Kategorija:Proza

Spisak proza na Wikizvoru.Arif Kljucanin

CRNI LABUD

Mala vodoinstalaterska radionica BLACK SWAN PLUMBERS smjestena je u drugom redu zgrada industrijske zone na Penrosu, tik uz zeljeznicku prugu, na broju 122, uvijek prometnog, Great Soout Roda. Broj 122 djeli desetak razlicitih radionica i izlozbeno/prodajnih firmi smjestenih u dugom nizu u pregradjenom prostoru nekog bivseg skladista do kojih vodi sirok razrovan put. Na ulazu, saren kao ikonostas, stoji visok pano sa logoima firmi. Pri dnu panoa, u lijevom kutu, ispod naziva Black swan plumbers, u veoma prostoj maniri nacrtana je vodovodna slavina iz koje tanak mlaz vode curi u otvorena usta crnog labuda pomalo nezgrapno ispruzenog vrata. Zapravo, da nema naslova firme, vjerojatno bi svako u crtezu prije vidio gusku nego tu veliku plemenitu pticu dugoga vrata.

Vlasnici radionice, braca Hilmo i Aziz Dedic, vrlo su zauzeti i u radionicu svracaju samo rano ujutro ili poslijepodne nakon posla, obaviti narudjbe i administraciju. Na sirokim vratima, ispod malog ostakljenog otvora, istaknut je plastificirani natpis sa isprikom i brojevima telefona na koje se mogu dobiti. Oni koji pridju korak blize kroz mutno staklo mogu vidjeti unutrasnjost radionice: s ljeve strane veliku policu sa uredno slozenim vodoinstalaterskim potrebstinama i nekoliko sveznjeva razlicitih cijevi od plastike i bakra, a s desne strane sirok radni stol s nekoliko piramida od odlozenih narudjbi i druge poslovne dokumentacije i uz njega klub garnituru od crnog skaja, kupljenu u nekom second hand ducanu, a na malom kafe stolu, salice za kafu i elektricno grijalo za vodu. Iznad stola, na zidu veliki kalendar sa divljim pejzazem West costa i bosanski ljiljani, a nad stolom, ukrasena sa nekoliko crnih pera, visi nekakva kost objesena prozirnom strunom o visok strop.

Stariji brat Hilmo nosi preko lijevog obraza dug i ruzan oziljak, od ivice oka do polovice brade. Nije se zenio i na rijetke Bosanske veceri, u iznajmljenoj dvorani Bowling kluba Oratia, dolazi sam sa bocom ko dusa meke loze koju vec trecu godinu pece sam u svojoj garazi u hladu ogromnog stabla totare na jednom od brezuljaka Zapadnog Aucklanda. Sjedi u drustvu sa porodicama svojih logorasa iz Keraterma, ali rijetko kad sudjeluje u razgovoru. Jer sve je vec receno, mislio je Hilmo. Paznja mu je slijedila sjetnu pricu sevdaha sto se razlijevao iznad bosanskih glava sudbinom nasukanih na daleke Zelandijske obale: “Pokraj puta rodila jabuka...”Odnekud u njemu zasumjese vocnjaci iznad njegove kuce u Prijedoru i on rasiri ruke njisuci se kao stablo. Netko resko zviznu i on se trgne, pa potegne gutljaj loze, a ona je tekla negdje duboko, kanalima sjecanja i gasaila rasplamsane vatre tuge. Lako bi Hilmo s tugom, jer sto je zivot nego tuga jedna, da nije onih bezdana ponizenja sto mu se otvorise u dusi tamo u paklenim halama Keraterma. Nema tako velikog kazana u kom bi se ispekla rakija dovoljna da se ti bezdani naliju do vrha.

Aziz, u posljednje vrijeme, nije dolazio na bosanska sijela. Krezubi Suad, spadalo i neradnik koji zivi od socijale, najbolji znalac svega sto se desava u maloj bosanskoj zajednici na kraju svijeta, od stola do stola sirio je pricu o njemu, smrdljivu od zluradosti i loseg piva. Ko biva, Aziz ima teska posla: hrve se s nekom jedrom samoankom, i po svojoj prilici on ce izgubiti jer joj je stomak vec do zuba.

Aziz je donio onu kost sto visi u vodoinstalaterskoj radionici na Penrousu.

