Ja, Zulfikar/II
| « I | Ja, Zulfikar | [[Ja, Zulfikar/|]] » |
Našao sam stan u predgrađu Njujorka…Vašingtona…
Koga to i interesuje u ovoj priči?
Mogao je biti bilo gdje, ja sam bio pustinjak u njemu. Smjestih se uz pomoć jednog američkog novinara, koji je dobio nagradu snimajući ljude u komadima na Markalama. Spominjao je Bosnu više nego ja. Pričao je i o onima što su čitali zadnju stranu mojih novina. Bila su mu puna usta njihovog čojstva i hrabrosti. To me pomalo mučilo jer je dirao u onu moju preostalu trećinu srca, sramotu.
Srećom, poslaše ga u Čečeniju i ja odahnu.
Nisam znao šta ću od sebe. Javiše se neki iz Sarajeva i predložiše mi da pišem svoje kolumne kao njihov dopisnik. Ponovo se u meni javi onaj stari lovački instikt, a u Bosni uvijek nekoga moraš skidati. Tako je oduvijek bilo i izgleda biće. Naravno, skida se najbliži, na oku. Ko će ganjati vukove i lisice po njihovim jazbinama?
Predstavili su me kao staro i legendarno pero. Čak sam dobro izgledao na slici u vrhu teksta. Ponadah se da će me napokon početi čitati i oni ljubitelji zadnje strane.
Sve je izgledalo dobro. Ponovo sam bio u hajci i dade to rezultat. Na vlast dođoše učenici i sljedbenici one dvije strane mog srca, za koje sam mislio da je izumrlo.
Sve je izgledalo kao nekad sa samo jednom razlikom, nisu me više zvali druže Zuko, nego svjetski priznat gospodin Zulfikar. Učini mi se da će mlađahni političar, bivši američki student sa komunističkom stipendijom, nešto novo učiniti i povratiti mi nadu u budućnost.
Trajala je ta misao nekoliko mjeseci dok ne dođe u našu ambasadu jedan moj bivši iz lista, što je gledao isto kao ja šta se zbivalo u Sarajevu, samo sa suprotne strane. Kada me je vidio, poletio mi je u zagrljaj. Ja osta bez riječi, dok me je stezao onako seljački, divlje. Preko njegovog ramena ugledah svoj lik u obrisu prozorskog stakla. Bio sam ružan, velikih podočnjaka, masne preostale kose i sijedih brkova.
Uhvatih bivšeg druga za ruke, spustih ih dole i procijedi kroz zube;
“Nemoj se uzbuđivati previše, nije dobro za zdravlje”.
Sjeli smo svi, iznijela se odjednom i šljiva, krenu šala, zagrljaji. Sa njim došao i jedan profesor sa Univerziteta iz Sarajeva. Predavao je mom Svenu. Smijao se, grleći onog, sto je mene maloprije grlio; mahao suhim prstima, pokazivao slabe zube, gladio rijetku bradu. Steže me ponovo ona trećina srca-sramota, izgubi dah i klonu na sto. “Gospodine Zulfikar, Zuko, Zuko…jesi li dobro”?
Zadnje što sam vidio je bilo lice mog Svena dok mi je psovao Jugoslaviju.
Prebrodio sam i drugi srčani. Odmarao se malo kod kuće, malo u šetnji. Često sam zvao Fatimu. Slušao sam je iako me je i dalje korila. Ona mi je bila sve što je ostalo u Bosni. Bili su kod mene i Sabaheta i Adnan. Čitav dan.
Išli smo na ručak. Za stolom me je Adnan upitao;
“Babo, ispričaj mi kakav je bio moj polubrat Sven? Trgao sam se, pogledao u Sabahetu, spustio glavu i izustio;
“Bolji od mene, a…i to nije teško”.
Adnan je razumio i nije me više pitao ništa. Otišli su kući popodne a ja naveče odlučih da krenem u školu ponovo.
Odlučih studirati po stare dane. Uzimao sam časove novinarstva, politologije, istorije i svega vezano za izučavanje ljudi i odnosa među njima. Profesori su bili susretljivi, studenti takođe. Uživao sam njihovo poštovanje jer su znali odakle dolazim i šta sam prije bio.
