Fatimska poruka - Treće sjećanje

Predgovor

U jednom pismu od 31. kolovoza 1941. godine, upućenom Josipu Bernardu Goncalvesu, DI, Lucija je sama protumačila, kako je nastao ovaj spis, što su ga svi složno nazvali; Traće sjećanje. Piše: «Gospodin biskup mi je naredio da se još jednom prisjetim svega što je u vezi s Jacintom, jer želi tiskati novo izdanje njezina životopisa. Ovaj mi je nalog, poput zrake svjetla, osvijetlio dušu pri čemu sam spoznala da je došao trenutak, da otkrijem prva dva dijela tajne…» Po ovom spisu Fatima se probila u svijet.

Treće sjećanje

Preuzvišeni,

Pokoravam se Vašem nalogu što ste mi ga uputili u pismu od 26. srpnja 1941. godine, a u kojem tražite da napišem o Jacinti sve ono što mi je još ostalo u sjećanju. Razmišljajući, stekla sam utisak da mi preko Vašega naređenja govori sam Bog, kako je došao trenutak da odgovorim na dva pitanja koja su mi više puta bili uputili, ali sam do sada odgovor na njih odlagala.

Čini mi se, da će biti milo Bogu i Prečistom Srcu Marijinu ako se u knjizi o Jacinti doda jedno poglavlje koje govori o paklu, a drugo o Prečistom Srcu Marijinu. Možda će Vam se to moje mišljenje, Preuzvišeni, činiti neobičnim i suvišnim, ali zapravo – ono nije moje. Bog će pokazati da je to na njegovu slavu i za spasenje duša.

Morat ću, dakle, govoriti o tajni i odgovoriti na prvo pitanje.

U čemu se sastoji tajna?

Čini mi sa, da to sada mogu reći, jer već imam dopuštenje Neba. A ovlastili su me i Božji predstavnici na zemlji, i to više puta i u više pisama, a jedno ste, vjerujem, i Vi sačuvali; pismo oca Josipa Bernarda Goncalvesa kojim me je naredio da pišem Svetom Ocu. Upozorio me je na stvari koje moram iznijeti, a među njima je i otkrivanje tajne. Nešto sam o njoj rekla. Da pismo Papi ne produžujem, jer je moralo biti kratko, ograničila sam se na ono što je bilo prijeko potrebno iznijeti, a drugo prepustila Bogu da pronađe povoljniji trenutak.

Već sam, u drugom spisu, izložila sumnju koja me mučila od 13. lipnja od 13. srpnja, a koja je, poslije tog ukazanja, nestala.

Dobro! Tajna se sastoji od tri različita dijela. Otkrit ću vam prva dva. Prvi dio: viđenje pakla!

Djevica nam je pokazala golemo vatreno more, za koje se činilo da je pod zemljom. Vragovi i duše, uronjeni u taj oganj, izgledali su kao crno ili tamno ugljevlje, ali prozirno i u ljudskim oblicima. Sve je to plivalo u tom ognjenom moru, nošenom valovima plamena koji je izbijao iz njih samih, zajedno s oblacima dima. Padali su na sve strane poput varnica u velikom požaru, rastreseno, kao bez težine, uz zastrašujuće krikove i uzdahe, pune očaja. Tresli smo se od užasa i straha. Vragovi su se razlikovali po svojim stravičnim i odvratnim oblicima, neviđenog izgleda zastrašujućih i nepoznatih životinja, a prozirni i crni. To je viđenje trajalo samo jedan trenutak. Sigurno bismo bili umrli od strah i užasa, da nam naša Nebeska Majka nije bila obećala (u prvom viđenju) da će nas odvesti u Nebo.

Strelovito samo podigli oči prema našoj Gospođi koja nam reče dobrostivo, ali tužna: «Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema mom Prečistom Srcu. Ako budete činili ono što ću vam reći, mnoge će se duše spasiti i bit će mir. Rat će uskoro svršiti. Ali, ako neprestanu vrijeđati Boga, za vladanja Pija XI, planut će novi, još gori rat. Kad budete vidjeli noć obasjanu neobičnim svjetlom, znajte, da je to veliki znak koji vam Bog šalje, znak da počinje kažnjavati svijet zbog njegovih zlodjela, i to ratom, glađu i progonstvom Crkve i Svetoga Oca. Da bih ovaj rat zapriječila, doći ću tražiti posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu i pobožnost prvih pet subota kao naknadu za grijehe. Ako svijet prihvati moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne prihvate, proširiti će zablude širom svijeta, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će trpjeti, razni narodi bit će uništeni. Napokon, moje će Srce trijumfirati, Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju, koja će se obratiti i tada će svijetu biti poklonjeno razdoblje mira.»