Desetak godina ranije, u listopadu 1992. godine, srpske su bombe padale po karlovackim ulicama cesce od zutog lisca u dugim alejama kestenova. Ostar je zrak mirisao na garez, a tanke koprene leda na kisom ispunjenim kraterima granata, najavljivale su skoru zimu. Aziz je tada imao dvanaest godina i teski bronhitis, a u grudima mu je skripalo kao u starom kovackom mjehu.

Stotinjak izbjeglica iz kozarackog i prijedorskog kraja vec drugi dan zaredom sjedi scucureno na starim vojnickim dekama, na podu sklonista. Tako su zvali tu veliku sobu dopola ukopanu u zemlju, bivseg djackog doma, blizu Korane, gdje su su ih smjestili prije nekoliko tjedana. Tu su bili tek malo zasticeniji nego u sobama gdje su spavali. Neki se nisu ni spustali u skoloniste, lezali su obuceni na krevetima sa pogledima odsutnim i pribodenim o strop. Ni jedna granata ne moze biti gora od onoga sto ih je do sada vec pogodilo. Nena Razija, sjedila je do prozora, kao nekada na svojoj seciji u Kozarcu, i gledala kroz prozor. Na kraju ulice gorio je pogodjeni auto i vjetar je u naletima kidao gusti crni dim i odnosio negdje izmedju opustjelih zgrada. Nekoliko vojnika je pretrcavalo ulicu i jasno se cuo bat njihovih cizama. U sobu, sipljivo disuci, udje Aziz, noseci salicu kafe hodajuci pazljivo kao pehlivan.. Spusti je na prozorsku dasku ispred nene, a zatim zavuce ruku u djep i izvadi nekoliko zguzvanih cigara. Jednu stavi u usta, ponovo uvuce ruku u djep i izvadi upaljac. Pripali cigaru, povuce dim i kasljuci skripavo, pruzi cigaretu neni. Nijemo, gotovo mehanicki, ona duboko povuce dim i jednom ga rukom privije uz svoja suha prsa. “Bog vam dao...”- prosapce a pogled joj ponovo odseta niz ulicu do tamnih rubova planina u daljini. Neni Raziji su pred ocima ubili sinove i od tada komsije je vuku sasobom i njeguju, njezno i brizno. A nena nikad nista ni netrazi, drvena ko kip samo sjedi po strani i suti u sjeni svoje muke.

Dole u sklonistu, miris je kafe ispunio prostor. Tako su nekada sabahom mirisale njihove mahale. Ogrnuti u deke, u malim grupama su ispijali kahvu i tiho prebirali po svojim nesrecama i brigama. Oni sto nisu pobiti odvedeni su, a studen je vec i svakakve price dolaze iz oskudnih izvora. Strasne i skrte, kao zivot. Izmedju salica za kafu poneka od zena razbacuje grah i cita iz hrpica bijelog zrnja ono sto ce doci, kao iz knjige otvorene i pokoji se osmjeh nade stidljivo pojavi na zabrinutim licima.

Oko podne, tog jednog od posljednjih dana listopada vozilo Crvenog kriza je dostavilo hranu i nekoliko sveznjeva novina koje su redakcije besplatno djelile izbjeglicama. Tih dana kratka se vjest o crnom labudu pojavila u novinama, i svakodnevno je rasla sve do naslovne strane, stavljajuci strahe rata u drugi plan. Negdje sa finskih ili svedskih nepoznatih i dalekih jezera jato je crnih labuda poletjelo na jug, i jedan od njih se, od umora, spustio u Karlovc i ostao unatoc granatama. U zatisjima se izvlacio iz grmlja i setao po poljanama kraj obale Korane ispred opustjelog hotela. Ljudi iz obliznjih skolonista i hrvatski vojnici donosili su mu kruh i on im je pitomo jeo iz ruku. Na pola naslovne strane Vecernjaka velicanstveno se krivio njegov dugi vrat polozen na siroka crna ledja. Dopisnici raznih novina su dolazili i raznjezeni skljocali svojim fotoaparatimao. Onda je dosao red i na televizijske ekipe, koje su se sa pancir kosuljama i kamerama na remenu provlacile izmedju rusevina do rijeke. U vjestom odabranom kadru, u pozdadini iza zajapurene reporterke gegao se crni labud. “ Dosao je sa svedskih jezera, ravno iz Andersenovih bajki, donoseci nadu na sjajnom perju.” - cvrkutavo je podsjecala gledatelje kako je ruzno pace postalo divna i velicanstvena ptica, jer ono sto je ruzno, nespretno je aludirala na rat, jednom ce lijepim postati. To se nije odnosilo na ruznu krivousnu vjesticu koja se mjesecima vidjala na ekranima hrvatske televizije. Zatim su, mahsuz, dosle strane televizijske ekipe; ekipa Bavarske televizije snimila je dugi prilog za emisiju “Alpe-Adrija”;dugonoga plavojka sa Svedske drzavne televizije, u oskudnoj odjeci neprilicnoj vremenu, radila je emisiju o ratom ugrozenim zivotinjama, a finska televizijska ekipa nije ni dosla do Karlovca, usput su se toliko opili da su na kontrolnom puktu u Dugoj Resi izazvali tucu sa policajcima i pod pratnjom su sprovedeni do Slovenske granice. U Mariboru su istog dana bili pritvoreni, jer su napali prometnu patrolu slovenacke policije, koja ih je zaustavila zbog prebrze voznje. Samo su casnici UNPROFORA dolazili u svojim sarenim oklopnim vozilima tik do rijeke i skljocali kamerama maloga formata.

