Divojka je na gradu klanjala,
klanjajući u Boga iskala:
– Daj mi, Bože, oči sokolove
i bijela krila labudova,
da preletim preko Šibenika,
da ja vidim svoga suđenika,
je l' mi naki, ko što mi ga hvale,
je l' mi lijep, ko što mi ga kažu!?
Kod Boga joj magbul dova bila:
Bog joj dade oči sokolove
i bijela krila labudova,
pa preleće preko Šibenika,
ona vidje svoga suđenika,
dragom Bogu šućur učinila:
– Bolji mi je nego što ga hvale,
livši mi je nego li ga kažu.
Izvor: Isaković, Alija (1990). Biserje: Antologija muslimanske književnosti (2. izdanje). Opatija: IRO "Otokar Keršovani".
