Bez nade/XIII

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Bez nade – glava XIII


Hilmo je postao časom slavan čovjek u Mostaru, te nije bilo duše koja se nije radi njega smutila. Gdje su ga god spomenuli, tamo su odmah padale proti njemu stroge osude, da, prokletstva.

Jȁko pred večer je Alaga došao doma, a i to mu je bilo poranije, samo da uzmogne i ženi kazati šta je on vidio, šta ostali svijet, pa šta se onda govori. Tek sunce palo za brda, a nebo se odonuda rumenilo i zlatilo. Hanuma preko hajata išla u kuću, a Đulsa zalijevala cvijeće u avliji. Zalijevajući u avliji po sofama, sagnula se u pasu, a tako joj se na leđima, gdje se je izdigla kratka ječerma, od pasa pa do nje napela tanka košulja kao da je htjela na silu da pokaže ono bijelo tijelo, nježnu put ispod sebe, koju pokriva. Jednom se rukom oprla o koljeno, dok je drugom držala ibrik, a pletenica joj pala preko ramena, pa joj udarala po grudima.

I hanuma i Đulsa začudiše se kad vidješe tako rano Alagu. To nije bivao njegov običaj, pa se je Đulsa malo stresla, a i hanuma ga pitajući očima pogledala.

Alaga ih pozdravi, više promumlja negoli izgovori, pa se uspe na tavan. Skinuo fermen[1], svukao čakšire, te se uzeo dugim rukavom od košulje mahati.

– Deder ti! – zovnu ženu. – Amo hodi!

Hanuma u tren oka ode na tavan.

– Iznesi mi ovdje jastuk; naslonit ću se malo, jer mi je baš vruće!

Hanuma mu iznese jastuk iz odaje i jednu serdžadu, pa ju prostre na kraj tavana do trabozana[2]. Alaga se oprući po serdžadi, izvali uz jastuk i nasloni na ruku, da je mogao gledati preko avlije dolje na Neretvu i na onu stranu preko nje.

– Stani malo! – zaustavi Alaga ženu kad je htjela upravo da pođe niz basamke.
– Šta ćeš?
– A evo oni toj sretni zet – razbijala si mi toliko puta njim glavu! – pljesnu rukom po bedri da je dobro odjeknulo.
– Pa šta je s njim? – problijedi Alaginica.
– Ha – eno ga gdje ga je otac u kaure dao! Jesi li čula?

Hanuma problijedi još više, a jedna joj ruka, jer je obje držala skupa po pasu, od sebe kao od preneraženja pade dolje.

– Jest, ja, u kaure, u kaure! Izdao i ostavio din – eno, hajde, možeš ga uvijek vidjeti! – krenu on glavom i nasmije se ujedno.
– Ne govori ako si turčin...
– Ne govori! Kao da joj lažem! De, nemoj mi tu zanovetati! Ja sam ga vidio svojim očima gdje se je obukao u kaurske haljine – da ga samo vidiš! Izgubio svaki obraz, i on i otac mu... A tko bi bio rekao! Eh – znao se je hiniti, pa si i ti bila za nj da mu dademo Đulsu. Onom kaurinu, izdajici!
– Dina mi, ne znam, šta veliš, kazuj mi...
– Šta, hoćeš još da ga braniš? Da si odmah ušutila! Neću više za nj da čujem – znaš li? Šta li svijet sve kazuje i o njemu i o ocu mu u čaršiji – pa da on bude moj zet! Nikad ni do vijeka! Nije imao kada ni otac mu ni on da dočeka kad će otići među kaure, među Švabe, pa se evo sam nudi, i pripremio se, sam od sebe, da bude odmah gotov! Teško tebi i Đulsi čujem li još išta od vas o njemu; nek mi ne dolazi više ovamo, jer niti sam gojio kćeri za kaurina, niti ću mu ju dati...
– Ama ako si turčin...
– Ni riječi više, jezik za zube! A pušćeš li da on Đulsu sam odvede, znadi dobro da moja više nisi, pušćat ću te, pa da mi više nikad pod krov ne dođeš. Eto pamti dobro! – govorio je Alaga sve jače i glasnije, a glas mu je bio opor, drhtav od muke.

Hanuma ga samo pogleda; u vlažnom joj oku odsijevalo predvečernje svjetlo, te joj je u onoj slaboj polutami na tavanu zasjalo čudnim sjajem. Htjede ga nešto upitati – al' joj se nije dalo: ni riječi nije mogla izustiti, a kad bi ju izustila, već bi ju suze prekinule, zagušile. Složilo joj se nešto na srce, pa je teško disala, a pri tomu kako bi joj lijepo odlahnulo kad bi joj se usred onih naglih, brzih disaja izvio iz grudi dugi, duboki uzdah! I još ga je jednom pogledala – i odmah se hitro odvratila pa niz basamake. Iz početka pohitila, a onda na pola basamaka stala, da nije znala bi li naprijed ili natrag. Vuklo ju gore natrag da nešto rekne – a dolje ju pritezalo, da se savije sama, gdje ne bi bilo nikoga, pa da se onda slatko i od srca isplače.

