Jama (poema)

Podaci o tekstu
Autor	Ivan Goran Kovačić
Naslov	Jama
Podnaslov
Iz
Izdavač
Izdanje
Vrijeme nastanka
Datum izdanja
Mjesto izdanja
Prevodilac
Originalni naslov
Originalni podnaslov
Originalno mjesto nastanka	{{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}}
Izvor	Bez izvora
Kratak opis
Članak na Wikipediji
Status obrade
nepoznat
Pažnja: Za ovaj status obrade ne postoji šablon.
Slika

I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaženu noć su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz očinjih jama;

Od kaplja dana bijesni oganj pali

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice

U njima, nebo blago se okrenu;

I ćutio sam, krvavo mi lice

Utonulo je s modrinom u zjenu;

Na dlanu oči zrakama se smiju

I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi

Tople i guste, koje krvnik nađe

Još gorčom mukom duplja koje zjapi

Da bodež u vrat zabode mi slađe:

A mene dragost ove krvi uze,

I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći

Bio je bljesak munjevita noža,

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako

I oštro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze s kojih duplje gori:

A kroz taj pako bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,

Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.

Tad spoznah skliske oči na svom dlanu

I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,

Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona

Sa zvonika bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:

Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"

Obezumljen sam skoro preda nj kleko,

Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;

I više nisam ništa čuo, znao:

U bezdan kao u raku sam pao.

.

.

.

X.

Odjednom k meni miris paljevine

Vjetar donese s garišta mog sela;

Miris iz kog se sve sjećanje vine:

Sve svadbe, berbe, kola i sijela,

Svi pogrebi, naricaljke, opijela;

Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,

Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;

Gdje je kucaj zipke, što se makla,

I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,

Što s domaćim šturkom slavi život blag;

Gdje su okna s komadićkom neba,

Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,

Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod

U san kapne; dok zvijezde pale

Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.

Mjesec, putujući, na garišta sja:

Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,

Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,

Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?

Zar ima mjesto, gdje udara ruka,

I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,

Gdje ima otac kćerku, majku sin?

Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,

I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće

Rubi još radost i taži još bol?

Zar ima većeg bogatstva i sreće,

Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko

Zatutnji. Za njim tanad raspršeno

Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko

Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.

Bitka se bije. Osvetnik se javlja!

Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,

Osvetom buknu krvi prolivene

Svaka mi žila, i ko usred podna

Sunca Slobode razbi sve mi sjene.

Držeć se smjera garišnoga dima,

Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,

Braćo rođena, neznani junaci;

Pjevali ste, i ko kad se dani,

Široka svjetlost, kao božji znaci,

Okupala me. Rekoh: zar su snovi?

Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;

Sladak glas začuh: "Partizani, druže!

Počivaj! Muke su ti osvećene!"

Ruke se moje prema glasu pruže,

Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,

Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem

Jedino grlom, jer očiju nemam,

Jedino srcem, jer su suze mačem

Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam

Zjenice da vas vidim i nemam moći,

A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem

Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,

Da sad tek živim, makar možda mrijem.

Svetu Slobodu i Osvetu slutim...

Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,

Ko narod silna, ko sunce visoka.