da će im kći biti sretna s Hilmom, da će se dobro udomiti; Alaga je pak i sa svoje isto nadodavao, te se je hanuma upravo čudila kako to da je Alaga našao barem jedanput toliko vremena da se s njom razgovara o obiteljskim stvarima. U ovoj nevolji i to joj je bilo tako slatko, tako ugodno, da se je osjećala gotovo sretnom kao što je nekada bivala.

– A vidiš – jednu ću ti reći. Čini mi se, mjesec, najviše dva dana da prođe, Hilmo će zaprositi Đulsu. I njoj je tako rekao. Već znaš li bojim se da ne bude što radi one nesreće, radi Mehmed Alije...
– Ne govori mi o njemu, koji mi sramoti obraz pred poštenim ljudima! – smrknu se Alaga, pa ljutito otpuhnu tako, tek što nije utrnuo čirak, koji je bio daleko od njega.
– A dina mi, i meni je kô i tebi... Jadna ti sam, Bože moj! metnu ruke na lice, nu brzo se opet sustegnu i upilji očima u plamen, koji je hitro trepetao, pa se opet umirio, da plamsa mirno, jako. – Je li ti draga sreća tvoje kćeri? – upita ga ona, samo jednom, hitro skrenuvši očima s plamena na Alagu, da se opet u mum odmah zagleda.

Alaga ju pogleda i ljuto i blago, kano da je onim pogledom htio ženu upitati:

– Zar još treba da ti reknem?

I ona mu poče kazivati kako bi baš sada najgore bilo kad bi Mehmed Aliju otjerao od doma. To bi moglo učiniti da mnogi saznadu koji još nisu saznali šta je učinio i koju sramotu. A tko zna, ne bi li se radi toga i Hilmo predomislio – pa šta onda? Đulsa za njim izgubila i pamet – a još, tko zna kad će se i hoće li se za nju ovakva prigoda desiti!

– Stoga bih ja rekla da ga pušćamo doma sad za sada, dok ovo ne budne – a onda, opameti li se, dobro s dobrim, ne opameti li se, neka udara glavom kud god zna i more!
– Da ja onoga hrsuzina primim u kuću? – izvali se Alaga po minderu na jastuk i zabode očima u šišu.
– E nije samo to! Ja sam čula – a dina mi, bit ćeš i ti – sad kad budu uzimali momke pod pušku, da će najprije sve one koji se skitaju, a kuće ne imaju. A zar ne bi onda odmah uzeli i Mehmed Aliju, pa kad bi ga uzeli – što ti koristi sve što si do sada razgovarao i radio i nakanjivao? Vidiš, šta bi se otuda moglo izleći: Hilmo bi ostavio Đulsu – a onda ona ne bi više za nikoga i Mehmed Aliju bi svakako odmah uzeli pod pušku.

Alaga privuče obrvu obrvi, nabora mu se čelo, a oči zapele jednako o šišu, pa niti da bi riječi, već kao da nešto teško premišljava. Hanuma ga je gledala bojažljivo, upravo dršćući, očekujući šta će reći. Licem joj se, kao i sveđ u ovo zadnje vrijeme, prelijevao izraz sjete, neke tajne, tuge, a dok je govorila, govorila je tako mirno, tako jednostavno. Na ono što je Mehmed Alija počinio, tako je otvrdnula, pa sada kano da nije imala vremena da njega žali, koliko je, naprotiv, mislila da se mora skrbiti za Đulsinu sreću. Takov biva onaj koji se je navikao neugodnostima, a ne gubi nade da će ih i opet imati, te ih očekuje, misleći: Svejedno, bit će što će biti! Za Mehmed Aliju kano da joj je postajalo svejedno, kano da ga je više od polovicu izgubila, a drugu da će brzo, pa ga požali kao da ga više ni nema, kao kad majka zaplače za nestalim sinom. Jedino se je brinula za Đulsu, za njezinu sreću, koja će joj se eto brzo nasmijati – pa bi htjela da joj ju kći uživa svu, u cijelosti, nepomućenu – tako ju je voljela, a i još više, otkad je počela gubiti nadu da bi moglo što biti od Mehmed Alije.

Alaga zadimio iz čibuka i tegli naglo, glasno, a u luli sve fršti duhan. Nekoliko puta se okrenuo sa strane na stranu, kad bi mu počela pomalo trnuti ruka na koju se je naslonio.