Dolje ju je čekao posao kao i svako veče. Nu ona niti je marila niti mogla da se čega lati. Sve je prepustila da drugi rade, Saja, a s njom i Šaban. Đulsa se je vrzla po kući i radila: hanuma nije ni tamo mogla poviriti, ama ni pomisliti da bi tamo otišla. Skupila se u sobi, podno nje na sanduku, podvila ruke i virila besmisleno, beščuvstveno kroz pendžer na ono danje svjetlo kojim se sve jače i jače isprepliće mrak. Oči joj pune puncate, mokre i vlažne od debelih, gustih suza, i nijemo njima upilila, ne znajući, kud gleda, nesvjesna svega šta jest i šta biva oko nje. U njenoj se je duši stvarala jača, crnja, silnija noć od ove koja se blago i milo slijegala i raspliće svoje vlasi po zemlji. Gubile joj se ispred očiju i nastajale razne slike, kojih u naravi ne bi mogla vidjeti, a te slike sve izviru iz njena srca, iz njene duše, pa kako koja izvire, izlazi da se uobliči, onako i nju kida u nutrini, čupa ju, rastače – a to sve skupa širi se i promiče do glave, do mozga, stisne ju, da se opet vrati i zastane u grudima, primakne grlu, i onda da se prospu vrele, teške suze.

Šta joj je sve rekao Alaga, šta joj je sve pripovjedio? Bi li bila jaka da i ponovno čuje od njega ono što je netom čula, a ima li snage da razmišlja o svemu što joj je rekao? Ili da ne razmišlja, već da mirno to zaboravi pa da se uzme svojim poslima baviti? A bi li to mogla učiniti sada, upravo sada kad joj je rekao što nije nikada za svoga cijeloga života mogla pomisliti da bi čula i doživjela? Ona se je mogla svemu nadati, svako dobro i zlo očekivati – al' ovo, tko bi joj rekao da će dočekati vrijeme, da će joj se Alaga zaprijetiti, da će ju od sebe otpustiti? Alaga – Alaga joj je to rekao, onaj isti Alaga uz koga je privezala sav svoj život, sve svoje ostavila i pošla za njim, da s njim dijeli sve što dođe, a rekao je njoj, koja mu je podgojila toliku djecu, koja je strepila za nj u svakoj nepogodi više nego on, s njim se u njegovoj sreći radovala, a u svemu ga slušala kao glavu kuće!

Pušćenica! Da ona bude pušćenica nakon toliko i toliko vremena, nakon mirnoga očekivanja u sreći sretnijih i ljepših dana pod starost? A radi čega? Šta je učinila a da čuje tako groznu, takovu poraznu, uništujuću riječ?

Mati je, i Bog joj je dao kćerku jedinicu. Odnjihala ju i odgojila na rukama i na njedrima svojim, te joj dijete odraslo i do djevojke. I ludo se dijete zagledalo, zavoljelo – šta će joj ona? I sama je bila u toj dobi, i sama se sjeća kako je i ona ista u to vrijeme mogla osjećati. A sreća je bila i njenoj jedinici da se zagleda na lijepo mjesto, u zgodna momka. Pa neka je – neka bude sretna i blagoslovljena. Ne more joj zabraniti da ne voli što voli, a kad bi joj i branila, griješila bi i proti materinskoj ljubavi i proti sreći svoga djeteta. Pa nu sada! Kad se je i sama već rastapala u sreći svoje kćeri, videći nju sretnu, pomišljajući, kako će još sretnija biti, kad joj se nade i želje ostvare sada udari grom iz vedra neba, koji obori sve njene snove i očekivanja. Kći joj se mora odreći sreće svoje, okrenuti se od nje, kano kad se skrban čovjek od kuge odvraća – a zašto? Jer su ljudi na momka udarili, o njemu izgovorili nekoliko osudnih riječi, pa eto – radi tuđega mišljenja mora da trpi i ona i dijete joj.

Što je čula za se prijetnju, to ju ni izdaleka nije tako boljelo kao ona osuda na koju je osuđena sreća njezine kćeri. Da se ona jadnica trgne iz svojih snova i nada, pa da niti komu kriva ni dužna trpi radi toga, jer se to nekomu sviđa? A šta će onda ona sirotica da učini kad joj je eto zabranjeno da i misli na onoga koji joj je cijelo biće ispunjavao?

– Šta – šta sad? – pitala se je hanuma i jako rastvorila oči, kao kad se probudi iza sna, pa da ih opet prikupi.

