Bez nade/XV

Bez nade – glava XV

Ramazan godine 1883. pao upravo u najvruće doba ljeta. Bio mjesec srpanj, a vruće da ti moždani uzavriju. Iz zemlje, iz kamena, iz sivih kamenih kuća Mostara biju plamenovi, popada znoj kô da se čovjek kupa – a više je i od mjesec dana što se nije na nebo izvio i najmanji oblačak.

Žrtva je, al' je i za dušu tada postiti ramazan. Hoće se snage, volje, al' najviše tvrde vjere pa da ispostiš onako kako je propisano. Pusta žega, dug dan, jezik ti se spliće, a navrh jezika duša – ama svejedno, ni kapi ne mećeš u usta. Nekad škrgne u utrobi, nosnice se šire na ugodni, razdražljivi miris duhana, pržene kahve – sve se to ostavlja, da kao pravi vjernik istraješ od sabaha pa do ahšama, od zore do mraka. I nađe se tko ne može više ni riječi progovoriti – al' ga vjera krijepi i snaži, miri ga savjest da vrši svoju svetu dužnost. Ni posao se ne zapušta, već se radi kao obično: il' u dućan, il' na selo, il u polje – to sve svlada snaga tjela i jakost vjere. Do podne odleti nekako vrijeme, al' od podne za najžešćega zvjezdana kano da se oteže, oteže, a kad oko ićindije, onda se već počnu i inaditi čiji sahat pravije ide.

– Šta – moj ti je na dekiku^[1]!

– Ajbo! Evo ovoga pa ga metni u čekmedžu, te ako ne priklopi, ja dajem deset napolijuna^[2]!

Taman je bilo nekako iza polovice ramazana, a muslimi izašli iz džamija gdje su klanjali ićindiju. Iz Ćejvan-begove džamije, što je odmah na desnu stranu, kako se ide na Luku, posukljao svijet i razilazi se čaršijom. Najprije zasulo na cestu kô iz mravinjaka, a onda sve po manje i manje. Među zadnjima dvojica išla uporedo polagano, odmjerenim krokom, te se razgovarali. Jedno bio Omer-efendija, a drugo Avdaga. Omer-efendiji na glavi bijela kô snijeg ahmedija^[3], a straga u ruke prikupio džubu^[4] i motao njome. Na Avdagi lijepe čohne čakšire, vezen fermen^[5], a cipele škripe kao da ih je jȁko naredio. Preko vrata pa preko prsiju mu crna vrpca, a o njoj sahat, sito ga je metnuo za pas.

– Hajdemo u mene malo posjediti na dućan! – zovnu Avdaga Omer-efendiju kad su došli na raspuće.

– Pa, hm – a, svejedno! Baš sam mislio malo krenuti polagano šetnjom ovuda preko ćuprije te na Cernicu. Hajde!

I pođu dalje Avdaginu dućanu.

Sad je Avdaga imao veliki, lijepi i bogati dućan, pod lipom Suhodoline, dok je njegov Muharem – tako je sada svijet zvao Mušu držao drugi tamo dalje prama Carini blizu pošte. Avdagi svaki dan lijepo i dobro išlo i kroz same dvije-tri godine podigao se da ne more ljepše, te se je mjerio sa prvima u Mostaru. Tko je htio u ono vrijeme, i mogao je, a Avdaga je i htio i znao raditi, dobro štediti, bio okretan kao da se od svoga vijeka bavi trgovinom. Pa kô da mu je sam Bog blagosivao svaki posao, svako poduzeće – tako mu je upravo kapalo. Postao pribran i uvažen, te kako su se ljudi jagmili o njegovo prijateljstvo! Tu njemu pozdravi, tu časti, tu da ga upitaju za ovo ili ono, tu sve prvi ljudi da posjede malo s njime i da se upitaju za ovo ili ono – kao da je od vazda, otkako je živ, s njima jednak.

Evo kao ovoga ramazana: pred ićindiju mu magaza puna kô šipak. Upravo ljudima je kô za čast da kod njega čekaju kad će mujezin da se oglasi, da onda pođu u džamiju. Jagmili se o nj komu će prije doći na sijelo i uvijek gdje što budni, njega zovu među prvima. Avdaga, koliko je mogao, i odazivao se je, svakoga rado i otvoreno primao, na ustima mu vazda uljudna i lijepa riječ – ma nitko se nije mogao ni najmanje na nj potužiti.