– A – šta misliš, ti, šta veliš? – tiho ga i bojažljivo upita ona.
– Neka ga hiljadu đavolova nosi! – muklim glasom izusti Alaga, tresući pepeo iz lule na tablu. Ja mu ne branim – ama nek mi ne izlazi pred oči kad sam ja doma!

Sutradan se je Mehmed Alija bio dovukao doma. Podvio glavu, u prvi mah, kao da se je bojao pogledati materi u oči. Nu kad je vidio da ga ona ne ruži niti na nj viče, ohrabri se, te ode na tavan, kamo je kasnije za njim i hanuma došla.

– Sine moj, što to radiš? – blago mu reče ona. – Očiju ti, hoćeš li se dozvati pameti? Evo, hvala Bogu, imaš oca, koji se brine za te, ništa ti ne fali; sjedi doma, pa nećeš nikomu biti kriv. Sinoć sam ti se s babom razgovarala – pa da znaš kako si ga ražalostio! On ti ne bi nikada ništa zamjerio da sjediš s mirom, a i sam bi ti katkad dao i rekao da se ideš malo razveseliti. Pa kud ćeš više? Onda ne bi bio nikomu kriv niti li bi te zatvarali! A tko ti je viši prijatelj nego tvoj otac?

Mehmed Alija ipak kano da je i sam veoma dobro uviđao da je sagriješio, pa se skutrio i šutio. I sam se silio da se smiri, a već i stoga što se je jednako bojao oca i njegove strogosti; malo bi kad po danu izišao kuda, te se obično vrzao samo po donjoj mahali. Već ipak na njemu je bilo čitati šta je ležalo u njegovu srcu, u njegovim mislima. Kad se pomalo počelo zaboravljati šta je učinio – a svijet mnogo štošta brzo zaboravlja – u njegovim očima, u njegovu hodu i držanju bilo je vidjeti nekoga ponosa i samodopadnosti, osobito kad bi bio uz koga. Makar da je malo zabrazdio – ipak je eto tu nedavno u onoj tučnjavi pokazao svoju snagu i odvažnost – pa zar to nije junački? On je svoju obavio, pokazao je tko je i što je, a sad je dobro da ga se drugi boje. On je svoju učinio.

Mati se primirivala radi njega, a i Alaga kano da je počeo zaboravljati pomalo da se mora na Mehmed Aliju srditi.

Jedina Đulsa živjela je sretna i blažena u ljubavnim snovima. Zapravo nije ni saznala šta je opet bilo s Mehmed Alijom, tek je nešto načula, ali nije imala kada da se istrgne iz onih svojih slatkih i ugodnih misli. Od njena veselja kano da se je cijela kuća veselila, a kako li bi lijepo odjekivalo kad bi ne znajući šta više od sreće i blaženstva zapjevala i izvila na tavanu ili u bašči! Misleći na Hilmu, svaka joj je žilica trepetala, a nekada bi joj se prisnilo – onako na javi – kao da joj je utisnuo cjelov na usne, ogrlio ju i tad bi joj zaigralo od milja oko usana, grudima bi ju sjeknula draž, u glavi, nad očima nešto stisnulo, te ne bi mogla na otvorene oči ništa vidjeti, pa bi onda, rumeneći se, crveneći se radi tih nejasnih, neosjećanih pomisli, prikupila noge, o njih se laktima oslonila, a u dlane sakrila glavu, da je ne bi tko vidio. I uživala bi tako – samo se je bojala da tko ne dođe, da je tko ne buni...

A kad bi se prenula, opet bi uhvatila za posao i radila. Spremala je svoje ruho djevojačko, što joj treba kad ju Hilmo povede domu svomu, svojim bijelim dvorima. Od rane zore pa do mrkle noći radila je i vezla, a Saja je morala po više puta i počešće u čaršiju da kupi i zlata i svile, kad bi to zaboravio Alaga narediti i nabaviti: a, zapravo, gotovo je uvijek zaboravljao. Po mahali se je svuda znalo da se Đulsa sprema za udaju i da će ju Hilmo odvesti, a to se je tim sigurnije tvrdilo što je sve rjeđe bilo Đulsu vidjevati u petke s drugim djevojkama u ašikovanju. I Hilmo se davno već okanio takoga ašikovanja i zabave, te je samo dolazio otvoreno na vrata svojoj Đulsi, gdje bi se njih dvoje dugo i dugo slatko razgovaralo.

