Bez nade/XVII

Izvor: Wikizvor
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bez nade – glava XVII


U tihoj i mirnoj Cernici, kako se ide k novoj ćupriji, u maloj kućici živjele su dvije duše; živjele su kao mrav, da komšiluk zapravo nije ni znao za njih. Kuća potleušica, na malom hajatu[1] dvije sobice, a preko avlije nešto krova sa ognjištem, što bi se kuhinjom zvalo. Pod kućom, tamo nad Neretvom, pružilo se nekoliko brazda baščice, lijepo zasađene i brižno gojene, a u njoj i dva stabla sliva. Avlija i hajat čisti, da si mogao i kamen lizati, a male sobe uređene zgodno, ukusno, da su, što no riječ, pjevale. Krajem avlije, na onu stranu, gdje su sobe, zasađeno nešto cvijeća a najviše karamfila i nevena. Osobito je jedan busen karamfila bio velik, razgranjen, a cvjetovi ga obasuli, te se je vas crvenio da si jedva odozdo mogao vidjeti drške.

S jedne strane hajata nastavljen stan, a na njemu sitne žice pamuka. Za stanom sjedi žena i hitro tka, promičući kroz žice jajasti čunjak, tka hitro i brzo, da ne možeš ni opaziti kad jednom rukom baci čunjak da ga drugom uhvati, i natrag. Sitno, sivo brdo[2] leti i tamo i amo, a kako njime udara, onako se njiše i prtva s kamenom, što je straga o stanu obješena. Na daski, na kojoj je žena sjedila, puna kutija namotanih cijevi. Katkad samo zastane lupa, ako se prekine žica, a kad se sveže – onda i opet počne odzvanjati po hajatu, po avliji, da se je moglo čuti i na ulicu.

Gdješto se žena sagne po stanu, da ispod strehe poviri na nebo, pa onda dolje na avliju, da vidi dokle je sunce došlo, po prilici da pogodi koje će biti vrijeme.

– Još imam kada! – rekla bi sama sebi i nastavila tkati.

Sa ulice dolazila buka, štropot kola, topot konja, vika djece, razni glasovi, sad jače, sad slabije. Od onuda pak od nove ćuprije neprestano dolazila tutnjavina; to odjekivalo, jer se prolazilo preko nove ćuprije, koja se je lagodno, gipko uvijala pod jakim teretima. Tu se prevaža roba trgovačka, kamenje za gradnje, grede, daske – ama sve, pa to tim više jer je teškim tovarima i kolima zabranjeno ići preko stare ćuprije otkako se je nova otvorila.

Nije moglo biti daleko do podne. Sunce je već visoko iskočilo nad Mostar i zrakama upijalo vlagu sa zemlje, nakvašene onomadašnjom snažnom kišom. A bilo je upravo pod kraj proljeća 1884. Nebo se smililo, dobrahno zarosilo – a zelen potjerala, te ti ne dotječe vida i očiju da se toga milinja nagledaš.

– Ako se ne varam – brzo će podne! – opet žena zastane brdom, pogleda na sjenu što ju je sunce bacalo. A bila je već vrlo kratka.

Stan presta lupati, a žena se diže s njega. Kako se je sjedeći malko prignula, onako uvuče leđima, podbočivši se još od straga i objema rukama, kao da ih je htjela isporaviti. Onda se sagne, pogleda niza se, strese nešto konaca, što su se za dimije uhvatili, dimije malo podiže i sprijeda ih zape za dombak[3], navuče nanule, koje su se upravo najljepše sljubljivale sa bijelim, tankim nogama, i pošeta niz hajat. Stade gotovo pod strehu, gdje ju je u hladu najljepše rasvjetljivalo svjetlo, što se je iz avlije i odonuda s avlijskoga duvara odbijalo. Pogleda po avliji naokolo, na avlinska vrata, pa preko duvarova na dvor, tamo dalje gdje se sive brda, gdje se kolom nadvisuju kao u natjecanju i stabla, i džamije i munare, one stare, crnomanjaste i nove, bijele, sve kamene kuće. Krasno sadjelano lice presulo se bjelinom, kao što je bio onaj pamuk na stanu, te se na njemu izrazito isticale tanke, crne obrve, oči okružene modrom finom sjenicom, pravilan nos i tanke a rumene usnice. Cijelo njeno biće, njezin stas privlačio je nečim nježnim, plemenitim, upravo zamamnim, al' onaj pogled očiju sustavljao te da u njemu iz očiju čitaš nešto što je duboko zasađeno bilo negdje u nutrini, u srcu, u duši. S blagih, milih onih očiju izviralo je nešto što te je sapinjalo, te bi i sam osjetio nekakovu žalost, nejasnu, tajnu, nekakvu samilost prama tomu biću koja te je ipak k njemu nagonila, da staneš preda nj, te da mu se diviš i da ga slušaš kad bi ti uzelo pričati o onomu što je doživjelo.