Po prvi put osjetih da je ipak Bosna važnija od svega i da nije nje i onih što su čitali zadnje strane, ja ne bih imao ovo malo obraza sada. I još nešto! Suoči se sa istinom, da u stvari nikad nisam ni znao šta je pravo novinarstvo i dokle seže moje pravo i pravo onog o kojem pišem.
U kakvoj zabludi sam bio. Katastrofa. Čitavog života nisam ni bio svjestan druge strane, ali kasno je, kasno…
Koga sada i interesuje moja ispovijest!?
Odjednom, upadoh u svijet Interneta. Vijesti, nove-stare. Razgovori sa drugima, Bosna, BolChat…uh to je bilo za mene. Nema lica, samo maske. Laž i obmana. Počeo sam uživati. Upoznah širom svijeta i druge bez prošlosti ili budućnost, izgubljene, prestrašene, iskompleksirane, bjegunce od sebe stvarnog ka sebi kojeg bi htjeli biti.
Tu sam bio kao riba u vodi. Tipkao sam brzo, dobivao odgovore isto tako, sjedio noćima u polumračnoj sobi pred kompjuterskim ekranom, ispuštajući gasove od teške američke hrane. Oh, kako samo čovjek može smrditi kada je dobro sit!? Nema mu ravna u tome. Nisam ovako smrdio ni u onom paklu, sedmicu bez kupanja. Nije mi bilo važno jer nikog i nije bilo oko mene, a i šta da jeste!!?. Valjda dođe vrijeme kada čovjek svima smrdi samo ne sebi. Kod mene je bila razlika jer sam i sebi smrdio ali nije mi smetalo, čak što više uživao sam u svom smradu kao nikada.
Pričao sam sa drugima na ćatu o onom što miriše, u stvari o onome što nema mirisa, ni okusa, ni težine, ni veličine, o onome što nas još više udaljava od zemlje i nosi u nepopravljivu zabludu.
Fantazija, bježanje iz stvarnosti…
Iluzija, mi smo odabrani…
Nihilizam, eh nekad, nekad sam bio..
Ponovo sam imao osamnaest, dvadeset, trideset … ne više od četrdeset godina. Email pošta mi se punila svakog dana pismima, slikama; djevojaka, udatih, rastavljenih, udovica...
Sve je, kao, bilo povjerljivo. Slao sam isto nazad pisma, slike; naravno ne svoje. Ubijao ih stilom pisanja. Citirao velike. Mislili su da je moje. Uostalom, znao sam to dobro, jer sam u životu najviše citirao; od ljudina stare Grčke, Rima, Perzije do seljaka Zagorja, Krajine, Lovćena, Durmitora i Šumadije. Sve u službi avangarde.
To me je pošteno zapalilo. Smrdio sam sve više, čak do hodnika zgrade, dok se jedno jutro, nakon čitave noći provedene na ćatu, ne pogleda dobro u ogledalo.
Nisam više poznavao onu osobu preko.
To je bio neko drugi, ne ja. Starac bez pedigrea, ruševina bez prošlosti, čovjek koji je digao ruke od svakoga a i oni od njega. Nisam znao šta da radim od sebe.
Ali koga više i to interesuje!?
Pa pola svijeta ne zna šta će od sebe.