Hanuma se je ozbiljno bavila pripravljanjem ruha svojoj kćeri, jer je bilo i više nego stavno da će joj brzo doći prosci. I sama je Đulsi pomagala, a Đulsa opet nije drugo ništa ni radila nego samo za se. Valja djevojci da ponese sa sobom i svoga ženskoga rada, jer joj se i po tomu mjeri vrijednost i valjanost. Tek bi onda od posla otpočinula kad bi joj na vrata došao Hilmo, a ona preda nj izašla svosve i u bijelu ruhu, kako je ljeto bilo. Sve na njoj bijelo kao bijeli snijeg, a plemenito joj rumeno i lijepo lice u onom odijelu još ljepše, krasnije bilo. Nije ju samo jednom Hilmo premjerio kad bi mu se ovako iza vrata pokazivala: jeo ju je očima, gledajući njezin stas, vitak kao što je jela, čarno lice i na njemu ona dva oka, koja su iz one bjeline još življe, plamnije sijevala, kao što se je i crna kosa isticala ispod sitnoga i urešenoga finog fesića. Duge, bijele dimije bi sprijeda potkupila, prebacila ih preko ruku, spuštenih dolje niže ispod tanka pasa – i pogledala bi ga tako milo, tako blaženo da bi mu se mahom srce rastopilo, da bi se on tu ustobočio kao kamen, da se ne diže ni ne miče, već da ju tako gleda. I kako mu je bilo pri duši ugodno, slatko – gledajući nju, i znadući da će biti brzo njegova i ničija više! A njegova sreća jednaka je bila njezinoj: Hilmo joj je bio prva ljubav, njegovo biće, njegovo sve zasadilo joj se u prsi s prva maha duboko – još onda kad nije mogla shvaćati kako što sada shvaća njegova joj pojava u onaj sveti čas zasadila klicu u djevojačke grudi, koja se je evo rasplamsala do vatre, do plamena, koji ju djevojku priteže domu njezina dragoga, dočim ju je još zeleno dijete njegov pogled sapinjao – da je morala drhtati. A dok se je ona sjećala onoga prvoga časa, blagosivljući ga sada u naponu prve, žarke, neugasive ljubavi, Hilmo je i sam sretan blagosivljao isti onaj dan, isti onaj sat koji i ona, a koji mu je u naručaj bacio to divno biće, to nevino srce, koje se je prvi put njemu povjerilo, uvijek mu jednako vjerno ostalo, a da nitko drugi nije više mirisao iz toga cvijeta niti će mirisati doli on sam.

Pa da ne budu i jedno i drugo sretni?

A kad bi se Hilmo od nje dijelio, uvijek bi mu ona na put dala kiticu mirisna cvijeća, što ga sama goji i zalijeva. Sama bi se prije poigrala cvijećem oko usana svojih, izdigla ga na bijela, puna njedra, pa ga poljubila, kao da bi u nj htjela izliti sve svoje želje, a cvijeće onda da ih pripovijeda Hilmi, kad mu ona ne može niti zna sve kazati što bi htjela.

Po onomu što je Hilmo njoj kazivao, prosit će ju pod konac ljeta, a u jesen odmah da budu svatovi. A kako li je i jedno i drugo iščekivalo to vrijeme!

I Alaga sam, videć da mu Hilmo dolazi kćeri, a čujući od žene da će ju eto brzo prositi, upravo je sve odobravao i kano radovao se.

– Pa kad hoće, šta ću ja – eto neka bude sa srećom! – rekao bi hanumi, prepuštajući sve njoj, da se brine i uređuje kako znade.

On je i sam imao svojih briga. A kako i nećeš? Eto se primicalo vrijeme vojništvu – pa, bogme, to je važna stvar, da se premišljava i iščekuje šta će biti. Što koji dan više, a to se u Alagu nakrcavao jed kao otrov. Smrknulo bi mu se pred očima kad bi vidio kojega Švabu – ama svakoga nosi li se kao Švaba. Kako li se je vrijeme promijenilo, pa šta li je dočekao, pred kim da se boji! Da, boji, ne samo za se i za svoju glavu, već i za svoju djecu, za sveti din! Sad će, brzo će početi tjerati iz dina: prva je da mlađariju pohvataju pod pušku, i da ih obuku u one haljine! Strahota!

Od boli, od muke, od bijesa ne bi znao ni riječi progovoriti.

– Ah, još malo pa vas neće moje oči gledati! istisnuo bi kroz zube kad bi mimo njega zakucala austrijska sablja, il kad bi prošao koji činovnik ili useljenik.