Bila se je rek bi zanijela onom krasnom naravi, lijepim proljetnim vremenom, čistim, vedrim nebom, a onda se prenu i pođe u kuću. Naloži vatru, nastavi vodu i poče priređivati ručak. Kad što i malo jače zalupilo pred avlinskim vratima, povirila bi iz kuće i pogledala da li tko ne dolazi.

Već je i ručak priredila, pilav i uštipaka, pa ostavila sve uz vatru da se podgrijava. Kako je više odmicalo vrijeme, onako ona nestrpljivija bivala i pogledavala na avlinska vrata. I podne minulo, te ona uzela abdest i klanjala, pa i opet čekala. To joj se čekanje oduljilo, te ju je smetalo i bilo joj neugodno, a kad je sunce prešlo na drugu stranu, podne već bilo i bitisalo, napokon iznese sama za se u dva sahanića pilava i uštipaka, pa uze sama ručati. A neprestano je pogledavala na vrata.

Vidjelo joj se je na licu da ju je to čekanje uznemirivalo pa da joj laglje prođe vrijeme, opet sjede na stan i poče tkati. Nu ni tu joj se nije dugo dalo, pa da promijeni posao, ustade i metnu preda se vitao[4] da mota cijevi. To ju je malko kanda rastresalo ono okretanje vida i brundanje.

Tek pred ićindiju, otvoriše se avlinska vrata, a na njih uniđe čovjek prosijede brade, pognut nešto, u čakširama od dimjaluka.

– Hvala Bogu kad te iščekah! – čisto odlahnu mladoj ženi kad vidje da se vrata otvoriše.
– Evo jȁko sada! – izusti čovjek i pogleda u mladu ženu.
– Zar su gotovi? – plahnu se žena.
– Jesu ja! Taman sada!
– Pa?
– Ah, kćeri moja!
– Da ga nisu...? – zape joj u grlu i plašljivo pogleda u oca.
– Jesu, Đulso, jesu! A tko bi rekao! Šta ćeš, Bog je htio!
– Kako?
– Odrezali mu trinaest godina!

Đulsi kanuše suze i udari potiho jecati.

– A što ćeš mu, što plačeš? Ne možeš sada ti ispraviti! – s prijegorom reče i mahnu otac, hoteći utješiti kćer.

Bio je to Alaga, a došao sa suda, gdje su mu sina taman osudili na trinaest godina zatvora.

Nakon one nesreće lanjske godine, kad mu se je mlađi sin Meho udušio u Neretvi, njegovoj ženi bolest silno na gore krenula. Bolesnicu grdna nesreća više ubila negoli sve drugo. Od onda pa do svoje smrti upravo navečer, uoči hadžinskoga Bajrama, oko dva mjeseca pošto se je Meho udušio – bila je ni živa ni mrtva. Uoči hadžinskoga Bajrama oprostila se s ovim svijetom, riješila se svih muka.

Isti taj zadnji dan materina života, istu ono veče kad je ona umrla, Mehmed Alija se je uoči Bajrama sastao sa Salkom i sa još dva jarana, te su pili cijelo vrijeme, od dana pa do mrkle noći. Ni govoriti više nisu mogli, i hodati im bilo poteško. A kad pao mrak, te ni rakija više ne mogla kroz grlo, iziđoše iz mehane i sva četvorica u jednom redu pođoše ulicom. U mehani su se svakako zabavljali, i smijali, i dražili se, i ljutili, i psovali, a kad su napokon izišli, u redu su stajali najprije jedan jaran, pa Mehmed Alija, pa drugi jaran i napokon Salko. Mehmed Alija je imao i nož za pasom. Teturali se ulicom i tamo i amo, pa i pjevali. Kad dođoše u gušći mrak, dokle svjetiljka nije mogla dobro svjetlom dopirati, onaj koji je bio između Mehmed Alije i Salke, trgnu hitro i vješto Mehmed Aliji nož iza pasa te ga onako odmah prenese Salki i zabode mu ga u prsa, a onda vrati na Mehmed Aliju. Salko kriknu i pade, Mehmed Alija zajauka ranjen, a onaj jaran s kraja, kad to vidje, nagnu u bijeg, dok onaj drugi što je bio između Salke i Mehmed Alije, zaosta i poče vikati:

– Pomoć, pobiše se amo!