Al' često bi se i on sam, kad ne bi nikoga bilo, zamislio i svašta premećavao po glavi. Nije jednom uzeo promatrati sve one ljude, prve, srednje i najmanje uglednike – i mnogo puta bi mu ispao gorak, ujedljiv smijeh. Valja bo znati da Avdagu nije sreća uzoholila, već da je on ostao sve oni isti, i naravi, i prijaznošću, i udvornošću, i iskrenošću, i svime. Nikad se nije stidio priznati svoju bijedu i nevolju nekadašnju, pripovijedati kako je mnogo puta i sirčanice bio gladan, te kako mu je Alaga pomagao. Onda, dok još bijaše u nevolji – kako li mu je bilo među ljudima! Koliko i koliko puta je slušao gdje o njemu pripovijedaju da jadnik nema nit što na se, nit što poda se. I dok bijaše željan kruha, kadno je hodao zimi, ljeti bos, gô, na hiljadu mjesta okrpan – nitko mu nije ni imena htio znati. Bio je prezren, kao sitni mrav, svatko se od njega odvraćao, makar da nikomu nije ništa učinio, i makar da je čovjek kô i drugi, od kosti i od mesa. Kad bi on što bio rekao onda, svak bi živ udario u smijeh – ma to bilo i najpametnije. Jedini Alaga našao se čovjek pa mu u najcrnjim danima pomogao i upravo ga on podigao. I Avdaga uzeo raditi, pa radi danas, upri sutra – i evo ga sada, gdje leži – štono riječ – na novcu. Onaj prezreni sirotan, gladan i potreban, sa svojom srećom dođe u novi, neviđeni svijet. Odjednom ugledan, čašćen, pametan i mudar, kao što ih malo ima. Oni koji ga prije ni gledati nisu htjeli, sad dolaze sa slatkim i prijateljskim smiješkom k njemu, rado ga susreću, iskreno mu se raduju kao najbolji prijatelji, od njega traže savjeta, pa kad on što i neuputno rekne, dobro je, i kad on što i neuputno učini, lijepo je. Sve mu odobravaju, povlađuju, te kad on slučajno otvori usta da zijevne, oni svi ušute kao mravi, samo da čuju što će Avdaga reći i da mu ne priječe da rekne svoju, na koju će mu oni povlađivati. "Aman, aman, kako se čudno ovaj svijet mijenja! Pred nekoliko godina tko bi bio rekao da ću ja postati ovako mudar i pametan i odličan?" upitao bi se Avdaga, a svoje bi misli popratio sa smijehom, punim omalovaživanja i prezira. "Ta zar su ovo ljudi, ponosni, svjesni sebe i svoje vrijednosti? Jesu li ovo oni isti koji su me golu sirotu prezirali dok mi sada ližu ruke? Kako je gadan način kojim oni mjere vrijednost čovjeka! Ogavni gadni stvorovi, da, obični stvorovi, a ne ljudi!" I Avdaga bi onda pun srdžbe, pun prezira pljunuo, kao da je zagrizao i izio gorki kraj od krastavice. A kad bi oni očekivali da će se Avdaga nasmijati na koju njihovu, što su je netom pripovijedali – nasmijao bi se on, al' taj je smijeh bio ujedijiv, preziran. "Dok nisam bio među vama, dok sam bio kukavan i malen kao mrav, mišljah da ste visoki, vrlo visoki, a sada, kad vas poznajem, jednak vama, tek vidim kolišni ste sitni, šuplji i crvljivi!"...

Alaga pusti prvog Omer-efendiju da uniđe u dućan, koji je momak i opet poškropio vodom da je lijepo hladilo.

– Evo na stranu sve – već deder mi, Avdaga kaži šta je s Alagom? Ima i dvaestak i triestak dana da ga nigdje ne viđam! – prekinu Omer-efendija prvašnji njihov razgovor i upita Avdagu kad su sjeli u magazi.

– Šta ćeš da ti kažem... Znadi da je naš čovjek pa se nećeš čuditi kako god završio! – krenu Avdaga obrvama.

– Ja šta je s njim?

– Ništa, brate. Ogolio – čist, kô od majke rođen. Ono što je imao – a lijepo je imao! – utukao u glavu. Ne radilo se ništa, a trošali on čovjek.

– Znam ja to, znam dobro. I nisam mu jednom rekao: Kani se, čovječe, ćorava posla! A on ni čuti, već zaskoči na me, kô da sam mu zube povadio. Kazivao sam mu i svjetovao ga – a to njemu kô i studenom kamenu. Što on radi, sve je najpametnije i najljepše. Mogasmo biti dobri prijatelji da on htjede dati svoju kćer za moga Hilmu. Ama Alaga ne htjede, jer Hilmo obukao za posao tijesne haljine, pa zakovrčio vratom da ne da kćeri kaurinu. E onda je i u meni prekipjelo, pa neka bude inad za inad, kad on ne zna što je pamet. Mislim ja: kad je ne daš, ama onda ni ja ne dam. I tako ti ja to učinim. Žao mi je što je do toga došlo – već on je kriv sam sebi.