Već sam Vam rekla, Preuzvišeni, u poslanim primjedbama na knjigu o Jacinti, da je ona bila vrlo potresena nekim stvarima koje su sadržane u tajni. Zaista, tako je i bilo! Viđenje pakla tako ju je strašno prestrašilo, da su joj se sve pokore i trpljenja činila kao ništica, samo da bi joj uspjelo spasiti koju dušu.

odgovaram na drugo piranje koje su mi uputili s raznih strana. Kako je Jacinta, onako malena, uspjela steći tako veliki duh pokore i žrtve?

Čini mi se, da mogu navesti dva uzroka. Prvi: Bila je to posebna Božja milost kojom ju je Bog obdario posredovanjem Bezgrešnog Srca Marijina. Drugi: Viđenje pakla, pri čemu je vidjela prokletstvo duša koje u njega odlaze.

Neki ljudi, čak i pobožni, ne vole govoriti o paklu djeci, da ih ne bi zastrašili. No, Bog nije oklijevao da ga pokaže trima mališanima. Jedno je dijete imalo samo šest godina. A znao je Bog, da će se zbog toga tako preplašiti, da će, usudila bih se reći, gotovo poginuti od užasa.

Jacinta je često znala sjesti na zemlju ili na kakav kamen i , posve zamišljena, reći: «Pakao! Pakao! Kakvo žaljenje osjećam za duše koje u njega odlaze! Tamo su živi ljudi koji izgaraju kao drvlje u vatri!» Tada bi, sva dršćući, klekla, sklopila ruke i izmolila molitvu koju nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, oslobodi nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je to najpotrebnije!»

Moj je dojam, Preuzvišeni, da se posljednje riječi ove molitve odnose na one duše koje su u većoj, neposrednoj opasnosti, da se upropaste.

Jacinta bi stajala dugo na koljenima, ponavljajući tu istu molitvu. Od vremena do vremena, dao da se budi iz sna, pozivala bi mene i brata: «Franjo, Franjo! Molite li sa mnom? Moramo mnogo moliti, da duše otmemo paklu. A u pakao ih odlazi mnogo, mnogo!» Drugi put bi postavila pitanje: «Ma, zašto Djevica ne pokaže pakao svim grešnicima? Kad bi ga vidjeli, ne bi više griješili, da ne svrše u njemu! Moraš reći Gospođi da pokaže pakao onom cijelom narodu. (Odnosi se na one koji su dolazili u Cova da Iria.) Vidjet ćeš, kako će se obratiti!» A onda, pomalo zlovoljna, znala bi reći:

- Zašto nisi rekla Gospođi da pakao svima pokaže?

- Nisam se sjetila – odgovorih.

- Na žalost, ni ja – odgovarala je tužno.

Mnogo puta znala je zapitati:

- Ma, kakve grijehe počinja svijet koji odlazi u pakao?

- Ne znam. Možda zato što ne idu nedjeljom na misu, možda kradu, govore ružne riječi, psuju, proklinju…

- I samo za jednu riječ odlaze u pakao?

- Jasno, grijeh je…

- A, što bi ih stajalo ići na misu i šutjeti?! Kakvo sažaljenje osjećam za grešnike! Kad bih im mogla pokazati pakao!

Koji put bi se stisla uz mene i rekla:

- Znaš, ja idem u Nebo. Ali ti, koja tu ostaješ, ako ti Gospođa dopusti, kaži svima kako izgleda pakao, da ne bi više griješili pa u njemu završili!

Često je bila zamišljena, a onda bi se javila:

- Toliki ljudi odlaze u pakao! Toliki!

- Ne plaši se, ti ideš u Nebo – tješila sam je.

- Jest, ja idem, ali bih htjela da i svi drugi tamo dođu.

Da prinese žrtvu, često nije htjela jesti. Rekla bih joj:

- Jacinta, daj, jedi malo!

- Ne, ovu žrtvu prinosim za grešnike koji previše jedu.

Kad je već bila bolesna, ja bih joj, polazeći na misu, rekla:

- Ti danas nemoj ići, ne možeš. Uostalom, danas nije nedjelja.

- Ništa zato! Idem za one grešnike koji ni nedjeljom ne idu.