Iz Prijedora, preko Kladuse istog je dana u Karlovac dostavljena nova posiljka izbjeglica u autobusu Medjunarodnog Crvenog kriza, sa bijelim vozilima UN-a iza i ispred autobusa. Prethodnih dana diplomacije najmocnijih su dogovorile sve detalje isporuke. Svijet je ucinio sve da bosanski starci, zene i djeca mogu zivjeti sto dalje od svojih domova. Muskarci su ostavljeni u logorima.

Te noci nije se spavalo u izbjeglickom centru. Sa novim nesretnicima dosle su nove vijesti iz zavicaja: dio logorasa u Keratermu likvidiran je i kamionima za transport rude odvezena su tijela u napustene kopove zeljezne rude rudnika u Omarskoj. Medju ubijenima bio je Azizov otac i najstariji brat.

Potaknuti dirljivim pricama o crnom labudu, pocetkom studenog, Hrvatska udruga za zastitu zivotinja uputila je apel svjetskoj javnosti glede ugroze zivotinja, a Drustvo za zastitu prirode napravilo je veliku izlozbu o ugrozenim hrastovima iz Lonjskog polja.Nekoliko granatama rascupanih debala bilo je tom prilikom postavljeno oko Jelacic placa u Zagrebu.Grupa europskih parlamentaraca u obilasku ratom pogodjenih krajeva posjetila je crnog labuda. Dakako, za tu priliku ugovoreno je jednodnevno primirje zaracenih i televizijski snimatelji su nosili kamere bez pancirnih kosulja.

Drugi dan, Azizova majka je umrla u kutu sklonista, scusurena i ogrnuta starim vojnickim cebetom. Oci su joj bile otvorene i prazne.

U sjenci prica o crnom labudu, svjetska diplomacija je vodila tihi rat sa srpskim vlastima oko pustanja logorasa. Bez senzacija objavljena je kratka vijst da su uspjeli postici dogovor. Kao znak dobre volje, izaslo se u susret srpskim zahtjevima, logorasi ce biti oslobodjeni pod uvjetom da se nastane u trecim zemljama, sto dalje od Bosne, a Ujedinjeni narodi ce preuzeti brigu oko spajanja logorasa sa porodicama. Uskoro, visoko nad zemljom i javnosti, ljepuskaste stjuardese s vjecnim profesionalnim osmjehom na usnama nudile su pregladnjelim logorasima hranu,a njima se cinilo kao da sanjaju i nepovjerljivo su pruzali ruke prema punim pladnjevima. Nesto kasnije, porodice ce sretnika posredstvom Crvenog kriza, dobiti kratka pisma i adrese, a hiljade zahtjeva za spajanje porodica preplavilo je migracijske urede Amerike, Kanade, Australije i Novog Zelenda.

Mjesec studeni ne nosi to ime uzalud, led je pokrio vode Korane, a para iz usta pretvarala se u inje na trepavicama Aziza i nesto starijeg Huse Kapetanovica dok su hodali izmedju porusenih zgrada. U svjezem snijegu ostajali su plitki tragovi njihovih gumenih cizama.