– I djetetu svome! – nadometnu hitro Avdaga. – Dade je, kako i znaš, za onu nesreću Salku. A Salko liska i pijanica onda bio, a sad i gori. Otac ga oženio, barem ne bi li ga žena primirila – uzalud. Alagin zet pravi turčin – mislio je Alaga, a eto mu ga sada.

– Zbilja, čujem, da ne živu lijepo?

– Ta kako će ako si turčin! On dođe pijan, pa udri po jadnoj ženi; kad mahmuran – i opet mu ona kriva, a kad trijezan, ona kriva što mu ništa nije donijela.

– Jadan on, kako unesreći svoje dijete! A meni ju je i sada žao što nije za mojim Hilmom – a eto, to je sve Alagina pamet! A šta Alaga?

– Ništa; zaboravio se o sebi i o svojoj nevolji. Još ono kuće – a i nju već prodao za pravo. Sad mu žena oboljela. Pobolijevala je i godinu dana, ama sad ju jače pritisnulo. Ne znam što joj je, samo znam da je Alaga sada više doma uza nju. Ode im katkada moja žena. Tu dođe i Đulsa, jadna, bolna, kako ju onaj nesretnik muči, pa se potuži mojoj ženi. Na što li je to spalo!

– Nije sam on! A koliko ih je drugih? Evo uzmi pa broj po Mostaru. Svi su ti tako zdujali, brojili vojske, selili, a ne imali kada raditi, već trošili dok što bilo. Pušćali iz ruke što su imali, djecu iskvarili i voljeli da se liskaju, piju i kartaju nego da što nauče ili knjigu ili zanat. Oni su mislili da tako odgajaju prave muslime. A ti muslimi njihovi, bogme, kad se malo razigraju, izvadit će ti i srce, misleći da će tako iščupati iz tebe din.

– Znam ja to dobro! – uzdahnu Avdaga. A kako oni napadahu na me i na moga sina što uzesmo raditi sa Švabom! Njima bi bilo pravije da je koji drugi to činio, a ne naš čovjek. Zaslijepljeni su ljudi svi ovi naši – a ostanu li oni ovaki, onda se ne boj da će komu trebati da nas čupa i uništuje: i sami ćemo od sebe propasti!

– To imaš pravo, i uvijek sam im to govorio. Al' šta ćeš – odmah mi oni odbruse da nisam turčin. Velim ja njima: ljudi, radite, gledajte, a djecu dajite da uče! Oni ni da čuju: tek su onda pravi turci kad sveosve propadnu, a djeca im umjesto da se bave naukom i zanatom, udare u svako zlo, pa ako nije potrošio otac, potrošit će sin – i tako ti gledaj šta će biti od nas ovakih do dvaestak-triestak godina. Bogme sam ja obigrao dosta da što naučim – a kad vidim ove Švabe, moram priznati da mi još valja mnogo od njih naučiti. Ne uzmemo li se mi s njima mjeriti – zaludu ti onda sve, nitko nas više ne spasi. Osim što se podiže ti i još dvojica, svi drugi padoše.

– Eeh – taka ti je pamet u naših ljudi. A da vidiš samo šta nam mlađarija radi... Evo sad je ramazan, pa moraš uzeti da će se svijet okupiti na sastanke i sijela. I neka se malo razgovaraju. Ali misliš li ti da će se naša mlađarija razveseliti kako Bog zapovijeda? Aa, nema ti toga! Hajde noćas zaviri u Činđinu bašču pa ćeš ih vidjeti gdje piju i rakiju i mastiku^[6], gdje se igraju, svlače sa sebe i zadnji komad rutina da bace u igru... I to su ti naši pravi turci! – pojavi se Avdagi na usnama smiješak sažaljenja, prezira, smiješak pun ujedljivosti.

– Za takve ljude čovjek ne smije imati smilovanja! – preli se u Omer-efendiji žuč nakon male stanke, pa se diže, ljutito tresući oko sebe. – Kad ono samo hoće da se duši – šta ćeš mu?

– Opametit će se – ali onda kasno i uzalud, i neće biti na vrijeme!