Prestao sam sa ćatom, izbrisao tu prošlost iz kompjutera i odlučio da potražim posao. Za novine iz domovine nisam više ništa pisao. Bilo mi je žao gledati moje stare kamarate, zadnje boljševičke dinosauruse, kako umiru lagahno u tekstovima koji više liče na preludije i posmrtne crvene marševe nego na ozbiljan novinarski osvrt. Nisam želio da dalje dijelim njihovu sudbinu. Javih se ponovo američkim prijateljima i oni mi nađoše neki lokalni list da u svakom broju imam svoju kolumnu. Novine se nisu čak ni prodavale, nego ostavljale pred vrata besplatno. Međutim, meni to nije smetalo. Dobivao sam veći honorar nego direktor mog bivšeg lista. Po rekaciji čitalaca, uglavnom penzionera i besposličara, moji tekstovi su nailazili na dobar prijem. Počeo sam da držim i neke vrste predavanja i tribina po okolnim centrima. Ni u snu nisam mislio da će komunistički novinar moći da priča ljudima za koje je komunizam poput satane, ali prolazilo je..možda opet zahvaljujući patnji zemlje iz koje dolazima. Opet se svelo da se vraćam u život zahvaljujući opstanku moje zemlje i žrtvama onih što su čitali samo zadnje strane novina. Iskreno se tad upitah, dokle će čitači da umivaju Bosnu a pisači da je pljuju. Po prvi put se podobro sam sebi zgadi. Ali koga to i interesuje!? Svakom dođe najmanje jednom u životu da pošteno sam sebe zamrzi.
Prilično sam ušao u moje ponovno profesionalno aktiviranje, kad dobih vijest da je umrla moja sestra Fatima. Bila je jedini bliži rod što sam imao u Sarajevu. Udovica, dugo godina sa troje odrasle djece koji su se davno udali i oženili i živjeli posebno. Ona je ostala sama u svojoj staroj kući na Vratniku, gdje je i dočekala svoje zadnje dane.
Isti dan poleti za Sarajevo. Fatimin najstariji sin me je dočekao na aerodromu. Popodne je bila dženaza.
Na starom dijelu mezarja Kovača se okupila manja grupa ljudi. Bili su to uglavnom naša rodbina i nekolicina mojih prijatelja. Fatima je već odavno rezervisala mjesto kraj svog davno umrlog muža Hame. Obavljena je dženaza.
Bilo mi je teško.Po drugi put u životu sam digao ruke i proučio Fatihu mojoj Fatimi, posljednjem dobrom dijelu moje prošlosti. Da je mogla vidjeti mene kako učim, bilo bi joj veoma drago. Narod se počeo razilaziti. Stajao sam još. Prišao mi je stari kolega i rekao da navratim sutra u redakciju. Klimnuo sam glavom.
Krenuh prema šehidskom dijelu Kovača da obiđem svog Svena. Prilazeći bliže mjestu gdje je ukopan, primjetih da je neko već tamo. Sitna ženska osoba, obučena u crninu je čistila uzglavlje mezara i stavljala svježe cvijeće u mermernu vazu. Okrenula se dok sam prilazio. Prepoznao sam Maju, ili ono što je ostalo od nje. Gledali smo se bez riječi.
“Žao mi je tvoje sestre”; rekla je tiho. Šutio sam.
Počela je pričati kako je odustala od Amerike i vratila se u Sarajevo. Dobila posao i riješila da ostane u njemu.
Šutio sam i dalje.
Nastavila je kako ne može zamisliti život u nekom drugom mjestu i da je baš ovo njen dom; kako je bliža sinu, sebi…
“Zašto nosiš crninu”…?
“Zbog kojeg poginulog”..?
“Muža-agresora ili sina-rodoljuba”?;
Upitao sam je.
Zaplakala je.
Jadna Maja, bilo joj je možda gore nego meni.
Okrenuo sam se i otišao.
Prvim avionom sam se vratio u Ameriku.
Nisam mogao ostati više u Sarajevu.
Ponoć je davno prošla. Umorio sam se od svoje ispovijesti.
U uglu ekrana primjetih datum.
Danas mi je tačno šezdeset i tri godine,…
Ali koga to i više interesuje,…
Imao sam prošlost…,
Mislio da će mi ona dati budućnost…
A šta da je i imam, bi li bio išta bolji…!?
Budućnost je i onako nesigurna i za one bez prošlosti.
Znam samo da sam umoran, tako umoran…
Hvata me san.
Odnekud pjesma…refren…
Da, sad ga čujem glasno;
“Budi se Istok i Zapad”
Ulazio je u moju kožu, krvotok…
Lagano poput sumraka.
Prema onoj preostaloj trećini srca, sramoti.
| « I | Ja, Zulfikar | [[Ja, Zulfikar/|]] » |