Sletiše se brzo ljudi, stražari, okupi se svijet.

– Što je bilo?
– Ovi se bogme među se potukli, a jedan je već i pobjegao! odgovori onaj koji je bio zaostao natrag, te i njega nesta među svjetinom, koja se je bila u mraku nakupila nad mrtvim Salkom.

I Mehmed Alija je pao, ali je bolno jaukao, jer mu je tekla silna krv.

Domala donesoše nosila, te mrtvoga Salku i izranjenoga Mehmed Aliju prenesoše u bolnicu.

U rano jutro, na sam hadžinski Bajram, kad su mrtvo tijelo hanumino kupali, dođe glas da je poginuo Salko, a Mehmed Alija teško ranjen, te da leži u bolnici.

– Kad se komu ne da – baš se ne da! – govorili su ljudi.

U isti gotovo čas kad je Đulsa ostala bez matere i nad njom mrtvom suze prolila, u isti je čas obudovila. Tako naglo, tako hitro! Tko zna je li za nju sreća ili nesreća, tko zna je li, plačući za materom plakala i za svojim čovjekom, koji ju eto tako mladu – od devetnaest godina – ostavi udovicom? Il da nije u ovom plaču i iskrenoj, dubokoj tuzi za materom sveosve i zaboravila svoga čovjeka, Salku, koji joj je poništio svojim životom njezin mladi život, mučio ju, tukao – umjesto da joj oslatčava časove? da nije zaboravila Salku, koji je uza nju, svoju ženu živio uvijek svojim bećarskim životom, zapuštajući nju, koja se je žrtvovala da pođe za nj?

Đulsa nije imala sa Salkom djece, stoga se je već za nekoliko dana povratila u očinu, u pustu roditeljsku kuću. A malo zatim, dok je još trajala ona prva, jaka bol, odmah se je bilo brinuti Alagi da isprtlja iz svoje nekadanje kuće i da ju ustupi novomu vlasniku, koji je imao smilovanja i srca da ga iz nje ne diže dok mu je žena bolovala.

I njih dvoje samih smjestiše se u onu malu kuću u Cernici. Mehmed Alija je još ležao u bolnici – i dugo je potrajalo da se izliječi od dvije rane i od treće teške. Đulsa uredila kuću sa onim što je još bilo, upravljala njom, radila, vezla, šila i tkala da što zaradi, da uzmogne živjeti i ona i otac Avdaga nije zaboravio svoju zahvalnost, al' njegovi su darovi i njegova briga za Alaginu kuću iz početka teški bili za Đulsu. Kasnije se je i tomu priučila.

Prvih dana odmah Alaga je išao pohoditi sina, al' nije mnogo prošlo kad je uz njega bolesna našao stražu koja ga čuva. Mehmed Alija je bio pod sumnjom da je on sam ubio Salku, te je tako i istraga povedena. Kad se je Mehmed Alija oporavio i digao, odmah su ga preveli u zatvor, dok se stvar ne raspravi na sudu.

Ipak – i Alaga i Đulsa – napeto su očekivali konac toga svega, a dugo je bilo čekati cijelu zimu, pa proljeće. Pod konac proljeća rasprava se svršila na sudu. Mehmed Alija je bio optužen da je on ubio Salku, a on se branio da nije, već da ga je radi jedne svađe u piću, pred što će se dignuti iz mehane, ubio Vujo Perović, onaj isti koji je išao između njega i Salke, pa kad je počinio to nedjelo, da je uz Mehmed Aliju na zemlju ostavio nož, dozvao ljude, a zatim – kako je i svijet pripovijedao i nagađao – otišao doma da se presvuče. Nu sva Mehmed Alijina obrana, sve njegovo nijekanje nije pomoglo, jer je onaj četvrti svjedok, koji je odmah pobjegao, tvrdo nijekao da išta zna. Na Mehmed Aliju je pala sva krivnja, jer se je dokazalo da je ono bio njegov nož, te da je bio na razbojištu on sam sa usmrćenim Salkom. Sud je bio toga uvjerenja da je Mehmed Alija ubojica, te ga stoga osudio na trinaest godina tamnice.