Kratko su mahnuli neni Raziji ciji se ukoceni lik ocrtavao na prozoru. Zurno su utracali u hol Djackog doma, otresajuci snijeg sa nogu. Imali su sjajnu ideju i zagonatno su se smjeskali. U blagavaoni, za rasklimanim stolovima jelo je desetak izbjeglica. Samo su pogledali u tanjure i izasli u hodnik. Uglavnom su preskakali rucak. U dogovoru sa Upravom rucak su pripremale kuharice bivseg djackog doma, a dorucak i veceru izbjeglice su mogle pripremati same. Ako se slozi teta Jakupovic, oni ce imati sjajnu veceru.

Hanka Jakupovic, hrabra i stalozena zena, bila je njihov privremeni skrbnik jer obojica ostadose bez roditelja. Za uzom rodbinom Crveni kriz je jos uvijek tragao. Odmah na pocetku rata Hanki su ubili muza. Pronadjen je pred Kozarusom u izresetanom automobilu. Sa prvom grupom izbjeglica iz logora u Trnopolju, sa cetvero djece dosla je u Zagreb, a potom su ih krajem rujna prebacili u Karlovac. Na njenom se licu nisu vidjeli tragovi mucnog izbjeglickog puta, okupljala je djecu oko sebe i vedro im pricala price i sve sto bi joj palo na pamet, samo da ih ne poklopi sutnja i izgubljenost. Znala je u pogledima i gestama djece prepoznati teske plime sjecanja ruznih iskustava koje su ponekad nezvano navirale i tad bi ih grlila, vodila u setnje i pricala najsmjesnije price sto je znala. Tek nocu, sakrita mrakom, mogla se prepustati samo svojim tugama i dugo bi plakala bezglasno, grizuci stisnute sake.

Sjedila je u sobi na krevetu sa Hasanom, njenim najstarijim sinom kome su nekupine paperjatih dlaka na licu trazile prvo brijanje. U plasticnoj kosari ispod njenih nogu svjezinom je mirisalo tek pokupljeno rublje sa susila. Prekidajuci jedan drugoga Aziz i Huso su konspirativno, ispod glasa, objasnjavali svoj plan za veliku veceru. Po prvi put od sahrane majke, vidjela je u Azizovim ocima smjeh. Hasan je uhvati za ruku : “Mama, ajmo za inat toj Evropi pojesti labuda!”, a oci su mu ponovo zarile zivotom. Dugo joj je trebalo da bilo sto progovori. Bilo joj zao te lijepe ptice, a jos vise ove djece iscupane iz njihovih avlija. “Teta Hanka, nista se ne bojte, niko nas nece vidjeti!” – saptao je Aziz. Djeca su tiho plela i objasnjavala svoj plan i ona na kraju popusti, prepustajuci se i sama zagonetnim drazima ove djecije ludosti. Pripremice im jutenu vrecu od krompira da ga u njoj donesu. Otvorice im prozor u zahodu u prizemlju.Dotle ce ona u kuhinji nastaviti lonac vode da se grije. Ocerupace ga u zenskom kupatilu, a oni ce odnijeti perje daleko od Doma. Stavice ga peci kad kuharice odu kuci, a od krila, nogu, vrata i iznutrica skuhat ce supu sa trahanom.

Kuharice su otisle u tri sata i momci su bili spremni i nestrpljivi. Sa jutenom vrecom ispod kaputa Aziz i Huso su izasli iz zgrade, a nedugo zatim i Hasan, koji ce paziti ako tko naidje. Kroz koprenu nepomicnih sivih oblaka sto su danima visli nad gradom zrake kosog zimskog sunca, oslabljene i bez topline, prodirale su tesko do zaledjene zemlje. Desetak kuca nize ulica je skretala desno prema rijeci i njihove lelujave prilike nestadose iza rusevina kuce od crvene opeke na kojoj su jos visile bjelo obojene krpe zbuke. Hasan nesvjesno ubrza korak. Sumrak je prijeteci rastao po stranama. Iza rusevine ulica je, daleko od rijeke slijedila njenu obalu. Crne grane joha i vrba nagnutih nad zaledjenom vodom bile su okicene iglicama inja. Uz obalu, pokraj olupine stare limuzine stajao je labud uzdignute glave. Hasan je stao uza sam zid rusevine. Vidio je Aziza kako sa komadom kruha ide prema ptici. Pitomo mu se gegala ususret. Jedvacujni lepet velikih krila pratio je prevrtanje tamne Azizove siluete i labuda po snjeznoj poljani. Huso pritrci sa rasirenom jutenom vrecom. Uskoro su zadihani stajali kraj Hasana. Mrak je vec gutao vrske drveca kraj rijeke, u daljini odjeknu eksplozija granate i oni potrcase jadan za drugim.