Upravo sunce bilo zašlo, a nakon one sparine kano da je sam Bog poslao laki vjetar da ljudi željni odahnu. Vjetar je šušuljao lišćem zelene, visoke lipe, koja se je nadvila nad cestu, igrao se njime da ga malko raživi nakon mrtvila vrućega dana. Ćaršijom se pronosi meso, zelen i sve što treba za kuću i gozbu po noći. Pred top razvikali se ekmeščije^[7], noseći na daskama vrele hljebove, rasprodavajući ih da se čovjek omrsi kad udari top. Jedni dućandžije počimlju već i dućane zatvarati, dok drugi ostaju u njima da ih drže otvorene do kasnije doba, jer u ramazanu pravi život počimlje tek pod noć, po ahšamu.

Omer-efendija se taman spremao da izađe te da se po običaju malo pola sata prošeće do topa.

– Zbilja, dina ti, Omer-efendija, hajde hoćemo li večeras zaći u Činđe – pa da vidiš tamo saltaneta^[8], da se načudiš šta tamo naši ljudi rade!

– Pa taman!

– Nemoj da i Hilmo s tobom ne dođe. Razgovorit ćemo se malo.

– A ja kriv – ne nađemo li tamo gdje se Mehmed Alija igra sa svojim jaranima, sve da mu je mati bolesna, a kuća prazna.

– Nesretnik! Od njega je to učinio njegov otac! – trehnu Omer-efendija džubu i izađe iz magaze.

Izmakao dan, a primicalo se veče i počelo sipati sumračje. I Avdaga zatvori magazu, a taman se on okrenuo, mećući ključeve u džep, kad ga sustiže Muharem.

– O, zar i ti? – upita on sina.

– Evo na, kako vidiš! – odvrati momak veseo.

Muharem već čitav momak. Razrastao se, ujedrio, a uredio kao da će sad na po djevojku. Na zagasitom licu, na gornjim usnicama zagarila mu se dva puna, crna brčića, koje bi katkad rastjerao prstima, kad bi mu koja dlaka pala i zastrašila prama ustima. Na njemu sve lijepo, novo, odmjereno, čakšire od crnosjajnoga atlasa, bijela košulja sa zatvorenim rukavima, a kundure mu se sjajile i laštile kô ogledalo. Bile su fine, otvorene i u vrh zašiljene, odozgor iskićene i izrezuckane. Crnomanjasti, niski stambulski fes dubokoga kalufa malo nakrivio nad čelo, utegao se šarolikim, polusvilenim pašom. Okretao se živo, hitro, glasno razgovarao, javljajući se i ovamo i onamo, a smijući se katkad od srca, veselo, zadovoljno.

Obojica pođu zajedno, razgovarajući se o poslu. Muharem je pripovijedao mašući rukama šta je sve danas uradio. Tko ih je susretao, lijepo im se javljao i želio im dobru sreću.

I tako umakoše preko ćuprije na zahumsku stranu.

Bližio se čas kad će top dati znak da počimlje mrs. Djeca po ulicama ispred vrata nestrpljivo očekuju i pogleduju na tabiju kad će planuti prah, pa onda na džamije i munare. Tko sio doma i čeka, a tko pred džamijom stoji, da još prije nego se omrsi, tek založiv malo što je sobom ponio, u džamiji otklanja ahšam.

Spustio se sumrak po zemlji, kao velo preko lica ljepote djevojke, te ti otimlje oku da vidiš onu krasotu. Mrak se uhvatio i isprepleo, padajući sve veći lagano, lagano, da ni ne opažaš, već samo što ti od časa do časa zatrepti pred očima, pa kô da ti slabi vid. Po vratima, po česmama hrpe svijeta, djece, te se žamori, pod glas razgovara, kladi.

– Evo da će dok izbrojim deset!

– Neće – ja stavljam glavu na veliku ćupriju, da mi ju odsijeku! prihvaćaju drugi ozbiljno.

Sjajnolisti šipci, tamne košćele, raspušćane smokve, zove kitnjasta cvijeta, tunje, trešnje – sve se to sljubljivalo i sastavljalo u crne, tamne ploče, koje su stršile prama onoj vedrini neba, prevučenoj raskošnim velom noći.

– Sad će!

Na Tabiji sinu, svjetlo poleti kroz mrak, odjeknu, da je potresalo.

Tišinom zakruži vika, vikanje, veselje, djece, visoka minareta planuše u svjetlu kandila, plamsajući jednim plamenom kroz gusti, zadnji sumrak, a između onih plamenova odjeknuše glasovi mujezina opominjući ljude da je Bog jedan i velik, zovući ih na skrušenu molitvu.

