Bez nade/XVI

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Bez nade – glava XVI


I Bajram je već prošao, veseo i ugodan – samo ne Alagi, koji se je tek mogao sjećati i spominjati kako je nekada Bajrame slavio. Mjesto slatkih gutao je gorke – nu, pa Bože moj, tako ljudima i biva. Nekom ovako, nekom onako. Tko zna što će tko sutra dočekati?

Hanuma je sve jednako ležala u svojoj boljetici. Nekad lakše, a nekad gore. I čudna je u nje bolest bila. Đah joj malko odahne, a đah da ne more ni dihnuti. A od nekoliko nadošlo i novo stanje. Prije je primala gotovo sve, što joj donesu – ili se je silila na to – a sad je sve birala. Ne bi joj se dalo ni ovo ni ono okusiti, već bi sve odbijala, pa bi i gladovala. Stoga joj je i sestra i Đulsa gledala ugađati što su više mogle. Pitale su ju šta će, hoće li ovo, ono – sve, samo da joj ugode A bilo je vrijeme i voću i svemu – deseti dan po Bajramu – sad se je moglo sve nabaviti.

Jutro je bilo kad je i Alaga sjedio u sobi gdje je bolesnica ležala. Đulsa je također tu bila da izmijeni tetku. Sjedili su i više šutili nego se o čemu razgovarali. Bolesnica ležala na strani i okrenula se prama prozoru i kretala očima kano da se je htjela što više nagledati lijepa vremena. Dan lijep a još nije bila vrućina zažegla, već se tek sunce spustilo a zrakama titralo po zapuštenim sofama, kuda je Đulsa dok je djevojkom bila, gojila svoje cvijeće. Alaga upitao bolesnicu kako joj je, i onda ušutio kao kamen. Đulsa sjedila materi uz uzglavlje, te joj sveđ namještavala jastuke da joj bude ljepše i čuvala na njoj jorgan da joj ne spane.

– Đulso! – prekine hanuma muk.
– Šta je, mati slatka?
– Vidiš, baš mi je palo na um! – govorila je hanuma slabim glasom. – Znaš – ja bih – i ne nastavi, jer joj je bilo teško, pa je morala malko odahnuti.
– Šta ćeš? Samo ti reci!
– Ima li višnjaba[1]? Uželila sam ga se, a nisam ga odavna okusila.
– Hoću, hoću! – skoči Đulsa. Odmah će biti!

Baš je jučer hanumina sestra donijela višanja, veleć neka ih ima ako bolesnica uspita. I baš kao da je pogađala. Đulsa izleti na hajat, uhvati se rukom za direk od vrata, dok navuče nanule i ode u kuću. Uze bakreni kotao nasu vodu pa s višnjama metnu na sadžak[2] na vatru. Još malo potaknu, jer je vatra od prije gorjela te ostane u kući, čekajući i čeprkajući.

Đulsa je još bila u kući kad odjednom netko zakuca na vratima. Odmah ona ocu i poleti u sobu.

– Bâbo – eno netko kuca na vrata, hajde vidi tko je!

Alaga ustade, nu on nije ni na hajat, kad opet netko potegne za halku.

– Tko je? Stani! – odazva se Alaga idući preko avlije.

Otvori vrata, a kako ih je otvarajući uhvatio rukom, ostavi ih onako upola otvorena, kad pogleda na ulicu, pa kao da se uprepasti.

Pred vratima je bio mahalski muhtar, stražar i još jedan čovjek, a za njima dva hamala.

– Oprostit ćeš, Alaga – javi se muhtar – ama došli smo radi onoga što imaš sa...
– Robačina – e pa neka, đanum! Evo na – hajdete unutra, eno kuća, eno odaje! – pokaza Alaga rukom, a glas mu je izlazio suho. Bujrum, bujrum!

On ih uvede sam i pusti gore.