Sad već nema kud kamo, te nije mogao otezati. Kad namiri kćer, onda će na godinu i on i Omer-efendija. To mu se je činilo tako naravno da je smatrao suvišnim o tom s njim i razgovarati i razmišljati. A dok pođe – još će doživjeti svakih stvari. O tom je bio i više nego uvjeren, jer se je već znalo da su šume i planine pune ustaša, i da ih austrijska vojska uzalud gona i tjera. Mada se tvrdo nadao da će broj ustaša sve više rasti, i da će ustaše suzbiti austrijsku vojsku, ipak je uz to već snovao kako će to lijepo biti u Turćiji, gdje mu nitko neće smetati ni njemu ni dinu, gdje neće gledati ovakve kaure, niti li će mu moći zapovijedati, a ni on njih slušati. A za tim je časom čeznuo, kao djevojka za vjenčanim danom, kao suđenik i uznik da se dočepa dana i sunca. Ovdje mu više opstanka nema; što je otezao do sada – to je bilo i prošlo, ali više neće te neće. Još udati Đulsu, prodati ono malo što je preostalo – ta ni onako već sada nema volje ovdje za ničim. O tom je razmišljao neprestano, a kad bi po podne sio u Činđinoj bašči, svi bi se drugi razgovarali, svaki koju rekao – jedini bi on šutio i tek bi mrtvo gledao kako katkada šušnu svinute grane vrba, slušao kako Radobolja teče i šušulja.

Već se je znalo dobro i točno kad će se momci birati pod pušku. Svijet se bunio, rogoborio i svašta govorio. Alaga je još molio Boga da ne krenu u Mehmed Aliju a ni u Hilmu. Još ako to – teško njima! I koji bi im pravi turčin dao svoje dijete da ga muče, tjeraju iz dina, u džamiju ne dadu ići i još da na nj navuku ono odijelo? To Alaga ne bi ni pod živu glavu podnio ni doživio!

A upravo na jedno tri mjeseca dogodi se nešto što i njega i ostale uzbuni i smuti do zla boga. Na poziv i nagovaranje oblasti našlo se izdajnih momaka, koji će od svoje volje uz plaću pristupiti vojnicima. I našlo ih se nekoliko, primilo ih i obuklo, te oni hodali naokolo, veselili se i zabavljali.

– Sve gori od gorega! – govorili su ljudi, odvraćajući sa zgražanjem od njih glave kad bi mimo njih prolazili u onom odijelu, a pripasavši uz bedru austrijsku sablju.
– Izdajice lijepoga dina; – uzdahnuo je Alaga duboko, bolno, a potom se zaklonio doma, ne hoteć od jada nekoliko dana nikuda izlaziti, niti dajući da mu djeca kud izlaze.

Već je vidio gotovu propast, koja je počela, pa samo da se nastavi. A što je najtužnije, našlo se i nekoliko momaka da prije drugih počnu služiti od svoje dobre volje. Sve nade, sva očekivanja počela mu padati – a zadnja i glavna i jedina misao još mu ostajaše: seli za vremena, što prije.

– I zbilja – to sve je moralo na Alagu teško djelovati. Kad je opet izišao u čaršiju, bio je silno spao, kao da je bolovao, smršavio, a smrknut u licu, kako nije bivao ni onda kad bi se najgore razljutio.
– Šta je, bolan, Alaga! – susrete ga baš Omer-efendija na Đerizu, idući na veliku ćupriju. Šta ti je, što si se smrknuo? Vidi, kako se ja veselim: u mene sin za ženidbe, a u tebe kći za udaje – a?
– Nek im bude sretno! – odmahnu Alaga rukom. Nisam im protivan. Kuda ti?
– Za poslom sinu u magazu – a svejedno, bit će vremena da se razgovaramo. Nisam te bogme od duljega vidio.

Već je i prije nekoliko puta Omer-efendija zapovrzao ovaki razgovor s Alagom. I Omer-efendija je doznao šta mu sin misli, pa se je čisto radovao, jer je i sam želio da mu se sin oženi; ta bogme dorastao je sa srećom do ženidbe. Pa bi i otac i mati htjeli da ga vide oženjena. Još su to željeli – pa su onda mirni. Bio im je sin na diku, te su se njim ponosili. Marljiv, radišan, gledao svoj posao, a i – djevojku. Sve se na svijetu čuje i sazna, pa tako i to. Oni nisu imali ništa proti tomu, jer su čuli o Đulsi lijepe samo glasove, a ionako od dobra je roda i koljena. Taman jedno za drugo.