Po kućama žurba i trka. Gotove večere čekaju, kahve s mlijekom na dagarama, i svak se maša, svak se laća da zagasi žeđu pa da večera. Sad tek nastaje pravi život i veselje, razgovor i smijeh, da se onda izmijeni i pjevanjem djevojaka i uzdisanjem momaka. Netko izlazi na dvor, drugi se tek spremaju kuda na sijelo, jedni drugima u zamjenice, pa stotine fenjera u rukama migulji mračnim sokacima, na koje viri kroz hiljade pendžera veselo svjetlo mumova^[9].

Tužan je bio ramazan u Alage, a još tužnije svako ramazansko veče – u njega, gdje je pred koju godinu bivalo gospodsko slavlje i veselje. Žena mu oboljela – a boluje ljuto i dulje vremena. Nekad se malko i podigne, al' ne može daleko, a tako je oslabila da ni postiti ne more. Tužila se da ju svuda boli i u prsima i u glavi – a povrh svega toga mučila ju i svaki drugi dan kô groznica. Bolesnica je ležala u sobi i tu se mučila i previjala, bojeći se svakoga novoga dana da joj gore ne bude. Čitava kuća kô mrtva, prazna – a kako je nekada u ovo doba u njoj bivalo veselo! Bolesnicu dođu pohoditi kone i znanice, a najviše su uza nju njezina sestra i Đulsa, pa ju njeguju i dvore naizmjenice. Alaga preko dana dođe i upita kako joj je, pa se onda smrknut i šutljiv vrati natrag. Mehmed Alije nikada na oči, već ako je kad noćiti. Meho, još, još. On iziđe, ode gdjegod u čaršiju, netko mu dade i posla da što zaradi, pa gotovo uvijek donese doma, a onda se opet izgubi.

Odmah na prvi pogled vidi se da u kući nema ni polovicu od onoga što je prije u njoj bilo. Sobe i odaje nisu onako bogato urešene, bakra malo i svega drugoga. Prije je bila i svoja dvorkinja: nu sada nema Saje, ona je isprtljala iz one druge kuće, koju je Alaga prodao, te se u nju uselila nekakova druga obitelj. Da ta praznina bude što manja, Alaga u kući presjedi gotovo po čitave dane, ne izlazeći niikuda, već jedino ako do na ulicu, gdje čučne i gleda tko prolazi, ili se zapilji u koju pukotinu suprotnoga haremskoga duvara dugo, nepomično. Na čelu mu duboki zarezi, koji se onda svijaju iznad obrva k licu, jabučice iskočile, a ispod njih upalo, te se stvorile kao dvije jamice.

Hanuma je počela poboljevati još pred godinu dana, te je morala pasti na dušek. To je onda Alagu smelo, te se nije mogao iseliti. Sama žena u kući bolesna, velika je muka, a kad još ju nema tko lijepo dvoriti. Đulsa bogme udana, pa ne može vazda, a ni hanumina sestra. Već su se one uvijek izmjenice redale i dolazile. Hanuminoj sestri bilo je lako, jer nikoga doma doli ona i čovjek. Obje joj se kćeri poudale i namirile. Često bi se Đulsa našla s tetkom u matere u isto vrijeme, te dok bi jedna sjedila uz bolesnicu, druga bi pospremala po kući. A kad bi hanuma malko stisnula očima da zaspe, izišle bi obje iz sobe da je ne bude, i razgovarale se. Tetka bi raspitivala Đulsu o svemu, kako joj je, kako živi uz svoga čovjeka.

A Đulsa bi i voljela da ju to ne pita – radije da joj kazuje svašta drugo, sve bi ona slušala. Kad se samo sjeti djevojaštva svoga i sreće djevojačke, samo što joj ne kanu suze, gledajući i videći svako mjesto u rođenoj kući kuda je nestašna stupala, hodala, u svaki kutić zalazila; mjesto gdje joj se porodiše prvi osjećaji, kojih prije nije imala ni znala, gdje je snivala slatke i ružične snove; mjesto gdje joj srce – iščupaše. I onda je postala hladna, bešćutna, a tek je sada došla k sebi u teškoj zbilji, kad ju je zadnje noći njene svete nevinosti neljubljen čovjek ogrlio... A tada je oćutala najteže muke, najveću žalost. Ona tada nije bila živo biće već hladno mrtvo truplo koje su valovi zanijeli da ga bogzna gdje izbace, stvar bez snage, bez otpora...