Kad bi čula koju besramnu riječ, na koju su neki ljudi ponosni kad je izgovore, Jacinta bi pokrila lice rukama i rekla: «O, Bože moj! Ovi ljudi ne znaju da zbog takvih riječi mogu svršiti u paklu. Oprosti im, moj Isuse, obrati ih! Sigurni, nisu svjesni da time vrijeđaju Boga. Kolika žalost, Isuse moj! Molim te za njih» onda bi hodala, izgovarajući molitve koje nas je naučila Gospođa: «O, moj Isuse…»

Ovdje mi, Preuzvišeni, nešto pada na um. Više puta su me pitali, je li nam Gospa rekla, koji grijesi najviše pogađaju Gospodina? Kažu, da je Jacinta izjavila u Lisabonu: grijesi nečistoće! Možda je Jacinta, razmišljajući sada, o tome zapitala Gospu u Lisabonu i čula takav odgovor.

Mislim, Preuzvišeni, da sam iznijela prvi dio tajne.

Drugi se dio odnosi na pobožnosti Prečistom Srcu Marijinu. Već sam rekla, u drugom spisu, da mi je Gospa, 13. lipnja 1917., rekla da me neće nikada ostaviti i da će mi njezino Bezgrešno Srce biti zaklonište i put kojim će me dovesti Bogu. Izričući te riječi, ona je raširila ruke, a naše grudi prožeo je snop zraka koji je iz nje izbijao. Čini mi se, da je toga dana, ovim prožimanjem svjetla, ulila u nas razumijevanje i ljubav prema svome Prečistom Srcu, kao što je učinila u druga dva navrata s obzirom na Boga i tajnu Presvetog Trojstva. Od tog dana osjećali smo u srcu žarču ljubav do Bezgrešnog Srca Marijina. Jacinta mi je više puta govorila: «Ona je Gospođa rekla da će njezino Prečisto Srce biti tvoje zaklonište i put kojima će te dovesti Bogu. Zar te to ne veseli? Ja toliko volim njezino Srce! Ono je tako dobro!»

Nakon što nam je u srpnju, u tajni, koju sam već iznijela, rekla da Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnosti prema njezinu Prečistom Srcu, da će, kako bi spriječio rat, doći tražiti posvetu Rusije svome srcu i pobožnost prvih pet subota kao zadovoljštinu, govoreći o tom, Jacinta bi često izjavila: «Kako me je žao što ne mogu primati svetu pričest da bih pružila zadovoljštinu Prečistom Srcu Marijinu!»

Već sam rekla da je Jacinta, od strelovitih molitvica koje nas je naučio otac Cruz, izabrala ovu: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!» Koji put bi nakon toga u svojoj jednostavnosti dodala: «Toliko volim Prečisto Srce Marijino! To je srce naše Nebeske Majke. Zar se tebi ne sviđa ponavljati: Slatko Srce Marijino! Meni da, i to mnogo, mnogo!»

Često je puta odlazila brati cvijeće. Pri tom je pjevušila: «Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje! Bezgrešno Srce Marijino, obrati grešnike, spasi duše od pakla!»

Jednoga dana odmarali smo se, u popodnevne sate uz bunar mojih roditelja. Jacinta sjedne na kamene ploče, a Franjo i ja odosmo tražiti divlji med među dračem, u šljiviku koji se nalazio u obližnju strmu obalu. Nedugo zatim, Jacinta me pozove i zapita:

- Zar nisi vidjela Svetog Oca?

- Ne.

- Ja ne znam, kako se to dogodilo. Vidjela sam Svetog Oca u nekoj velikoj palači kako kleči uz stol, drži glavu među rukama i plače. Vani, oko palače, bilo je mnogo naroda. Neki su prema njemu bacali kamenje, neki ga psovali i izgovarali besramne riječi. Jadni Sveti Otac! Moramo mnogo moliti za nj!

Već sam rekla, kako su nam jednom dva svećenika govorila da se moramo mnogo moliti za Svetoga Oca. Oni su nam kazali, tko je Papa. Kasnije mi je Jacinta rekla:

- Je li to onaj kojega sam ja vidjela kako plače i o kojemu nam je Gospođa govorila u tajni?

- Da, to je on.

- Sigurno ga je ona Gospođa pokazala i onoj dvojici svećenika. Vidiš, nisam se prevarila. Treba mnogo za njega moliti!

Drugi smo put išli prema pećini u Cabeco. Prostrli smo se po zemlji da bismo izmolili Anđelovu molitvu. Malo potom Jacinta se ustane i reče mi:

- Zar ne vidiš mnoštvo ljudi po cestama i poljima koji plaču, jer nemaju što jesti? I Svetog Oca, kako u nekoj crkvi, pred oltarom prečistom srca Marijina, moli? Toliki ljudi mole zajedno s njim!