Mrak se je počeo sve više i više natkriljivati, a ona je sveđ sjedila mirno, nepomično. One grozne, nenadane muke rasplinjavale se da se izgube, jer su hanumi i odviše umorile dušu, a nakon boli, nakon muka i duši treba otpočinka. Stoga njom obladala ona mirna, ona mrtva besvjesnost, te je bila nehajna, nećutljiva, glupo gledajući u cijelost mješavine od svega što je oko nje bilo: i nestajućega dana, i nestajuće noći, i mračne sobe, i mraka u njoj, i duvarova – i svega, svega... Vidjela je sve pred sobom – al' ničemu ne bi znala dati pravo ime.

– Šta ću ja – bit će što Bog da! – uzdahnu duboko, prenuv se u onoj tišini svojih misli i osjećaja.

Svana su unutra dolazili razni glasovi od hodanja, lupanja; iz kuće zvečali sudi, a Saja lijevajući vodu iz đuguma[3] jednom krhnu tako da se je hanuma prenula kao od sna. Protare rukama oči, pa s njima niz lice, onda – kao da bi bila natrunjena – mahnu rukom po krilu te se diže. Pođe preko sobe, maknu jedan zar, koji je bio navučen na polovicu, pogleda kroz pendžer na nebo, vrati se natrag, te na vrata. Izlazeći samo što nije udarila u Đulsu – tako su se nenadano srele. Mati ju pogleda, stuži joj se i okrenu glavom. Već je taki mrak bio da Đulsa nije mogla ništa opaziti, al' ipak kao sluteći nešto, ohladni, protrnu. Al' ne reče ništa.

– Šta li je ovo bilo ocu i materi? – upita se sama na tiho.

Alaga zabrinut radi svojih stvari, hanuma radi svoje muke, a djeca ne znala šta je to moglo njima biti, pa veče prošlo tiho, mirno, da se gotovo nije ni riječ progovorila. Hanuma je samo nekoliko puta pogledala kriomice Alagu pa onda kćer, kano da se je pitala: "Šta će jadnica, kad sazna – kako li ću joj kazati?"

Prvih dana, pa i kasnije, neprestano se je po gradu razgovaralo o onomu šta je učinio Hilmo. To je bio takov grijeh, takovo zlo da mu ga nitko nije mogao oprostiti. S velikim pak ogorčenjem o tomu je napose govorio Alaga, i nije bilo poznatoga čovjeka komu nije kazao šta misli, kako li to osuđuje.

– Kaurin – velim ti – kaurin, i ništa više! Pogazio din i on i otac mu! – bjesnio je Alaga, a u ogorčenju ga svatko podjarivao, jer su i drugi to isto mislili.

Kad bi Hilmo u poslu prolazio čaršijom, za njim bi ljudi gledali kao za kakovim čudovištem, a kad bi se morao s kim sastati, svak je od njega bježao, kao od okužena čovjeka. Jednako je gotovo bilo i s Omer-efendijom. Dapače, kad se jednom htio približiti Alagi, ovaj se okrenu od njega, nazvav ga kaurinom i izmače.

Omer-efendija je ipak saznavao šta se govori o njemu i o njegovu sinu. U prvi mah se je smijao, nu uvidjev da su ogovaranja i svakojaki glasovi učestali, počeo se upravo ljutiti. A osobito se je čudio i iznenađivao da o njemu najgore govori Alaga. Kad je došao prvi petak, Hilmo krenuo u Donju mahalu da će Đulsi na vrata. Žurio se da ju vidi, s onim željama, s onom ljubavi kao i uvijek. Željan je bio vazda njezina razgovora, njezine blizine, koja ga je blažila i sveđ sretnijim činila. Idući u Donju mahalu, upravo je razmišljavao i snovao, kako će eto brzo biti njegova žena, njegova vjerna družica kroz život. A on se je za taj svečani čas pripremao već sve više. Ocu i materi je davno kazao svoju osnovu, a oni mu sve odmah odobrili da je dobro izabrao. Sveđer kupovao u čaršiji sad ovo, sad ono i donosio doma i pripremao za vjenčani dan svojoj Đulsi. Mnogo je toga bilo – a to je i morao raditi, jer se je sve više primicalo vrijeme kad će ju zaprositi i doma odvesti. Pa se je i sam rastapao u pomisli kako će svoju Đulsu sada obradovati kad joj kaže da je i jutros za nju nešto kupio. Upravo je nestrpljivo letio da što prije dođe, ne pazeći ni ne mareći što još vrućina traje i što se znoji.

Srce je u njemu drhtalo kao u mladom momčetu kad se primače Đulsinim vratima.

Stade i pokuca, pa proviri.

Nitko se ne javi niti pođe prama vratima. Inače je Đulsa uvijek na prvi kucaj znala poletjeti, sluteć tko joj kuca na vrata.

On pokuca i opet po drugi, po treći put. – Nikoga nema.

– Šta to? – začudi se on; pa i opet pogleda kroz vrata. U kući sve tiho.

Zakuca još jednom, ali mrtvo i bez očekivanja, pa se okrenu prama Neretvi, stojeć mirno onako zamišljen.

