Hasanaginica
Izgled
Podaci o tekstu | |
---|---|
Autor | Narodna |
Naslov | Hasanaginica |
Podnaslov | |
Iz | |
Izdavač | Sladjan Glisic |
Izdanje | |
Vrijeme nastanka | |
Datum izdanja | 2005. |
Mjesto izdanja | Bratunac |
Prevodilac | |
Originalni naslov | |
Originalni podnaslov | |
Originalno mjesto nastanka | {{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}} |
Izvor | Viaggio in Dalmazia |
Kratak opis | Usmena balada o porodičnoj tragediji u bošnjačkoj aginskoj porodici |
Sastoji se od 92 deseteračka stiha. | |
Status obrade | |
Korigovan | |
Ovaj tekst je kompletno korigovan. Ipak je moguće da se u tekstu još uvijek nalaze manje greške.
| |
Slika | |
- Što se bjeli u gori zelenoj?
- Al' su snjezi, al' su labudovi?
- Da su snjezi, već bi okopnuli,
- labudovi, već bi poletjeli;
- nit' su snjezi, nit' su labudovi,
- nego šator age Hasan-age:
- on boluje u ranami ljutim.
- Oblazi ga mater i sestrica,
- a ljubovca od stida ne mogla.
- Kad li mu je ranam' bolje bilo,
- ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
- "Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
- ni u dvoru, ni u rodu momu!"
- Kad kaduna r'ječ razumjela,
- još je jadna u toj misli stala,
- jeka stade konja oko dvora,
- i pobježe Hasanaginica,
- da vrat lomi kuli niz pendžere.
- Za njom trču dvije
- ćeri djevojke:
- "Vrati nam se, mila majko naša,
- nije ovo babo Hasan-aga,
- već daidža, Pintorović beže!"
- I vrati se Hasanaginica,
- ter se vješa bratu oko vrata.
- "Da, moj brate, velike sramote,
- gdi me šalje od petero dice!"
- Beže muči, ne govori ništa,
- već se maša u džepe svione,
- i vadi njoj knjigu oprošćenja,
- da uzimlje potpuno vjenčanje,
- da gre s njime majci uzatrage.
- Kad kaduna knjigu proučila,
- dva je sina u čelo ljubila,
- a dv'je ćeri u rumena lica:
- a s malahnim u bešici sinkom,
- od'jeliti nikako se ne mogla,
- već je bratac za ruke uzeo,
- i jedva je sinkom rastavio,
- ter je meće k sebi na konjica,
- s njome grede dvoru bijelomu.
- U rodu je malo vr'jeme stala,
- malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
- dobra kada i od roda dobra,
- dobru kadu prose sa svih strana,
- da najveće imotski kadija.
- Kaduna se bratu svomu moli:
- "Ah, tako te ne želila, braco!
- Nemoj mene davat za nikoga,
- da ne puca jadno srce moje,
- gledajući sirotice svoje!"
- Ali beže ne hajaše ništa,
- već nju daje imotskom kadiji.
- Još kaduna bratu se moljaše,
- da njoj piše listak, b'jele knjige,
- da je šalje imotskom kadiji:
- "Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
- a u knjizi l'jepo te moljaše,
- kad pokupiš gospodu svatove,
- dug polduvak nosi na djevojku,
- kada bude agi mimo dvor,
- nek' ne vidi sirotice svoje!"
- Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
- gospodu je svate pokupio,
- svate kupi, grede po djevojku.
- Dobro svati došli po djevojke,
- i zdravo se povratili s njome.
- A kad bili agi mimo dvora,
- dvi je ćerce s pendžera gledahu,
- a dva sina prid nju izhođahu:
- tere svojoj majci govorahu:
- "Svrati nam se, mila majko naša,
- da mi tebi užinati damo!"
- Kad to čula Hasanaginica,
- starišini svatov' govorila:
- "Bogom brate, svatov' starišina,
- ustavi mi konje uza dvora,
- da darujem sirotice moje!"
- Ustaviše konje uza dvora.
- Svoju dicu l'jepo darovala:
- svakom sinku nazve pozlaćene,
- svakoj ćeri čohu do poljane;
- a malomu u bešici sinku,
- njemu šalje u bošči haljine.
- A to gleda junak Hasan-aga,
- ter dozivlje do dva sina svoja:
- "Hod'te amo, sirotice moje,
- kad se neće smilovati na vas,
- majka vaša srca kamenoga!"
- Kad to čula Hasanaginica,
- b'jelim licem u zemlju udrila,
- uput se je s dušom rastavila,
- od žalosti, gledajuć' sirota!