Alaga je nestrpljivo očekivao konac rasprave, a kad je saslušao i saznao osudu, okrenuo se je i otišao mirno, nesmućeno, kao da to na nj ništa ne spada.

Alaga je u zadnje vrijeme dosta gorkih popio, pa, makar se je udes jedinoga sina duboko kosnuo njegova srca, ipak nije mogla njegova tuga, njegova žalost izbiti na površinu, da bi ju čovjek odmah mogao vidjeti.

– A što ćeš mu – što plačeš? Ne možeš sada ti ispraviti! – rekao je Đulsi kad je ona na taj crni glas počela plakati.
***

Otac i kći živjeli su tiho, mirno, kao dva mrava u svom novom stanu u Cernici. Đulsa radila i rukama hranila i sebe i oca – a nekako joj zgodno išlo, jer su sve žene hvalile njezin posao, koje su ga vidjele. Kano da je u svom radu nalazila utjehe, zabave, te radeći, znala bi se i razveseliti. Samo kad bi se malko zamislila i zanijela u ono što je doživjela, uzdahnula bi, a licem bi joj se prelila bol i tuga.

Katkad bi, da se odmori od posla, otišla Avdaginici, koja joj je također znala češće puta dolaziti. Te se dvije žene usko sprijateljile, a kano da su se i naravi podudarale. Avdaginica već u starijoj dobi, pa joj malo stalo do onoga čim se mlađi svijet rado bavi, a Đulsa, makar udovica od tekar dvadeset godina, uozbiljila se radi nesreća koje su je cijelu potresle i promijenile.

Alaga ako nije sjedio doma, a ono je bio najviše u Avdaginu dućanu. Avdaga mu ni sada nije mogao ni nikada zaboraviti kako mu je Alaga nekad valjao. I on mu je bio pravi prijatelj, štovao ga je uvijek jednako dočekivao ga rado i veselo. Često put bi se Alaga pred njim potužio na svoj udes.

– Nemoj tako, Alaga! Nisi ti sam – eno ti i drugih naših – i uzeo bi mu nabrajati mnoga imena. Da su jedan ili dva pala, još još – ali koliko ih ode! Ne ljuti se na se, već na našu ludu pamet!
– E šta ćeš – ama ljutio se i srdio koliko mu drago, ne smije čovjek opet da gubi nade...
– Jest, moglo bi se nadati, i ne smije se gubiti nada. Al' vidi šta naš svijet radi, kako se zapušta i sam sebi žile prerezava! Svak se more nadati, al' samo onaj ima pravo da se nada koji radi – a naši ništa ne rade!...

Alagu je gorko pekla ta istina, a nezgode koje je on prouzročio makar i nehote, ludo, pripisivao je sebi u grijeh. Pekla ga je savjest kao najvišega zločinca – jer je ipak Alaga bio onaj stari poštenjačina kakovih ima kod nas, al' na žalost, se kasno dozovu pameti, te tako i propadaju.

I vukao se je on još godinu dana, i padao zdravljem, a savjest ga pekla što je odgojio sina da ga zatvore u tamnicu, što je sobom pospješio ženinu smrt, što je uništio sreću Đulsinu.

Sav satrven, bolan, srušio se na dušek da se više ne digne.

Jesen je bila, a požutjelo lišće padalo sa stabala da sagnjije na zemlji, u kalu, te zakrčuje putove, gomila se po baščama. Tužno je ono žutjelo – a kako je bila opojna ova blaga, mila, nježna zelen, kojom se je proljeće kitilo!

Jesenji dan bio. Vjetar hujio, raznosio lišće kad su iz one male kuće u Cernici iznijeli na nosilima mrtvaca, prekrivena zelenom čohom...

Hrpa mala ljudi obilazila muče oko nosila, da pod njih redom podmetnu svoja ramena, da Alagu isprate zadnji put.

A za otvorena se vrata grčevito uhvatila mlada žena, blijeda i satrvena, očajna pogleda. Grčevito se držala vrata i gledala za nosilima, a vjetar je hujao oko nje, zanosio na nju suho, žuto lišće.

...Đulsa ostade i bez matere, i bez braće, ostade eto i bez oca i bez svega, ostade sama samcata – bez nade.

Rječnik[uredi]

  1. hajat (ar.) – hodnik u prizemlju u starinski građenim kućama, predsoblje, trijem
  2. brdila, brdo – dio tkalačkog stana
  3. dombak (tur.) – gatnjak, učkur
  4. vitao – čekrk, vitlo