– Bit će kuda otišli! – pomisli u sebi, hoteć rastumačiti taj muk.

Al' ipak mu je bilo malo neugodno, nepovoljno: jer kako to da baš sada bude, što mu se do sada nikada nije dogodilo? Još nijednoga petka nije bilo kad ne bi bio Đulsu našao kod kuće.

I opet pokuca, al' ne čekajući više ništa, polagano pođe niz ulicu, zabodavši palcima za pas. Danas po podne u petak preobukao je na se domaće haljine. Stade na dnu ulice, pa pogleda i tamo i amo uz cestu i niz cestu. Tamo, odozdol nekuda, čuli se glasovi i glasno razgovaranje, smijanje: bit će da su momci negdje došli ašikovati. Još je trajala jaka vrućina, ona podnevna žega, koje je tek pomalo nestajalo. Iz zemlje, iz duvarova i kamenja udarao vreli zapah, a sunce blješteći odsijevalo s pećina, krovova i pendžera. Još je vladala ona popodnevna sumara, pa je malo tko prolazio osim koje mlađarče.

Hilmo se iznenadi i malo streknu na se kad iz Sajine ulice vidje gdje ispade Salko, pa ni ne okrenuv se, krenu uz cestu, dignuv glavu da mu se je kita na fesu mogla slobodno i tamo i amo njihati. Malo za njim iziđe i Saja, stade po dnu ulice, te podvijenih ruku gledaše za Salkom. Hilmi to nije ništa bilo sumnjivo, ništa zla nije pomislio, ali se je ipak začudio i upitao: – Šta li ovaj ovdje radi? – pa se onda malko i nasmijao.

– Kud gledaš, Saja bona? – iz ovoga sokačića viknu Hilmo Saji u oni drugi.

Saja se okrenu, kao na igli.

– Ah, vidi ga! Dina mi on! – pogleda ga Saja i omjeri, pa polagano priđe k ćošku da se nasloni.
– Ima li itko doma? – pokaza Hilmo glavom uz brdo prema Alaginoj kući.
– Aa, jok – nikoga!
– A ja gdje su? – pođe Hilmo prama njoj i stade ravno pred Saju.
– Nema ih. Bit će oni vazda doma, ali ih ti nećeš naći...
– Šta veliš, umukla! – htjede ju u šali Hilmo udariti po ramenu, nu Saja se odmače.
– Sad su otišli u komšiluk da malo posjede... Ama svejedno ti. Alaga je tako naredio, samo da Đulsa s tobom ne govori, a onda ti neće dati ni na vrata. Ne nadaj se...
– Bogati! – stupi Hilmo jednom nogom natrag, te se na nju osloni, a to je tako izustio kao da joj se je htio i narugati, i ne vjerovati joj, a uz put i našaliti.
– Vjeruj ti što ti Saja kaže! – potvrdi ona glavom. Stari svima zaprijetio da će biti svakakva zla ako samo još jednom Đulsa preda te iziđe. On ti ju ne da i neće ti nikada dati!

Hilmo nije znao kako da se drži i kako da ju sluša. Htio je da se smije na te šale, al' opet mu se činile vrlo nespretne i debele, pa se okrenu i tamo i amo.

– De nemoj mi tu zanovetati! – otrese se on na Saju. Već mi kaži gdje je Đulsa?
– Hm, sad on hoće, da mu ne kažem ono kako je. Kao što sam rekla, tako i jest pa se ne nadaj. Ama ja znam i velim ti, Đulsa neće tvoja biti nikada – i eto, volj' ti vjerovati, volj' ne vjerovati, meni je sve pravo!
– A tko veli da neće Đulsa biti moja, tko mi to more zabraniti? problijedi Hilmo kao krpa, i kad izgovori, ostavi otvorena usta.
– Oni i čija je, bogme, ne ja!
– Hajde ne prtljaj! – opet se on povrati i nekako nasmije.
– Šta ću ti ja – tako je suđeno i tebi i njoj! – odvrati mu Saja, pa ni ne pozdravivši ga, okrenu se i pođe uz ulicu doma.

Hilmo ostade tu stojeći, ne znajući ni šta bi ni kako bi. Nalazio se kô ni na nebu ni na zemlji. Nekako mu strano, odvratno zujile u ušima Sajine riječi, a nije im nikako mogao promjeriti sadržaja. Sve mu je to tako nejasno, čudnovato bilo, da se nije znao snaći, a u njemu nastala neka praznina da se je rad nje kao ljuljao, pravije, da se je pod njim sve gibalo i okretalo. Nešto ga hladno obli, a u glavi mu šumilo ono što mu Saja reče: "Tako ti je suđeno, i tebi i njoj!"