Ono veče kad su se Omer-efendija i Avdaga razgovarali u magazi, Alaga je sjedio na tavanu gdje je i top dočekao. Ženina mu sestra priredila je večeru, ispekla kahvu, te je sam samcat večerao i okusio mrs. Iza ahšama došla je bila i Đulsa uz pratnju nekakve žene.

– A što si, kćerce, došla? – upita ju slabim glasom mati.

– Svejedno, da te imalo vidim! – odgovarala je Đulsa razmotavajući se. Svjetlo s muma joj je ravno padalo na lice koje je bilo nježno, tužno, a bijelo kao da je od kamena isklesano. Ni mrve da bi bilo rumenila.

– Danas si kod mene bila cijeli dan – da ti što ne prigovore? opet ju mati priupita, ne skidajući s nje očiju.

– Ne mogu mi što više reći nego su mi rekli. Salke svakako nema cijelu noć doma – pa koga ću se bojati?

– Ah, kćerce moja! – uzdahnu mati i pritisnu rukama pod rebrima.

Alaga je sjedio sam na tavanu, pušio i pio kahvu. Pred njim niski svijetnjak, komu su se oko plamena zaletavale sitne leptiriće, vještice. Doma otklanjao ahšam, pak ostao sam, a da nigdje ne iziđe. Sve do sada u ramazanu nije nego dva puta nekuda na dvor malo izišao, pa se opet povratio. Sjedio sam i sam se sobom zabavljao. Sad bi prekrstio noge, sad se izvalio i naslonio jal na jednu, jal na drugu stranu. Razgovarao se sa svojim čibukom^[10]. Ćehrubar^[11] bi metnuo u usta, oči spustio niz čibuk na lulu, otkud se je dim dizao, pa onda potegao, slatko, duboko, dugo, da bi mu nastale još više jame pod jabučicama. Duhan je dimio, frštio, a kad bi ćehrubar izvadio iz usta, tad bi potegao u se, dižuć pomalo obrve, srknuo kahvu, pa opet uvukao. Il' bi se zagledao u murvu^[12], a kad mu to dosadi, okrene očima s tavana u mrklu noć, tamo nekud, otkud su dolazili glasovi pjesama, glasnoga smijeha, šum Neretve, tamo, gdjeno se pećine, Luka, Starigrad, pred njim niz Neretvu Donja mahala, pa Hum zavio u mračnu odoru. Nekad bi rekao da ne opažaš u onim očima nikakve vatre, nikakva života, da na licu, na čelu ne čitaš nikakvih, ni najmanjih misli koje bi on mislio – takav je bio na njemu hladni mir poništena čovjeka. Al katkad bi mu se skupilo i nabralo među obrvama, oči zaigrale, zasjale, na licu zadrhtala svaka žilica koje su se modre vidjevale, a najviše po sljepoočicama. Opro bi se još laktom o koljeno i na dlan naslonio glavu, pa tako dugo nepomičan ostao.

Kako li su ga prevarile njegove nade, kako li su se izjalovile njegove želje! Snovao je i snovao, razmišljao, smišljao – a sada, nakon svega toga – evo ga tu osiromašena, osamljena, poništena!

– Ja – ja – ja sam kriv! – uzvinuo bi glavom, pa ju malo niže spustio, kao da se kaje ili kao da se i svoje sjene stidi. – Šta sam radio? Ništa, ama baš ništa! Napustio svoje stvari, prodavao i trošio – a što više prodavao i imao suhih novaca, to i više trošio. Nikada ni pomisliti da će toga svega nestati!

Alagu je pekla, ljuto boljela sva prošlost. Nekada među najuglednijim kućama – sada osim jedno dva prijatelja od zahvalnosti nigdje nikoga više. Svaki imade svoga drugoga, žurnoga posla, a kamoli da bi se s njim sastao i porazgovorio! Jedini Avdaga – al' kako se stidi pred njim! Nekad mu od milosti davao i pomagao – a sada se okrenulo i došlo vrijeme da njemu Avdaga milost milošću vraća. Svaki mu dan u kuću pošalje i mesa i pirinča i svega što kući treba. I zadnje još što je Alaga imao sve prodao, da što dulje uzmogne sakrivati svoju nevolju i da štogod uzmogne pribaviti bolesnici kad zaželi. Još samo ovaj krov nad glavom – nu i taj je već gotov. Na kuću uzeo zajam, pa ugovorio kad će se iz nje iseliti. – A što ga je na to dovelo? O tomu je Alaga mnogo puta mozgao – a napokon bi sav prijekor, svu krivnju svalio na se. Sada, kad je već kasno, uviđao je to, te bi se sam u sebi jeo. Šta je mislio s onim postići, kako je radio, i napokon, šta je postigao kad je dovle došao? Kako su mu bile pogrešne misli i osnove! Umjesto da za din radi, radio je proti njemu, upropastio je svoju obitelj, sina otimajući od nauke – dao mu, da postane, što i jest sada, umjesto od njega da bude čovjek na svom mjestu, na ponos onima koji su ga rodili, a na diku svoje vjere i ostale braće.

