Kad rastasmo se tada
| Podaci o tekstu | |
|---|---|
| Autor | Lord Byron |
| Naslov | Kad rastasmo se tada |
| Podnaslov | |
| Iz | |
| Izdavač | {{{IZDAVAČ}}} |
| Izdanje | |
| Vrijeme nastanka | |
| Datum izdanja | |
| Mjesto izdanja | |
| Prevodilac | |
| Originalni naslov | |
| Originalni podnaslov | |
| Originalno mjesto nastanka | {{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}} |
| Izvor | |
| Kratak opis | |
 Članak na Wikipediji | |
| Status obrade | |
| Bez izvora | |
| Ovome tekstu nedostaje originalni izvor. Ako vam je poznat izvor ovoga teksta, molim vas stavite podatke o izvoru na ovaj članak.
| |
| Slika | |
| [[Datoteka:|180px|center]] | |
Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vrijeme,
blijed, hladan, obraz ti posta,
ko led sam cjelov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz cijeli život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osjetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cijela.
Ti skrši zavjete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne bješe tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i vječno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smjerno,
što srce ti nehajno
već presta biti vjerno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga ljeta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nijema, tuga.