– Ah – besposlice! – omahnu rukom oko sebe, okrećući se na peti jedne noge, pa odšeta do Alagine ulice, malo popostade i opet se vrati, te polaganim hodom uz cestu. Hodao je polako i pognute glave. – Vidi ti one crne Ciganke šta mi sve ne reče! Kuga, prava kuga! Đavo, velik je ona đavo – ta znam ja to od lanjske, preklanjske godine! Otkud joj to da napamet pane – taka misao? I baš sada kad se spremam Đulsu prositi, pa kad pristaje i njezin i moj otac?

O Ciganko i đavole! – strese kitom na fesu natrag, bolje se ispravi te pođe odrezanijim, odlučnijim koracima, kao obično, dok mu s lica iščeznuše oni znakovi nutarnje sumnje i zamišljenosti.

Otišao je ravno u magazu, gdje je sjedio njegov drug u poslu, pa se uzeše razgovarati o svojim stvarima i o svojoj trgovini. Hilmo je razgovarao mirno, trijezno, ne muteći se niti dosađujući. Iz duše, iz srca nestalo mu je svake i najmanje bojazni radi onoga što je čuo od Saje, kojoj je još zamjeravao samo što se tako hoće s njim šaliti.

Pred ahšam, još za vidjela, prođe Omer-efendija mimo magaze.

– Dok zatvorite, odmah dođi doma! – reče Hilmi otac odmičući na Carinu.

Brzo su zatvorili dućan, a Hilmo uput uz glavu cestu. Bio je samo nezadovoljan što danas nije vidio Đulse, pa mu se cijelo predveče oteglo. Nije znao šta bi, a osobito sada pošto zatvoriše dućan. Bilo mu nekako dosadno.

Kad je došao doma, Omer-efendija je bio u stražnjim kućama. Posjeli su malo, a uto i ahšam, te otklanjaju. Večeraju svi skupa, a onda Omer-efendija zapovjedi da im ispeku kahvu i pošalju na haraluk[4], jer da ima razgovora s Hilmom radi posala, pa neće da ih tko smeta.

Već se je bio nadvio mrak kad su oni sjedjeli u odaji nad haralukom. Mum[5] veselo gorio i rasvjetljivao odaju, a kroz otvorene prozore dopirao slabi šum i glasovi. Mrak se nadvio, a nad njim gore visoko raskrililo se vedro tamno nebo, na komu su sjale i treperile zvijezde, kao oči u plašljiva djevojčeta. S Neretve se dizala i navaljivala hladovina, koja je ugodno razblaživala nakon dnevne sparine, te kako bi koji val udario na prozore, onako bi se pred njim i plamen na čiraku ugnuo, pa opet povratio, kao da se nestašno igra. Omer-efendija razgalio prsa, te motao rukom po onim crnim, dugim dlakama.

– Odmah ću ti reći što sam htio s tobom razgovarati! – namjesti se Omer-efendija i malo se potkupi nad krilo. – Eto ne treba mi, biva, da mi kazuješ da si zagledao djevojku, te da hoćeš i ti da se ženiš. I moja je to želja.
– Eh! – maknu Hilmo glavom te se nasmija u dim od cigare u cigarluku.
– I ja vidim da ti je vrijeme, pa ne valja mi zavlačiti. Već čuješ li – pogleda oštro sina – ti nećeš uzeti Đulse!
– Bâbo! – izusti Hilmo, gornji mu se dio tijela nagnu unatrag, a ruke se spustiše niz koljena, i malo što mu nije ispao cigarluk. Kao da ga nešto prožeže kroz glavu, a odmah mu sunuše u pamet Sajine riječi.
– Vidim ja da se ti snebivaš i da ti nije drago što sam ti rekao. Nemoj se uznemirivati, već me slušaj što ću ti reći. Već si gotov, čitav čovjek, pa ja, tvoj otac, hoću da se s tobom razgovaram kao s čovjekom. Ti me i sada drži onakim kakova si me mogao do sada rasuditi i prosuditi. – A, hoćeš? – izdignu Omer-efendija glavom i visoko uvis otpuhnu štap dima.
– Pa hajde, ja ću te slušati – govori! – tiho izusti Hilmo, više šapćući.
– Ti si odabrao Đulsu Alaginu – pa taman. Kad je tebi lijepa, – i meni je, kad je tebi dobra i valjana – i meni. Ja proti njoj nemam ništa ama ni kolik crno pod noktom. Kakvu si ju god ti našao da ti je dobra i da je za te rasla, ne bih ti ja ni riječi prigovorio. Ja razumijem mlade godine – a, dina mi, i ja sam bio mlad, pa zastalno da sam znao šta će sevdah reći! – nasmija se Omer-efendija ispod brkova.

Hilmo ga je sve onako nepomično, ukočeno gledao, ne shvaćajući pravo što to biva danas s njime.

– Đulsa može biti najbolja na svijetu – ama je nećeš uzeti, niti će mi u kuću!
– Što ti je skrivila? – blijed kao vosak upita Hilmo.
– Velim ti, ona nije meni ništa skrivila. A šta će mi dobro dijete kao što je ona da i skrivi? Već ja ću da te upitam: poznaješ li ti njezina oca?
– Bogme znam – veoma dobro!
– Pa kakav je, šta misliš?
– Dobar i pošten čovjek.
– Jest, jest, veliš pravo. Nije nikomu ništa ukrao, nikoga ubio nikomu ništa zla nanio. Još više: – ja znam da je nekada i dobro braći činio. Eno on je i podigao Avdagu. Ama deder ti njega gledaj kakav je za se. Ako ne znaš, reći ću ti ukratko. Jučer sam bio tamo na uredu po poslu, pa mi oni činovnik reče od mnogih naših kako su isprodavali što imadu. Upitam ga zna li šta za Alagu? A on meni: da zna, pa da je osobito pazio i bilježio i napose kako Alaga svoje prodaje i napušća. To da je činio jer ga je iznenađivalo koliko Alaga ima posla u uredu radi prodaje. I znadi dobro: Alaga ti sada nema ama ništa – samo ono kuće nad glavom i dva-tri kmeta. To ti je sve!
– Pa što to pada na Đulsu, i misliš li da ja nju hoću stoga jer će mi što donijeti?
– Ni ovako ni onako neće ti ništa donijeti. A ja bih te sam kô otac ukorio kad bi ti išao tražiti djevojku po tomu koliko će ti donijeti. Ako je i crna Ciganka bez išta – samo valjana i čestita – a draga je – de, sine, ja ću ti odmah dati svoj blagoslov. Ona je crna Ciganka, jer su joj i otac i mati crni Cigani bili. Nego ovdje ti je druga stvar posrijedi. Evo uzmi Alagu, pa ga razmatraj kakav je – a kakav je on, tako su ti gotovo svi naši. Otkako dođe Austrija – on ti nema živa mira. Kopa se, ljuti, snuje, viče – kad ga tko ne čuje u četiri oka, ama da nitko dalje ne zna nije zadovoljan. Ja ga nekoliko puta upitam: A što to: Alaga? A on meni: Eto tako! Ja nemam ništa prigovoriti da jedan čovjek bude za ovo, a ne za ono. Ljudi su taki, pa im nešto drago, a nešto nije. Već za one stvari koje su veće, zamašnije, ja bih htio da imadu razloga zašto ovo čine, a ne upravo ono. I da mi je znao Alaga navesti razloge – pa mogao bi i mene navesti da budem i ja kao on. A ovako on meni samo veli: Neću, jer neću. Pa taman! Tu ima slobodnu volju, a nitko ga ne more prisiliti da zavoli ono što mrzi. I onda ti on i s drugima zajedno zabio u glavu, da će se iseliti. I hajde danas, hajde sutra – hvala Bogu, imaš oči, pa ga možeš još vidjeti u Mostaru. Za ništa nema odlučne volje, oteže od danas do sutra, pa sutra opet nešto – te eto ti ga nikada na ono što je davno i davno bio tvrdo odlučio. Zar se ne spominješ, kakono je bilo kad je bila rasprava proti onomu seljaku što ga optužiše da je ubio Kenjara? Nema nikakvih dokaza, a seljaka onda nije ni bilo gdje je bio Kenjar, pa ni šerijat ga ne bi mogao osuditi. I svi, ama svi planuše kô vatra što onoga optuženika pušćaše, pa odmah se spremiše da će tokorse sud ići optužiti pred mutesarifom[6]. Pošlo ih više od stotine ama jedva uza Suhodolinu, ono ti jedan po jedan otpao, ustavio se ovdje-ondje, a kad mutesarifu na avlinska vrata – nema ih ni kolik prsti na jednoj ruci. Vidiš, taki su ti oni. A Alaga? Kroz sve to vrijeme natezanja, iščekivanja – šta je radio? Ništa, znaš šta će reći, ništa! Da je barem odselio kad je prvi put to zamislio, još dobro. Ama on od danas na sutra, pa ne radi ništa – a živjet se mora – te prodaji komad po komad. I još kako je on živio, kako li je trošio! I tu sam ga ja opominjao – al' uzalud. On nije imao srca da se razmisli je li to za njegov oni sibijan[7] dobro, hoće li njegovoj obitelji to kasnije biti od štete. Bio je tvrdokoran, nemilosrdan, pa se za to nije pitao. A i s druge strane možeš vidjeti koliki je on zločinac. Eno kako je odgojio Mehmed Aliju, da onake liske malo gdje ima, a i Meho im se počeo skitati. Ja sam mu govorio: U pamet, čovječe, pazi šta radiš od djece, pa im ne budi neprijatelj, već neka što uče! A on? Izderao se na me, kao da sam mu neprijatelj, a kad mu rekoh da je lijepo znati i vlaško pismo, napade na me kao da sam ostavio din. – Neću ja – reče mi – svoju djecu da tjeram iz dina, već hoću da ostanu pravi turci! – E dobro, čekam ja kakve će on to turke odgojiti. I evo – sad vidim! Mehmed Alija popiti kišu, ukrasti što mu dođe do šaka – i takova ti je turčina Alaga odgojio. Ako ih oni misle takove odgajati, i ako misle da će tako koristiti dinu, otimljući se od pametnih stvari – onda bolje da nas nikako ni nema. Barem ne bismo onda sramotili sveti din. Moj Hilmo, teško dinu i zlo s ovakim ljudima! – otegnu Omer-efendija glasom kimajući glavom, pa se onda zagleda u mum.

Hilmo je mirno i pozorno slušao šta mu otac kazuje. Uzeo kutiju da smota jednu, nu kako je smotao, onako ju i nezapaljenu držao u cigarluku među prstima.

– Jest, jest – naši ti ljudi mnogo šta neće, ili bolje, ne znadu ni šta hoće, ni šta neće, pa još uz to ne rade, nisu odlučni, ustrajni. A ima ih gorih. Hadži-efendija prije sve nagovarao, biva po ćitabu, da sele. Od vlade mu dali službu i plaću, i više Hadži-efendije nema da uči iz ćitaba. Već da, pravo, hoću da o Alagi govorim. On ovdje osiromašuje a i osiromašio je – jer misli jadnik da će tim dinu koristiti; sinu ne da ništa učiti, već ga pušta da se kalaši – i time misli, da je podgojio dobra muslima; hoće da seli – makar da još sjedi – i onda misli da je dinu pomagao ako dina ovdje nestane, kad bi svi odselili kao što bi on htio. A onda? Ti si onomade prvi put navukao na se one tijesne haljine, jer ti je u njima zgodnije radi posla – i eto ti Alage i proti meni i proti tebi, da smo izdali din. Ja držim da sam te odgojio dobra muslima, pa se ne mogu u ničemu radi tebe postiditi ni pred kim. Ali njemu si ti sve jedno izdajica dina, jer si obukao one haljine dok je njemu njegov sin i svaka druga pijanica pravi turčin, baci li se također na te kamenom i na svakoga koji se obuče kao ti. I tako vidiš da je Alaga dvostruki zločinac: zločinac proti djeci i kući svojoj, dok sve upropašćuje, a ništa ne radi, pa mu može – što dragi Allah ne daj! – doći da mu umiru od gladi; zločinac je proti svetomu dinu, jer nije podgojio svoju djecu da budu na čast dinu, a još manje da budu jaki pa da ga umom i razumom diče i brane pred najnaučenijim svijetom. Pa je meni i tebi Alaga rekao da nismo turci! Čuješ li! To je rekao on, koji, kako vidiš, ni kaurin nije, kako i šta radi!
– To ja vidim sve dobro i sve je tako kako si mi rekao, ama...
– Ovako ti je, ovako! – nastavi Omer-efendija dalje, ni ne čujući da je htio Hilmo nešto reći. A znaš li ti da ima neka vrsta osoba s kojima ni jedan čovjek od poštenja neće da opći, jer su hotomično pale u najgnjusniji kal? Ja velim da pravi ljudi ne bi smjeli općiti ni sa ovakim hotomičnim zločincima, koji i znajuć i gledajuć upropašćuju one za koje bi se imali najviše brinuti, i koji na ovaki način kao Alaga rade proti vjeri svojoj. Ja ne bih htio da dođem s njima ma u nikakvu svezu – već kad hoće sami da padaju u ponor pri zdravoj pameti, pušći ih, neka padaju, jer znadi, da ni nisu vrijedni da živu, niti da se muslimi zovu...
– Ali tu nije Đulsa kriva! – nadometnu Hihno, izdignuv glavu, jer je bio sjedio pokunjeno, slušajući svaku i razmišljajući što mu je otac govorio.
– Ona nije – ali jest Alaga. Čovjek mora čovjeka voljeti – ama nitko nikomu nije veći prijatelj nego on sam sebi. Da je Alaga sam svoj prijatelj, ne bi radio kô što radi i dane gubio, niti bi upropašćivao baš one koje mora voljeti najviše. On vidi da propada sve više i više – ta eto je već gotovo i sasma propao, ali neće da se dozove pameti. Ovdje mi jedna pade na um. Ja mislim da mnogi postaju zločinci jer se uzdaju u milosrđe ostalih ljudi. Ima ti bećara koji će potrošiti sve, uraditi, što god hoćeš, a kad ih pitaš: što to? – reći će ti: šta mi je stalo, ionako nema tko će za mnom plakati. Oni koji ima na vratu kuću i djecu, odmah je ozbiljniji, radišniji, ne vrtoglava kao bećar, jer veli da se mora za svoje brinuti. Nu mnogi otac i domaćin se zaleti pa se upropasti upravo hotomično. Ne znam da li pri tomu što misli, ali svakako mi se čini da mu i nesvjesno i nehote dolazi na pamet nešto što mu olakšava tu njegovu lakoumnost, taj njegov zločin; on misli: Šta mi je stalo, kad padnem ja, a moji osirote, onda će ih drugi ljudi pomoći, jer su to i drugim činili. Evo ti moja glava ako mnogi to i ne pomisli upravo onda kad hoće da skoči u provaliju. Ako Alaga to sada ne misli – morat će, bogami, misliti onda kad padne sveosve, pa će onda zinuti i čekati tko će mu pružiti komad hljeba. A nema zakona koji bi takove zločince kaznio – pa kad ih ne kazni zakon, onda neka ih ljudi kazne. Oni moraju biti primjer lakoumnicima da se ne moraju preuzetno uzdati u milosrđe ljudi, a oni koji očito hotomično upadoše u nevolju svojom krivnjom, neka trpe – jer im je uvijek bivala dosuđivana odviše mala kazna u savjesti. Oni ponajviše žale svoje prošle dane radi sebe, te ih boli što ne mogu raditi kô i prije, a teret im je kad se sad moraju brinuti otkud da nabave koru kruha i svojoj djeci kad ne mogu ni sebi. Ne pomaži nikada zlo – a možda će se Alaga kad mu oteža, moći dozvati pameti, pa onda neka usreći svoju djecu kad neće sada. Ili misliš, da on već sada ne govori kako tebi – kaurinu – ne bi dao kćeri?
– Sve je dobro i lijepo, što si mi rekao. Ali ako je on upao u zlo, zašto je osuđena da ga i Đulsa trpi kad nije kriva?
– Tko s đavolom tikve sadi, o glavu će mu se razbijati. Razmisli što sam ti sada rekao, pa ćemo se onda opet razgovarati. A ti mi nađi djevojku da nema nigdje ništa, pravu sirotu, pa ju usreći. To će ti biti dobro djelo, bolje nego da ideš usrećivati bogatu sirotu... De, de, a ima vremena, pa ću ti i još kazati... Već ja idem da spavam, umoran sam, jer sam se danas dosta ishodao...