– Omer-efendija! Svaka ti se u zlato prometnula! – uzdahnuo bi Alaga u svojoj samoći, u toj pustoj praznini. – Da sam njega slušao, jadna pameti! Već ja uvrtio u glavu da se ovdje ne može, a onamo da nas čekaju zlatni dvori i braća, koja će nas objeručke dočekati. A eto kako je: Mehmed Krilić vratio se otuda kud je otišao, veleć da nosi sa sobom din i motiku. Svagdje teško bez svoga, a još na svomu najbolje.

Uviđao je tek sada kad je nevolja pala za vrat, a i druda mu braću pritisnula, kakov je grijeh počinio i on i ostali. Uviđao je kako mu je bio lud strah zaradi dina kad je osuđivao onako oštro Hilmu što je obukao tijesne haljine. Ta i on sam, koji je toli mrsko gledao sve novotarije i što je na sebi nosilo novi biljeg, i on sam morao se je tomu podvrći. Kao pravi turčin nekada, kakov je htio da bude, ni kundure nije trpio, te u godini promijenio nekoliko puta crvene postule. Ali vidio da to nije dobro, i što je najglavnije, da je to za nj u ovako oskudnom stanju skupo, pa obukao kundure. Odmah su to drugi opazili, pa ga pitali zar misli izići iz dina. Pitali su ga od obijesti. A on im je po duši odgovorio: "Ne to, van ovako me jedne kundure nose po godinu dana, te mi je to jeftinije, negoli kad potrošim pet pari postula^[13]". Eto na što je spao – čemu se nije ni nadao, a najmanje se je pak nadao da će to tako hitro nadoći da će se na nj oboriti tako brzo tolike nevolje!

Iskusiv gorko sam dokle dovode osnove kojima se je hranio, uzeo druge odvraćati da ne misle kao što je on mislio, jer da će svaki tužno svršiti. Sam se je prikazivao velikim primjerom nerada, dokle taj dovodi. Al' najteže mu što taki savjet nije znao sam sebi prije dati, pa bi onda ostao onaki i bolji nego što je bio. A je li još svijet, jesu li još ljudi pametni pa da se okoriste tuđom nevoljom, koja bi ih morala dozvati svijesti? Jesu li ljudi, njegova braća oko njega, išta razborita pa da poslušaju savjet, nauku, mudru riječ onoga koji ju je naučio u najtežoj školi, da poslušaju onoga koji sada nema ništa?

Pri tom se je ljuto nasmijao. Ta kako bi i slušali i poslušali sada oni njega kad nema ništa? Kako, otkuda to dolazi da bi sirota znala štogod? Ta on sam – Alaga – dok imadijaše, bijaše svakomu i pametan i prepametan. Tražili su ga, zvali, pitali: a sada ti svi bježe od njega, tvrdo uvjereni da sada ništa ni ne zna kad ništa nema. Pa kako bi njega oni sada u čemu poslušali kad se ni njemu istomu nije dalo slušati nekada Omer-efendiju?

Makar da je Alaga sve izgubio što je imao, pa i sreću u obitelji: al' ipak nešto mu je ostalo. To je bila ona vječna nada koja mu je blažila nevoljne dane, koja mu je olakšavala tuge. "Pa može i Bog dati bolje!" često bi puta uzdahnuo, a kad je to jednom rekao pred Avdagom, Avdaga ga odmah presiječe: "Kani se ćorava posla: nadat se smije samo onaj koji radi!" I Alagi se to svidjelo da je baš tako – al' njegovo je vrijeme već izmaklo!

Druga je opet stvar, koja mu je ostala, da kao vječni žižak, dok živi, zagrijava njegov život, snaži njegovu dušu. Njegova vjera, njegova ljubav k dinu ostala je jednaka, nepomična kao pećina, te uz to još i ljubav prama braći svojoj, makar da su ga ostavljala. I kako bi on htio da se braća opamete, da ovdje radom svih svojih sila prodiče din!

– A hoće li?

Alaga se je gorko nasmijao, bolno uzdahnuo – kano da je pomislio na svoga Mehmed Aliju...