Supu su pojeli oko devet sati, ali meso je jos bilo zilavo. Bila je to izgleda vrlo stara pticurina. Uz treperavo svjetlo vostanica gotovo sve izbjeglice su docekale ponoc. Onda su izvadili pecenje cestitajuci jedan drugome, kao u novogodisnjoj noci. Meso je jos uvijek bilo tvrdo ali ukusno i njima se cinilo da nikada nista sladje nisu jeli. Jos dugo su sjedili oko hrpe kostiju i pricali, smijuci se katkad, po prvi put otkad krenuse tvrdim muhadzerskim putom.

18. lipnja 1994. dan je bio vedar i topal. Sezdesetak clanova porodica logorasa otpremljenih na Novi Zeland napokon je dobilo ulaznu vizu i nekoliko sati pred polijetanje aviona setali su Zagrebom. Ilica je bila prekopana i hodali su zakrcenim sporednim ulicama. Dok su granate rusile i palile mnoge gradove diljem Hrvatske netko je odlucio prekopati glavnu zagrebacku ulicu i poplocit je mramorom. Blagi povjetarac zasipao je buduce putnike njeznim mirisom lipa.

Dva dana kasnije, 20. lipnja,. u deset sati ujutro spustio se njihov avion u kisnu oklandsku zimu. Po parkovima i bascama cvjetale su otmjene kamelije bez mirisa.

Izlaz putnika Aucklandskog aerodroma ima oblik amfiteatra; stotinjak udobnih tapaciranih sjedala u nekoliko polukruznih redova stepenasto okruzuje prolaz za putnike i veliki digitalni ekran.Jedna polovica ekrana prikazuje scene hodnika sto vodi od pultova svih mogucih aerodromskih kontrola prema izlazu – scene putnika izguzvanih od dugog sjedenja sa kolicima natrpanim koferima i torbama. Tako ih oni koji cekaju mogu vidjeti prije nego se pojave u amfiteatru. A na drugom dijelu ekrana teku carobni prizori Aotearoe - svjetlucanje pjeska na preplanuloj kozi neodoljivih nordijskih turistkinja izgubljenih u pjescanim dinama dugih plaza, surferi ozarenih lica na visokim valovima Pacifika, tihe zelene lagune obrubljene pohutekavom u cvatu, idilicni brijegovi pod vjecno zelenim sagovima trave i stadima ovaca snijezno bijelih runa, vulkanski vrhunci, kristalni ledenjaci i prostrana skijalista, ribici na modrim brzacima i smrtonosna agonija pastrmki duginih boja na drugom kraju nategnute strune, misticni pejzazi Otaga i obrisi juznih Alpi u daljini, prizori nedirnute divljine Zapadne obale. Bivsi logorasi sa Manjace i Keraterma sjedili su oko nekoliko spojenih stolova kafea tik do amfiteatra. Vidljivi tragovi batinjanja i gladi iscezli su. Mozda ih samo oci odaju, pomalo rezignirane i tuzne s izrazenom sklonoscu da gledaju ni usto. Ali ovaj put imali su sto gledati, bujna prsa punasne konobarice sto je na sirokom pladnju nosila kafu. Kao kosa tanki pramenovi pare dizali su se iz salica i stapali sa svjetloscu neona sirokog aerodromskog hola. Smijali su se. Zljezde su cinile svoje. Smijala se i ona siroko i srdacno. I njoj su zljezde dobro radile. Punom parom.

