Jedna žalopojka nad ruševinom Moaba

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

Jedna žalopojka nad ruševinom Moaba[uredi]

  • 6 Mi smo upoznali krajnju oholost
Moabovu[119],
njegovu drzovitost, njegov ponos,
njegovu nerazumnost,
njegove isprazne želje.
  • 7 A sada Moab na
Moab se žali,
oni se svi žale. Na
kolače od grožđa iz Kir-Hare-
seta[120],
oni jecaju, preneraženi.
  • 8 Jer polja Heš-
bona propadaju,
a vinogradi Sivme
čije vino uspavljuje gaz-
de naroda:
oni se proteže sve do Jazera,
gube se u pustinji,
a njihovi izdanci se pružaju
s one strane mora[121].
  • 9 A, sada ja plačem s
Jazerom
nad vinogradima Sivme.
Ja vas oblijevam svojim suzama,
Hešbone i Elealea,
jer nad vašim jematvama i vašim
žetvama
krikovi radosti su prestali.
  • 10 Radost i veselje su ne-
stali s pribrežja,
a u vinogradima, nema više
razdraganosti,
nema više klicanja.
Ne tiješti se više vino u
burad,
krici radosti su prestali[122].
  • 11 Kao harfa, moja ut-
roba drhti nad Moabom,
a moje srce nad Kir-Heresom[123].
  • 12 Vidjeće se Moab povlačiti
prema
  • visokim mjestima
ići preklinjati u svojim *sve-
tištima:
neće on tu moći ništa.
  • 13 Takva je riječ koju GOSPOD
izgovorio o Moabu prije dugo vremena.
  • 14 A sada, GOSPOD kaže:
Od sada tri godine - godine najamnikove[124]. -,
cvijet Moabov i također
sve njegovo mnoštvo biće bez težine.
Ostaće ga vrlo malo,
ništa što bi vrijedjelo. “