Jednoj bogatašici
|
Ne gledaj me, ljepote ti tvoje! Jer Tvoj pogled mir mi samo muti. Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta Mom sevdahu zagrađeni puti..
Ti si kćerka bogatstva i sreće, Odrasla si u zlatu i svili, Tvojom dušom nikad se nijesu Oblakovi teške tuge vili.
Tvoj je život k'o jezerce mirno, Po kom vazda zlatna radost pliva; Ne poznaješ uzdaha i suze, Što je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota, Za me radost tek je pusta bajka, U kolibi pod čađavim krovom Rodila me siromašna majka.
Od djetinjstva udes me je vitl'o Kroz sve m'jene patničkog života, Baš k'o vihor na pomamnom krilu, Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidiš evo ovu tamnu mrežu Krupnih bora povrh moga čela, Ta nju mi je hrapavijem perjem Gorka zbilja, gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj život, Tvoju sreću tako bistru muti? - Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta Mom sevdahu zagrađeni puti!
Ah! ja nemam nigdje ništa svoga, U sv'jetu sam kao gola grana; Sve mi blago - uzdasi i suze, A tuga mi - svagdanja je hrana!
</poem>