Bilo je to jednoga dana izjutra. Do podne mogla su biti sat-dva. Dan postajao sve vrući, a ionako sunce žeglo i pripicalo, kô Bog hoće. Čaršija puna svijeta, po magazama se kupe mušterije, iz kovačkih i kundurdžinskih dućana razliježe se lupanje i udaranje. Alage nije ni dvadeset-trideset dana bilo na drugoj strani, pa sada krenuo da vidi šta ima. Mislio je obići naokolo, najprije tamo uz glavnu cestu, pa onda svrnuti okolo natrag na Tepu, pa negdje sjesti na dućan. Prolazeći ispod lipe, tamo pred sobom vidio je velika kola, puna puncata vreća i sanduka robe. Kola su bila pred Hilminom magazom, a oko njih radilo nekoliko ljudi, skidalo robu i unosilo u magazu, te ju svrstavalo na tavan nad magazom. Ljudi su se morali veoma naprezati, a znojili se, kao da se kupaju u vodi. Mada je Alaga nekada Hilmi malko zamjeravao štošta, sad mu je srce ipak od veselja zaigralo, pa mu se taman malo razbio onaj jad što ga evo već nekoliko muči. Išao je sve polaganije, samo da more dulje gledati kako se ono unosi.

– A gdje li je ovo Hilino? – pomisli u sebi. – Bit će da je unutra u magazi, pa kalemom bilježi šta mu se predaje. Neka, neka, lijepo! zadovoljavao se Alaga.

Velika kola pred magazom kao gora. Oko njih obilazio mlad čovjek, jedar, u tijesnim francuskim haljinama, gledao, nadzirao, kazivao, dovikivao, mahao sad rukama, sad glavom. Alaga se na nj nije ni osvrćao, već samo radosno gledao puna kola.

– Samo ću malo da provirim u magazu! – reče u sebi – da ga vidim! – pa zađe iza kola. Za kolima stajao onaj mladi čovjek i napeto gledao kako radnici skidaju upravo jedan sanduk, a on im pazio svaki kret. Alaga je morao proći mimo nj, iza leđa mu, a kad je bio uz njega, omjeri ga bijesno očima od vrh glave, od fesa, pa na zatiljak i vrat te sve dolje do peta. Zatim okrenu glavu isto kao da vidi austrijskog vojnika. A ovoga mu je i teže bilo pogledati, jer mu se stužilo mahom kad je vidio fes i tijesne haljine.
– Bit će opet koji izdajica! – promrmlja u sebi i zaviri u magazu.
– Merhaba, Alaga, bujrum, uniđi, odmah ću i ja! – javi mu se neko od kola.

Alaga se okrenu i začudi tko ga od kola pozdravlja, kad nikoga nije vidio, osim hamale.

– Nu, pa što me ne poznaješ dina ti? Kad sam u poslu, ovako mi je zgodnije! – opet se javi onaj mladi čovjek, pokazav uza se, niza se na tijesno odijelo.
– Hilmo! – stisnu kroz zube Alaga, još ga jednom pogleda, omjeri, pa okrenu i nagne kao da ga je tko potjerao.
– Kud ćeš, Alaga? Sjedi malo, odmah ću i ja! – zovnu za njim Hilmo, otprahujući hlače svoga tijesnoga sivkastoga odijela.
– Neću – nemam kada! – iz daleka mu je odgovarao Alaga, ne imajući kada od hitnje ni da se okrene.

Ne znajući ni kuda lunja, zakrenu veoma uzahnim sokačićem, pa naokolo – da se je i sam začudio kud prije izađe pred onu kahvu nasred Tepe. U srcu mu se prelijevao bijes i otrov, a u glavi mu šumilo, ama kô da ga tko čekićem iznutra lupa. Eto šta je morao vidjeti i dočekati upravo onda i od onoga kad se nije ni nadao! Obući tijesno odijelo – zar to ne znači već pogaziti din, odreći se svega, svih svojih svetinja, a primiti objeručke ono što ti nose ti kauri, a što ti hoće da nametnu? Obući to kaursko odijelo, zar to nije i očiti znak izdajstva? Šta i kako u duši misliš, to se ne zna dok riječima ili na koji drugi način ne iskažeš: a Hilmo je eto iskazao. Pa kad se je i kad davno on u sebi morao odlučiti za ovo što je istom sada učinio? Ne – ne, on nije tek od sada izdajica: to je on od davna, a s njim je izdajica i onaj koji mu pušća, a mogao bi mu zabraniti – da, s njim je izdajica i njegov otac, Omer-efendija.