Nekoliko dana poslije toga me upita:

- Mogu li kazati da sam vidjela Svetog Oca i s njim toliki svijet?

- Ne, zar ne vidiš da je to dio tajne. Poslije bi, mozgajući, sve otkrili.

- Dobro, tada neću reći ništa!

Jednoga sam je dana otišla posjetiti i našla, kako sjedi na krevetu, vrlo zamišljena.

- Jacinta, na što misliš?

- Na rat koji dolazi. Toliko će ljudi poginuti i gotovo svi će otići u pakao! Sa zemljom će biti sravnjene mnoge kuće, pobijeni mnogi svećenici. Čuj! Ja idem u Nebo, a ti, kad zapaziš ono svjetlo o kojemu nam je govorila Gospođa, da će se pojaviti prije rata, pobjegni u Nebo i ti!

- Zar ne znaš da se u Nebo ne može uteći?

- Da, točno je, ne može. Ali, ne boj se! Ja ću u Nebu mnogo moliti za te, za Svetog Oca, za Portugal, da rat ne stigne ovamo, i molit ću za svećenike.

Vi se, Preuzvišeni, sjećate da je Bog poslao taj znak, a astronomi su ga nazvali sjevernom zorom. Ne znam. Ali mi se čini, da su stvar bolje ispitali, vidjeli bi da to nije bilo polarno svjetlo i nije moglo biti. No, neka bude, kao oni misle! Bog se time poslužio da mi dade shvatiti, kako je njegova pravda odlučila kazniti odgovorne narode, pa sam počela uporno od tada zahtijevati pobožnost prvih subota za zadovoljštinu i posvećenje Rusije. Moj cilj nije bio samo postići milosrđe i oproštenje za čitav svijet nego posebno za Europu. Bog, u svom beskrajnom milosrđu, dao mi ja znati, da se strašni trenutak približuje, a Vi se sjećate, Preuzvišeni, da sam Vam ja, u povoljnom trenu, na to upozorila. Otvoreno kažem da molitva i pokora, koja se obavila u Portugalu, nije još zadovoljila Božju pravdu, jer je nisu popratili pravim kajanjem i popravkom. Nadam se, da će Jacinta za nas posredovati u Nebu.

Već sam rekla u primjedbama na knjigu o Jacinti da je ona bila sva potresena nekim objavama u tajni. Te su bile: Viđenje pakla, prokletstvo duša koje u njega odlaze i budući rat. Njegove strahote kao da su joj bile pred očima pa je sva drhtala od njih. Kad bih je vidjela zamišljenu, pitala sam je: «Na što misliš, Jacinta?» Mnogo puta je na to pitanje odgovorila: «Na rat koji dolazi, na tolike ljude koji će izginuti i otići u pakao! Kakva tuga! Da prestanu vrijeđati Boga, ne bi bilo rata, ne bi otišli u pakao!» Katkada mi je govorila i ovako:»Toliko te žalim. Franjo i ja odlazimo u Nebo, a ti ćeš ostati sama. Htjela bih moliti Gospu da i tebi uzme, ali ona hoće da ti još ostaneš neko vrijeme. Kad dođe rat, ne boj se! Ja ću u Nebu moliti za tebe.»

Prije nego što će otići u Lisabon, u trenutku kad je izgledala strvena od tuge, više puta sam joj kazala:

- Ne žalosti se, što ja ne mogu s tobom! Bit će kratko. Vrijeme možeš provoditi misleći na Gospođu, na Gospodina i ponavljati molitve koje su ti mile: «Moj Bože, ja te ljubim! Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje…

- Ma, da – odgovorila bi živahno.

- Tako moleći, neću se umoriti do smrti! A poslije smrti to ču pjevati u Nebu!