Pokretna slova na panou za avione u dolasku pocela su se klepetavo okretati i oni na trenutak usute prateci novi poredak shifri letova. NZ 64 iz Singapura “landed”. Samo su to vidjeli u nizu ostalih slijetanja. Neki nervozno usdadose. Susret sa onim sto je ostalo od porodica bio je strasan. On je ponovo razdirao jedva zarasle rane. Bol i radost bile su izmjesane i neizdrzive. Hilmi je oziljak poplavio i niz njega se slijevala suza. Jedva je suzdrzavao plac na iskrivljenim ustima. Konobarica je primjetila tu naglu promjenu na njihovim licima. Na brzinu je pokupila prazne salice prijasnje narudzbe i iza sanka krisom pratila te visoke tuzne momke. Onaj sa dugim oziljkom na licu ugrizao se za usnu i tanak mlaz krvi curi mu niz bradu.

Nedim Garibovic zagrli Hilmu. Drhtao je kao u groznici. Njemu je sve pobijeno osim najmladjeg brata za kojeg je neki Bosnjak sa domovnicom iz Zagreba javio da je prestao pricati, da nosa nekakvu koscuru i da povazdan pere ruke. Nekoliko mjeseci pred put bio je smjesten u ludnicu u Vrapcu i nitko nije vjerovao da ce ga emigracione vlasti pustiti u zemlju. Hilmo o tome nije znao nista i Nedim se pitao da li je skrivanje istine o Azizu bilo potrebno. Na Manjaci, dok je danima nepomicno lezao od posljedica informativnog razgovora, Hilmo mu je spasio zivod djeleci s njim ono malo obroka sto su neredovito dobijali. I kad nije bilo hrane, Hilmo mu je donosio bar jedan zalogaj osusenog kruha, sve dok i njega jedne veceri nisu odveli. Sutradan su ga vratili unakazenog i bez svijesti. Da ih toga dana nije pokupio Medjunarodni crveni kriz, tko zna bi li Hilmo danas bio ziv. Dok se Nedim dvoumio da li da Hilmi bar sada nesto kaze, na ekranu iznad izlaza putnika, pojavi se slika zene uplasenog lica s dotrajalom torbom prebacenog preko desnog ramena i dvoje pospane djece na rukama.

Lako je prepoznati izbjeglice na aerodromu, oni ne guraju kolica natovarena nabitim koferima i torbama. Hodaju nesigurno, kao u mraku, slijedeci pravac ispruzenih ruku ozbiljnih aerodromskih sluzbenika, u odjeci nekih proslih modnih sezona koje se, uostalom, njih ni ne ticu. Izbjeglice imaju svoju sezonu, sezonu ocaja i nerazumijevanja. Dugu i tragicnu. A to se, pak, nikog netice Ili ih se tice kratko i nervozno, kao sto reagira netko kome je poremecen popodnevni plan; kratka dremka, caj i novine, mozda partija preferansa. Izbjeglice su prepustene profesionalcima koji znaju tajnu drzanja distance od tragedija koje im se odigravaju pred ocima. Oni su vrlo prakticni i dobro placeni. Mozda je to tajna one njihove tajne? Oni znaju sve: kako nahraniti i smjestiti hiljadu, pet, sto hiljada beskucnika - kako je smjestenima to ne znaju; oni znaju naciniti gradove od satora i opkoliti ih bodljikavom zicom i cuvarima - kako sacuvati ljude u njihovim vlastitim domovima to stvarno ne znaju; oni znaju sve sto treba ljudima istjeranim iz njihovih domova. Imaju vec spremna cjepiva protiv mogucih bolesti, pokretne sanitete i sanitetlije bjanko formulare za evidenciju, bjanko formulare za izgubljene i bjanko formulare za trazenje izgubljenih, imaju razradjene sheme konacnog zbrinjavanja izbjeglih i povratka, a sto je povratak to zbilja ne znaju, jer izbjeglice se uglavnom vise nikada nevracaju u svoje domove.

Aziz je izasao posljednji sa plasticnom sportskom torbom preko ramena. Mrsav, upalih obraza i ociju, sa dugim i pomalo usporenim koracima djelovajo je uplaseno. Na kraju reda stolica u cekaonici stajao je Hilmo iskrivljenog lica od boli. Krenuo mu je u susret pa onda stao zbunjeno. Aziz je polako prisao Hilmi, pruzio ruku prema njegovom licu i blago dotakao oziljak. Oci mu se napunise suzama i on nasloni glavu na bratova prsa. Tek tada ga Hilmo zagrli i tako su sutke placuci stajala posljednja dva Dedica iz mahale u vrevi Auklandskog aerodroma. Vani je sipila tiha kisa, a zrak je mirisao po izgorenom kerozinu. Visoko u zraku urlikali su snazni boingovi motori.