Tako je Alaga razmišljao – a bio je ogorčen, u njemu povrijeđena ljubav, odanost prama vjeri, prama svemu što mu je sveto bilo. I došlo bi mu kao da ne more vjerovati, kao da ne bi moglo biti ono što je vidio. Ali zašto sve te pričine, zašto ublaživati gorku istinu, koja se više ne da sakriti, koju nitko živ ne more oporeći? Zašto da se više obmamljuje, zašto li se boji u duši odlučno priznati i osuditi grijeh, toli teški grijeh onih koji ga počiniše? Ta nije taj grijeh ni došao tako iznenadno. U dosta se je slučajeva moglo opaziti da će izbiti kadli-tadli na javu... I zašto bi inače Omer-efendija napadao na nj i na ostale, koji jednako s njim misle, zašto bi šibao i ismjehavao njihovo mišljenje i osnove i nade, zašto bi on inače branio Austrijance, kaure – kao što je to u toliko prigoda činio – a osuđivao držanje i postupanje svoje braće?

– Izdajice vjere i dina! Kukavni, crni izdajice! – ogorčeno je u sebi zaključivao Alaga idući zamišljeno, poništeno naprijed, kao čovjek komu su propale sve nade, pa još čeka konac kakav bilo da bilo.

Neki mu se javiše putem, pozdraviše ga, a da on nije pravo ni opazio. Uvukao se u se i u one jade koji prijete da će istom pritisnuti.

– Pa kad je to učinio Omer-efendija, njegov sin Hilmo – kud neće drugi? Ta još on nesretnik, Omer-efendija, znade šta kaže Kur'an – i eto, on ga svejedno iznevjeri, dade sinu da ga pogazi! – Šta je, Alaga, kud si ti nagnuo, pa nećeš ni da se okreneš? – javi mu se jedan trgovac s vrata od magaze.
– A ništa – onako! – govorio je Alaga nesuvislo, smeteno, a vidjelo mu se da u njemu otrov vri. – Jesi li čuo, a? – stade, podiže glavu, metnuv ruke straga, pa se nasmija bolno, ujedljivo.
– Šta to?
– Eno oni, za koga sam do danas bio spravan položiti glavu, da je turčin! – mahnu on prama glavnoj cesti glavom. Eno ti Omer-efendije, eno ti njegova sina, gdje – crn mu obraz na obadva svijeta pogazi din! Eno ga otac daje u kaure – jesi li vidio?
– Eeh! – mahnu tužno i trgovac glavom, pa kao stideći se i sam radi Hilme, ušuti, ne nadodav više ništa.

Alaga poposta još malo, pa se onda okrenu i pođe, a sve jednako razdražen, ogorčen. I s kim se je god još sastao i s kim se je zatim razgovarao, svak mu je rekao upravo onako kako je i sam mislio. Sad pak nije prošao mimo njega znanac a da ga ne bi zaustavio i kazao mu što je vidio da se je Omer-efendijin sin zapisao u kaure. Nad Kujundžilukom stučio se sa Salkom, pa i njega ustavio.

– A, ne znaš, ili si čuo, pa ideš vidjeti da i ti isto uradiš? Je li, da se pokauriš?
– Šta veliš, Alaga, ako si turčin? – debelim i hrapavim glasom odvrati mu Salko. – Kako mi moreš to reći?
– A nisi li čuo za Hilmu? Eno, hajde ga vidi: očiti kaurin!
– Drugo i nije, niti je mislio biti. Znam ga ja! Sramota za din, a meni je, Alaga, tako da bih radi toga od muke dao da me presijeku evo ovdje, gdje sam najtanji! – zgražao se i Salko, a pri tom se uhvatio za vrat desnom rukom.
– Neka, neka – ti si pravi turčin! Bog te poživio! – i razminu se.

Taj dan Alaga nije mogao o podne doma doći. Ostao je u čaršiji: ta kako i ne bi kad su se svi o tom nečuvenom događaju razgovarali, ispitivali, zgražali? Svi su se radi toga uznemirili, a svima je bio navrh usta jedan sud: da je Hilmo izdajica dina, a njegov otac i još gori što to trpi od sina, čak mu dopušta, makar da je proučio sve knjige po medresama.

Rječnik[uredi]

  1. dizija, díska, diza (tur.) – niska ili struka od ogrlice dukata, bisera ili korala
  2. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje