Bez nade/XIV

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Bez nade – glava XIV


Sutradan je Hilmo otišao rano u dućan, kao obično. Ali je bio neispavan, tek pred zoru stisnuo je malo očima. Sve je vrijeme razmišljao o Đulsi, pa o onom što mu je rekla Saja i što mu je otac govorio.

– Šta se je to uvalilo među nas, pa hoće da nas rastavi? Alaga da mi ne da kćeri? A zašto, ima li razloga za to da mi je ne da? A moj otac – i on me svjetuje da je ne uzmem. Zato, veli, jer je Alaga zločinac proti svojoj kući i prama dinu. Ako je to tako – nu je li zato išta kriva i Đulsa? Poznajem dobro svoga oca: dobar je čovjek, milosrdan, kô kruh što se jede. Od sirotinje nije nikada odvratio glave – al znadem da ne more vidjeti tko se sam zapušća, iskvaruje i udara po zlu. Ako Alaga i sin mu padaju sve dublje, svaki na svoj način – ipak je u toj svoj nevolji Đulsa čista i nevina. Moj je otac ne bi meni samo radi toga branio – da nije što drugo posrijedi. Mora da nešto ima – i hoću da se raspitam!

Cijeli dan je Hilmo bio obeznanjen; što je radio, radio je onako kao navijeno vitlo, zato jer mora, a o poslu niti je što mislio, niti mogao misliti. Glavna mu je bila da raspita što i razazna o Đulsi, o Alagi. Pade mu na um da Saju pritisne pa da mu ona kaže sve što znade. Poslao je po nju momka da mu dođe pa da će dobiti lijep dar. I zbilja, po podne, kad je bio sam, a najžešća vrućina, eto ti Saje na vrata.

– Šta znaš, kazuj – o učinit ću ti dar odmah što se ni ne nadaš! iščeka ju Hilmo, a da joj nije dao ni odahnuti.

Saja mu poče kazivati šta je Alaga doma govorio. Kad ga je prvi put vidio u tijesnim haljinama da je bio upravo pobjesnio, govoreći da se je Hilmo pokaurio, pa je ženi zaprijetio da će ju pušćati dopusti li da Đulsa više ikada progovori s Hilmom koju riječ, a još gore bude li i mislila na udaju za nj. On da nije gojio svoje kćeri za udaju. I još mu je pripovijedala da Alaga svaki put saspe na nj na Hilmu – svakih i najžešćih prijekora, da neprijatelj o neprijatelju ne bi mogao gore govoriti.

– Dok ja bježim od kaura – on se kauri! – govorio je Alaga. Dok sam živ, kćeri mu ne dam. Nek ostane usiđelica, nek skoči u Neretvu ali njegova nikada!

I to je Hilmi bilo malo. Gledao je i po čaršiji da sazna što govori Alaga o njemu. Nikada nije mario da sazna što tko govori i naklapa, al' sada – sada bi i u pakao na putovanje da čuje šta se tamo govori o ovoj stvari.

U čaršiji opet gore sve nego mu je Saja kazivala. Mnogi su ga uzeli na sito i rešeto, a najviše Alaga. Još je veći bio bijes proti njemu i ocu mu negoli proti Austriji, negoli proti ma i jednomu Švabi. A zašto, što im je učinio?

...Jer je obukao tijesne haljine!

Hrđe od ljudi! – istisnu Hilmo bijesno kroz zube, a oči mu se zasjajiše, kao uvrijeđenu, ranjenu čovjeku, koji će sad na da naskoči na neprijatelja, da se osveti. Ja im nisam više turčin – a oni jesu, i njihova djeca jesu, samo drže li se kao i oni, nose li se kao i oni, – a ostalo mogu raditi sve što je na sramotu ljudstvu i dinu. – Taman! Čovjek nikada ne more iz čovječje kože iskočiti, već uvijek ostane čovjek... I ja ću da ostanem čovjek sa onim manama koje su nam duboko u naravi zasađene... Moj otac ima pravo – a ja ću ga poslušati. S ludima i s propalima neću tikve saditi – eto ih tamo... Odričem se i Đulse, mada ju ljubim, mada znam da bih i ja s njom i ona sa mnom sretna i zadovoljna bila. Kad joj je otac pravi turčin, i kad se tako pametno brine za din i za djecu svoju – eto ga, pa neka im bude kao što on i želi! Kad misli tako sačuvati din...

I potrese na sebi francuskim koparanom[1], uhvativ ga rukama sprijeda po prsima, a namrštiv čelo. Onda poče namještavati fes na glavi, izađe na vrata i stade gledati na cestu, osvrćući se ovamo, onamo, sve smrknut, a da nije u ništa izvjesno i stalno gledao. Svijet se motao, prolazio, kola, konji – sve je to prolazilo ispred njegovih očiju, a da se je mogao zakleti da ništa ne vidi, makar da sve gleda. Jednom se rukom podbočio tako da se je laktom oslonio o direk vrata, drugu zabo u džep, a nogu preko noge premetnuo, te mu je povrh bilo koljeno, koje mu je bilo nečim bijelim zaprašeno. Dođe nekoliko mušterija u dućan, a on pred njima uniđe unutra. Nije uvijek mogao da pogodi šta tko traži, mjesto jedne davao im drugu stvar, i pri plaćanju nije ni brojio koliko prima. Da su mu mušterije platile ispod cijene – on ne bi ništa znao, niti se mogao osvijestiti.

– Ah ne – ipak moram otići Đulsi da ju vidim i da se s njom razgovorim da li znade ona o svem tomu što biva i kako se drži? Ja da nju ostavim? Zašto? Zar da se osvetim Alagi?... Ne, ne – ja ću barem gledati da ona pobjegne, pa će onda sve biti dobro!

Do dva-tri dana navuklo se oblaka nebom, pa se činilo da će nakon tolike suše pasti kiša. I omara pritisnula, a muhe kolju i štipaju da nije moguće podnijeti. Odmah iza podne, kako je ručao, Hilmo se diže, uze štit, pa prema staroj ćupriji. Bio je u tijesnim haljinama. Štitom se štapao, a prije nego će ga osloniti i uprti njime u zemlju, zamahnuo bi daleko naprijed. Upravo je letio, te su mnogi po dućanima koji su ga vidjeli, odmah rekli da se stidi šta je od sebe učinio, pa izmiče što brže, samo da ga ne gledaju. U tren oka bio je preko ćuprije, pa zakrenu nalijevo, te preko spila niz Donju mahalu. Naumio je i nakanio najprije da se još raspita kod Saje, pa da ona ode reći Đulsi da mu iziđe na vrata ili da se nadviri u Sajinu avliju, gdje će ju on čekati. Bio se zadubio u misli, a čelo mu se smrklo, kao što se je i nebo smrkavalo oblacima.

Bijaše već gotovo sasma blizu Alagine ulice, kad iz nje iziđe nitko drugi nego Alaga. Hilmo ga opazi, malo problijedi, al' je pošao upravo odlučnije naprijed, odlučan na sve što će biti. Alaga se digao jako s ručka da ode u čaršiju, pa pognuto teglio iz čibuka[2] i gledao preda se. Kad su već sasma blizu jedan drugomu došli, Alaga se lecnu, a Hilmo problijedi. Hilmo pozdravi Alagu – al' mu on ne odzdravi, već stade kao ukopan i pogleda za njim oštro, kô da na nj siplje strijele. Odjedanput – kao da mu je nešto u glavu sunulo – okrenu se natrag, pohiti, prestiže Hilmu i pred njim izmaknu u ulicu. Hilmi puče pred očima, te se i dosjeti jadu šta bi to imalo značiti. Al' zato svejedno zakrenu Saji, koju nađe na malom hajatu, gdje se je izvalila na stari ćilim. Ciganka naslonila glavu na dlan i priklapala očima. S glave joj se razasule po tamnom licu crne, sjajne kose; kako se haljine pritegle zemlji, onako joj se vidno izrazivali valoviti oblaci tijela, prama prsima spušćani, da se onda naglo dignu prama bedrima, gdje je po onoj jednoj oblini spušćala i protegla drugu ruku.

Kad Hilmo ispade preda nju na hajat[3], ona ga pogleda kano nehajno i snenim očima. Onda se protegnu, zijevnu, diže glavu polako s jastuka i sjedeći prebaci kose straga, dok joj se nekako presumićena košulja na prsima jače razgali, da se je otkrila ona uvala sve do pasa, jer joj je ječerma bila raskopčana, te joj se prsa slegla napeto po stranama, gdje su nabrekla i kroz košulju probijala sa dvije bobe.

– Taman sam htjela zaspati! – zijevnu Saja, omahnuvši očima po krilu i pogleda Hilmu.
– Kaži mi šta je s Đulsom?
– A, ti si radi toga došao? Nema ništa – ja znam da neće biti tvoja. Otac joj se zakleo da je tebi – kaurinu – neće dati.

Hilmo problijedi, pa mu se u obraze slegnu modro rumenilo, te škrinu zubima.

– Neće, ne, ne deri opanaka! – potvrdi Saja! A i što je stalo djevojci – ona ima, šućur Allahu, svoga mušteriju.
– Tko je? Kazuj!
– De ne hiti, bolan! – omjeri ga Saja. Ona će biti Salkina – a to je na koncu konca svejedno, samo da se uda...

Momak se strese, koraknu natrag, a štit tako uhvati i stisnu objema rukama da ga umalo nije prelomio.

– Salko?
– Jest, on nju odavna gleda, a i ona...

Upro očima u Saju, kao da ju je htio probosti, a sve jednako stajao nepomično, ukočeno, kakono je i ostao kad je koraknuo na se.

– Hahaha! – nasmija se. – Pa i ona! Salko! – smijao se on bolno, ujedljivo. Neće kaurina, već za pravoga turčina Salku! – sipao je naglo, bijesno – pa odjuri na vrata, a da se ni ne okrenu.
– Sretan put! – poprati ga Saja, pa se opet izvali na jastuk. Šta ću ti ja! Dina mi, ne mogu ti pomoći. Neka Salke – on meni dolazi i ne zaboravlja me – a kad si ti meni kroz ovo godinu, godinu i po dana što donio? – cijedila je Saja kroz zube zatvarajući oči i mašući rukom oko glave da se obrani od muha. Nu kad vidje da je sve uzalud, prekri se jemenijom[4] i zaspa.

Probudio ju je pljusak kiše, koja je sipala kô iz česme. Po avliji zaostala voda, a kako koja kap padne, onako se podigne mjehur, pa se razlije – i tako je to neprestano padalo, kapalo, štrcalo. Od daleka se čula i grmljavina. Saja se diže, protare oči i razgleda oko sebe.

– Aman kiše, kako je udarila! – začudi se, ne dižući očiju s avlije. Šabane, odoh ja malo u hanume! – viknu ona na tavan.
– Pa hajde, što meni kazuješ! – odazva se odozgor opor glas.

Saja ustade, nataknu nanule, pregrnu se boščom, pa pobježe kao da ju vjetar nosi.

– Uh, kiše, hanuma! – uskliknu kad se je stresala na hajatu.

Hanuma je sjedila u pokrajnjoj sobi na hajatu. Premotavala nekakav bez što ga je jutros kupila.

– A šta ti je, hanuma, što si nekako ljuta? – upita Saja.
– Prođi me se, ne znam ni gdje mi je glava ni kako se zovem.
– Da nisi što bolestna?
– Kamo sreće da je samo to. Već po podne šta mi je bilo s Alagom? Nije ni kolik na ulicu izišao, eto ti ga odmah natrag, pa udari i po meni i po onom jadnom djetetu, da Hilmo dolazi Đulsi na vrata. Do đavola sve – svega mi je dosta! I one njegove vike mi je suviše, sve mi je krivo!
– A šta ćeš mu – on je domaćin. Pa bit će da ima i pravo što ne da Hilmi ovamo. Ne brini se ti – nać će Đulsa svoju sreću. A što ne bi za Salku?
– Nek je daje komu hoće – neću više u ništa da se prtim. I ovoga mi je dosta – već mi je jedino žao i srce me boli radi onoga djeteta što se iskopišti od plača.
– A gdje ti je, gdje je Đulsa?
– Ne znam, pobjegla pred ocem nekuda gore na tavan. Cijelo je vrijeme preplakala...

U odaji nad baščom sjedila je Đulsa prama prozoru, zaplakana i poništena, s rukama u krilu, a oborenih očiju. Prozor je bio otvoren a kroza nj navirao hlad od kiše, te razblaživao onu vrućinu što se je bila slegla u odaju. Iz početka je sjedila u prozoru zamišljena u tužne misli, a da nisu kapi od velikoga pljuska i na nju počele padati, ne bi joj ni palo na um da se digne. Odmah opazila nije bila da je kiša udarila te kako kopa zemlju po suhoj bašči. Zanosila kiša kapi i na nju, te joj padala po ruci i ramenu a gdje je koja kap pala na bijelu košulju, odmah se rasplinula po bijelom tijelu i priljubila košulju, da je kroza nju jasno probijala puna ruka. A kako su kapi udarale i o demire, onako su odštrcavale i na grudi, slijevale se u nje, željne rek bi da se razgriju u onoj toplini plemenitog djevojačkoga tijela – i tek ju to strese, podraži, pa se ukloni dolje na minder. Oči joj ljuto zaplakane, a grudi se naglo dizale i spuštale od dugih i dubokih uzdaha. Ima već nekoliko dana da je saznala za očinu zabranu – a sam joj ju je kazao. Kao da se oko nje svijet okrenuo kad je čula, da ne smije ni misliti na Hilmu. Zgražala se je s pomisli da je Hilmo postao kaurin – tako joj je Alaga rekao – prepala se od toga, al' neka sila nepoznata, skrovita, nutranja, koju čovjek osjeća a razumjeti ju ne može – ta ju je sila njemu privlačila, i ona je išla k njemu da ga vrati iz kaura, da ga opet za se dobije. Je li moguće da bi nju Hilmo tako ostavio – nakon svega onoga što joj je govorio i zaklinjao se mladim godinama svojim? A zar bi Hilmo imao snage pa da postane ono s čega ga je njezin otac prekoravao, osuđivao? Zar bi ona mogla i pomisliti, zar bi mogla ostati pri pameti kad bi sama pred sobom sebi ustvrdila i priznala da Hilmo neće biti njezin?

Na nju, koja još nije iskusila nikada nikakve gorčine života, ujedanput se na nju eto sasu rukovet gromova i razori joj onaj sretni, sveti mir slatke ljubavi što ga nevina djevojka diže u svojoj duši, u svom srcu, držeći da je to najjača tvrđava, nepredobitna, na koju nitko nema snage navaliti. A sad evo: kad se je i najmanje mogla nadati kakvomu porazu, kad se je već primicalo i skorilo vrijeme da u naručje padne svome dragomu u njegovim bijelim dvorovima, kad joj je u grudima buktila vatra za nečim uzvišeno slatkim, a po glavi se vrzle misli bajne i zamamne – sad ujedanput razori se to sve, a iz usta njena otca zaori grozno, kobno:

– Ne govori ni ne misli nikada o njemu, nećeš za nj, on nije turčin!

On nije turčin! Kako strašno zvuče i zvone te riječi, kako kobno uza njih odjekuje da neće biti njegova! Ako ju je otac htio uništiti, satrti, zašto nije našao način da odmah prestane bitisati, već ju onako ranio i poništio da bolna što jače živa trpi od tih groznih boli? Taj njezin otac ima li on smilovanja prama svomu djetetu, prama svojoj kćeri, koja ga je ljubila i ljubi djetinski, odano, pouzdano? Pa kako joj je mogao tako silno ubiti dušu i srce i reći joj: – Kćeri, ti nećeš više živjeti? Da joj je barem oduzeo život – da joj ga mati ni dala nije!

Ona bez Hilme...

A kako, i zašto? Zar je Hilmo mogao postati takov grešnik, on, koga je ona ljubila, i koju je on ljubio?

Njezina bol, njezina tuga i odviše je bila velika a da bi mogla i imala kada da ide ispitivati kakav je i koliki taj Hilmin grijeh radi kojega ih eto rastavljaju.

Pred materom je plakala – a mati joj nije znala ništa reći – jer je i sama jadna bila. Tražila je utjehe, mira – al' nigdje ga naći; svagdje je nalazila gdje ju gleda onaj mrki, ozbiljni i ukorni očev pogled. Pa još danas – danas po podne, kad se je povratio, kako ju je izružio i nju i mater! Nije znala što je bijes – nu tada je odmah pogodila da joj je otac bijesan kao što nikada nije bio. A uz te muke još ono vječno napadanje Sajino – kako ju je to peklo!

– Zna ti babo šta radi. Šta će ti Hilmo? Ta ni Salki mahane nema, i da znaš, seko, kako za te propituje – svaki je dan u mene!

Kad joj to rekne, voljela bi ju smrviti kad bi joj bilo na izbor negoli bogzna što. Da, najvoljela bi ju smrviti – tako su joj te grozne boli u glavu dovodile i groznih misli, koje joj nikada prije nisu mogle na um pasti.

– Mati – ja ću pobjeći!
– Šuti, kćeri moja, kako to možeš i misliti? Šta ti znaš šta će biti? Bit će onako kako Allah hoće.

U kući je nestalo onoga mira, onoga zadovoljstva koje je prije bilo. Hanuma sama bila je kao smetena, Mehmed Alije i Mehe po danu nema doma – te je tako po čitav dan bivala sama s Đulsom. A kako ju je promijenilo ovo zadnje vrijeme, kako li je silno opala!

Jedno po podne Saja stala na hajatu pred Đulsom, kad se je hanuma u sobi naslonila da malo otpočine, jer je i sama bila umorna, razdražena i potresena kćerinom tugom.

– Znaš li, boja, da mi Salko svaki dan dodijava? – ispitivajući pripovjedi ona Đulsi.

Đulsa ju ni ne pogleda, niti joj što reče, već kô ni ne čuvši ništa, nastavi i dalje vesti.

– Dina mi jest! A ja ti znam i o Hilmi jednu!
– Šta, kazuj! – osu se djevojci preko usana smiješak, kao smiješak veselja i nade.
– Bogme da te se je on okanio...
– Crna kugo! – oturnu Đulsa đerđef[5] od sebe, pogleda ju ukočeno – pa udari u plač da je sve jecala.
– Šta je opet to? – skoči hanuma iz sobe i stade na vrata, pa pogleda Đulsu i omjeri Saju.
– Čuješ li, Sajo! Nikad da joj više nisi ništa spomenula ni o Salki ni o komu! – oštro ju prekori hanuma. Nije tvoje da se ti za moje dijete brineš i da ju rastužuješ... još samo jednom da te čujem...

Hanuma je ljuto i mrko prijetila Saji, i pogladila kćer po glavi i obrazima.

– Ne plači, kćeri – bit će, kako Bog dade!

Saja malo poposta, pa ode. Više nije imala odvažnosti da ma išta Đulsi rekne. Al' kako je uvijek lukava bila, sama je izdaleka vazda svraćala razgovor na ono što bi ona htjela, ne spominjući ipak ničije ime.

A Alaga, kad bi došao doma bio bi vas smrknut videći kako se hanuma drži, pa i Đulsa, ako bi ju kada vidio. Njega je to veoma ljutilo, videći da njegova strogost još nije mogla sveosve tako djelovati na Đulsu, da joj iz glave izbije onoga – kaurina Hilmu. Radi toga bi se katkad upravo uzbjesnio, pa osim što ga je to peklo da jednom riječi i oštrim pogledom ne more kćer dozvati pameti, mučilo ga je i ono što je na dvoru, izvan kuće bivalo. Pod jesen Švaba uzeo vojnike, te ne samo to, već još podigao vojsku i na one koji su se odmetnuli u gore. Već mu je dozlogrdilo to stanje i sve mu nesnosnije bivalo, a i sam sebe počeo prikoravati što se nije davno iselio, već uludo čekao i trošio vrijeme. Čuo bi da su sad ili jednoga ili više ustaša ubili ili uhvatili. Nu sva mu je utjeha bila u tome što se je znalo da se ustaše tako lasno ne predaju nu, pa bogzna ne more li otuda nešto biti? Kako bi bilo još i to pričekati?

Uza sve te brige – nadošla mu i nova. Već mu palo na um da promišljava i razračunava o svomu stanju. A to mu se upravo nadalo kad mu je od ljetine ispalo tek nekoliko tovara žita, te nešto masla i pastrme. A pred dvije-tri godine još! Silno ga se dojmila ta razlika, taj nazadak, koji se više nije mogao sakriti. Nu njemu nije još bilo ni na kraj pameti da bi radi takovoga stanja počeo očajavati. Nešto mu se sve činilo da će biti bolje, ljepše, a za ovo sadanje stanje sreća mu je bila to i tim se je tješio što nije radi nečega mogao na se krivnju svaliti. Što je god radio, bilo je jer je mrzio one koji su došli – kako je mislio – da iskorijene din, pa ako sad manje ima, tomu su krivi i Švabe i svak drugi – samo ne on. Ta zar mu nisu krivi i oni koji se – makar da su turci – ne slažu s njime, zar mu nije kriv i Omer-efendija i svi taki redom? Ta da su svi ti kao on – Švabe više ne bi bilo gdje je, ili ako ne to, a to barem u zemlji ne bi ostao ni jedan turčin.

– Ah – kud ćeš, šta ćeš s njima? Eno meki se predali u kaure kao Omer-efendija i sin mu, pa sramote din. Drugima sada povukli sinove pod pušku – a oni ništa već skrstili ruke i gledaju. Zar to nije upravo najgore, i zar to ne znači propast dinu, jer se od njega odmeću? A oni opet, koji pobjegoše – sad se moraju prebijati po kamenu, bez pokrivke i bez kore hljeba, a Švabo ih natjerava i zatjerava, pa kolje kao janjce. I sve kad bih ovdje imao Gavranovo blago – ne bih se smirio, niti bih se smio smiriti. Bolje među braćom turskom u Turćiji i kruh prositi nego ovdje na dukatima sjediti! Pa zar će nas oni pušćati da umremo od gladi? Eeh – kako će nas bratski i raširenih ruku primiti!

A još kad bi promislio i pogledao kako se je u Mostaru kroz ove tri-četiri godine promijenilo! Koliko tu novih, nikada neviđenih ljudi druge vjere i jezika, pa šta tu rade, kako li živu! Zakopitili se, pa se ne dižu, niti misle dizati. Sjeli kao na gotovo, pogospodili se – a ima ih koji su se osilili da se domaći s njima ni mjeriti ne mogu. Gdje kakov posao, gdje kakovo što – eto ti njih, i oni ti rade i zarađuju i nose. Domaći čovjek ne može ih ni stignut.

– Evo – i ja bih uzeo što raditi – ali šta ću? Od Švabe se ne more, on odnese sve! I sve Švabo, nitko drugi... bolno bi i jadno Alaga kimnuo glavom, uvjeren da Švaba donosi i čini svako zlo. – Gdje, u kojem poslu moreš vidjeti našega čovjeka? Švabo mu se ne da ni mjeriti sa sobom!

Njegovo razrovano kućno stanje ipak ga nije tako poništavalo a da ne bi mogao i imao kada isto onako misliti, mrziti i osjećati kao i onda kad je još sjajno stajao. I sada su njegove glavne misli bile one koje i prije, jednako se držao kao i prije, njegov način života, njegovo sve bilo je kao i prije. Jedno je najbolnije osjećao: što je bilo malko više sada onih o kojima nije mogao bolje suditi negoli o Omer-efendiji i Hilmi. Al' u tom zlu i nevolji tješio bi se razgovorom u uskom krugu svojih prijatelja, s kojima se je redovito sastajao i družio na sijelima i u čaršiji. A srce mu se osobito napinjalo nadom kad bi i o mlađima čuo da se drže kao pravi turci, te da su pripravni na sve za sveti din. Razblaživao bi se kad bi koga toga imao prilike slušati – a mnogi bi se dotisnuo do njega s poštovanjem, jer je Alaga među svojima uvijek bio i pribran i mudar, kao i do sada. A i vanjštinom svojom bio je čovjek pred kojim se moraš gledati. Njegovom omršavom, koštunjavom više licu zgodno odgovarala ona prosijeda a ne odviše duga brada, što mu se je spuštala niz prsa, a vazda mu upravo kô nove haljine od modre čohe. Tako čovjek i mora biti od ugleda – a i bio je jer svuda kud bi prošao, svatko ga je lijepo pozdravljao, sebi zvao i srdačno dočekivao. Što je najviše pak – glas mu je dizalo to što je on koreniti, pravi turčin, kako su mu govorili.

Nu od sve mlađarije najviše mu se gotovo sviđao Salko, i to još više od onda kadno je počeo u njega doma zalaziti na sijela radi dogovora što će raditi pred novačenje. On je onda u Salki uvidio baš čestita mladića i muslimana, koji od ništa ne popušta, već se drži čvrsto i tvrdo. Napose u zadnje vrijeme po više puta Salko s njim razgovarao i kako bi se tada radovao, slušajući da i on – Salko – osuđuje upravo one i sve one strane i domaće ljude – kako i sam Alaga. I Alaga se s njim sprijateljio onako lijepo i pravo kako je prijateljevao i sa Salkinim ocem, otkako ga poznaje. I Salkin je otac bio onako stasitije naravi, a peča[6] od čovjeka, da imaš šta vidjeti. Koliko je Salko gledao da bude uz Alagu, toliko je s njim i Salkin otac razgovarao, a jednom mu čak spomenuo da bi po djeci svojoj mogli biti i bolji prijatelji. To mu je naspomenuo isti Salko da rekne Alagi, a i sam je htio i gledao, da oženi sina, jer ga ovako iskopa – kako je to sam kazivao.

Taj glas je Alagi bio drag i ugodan, a tim draži što bi tako kćer mogao dati dobrom i pravom turčinu. A poznavajući Salku dobro po onomu kako mu se je kazivao, tvrdo je bio uvjeren da će se on i iseliti, i tako bi mu bila ispunjena želja da sva njegova djeca odu odavle, kud i on, da nijedno ne ostane ovdje. Pače – Alaga je jednom razmišljao o tomu kako će se on pod jesen stalno iseliti, a onda za njim da dođe i Salko, kad vidi gdje će biti najbolje da sjednu.

Alaga je bio pristao sasma da Đulsu dade Salki kad ga je i opet Salkin otac upitao. Očevi su već ugovorili i vrijeme kad će se prositi i sve, da se nitko drugi za ništa nije imao brinuti. Alaga je to kazao i ženi, da znade i da se nada. Hanuma je i sama pak pogađala, da će do toga doći, jer je vidjela da se Salko vrza oko kuće. Đulsa nije htjela ništa da čuje o tomu – ali bi ju tad otac izružio, pa opet pogladio, da se ne otimlje već neka primi kad ju čestit momak prosi.

– Pa što ćeš, Đulso! – i Saja joj onda počela govoriti. Da ti znaš kako je ono valjan i kršan momak – da ga se dva oka nagledati ne mogu!
– Ne govori mi o njemu!
– Ja o komu? Zar o Hilmi, koji te je ostavio i evo ima i pola godine i više da neće ništa za te da znade?

Đulsa bi se onda ujela za donju usnicu, pribrala obrvu i očima onako smrknuto zaiskrila. I lijepo joj je to stalo, ama baš lijepo. Upravo je pristajalo njezinom bljedilu na licu, koje je malo spalo, te kao bijeli snijeg bez krvi odgovaralo prama crnim očima. Bjelilo lišća prekidali su samo modri koluti ispod očiju.

Čudno joj se promijenila narav. Od njena nestašna veselja ni spomena – te je sada čitava djevojka, al' najviše šutljiva i zamišljena. Nekad bi joj palo na um i da se nasmije i da zapjeva – a to je bilo kano da je htjela upravo od velike potrebe da rastjera crne i žalosne misli. Mati ju je bojažljivo, sumnjivo katkad kriomice pogledala i onda se okrenula pa uzdahnula. Boljelo ju sve što se je dogodilo s njezinom kćeri, a boljelo ju i to, videći kako se je spalo na tanke, veoma tanke grane u kući. Mnogo je puta ona kušala reći Alagi šta radi, ako Boga znade – nu on bi joj odmah začepio usta da to nisu njezine brige, te da je sve dobro onako kako on zbilja i radi. I hanuma se onda pustila upravo kao utopljenik niz vodu i tako ohladnila da je moglo doći sve što hoće a ona bi to može biti najhladnije očekivala. Više ju je na to nagnala bol radi kćeri nego sve drugo. Ona je vidjela i osjećala jade Đulsine, a da je brojila, bog zna koliko bi nabrojila njezinih suza za Hilmom! I hanuma se nekako zanijela, te se više bavila sobom i svojom tugom negoli čim drugim. Ni Mehu ne oprema više kako ga je prije opremala i kitila. Malo poodrastao, doduše – al' mu još treba slatke njege materine. Nu ona se nije mogla ni na to prisiliti, te je Meho hodao i s djecom skakao i sve kao da nema matere, koja bi ga opremila; tako je među tuđom djecom izgledao. Tješilo ju je samo to kod Mehe da je dijete dobre i blage ćudi, a mirno i poslušno. Nikad mu nije morala dvaput reći da ne zakasni na ručak i u ićindiju doma.

– Što ću, mati? – pitala je Đulsa hanumu kad se je primakao dan da će ju Salko prositi. A istisnula usta i namjestila oči da joj suze ne kanu.
– Kćerce moja – reci – reci da hoćeš! Kud ćeš se otimati? Znaš kakav ti je otac, a bogme – ja ne znam koga bi čekala!
– Mati moja, i ti mi to veliš! – prosuše se Đulsi suze i zaplaka ljuto, bolno kao dijete.

I materi poteče iz očiju.

Kad je nadošao dan da će doći prosci, Đulsa je bila tako mirna, tako bešćutna kao što je kamen bešćutan. Uzela je Salkine darove nehajno, mutno, kao jednu stvar koja joj ne treba i nema nikakve za nju vrijednosti, pa da ju negdje ostavi odakle je neće morati nigdar dizati. I dvorila je kahvom, i ljubila je u ruke – a da ju je tko tada upitao što to radi, odgovorila bi da ne radi ništa, kao i da ne osjeća upravo ništa, da bi ju za to tko pitao.

– Eto – učinila sam što su mi rekli da moram učiniti! – uzdahnu idući na tavan kad su hanume otišle, a to reče kao čovjek koji je sa sebe skinuo vreću brašna, jedva čekajući da otpočine.

I ona je otišla u odaju, sjedila i otpočivala: ukočena oka i ispražnjena, smrvljena srca.

Rječnik[uredi]

  1. koparan, koporan (ita.) – gornji kaput od domaćeg sukna; vojnička bluza
  2. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje
  3. hajat (ar.) – hodnik u prizemlju u starinski građenim kućama, predsoblje, trijem
  4. jemenija (emenija) – rubac (mahrama) od tankog platna, išaran granama, kojim se povezuje glava
  5. đerđef, đerđev (tur.) – okvir četverougaonog oblika na kojem je razapeto platno po kojem se veze
  6. peča (perz.) – čovječuljak, čovjek malena rasta