– Dete vi, mene ionako ne trebate! – reče im Alaga i ostade na avliji.
– Što je to, babo? – iziđe Đulsa polagano na hajat.
– Ništa – vidjet ćeš! Hajde pripazi mater! – odmahnu Alaga rukom i sjede na sofu na sunce.

Oni koji su došli, prekretali su, prevrćali po odajama, izabirali, kupili, a kad im i to malo bilo, siđoše u kuću te se počeše po njoj ogledavati. Pregledaše svaki kutić, omjeriše sudove i kano da dva odabraše.

– Eno i ono ćemo – baš lijep kotao! – čuo se glas jednoga od njih.

Hamali snesoše sve što su ova trojica izabrala, natovariše na se, a da im bude lakše i manje posla, stražar iznese tri suda iz kuće i metnu ih na hajat. Iz jednoga se je suda još pušila para, a u njemu ključala crvenkasta voda.

Hamali su jedva na sebi ponijeli sve što su snijeli na hajat. I još im je ostala velika hrpa, al' jedva što su izišli na cestu, još su poslali drugu dvojicu da im pomognu. I odnesoše sve.

Na hajatu se sve opet smirilo, poropčije otišle – a Alaga sjedio na sofi.

– Jesu li otišli? – poviri Đulsa na sobna vrata, a kad vide da nema nikoga izađe sasma na dvor. – Što to babo, amaneta ti? – upita ga preneražena, zaplašena.
– Ta vidjela si – već hajde sjedi uz mater! – pokaza joj on rukom u sobu, a sam se diže sa sofe. – Ja ću odmah doći! i ode preko avlije pa na ulična vrata, koja pritvori za sobom.

Ljudi su se lomili pod stvarima koje su sobom nosili. Alaga ih je gledao sa dno ulice, pa tek mu umakoše ispred očiju, pođe i on sam za njima.

Nikud nije ni pogledao idući čaršijom. Tek kad je bio na velikoj ćupriji, malo se osvrnu. Na ćupriji se bilo okupilo dosta znatiželjna svijeta, a dolje po pećinama, kuda je sunce peklo, gazala i penjala se djeca, gola gocata, kô od majke rođena. Ovdje-ondje pod spilama skinuli i ostavili haljine, pa lete, mašući rukama, poskakuju, penju se, zaletavaju, vrtoglovce skaču u virovitu Neretvu, plivaju preko nje, a drugi se opet mlađi usmjeljuju da ju preplivaju po prvi put. Upravo jedan skočio, zaronio a onda opet isplivao te podalje od kraja čeka, gleda i zove jednoga, koji s pećine smjeruje da skoči, ali se još susteže. I drugi ga bodre, pozivlju da se ne boji – a on sve jednako mjeri te stane bliže i dalje, više i niže. I napokon se odvaži, sunovrati na glavu drugovi ga pohvališe, a onaj ga još čeka boreći se virovima. Gledaju gdje će izići, po prilici kud bi morao izdušiti...

Alaga se samo osvrnu i pođe dalje, jer nikada nije mogao gledati te zabave. Ni kao momče nije za nju baš puno mario. Udario ravno ispod Kujundžiluka, na općinu, gdje će mu se prodavati stvari radi nekoga duga jednom trgovcu, od godinu, godinu i po. Na općini se iskupilo svijeta, stvari se izvikivale. Upravo se vikalo drugi put.

Kad ujedanput među svjetinu istupi i kroza nju prodr Avdaga, ne osvrćući se ni na jednu stranu, već ravno u vrh. Primakne se stolu, gdje su sjedili oni od ureda, nagne se jednom i prišaptne mu nešto. Ovaj na to kimnu glavom i javi da se neće ništa prodavati. Avdaga se opet hitro okrenu i potraži Alagu.

– Alaga, dina ti, što ovo učini?

Alaga slegnu ramenima.