Hilmo je tada zivio u malom jednosobnom apartmanu na St. Jonsu, na kraju tihe slijepe ulice koju je od prostranog golf terena dijelila visoka ograda obrasla nekom trajno zelenom lozom sitnih blijedih cvjetova. Kisa sto je vec danima lijevala nad Aucklandom natopila je latice i one su visile bezivotno. Taxista je nesmotreno zaustavio auto zagazivsi prednjim tockovima na travu. Pokusao se vratiti na asfalt, ali su se prednji tockovi samo jalovo okretali u raskvasenoj zemlji. Nesto je promrmljao na nepoznatom jeziku, vjerojatno kakvu socnu psovku, a onda je upitno pogledao u Hilmu kome je na ramenu, svladan ljekovima i promjenama vremenskih zona, spavao Aziz. Hilmo je krivo protumacio pogled, izvadio je novcanicu od pedeset dolara i pruzio je taksistu, a onda njezno izvukao Aziza iz auta kome je iz ukocene ruke ispala sportska torba, ali je Hilmo prihvati prije nego je pala u lokvu sto se kao zmija pruzala uz rub asfalta. Samo je desetak koraka do male nastresnice od valovite prozirne plastike na kojoj je lezalo nekoliko ogromnih okruglih iglica nortfolskog bora sto je rastao s druge strane zgrade. Aziz se kao pijan zatetura i Hilmo ga prihvati jednom rukom. Brzo je otkljucao vrta i odveo brata do prostranog kauca, a zatim upali malu grijalicu sto je stajala na podu ispod prozora. Svo vrijeme, iskidanim ritmom, je opisivao gdje on to zivi, ali skidajuci jaknu, pomalo razocarano, ugleda kako se oci Azizu sklapaju i kako mu glava klonu na prsa. Skinuo mu je cipele, podigao noge na kauc i pokrio ga dekom sto je bila slozena na rukohvatu. Stajao je zbunjeno nad zaspalim bratom, tako je htio saznati sto se sve dogodilo sa njima od kada je odveden u logor. Privuce nisku fotelju do kauca i sjedne, zujanje ventilatora u grijalici sve vise je ispunjavalo sobu. Onda se sagne da dohvati Azizovu torbu i stavi je na koljena. Na krilcu otvaraca bio je mali privjesak za kljuceve i on otvori patent. Torba je bila poluprazna: nespretno slozena kosulja na pruge, smedja pamucna majica, izlizane traperice, flekave bijele sportske carape i u najlonskoj vrecici, u vlazan rucnik umotana istrosena cetkica za zube i dopola istisnuta zubna pasta Saponije. Nagli nalet nostalgije natjera mu suze na oci. Neko je vrijeme potpuno odsutno vrtio tubu paste za zube po rukama, a onda primjeti nesto sivo u naborima smedje majice. Bila je to nekakva kost, kao kost od bataka purana ili neke prilicno velike guske. Drzeci tako kost u jednoj ruci okrene torbu, a iz pretinca na boku na pod ispadne svezak “Laso” romana iz koga je virilo nekoliko umetnutih papira. Odlozi torbu na pod i pokupi roman. Na naslovnoj stranici crtez u boji krda bizona u stampedu i naslov “ Luck Mertton : NA RUBU PRERIJE”. Medju papirima bilo je jedno izguzvano otpusno pismo iz bolnice, ponistena tramvajska karta, uredno visestruko slozena naslovna strana zagrebackog Vecernjaka sa velikom fotografijom crnog labuda i kao harmonica pazljivo slozen neki krupni naslov iz novina.

Uto neko pokuca na vrata i on ustane odlagajuci papire na stolicu. Nekako mehanicki, taj posljednji papiric-harmonika mu je ostao u ruci. Taksista. Uznemiren i mokar do koze zamoli telefon da nazove vucnu sluzbu. Dok je taksista nervozno stiskao brojke na telefonu, Hilmo razmota papir. U desnom uglu sitnim slovima pisalo je “Karlovacki list” a onda debelim masnim slovima naslov sa upitnikom: “BOSANCI POJELI CRNOG LABUDA?”