Kasno je bilo kad je Omer-efendija otišao da spava, dok je Hilmo ostao u haraluku, gdje noćava ovo ljeto. Negdje tamo za kućom pomolio se mjesec, a vedrim nebom igrali milijuni sitnih zvijezda. Zavladala mrtva tišina, tek katkad odjekne po njoj štogod, dok dolje Neretva šumi ispod pećina, pjevajući noćnu, tajnovitu pjesmi, koju od vijekova pjeva. Sjene kuća od mjeseca oštro odrezane padale po ulicama, dizale se uz duvarove, a daleko tamo na drugoj strani zacrnilo se kao crna avet, gdjeno se po baščama dižu voćke i drugo stabalje. Bajna i tiha noć, a Hilmo, sam u odaji, naslonio se na pendžer, iznio glavu da mu čelo hladi laki vjetar i noćna svježina, očima zaokružio naokolo, pa ih zabo među zvijezde, a misao ostavio dolje, te se bavio Đulsom i onim što mu je otac rekao. Kako bi mu bila divna i čarobna ova noć da mu današnji dan nije bio pomućen!

– A zašto ne Đulsu? Što on ima proti njoj? Da on nije mislio reći mi kako ne bi baš najvolio kad bih ju uzeo? Ili da tu nije drugo što posrijedi, još nešto više negoli mu je otac rekao? Može biti – može... Pa šta mu je ono danas Saja rekla?

Držao je da je nespretna šala kad mu je pripovjedila da Đulsa neće nikada biti njegova – A nuto: nešto mu je slično i otac sa svoje strane kazivao.

– Tu mora da je nešto posrijedi... Ali što bilo da bilo, zar bih ja smio i mogao ostaviti Đulsu, nju, koju tako volim, a ona mene? Tko bi smio nas dvoje rastaviti?

I Đulsa, i Saja, i Alaga, i očine riječi – sve mu se to vrzlo po glavi. Zadugo nije sišao s pendžera da ide spavati.

Rječnik[uredi]

  1. fermen (tur.) – dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka, od čohe, kadife ili šajaka, izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopčava se; ženski fermen obično je od kadife i više ukrašen vezom i gajtanima
  2. trabozani – debeli parmačići (kočići) kojima se ograđuju stepenice, sofe ili što drugo; balustrada
  3. đugum (tur.) – bakreni sud za vodu sa širokim grlićem (nema nosca koji ima ibrik)
  4. araluk, haraluk (tur.) – međuprostor; sporedna prolazna prostorija u starim bosanskim kućama, prigrađena prostorija uz kuću od dasaka ili drugog slabog materijala; mali hodnik
  5. mum (perz.) – svijeća
  6. mutesarif (ar.) – okružni načelnik, oblasni načelnik; sinonim za valiju
  7. sibjan (sibijan) (ar.) – djeca, nedorasla kućna čeljad