– Ja te pitam što ti meni o tomu ništa ne kaza? Onda ne bi ništa od ovoga bilo... Barem radi svijeta... Ta ti znaš da se možeš u podne, u ponoći vazda na me obratiti – ionako ti dugujem za tvoju ljubav dok sam živ životom, a da ti nikada isplatiti ne mogu.
– A prođi se, svejedno! – opet Alaga slegnu ramenima.
– Dižite ovo i nosite doma otkuda ste i donijeli! – zapovjedi Avdaga hamalima pokazujući im stvari.

Alaga je bio jak a da ni najmanje ne oda, kao da se to sve njega ni najmanje ne tiče. Kano da je bio baš o tomu uvjeren da je to tako moralo biti i da se nije tomu moglo nikako izbjeći... Dugovao trgovcu, upravo onomu tomu je nekada prodao dosta zemlje na Buni, i to dug radi stvari što ih je nosio iz dućana. A trgovac hoće da se podmiri.

I opet se vratio ispod Kujundžiluka pa na veliku ćupriju. Sada se tu svijeta još više iskupilo, a osobito dolje blizu vode. Svi se otimali, provirali da gledaju, napinjali se i turali. Na malom pijesku četvorica petorica držali jedno dijete za noge da mu je glava visila dolje, a druga dvojica udarala šipkama po tabanima.

– Aa – ništa, gotov je! – rekoše.
– Mrtav je, kukavna mu mati! – drugi požališe, a u tren oka prosu se glas da se je nečije dijete udušilo. Alaga nije ništa pazio – malo se ustavio, pogledao i opet pošao mirno. Dolje ga na Đerizu susrete jedna hrpa. – Alaga, bolan, zar ne znaš da ti se je dijete udušilo?
– Tvoj Meha!
– Mrtav je – eno sad će ga nositi.

Alaga stade, oči mu se ukočiše kao da su od stakla i na licu zadrhta svaka bora. Pritisnu rukom po prsima i kao sav izvan sebe naglo stupi natrag, a da nije onđe na ćošku onoga direka dućanskoga, koji nosi krov, bio bi pao. Naslonio se onako leđima i zatiljkom o direk i nijemo, ukočeno gledao na onu hrpu preko nje ravno dolje na Neretvu. Napokon mu se počeše kupiti nabori ispod očiju s krajeva, glava padati odmaknu se od direka, glava pade k prsima i diže obje ruke, da otare dvije, samo dvije vrele suze, koje mu kanuše.

Primaklo se njemu ljudi, te ga uzeše tješiti i razgovarati, a dotle su već i nosila bila donesena, da na njih metnu Mehu. Kad ga iznesoše na Đeriz, htjedoše krenuti k bolnici.

– Ne dam, već doma! – zakrči im Alaga put. Ne dam ni za živu glavu!

Liječnik i izaslanik puštaše mu na volju i mrtvaca ponesoše doma. Za njima pošlo i djece, koja su naokolo oblijetavala i pogledavala preplašeno i znatiželjno unosila.

Doma je sama Đulsa sjedila uz mater.

– Kad će biti taj višnjab više gotov? – pitala je bolesnica potiho, slabo.
– Sad će – već potmula mi se vatra kad je voda prekipjela, jer nisam gledala! – slagala je Đulsa.
– A što nisi, kćerce, oči otvorila! – prikori ju blago mati.

Đulsa je bila u neprilici. Materi nije htjela kazati svu istinu tko je ono bio u kući, al' se je bojala da nije može biti i sama pogodila. Bolesnica nije dalje ni pitala. Đulsa je htjela da zovne tetku, da joj dođe, al' nije imala koga da pošalje po nju; a opet nije bilo više ni cigle višnje. I tako su obje šutile; hanuma čekala višnjab a Đulsa izlazila samo onako na dvor da ju kô zavara, a ujedno povirivala i na ulicu ne bi li tko ispao da ga pošalje po tetku.