Ima ih, Preuzvišeni, koji misle, da sam ja sve ovo morala davno reći. Da sam to objavila prije nekoliko godina, po njihovom mišljenju, objave bi imale dvostruku vrijednost. Ja vjerujem da to nije bila Božja nakana kad mi je sve to povjeravao. da je onako htio, ne bi 1917. godine naredio da šutim nego da govorim. Mislim, dakle, Preuzvišeni, da je Gospodin po meni htio podsjetiti svijet da se odrekne grijeha i da pruži zadovoljštinu Bogu posredstvom molitve i pokore. Kako bih ja inače mogla izbjeći odgovore na bezbrojna piranja koja su mi postavljali? Još i sada, pri samoj pomisli, osjećam strah, što bi se moglo dogoditi! Priznajem da je moja odbojnost pri tom otkrivanju tolika, da bih – i uz Vaš nalog da pišem i uz uvjerenje da je došao trenutak da to priopćim – sve ovo najradije zapalila, umjesto da Vam spis dostavim. Čak još ne znam, tko će ovdje pobijediti. Bit će onako kako Bog hoće. Šutnja je za me bila prava milost. Što bi se bilo dogodilo da sam otkrila viđenje pakla? Ne znajući pronaći prikladne riječi, jer i ovo što sam rekla daleko je od stvarnosti i samo blijeda slika, izbrbljala bih sve i svašta, stvorila takvu konfuziju da bih još pokvarila Božje djelo. Zahvaljujem, dakle, Bogu što onda nisam morala govoriti i vjerujem da je sve dobro onako kako on čini.

Bog obično prati svoje objave darom ispravnog shvaćanja, točnog razumijevanja onoga što one znače. No, o tome se ne usuđujem govoriti, jer se plašim svoje maštovitosti. A čini mi se, da je Jacinta, u razumijevanju ovih objava, bila na vrlo visokom stupnju.

Nešto prije nego je otišla u bolnicu u Lisabon, Jacinta mi je rekla: «Još sasvim kratko i ja ću u Nebo. Ti ostani ovdje da objaviš kako Bog želi ustanoviti u svijetu pobožnost prema Prečistom Srcu Marijinu. Kad za to dođe trenutak, ne smiješ se skriti. Reci svima da će nam Bog dati milosti posredništvom Prečistog Srca Marijina. Neka ih od nje mole! Kaži, da Srce Isusovo hoće da se, uz njegovo, časti i Prečisto srce Marijino. Neka mole mit od Marijina Srca, jer ga je Bog položio u njezine ruke. Kad bih ja mogla u sva srca unijeti vatru koja gori u mojim grudima iz ljubavi do Isusova i Marijina Srca!»

Jednoga dana netko mi je poklonio sličicu Srca Isusova, prilično lijepu. Odnesoh je Jacinti i ponudih: «Hoćeš li je uzeti?» Uzela ju je u ruku, ogledavala, a onda rekla: «Kako je ružna! Uopće ne sliči na Gospodina koji je vrlo lijep! Ipak ću je uzeti, jer je to on.» Nosila ju je uvijek uza se. Noću i u vrijeme bolesti, držala ju je pod jastukom, dok se nije posve uništila. Često ju je ljubila i govorila: «Ljubim ga u srce, jer mi se ono najviše sviđa. Kad bih imala i sličicu Srca Marijina! Možda imaš koju? Željela bih imati obadvije.»

Jednoga dana donesoh joj reprodukciju, kalež i iznad njega Hostija. Uzela ju je, poljubila i vrisnula od veselja: «To je sakriveni Isus! Toliko ha volim! Da ga mogu primiti u crkvi! Čuj, prima li se pričest u Nebu? Ako da, činit ću to svaki dan. Bila bih sretna, kad bi mi Anđeo donio svetu pričest u bolnicu.»

Kad bih se vraćala iz crkve i posjetila je u kući, mnogo me puta upitala: «Jesi li se pričestila?» Kad bih odgovorila da jesam, pozvala bi me da dođem bliže jer imam u srcu skrivenog Isusa. Drugi put mi je govorila: «Ne znam, kako to. Ja osjećam Boga u sebi, razumijem što mi govori, ali ga ne vidim i ne čujem. No, ipak je tako lijepo tako biti s njim.» U drugim prigodama: «Znaš, što? Gospodin je žalostan, jer nam je Gospođa rekla da ga ljudi više ne vrijeđaju, pošto je već i suviše izvrijeđan, ali za to nitko ne haje. Nastavljajući činiti iste grijehe!»

Eto, Preuzvišeni, čega se još sjećam o Jacinti, a za što mi se čini da još nisam rekla. Ne znam, je li baš svaka riječ glasila onako kako sam napisala, ali smisao je posve točan. Kad smo govorile o Mariji, koji put smo rekli Gospa, koji put Gospođa. Sad mi nije lako sjetiti se, kad smo upotrijebile jedan, a kad drugi izraz. I tako još neke pojedinosti, koje, mislim, nemaju veliku važnost.

Prinosim Bogu i Prečistom Srcu Marijinu taj moj mali rak, plod moje skromne podložnosti onima koji Boga predstavljaju i molim ih da ga učine plodnim, za slavu Božju i dobro duša.

Tuy, 31. kolovoza 1941.