Čarobna je i krasna bila noć ramazanska. Uz šum Neretve, uz ugodni miris divne noćne prirode, nad koju se nadviralo vedro nebo i gledalo ju milijunima zvijezda – Mostarom se od kuće do kuće, od jednoga kraja na drugi širili ispremiješani zvukovi i glasovi pjesama i glasovi smijeha i veseloga, pustopašnoga razgovora. Još nije ponoći – al' i da je, sve isto bi sjajnim očima u mrklu noć gledali oni rasvijetljeni prozori, što su se prosuli između Podveleži i Huma, prekinuti samo onuda kuda orlja Neretva. I zelene, bujne bašče kano da su oživjele, a iz njih izvire buka rek bi danjega života, kroz koju se daleko ističu zvukovi sitnih tambura i šargija.

U Činđinoj bašči sve puno, sve kô da vri i ključa. Mnogi fenjeri rasvjetljuju donji prostor ispod stabala, londžu^[14], krevet, sitnu, pognjetenu travu, a gore iznad stabala gdjegdje dopire koji zrak svjetla, da se raspline u mraku, ako se je mogao provući kroz gusto granje. Sve puno kao mravinjak, a i onaj čador sa strane krije pod sobom kitu svijeta. Ljudi posjeli na razgovor, momci piju rakiju, igraju, neki pjevaju i udaraju na šargije.

S kraja ispod londže digoše se četiri čovjeka, koji su bili malo u zasjenu, gdje su mirno sjedili i pozabavili se uz kahvu i duhan. Izišav na prostor ispred londže, fenjeri im rasvijetliše lica. Bio je to Omer-efendija s Hilmom, te Avdaga i Muharem. Koji su još s njima sjedili, oprostiše se od njih.

– Hoćeš li da se okladimo? – pogleda Avdaga Omer-efendiju kad su prolazili između onih skupina ljudi koji su sjedili na travi. Hajde da vidimo je li istina što sam ti večeras bio rekao?

Omer-efendija mahnu glavom da hoće, te svi pođoše prama čadoru, a Avdaga prvi. Stadoše malo podalje, te se nadviriše u čador da ih tko ne opazi.

– Eno vidi! – pokaza Avdaga prstom.

Čador pun momčadije, koja se je najstrasnije kartala.

– Jest, jest, dina mi! Eno i Mehmed Alije – a vidi, i Salko je ondje!

– Evo, drži ovo dok ne platim! – razgrija se Mehmed Alija i upravo svlačio fermen da ga položi za igru.

– Šta veliš ? – upita Avdaga.

– I ovi ovdje – pokaza prstom u čador – i oni onamo – isto upr gdje su drugi rakiju pili – svi će ti reći da su pravi turci. I gledaj ih kako i šta čine kao pravi turci. Da im rekneš da to nisu, ubili bi te, kao što bi te presmlatili ako ne vičeš onako i proti svima onima proti kojima oni viču. Ali kad ogole svosve, kad ne bude ništa, pa ni razderane košulje, da ju bace za igru, onda će svi ti pravi turci biti jeftina roba, a onaj će ju kupiti tko ju uzmogne platiti. To je naša nada!

– Taki su nam svi! – potvrdi Avdaga.

I okrenuše se sva četvorica, pobjegoše iz bašče – ne obrćući se, da i opet ne vide ljute rane koje su netom vidjeli.

Rječnik

1. dekíka (ar.) – minuta
2. napolion, napolijun – francuski zlatnik od 20 franaka
3. ahmedíja (ar.) – čalma, saruk, tanko platno omotano oko fesa ili koje druge kape takvog oblika
4. džube, džuba (ar.) – odora, mantija muslimanskih svećenika, obično od crne čohe
5. fermen (tur.) – dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka, od čohe, kadife ili šajaka, izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopčava se: ženski fermen obično je od kadife i više ukrašen vezom i gajtanima
6. mastika – rakija začinjena ljekovitom smolom mastikovog drveta
7. ekmekčija, ekmeščija, ekmedžija (tur.) – pekar
8. saltanet (ar.) – sjaj, raskoš, pompa, veličanstvenost; sjajna i blistava oprema; carstvo
9. mum (perz.) – svijeća
10. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje
11. ćilibar, ćehribar, ćehlibar (perz.) – jantar
12. murva – dud
13. postule (tur.) – lahka plitka obuća
14. londža – mjesto (bilo u kući ili izvan nje) gdje se održavaju sastanci, gdje se sjedi, razgovara, vijeća ili pije