Onaj muk, onu tišinu, prekinu razgovaranje ispod glasa, koje je dolazilo sa ulice. Đulsa pristupi pendžeru i stade da sluša.

– Evo ovdje, ovdje! – čulo se je s dvora glasno vikanje.

Napokon netko otvori vrata širom i u avliju unesoše nosila. Stražar zakrči djeci put i poturi ih natrag niz ulicu, a nosioci metnuše utopljenika u nosilima na avliju.

Đulsa je blijedila i hladnila od straha i od svakih pomisli, sve jednako gledajući na prozor.

– Šta je to opet! – jecaše bolesnica i glavom okrenu na stranu da bolje čuje.
– Ništa, ništa – stani! – i siđe s prozora i poleti k vratima, kad vidje da je Alaga unišao.

Alaga pognuo glavom. Hodao je čisto kao satrven.

– Jao, babo mili, šta je? – na vas glas zavapi Đulsa kad vidje u oca orošene oči.
– Ne pitaj me, vidiš – Meho!
– Meho, brate moj! Kukavna ti tvoja sestra! zakuka Đulsa, okrenuvši se k musanderi[3] i spustivši glavu među ruke.
– Šta, Meho moj? – dignu se bolesnica u dušeku, kao da joj se sile pomladiše, ojačaše, što plačeš? Stani! – i pogleda na prozor s dušeka. – Što je s Mehom... Nosila – sina mi ubiste! – suhim se rukama odupr, skoči, rukama zabode u kose i poleti niz sobu, poleti kao vjetar, a oko suhoga joj se tijela daleko za njom vijala duga do tala košulja.

I stade, koljena joj klecnuše, još se grčevitije uhvati za kose, još strasnije, očajnije zasinuše suhe, izkolačene oči.

– Aoh! – podrža se malo – i tek se je Đulsa okrenula i uhvatila ju, već se je oborila na tle.

Alaga je kao okamenjen gledao to što se je dogodilo u tren oka, u jedan hip. Zamahnu glavom i na jednu i drugu stranu, potrese njom te su i na tla odletjele krupne kapi.

Priđe i pomože Đulsi da se ispravi i sjedne i onesviješćenu bolesnicu nasloni glavom na njezino krilo.

– Što ću – ja ne znam! – obori rukama niza se, očajno, beznadno, kao osuđenik komu više nema pomilovanja.
– Leti po tetku, donesi sirćet! – snašla se Đulsa, milujući mater, hvatajući ju za ruke, zovući ju.

Ni plakati nije više mogla. Bol joj je i odviše bila jaka, velika, a da bi joj mogla suzama odlanuti da bi ju plačem mogla ublažiti.

Brzo je tetka došla, a za njom još dvije žene. Uzele onesviješćenicu, prenijele ju na dušek. Stale ju natirati sirćetom, sirćet joj pod nos metati, a metale su joj i hladne obloge.

Kad se je opet osvijestila, kad je došla k sebi, već su Mehu okupali i pokopali.

Bolesnica nije kasnije ni riječi progovorila. Samo je zurila očima ukočeno, nepomično. Žene su ju pitale hoće li što, nudile joj svega, samo da rekne – al' ona je sve odbijala.

Pod mrak je Avdaga poslao mnogo i raznih stvari sve na izbor što treba za bolesnicu i za kuću, a došla je bila i njegova žena da što pomogne i da vidi kako je.

Rječnik[uredi]

  1. višnjab (perz.) – kiselkasti rijetki desert
  2. sadžak (tur.) – željezni tronožac na kome se na ognjištu, u tendžeri ili kakvom drugom sudu, vari jelo
  3. musandara, musandera, musandra (tur.) – od drveta skovani i rezbarijama ukrašeni pregraci (kao neki stalni zidni ormari) duž cijelog jednog zida sobe u starinskim kućama, u čijem su sastavu dušekluk, dolaf, banjica, a često, i zemljana peć s lončićima