Magareće godine (XXVI glava)
|
Toga istog dana, čim je stiglo vrijeme ručku, prefekt se nervozno ushodao po praznoj trpezariji, čekao je đake.
Na znak zvona u salu dođe jedini paziteIj Smrdonja. Prefekt začuđeno izbulji oči.
– A gdje su ostali?
– Štrajkuju, gospodine prefekte!
– Šta kažeš?! – podviknu ovaj i sav pocrvenje.
– Kako štrajkuju, zašto? Ko im je dozvolio.
–Šta ja znam – u neprilici slegnu ramenima Smrdonja.
– Kako ne znaš?! – naljuti se prefekt.
– Jesi li ti tu neki pazitelj, šta li si! Gdje su ti đaci?
– Razišli se po gradu na ručak. Pozvale ih školske kolege.
– A, tako! – ukoči se prefekt.
– Umiješao se grad u domske stvari. Lijepo, lijepo!
Više od svega na svijetu, prefekt se bojao miješanja grada u život đačkog doma. Iz toga su se uvijek mogle izleći neprijatne posljedice. Po podne, s prvim đacima koji su se vraćali s ručka u gradu, stigoše u konvikt i članovi upravnog odbora doma. Hladno se pozdraviše s prefektom i jedan od njih upita:
– Šta je ovo kod vas, gospodine prefekte? Čitav se grad uzbunio. Kakvo je to postupanje s djecom?
– Pa vidite, molim vas, pogledajte šta rade neki podbunjivači i propalice! – uzbuni se prefekt.
– Prave mi nered, navode đake na neposlušnost, ustali protiv hrane.
– Stanite malo, ne žurite! – upozori ga predsjednik odbora.
– Zar jedan vaspitač, kao vi, smije nazivati svoje đake propalicama? Šta ste onda vi radili, molim vas?
– Ja tu danonoćno sjedim, pazim, pa opet ništa! – žalio se prefekt.
– Sve je to nezahvalno, svojeglavo, nepokorno. Ne vrijedi tu ni lijepim ni ružnim.
– Priznajete, dakle, svoj potpun vaspitački neuspjeh? – priupita jedan član odbora.
– E, to smo htjeli da čujemo.
Pred veče nas pozvaše da se svi iskupimo u domsku učionicu. Rekoše nam da potražimo i dovedemo Dulu Dabića. Trkom pojurismo da ga obavijestimo. On je upravo bi oprao svoju jedinu košulju i objesio je na visok suncokret da se suši.
– Ustaj, Dule, zove te upravni odbor!
– Ne mogu, suši mi se košulja – mirno reče on.
– Guraj bez košulje, važno je!
Glavačke upadosmo u salu zajedno s Dulom.
– Evo, molim, Dabića! – zadihano viknu Baja.
– A gdje je tebi, momče, košulja? – upita predsjednik odbora.
– Imam samo jednu, al' i ta je na pranju – odgovori De-De-Ha uz gromki smijeh čitave učionice.
Predsjednik se okrenu jednom članu odbora.
– Vidiš li šta se tu radi! Mi dadosmo pare da se najsiromašnijim đacima kupi rublje, a ovaj prefekt... Tu se on obrati čitavoj učionici:
– Đaci, kome je od vas ove školske godine kupljeno rublje? Svi smo ćutali. Predsjednik se opet okrenu onom do sebe.
– Vidiš li? I mi se još čudimo što djeca štrajkuju i bruka puca po čitavom Bihaću. Prefekt nije bio prisutan ovome sastanku da bi đaci slobodnije govorili o svim svojim nevoljama. I mi se zaista raspričasmo.
– Pa gdje si spavao otkad si istjeran iz doma? – pitali su Dulu. Lukavi De-De-Ha ne htjede ni ovom prilikom odati svoje tajno prebivalište, već izbaci kao iz puške:
– U svinjcu!
– Gospode bože! – uzviknu predsjednik.
– Dječak, siroče, spava u svinjcu, a gospodin prefekt valja se u dušecima! Kad đaci počeše pričati o čestim kaznama oduzimanja hrane, predsjednik se namršti i okrenu ostalim članovima:
– Gospodo, ovo je sramota za sve nas! Primismo na dušu toliku siromašnu djecu, a gledaj šta se sve radilo od njih. Čujte, ja bih nagradio onoga ko je poveo ovaj štrajk. Onako uz put, ispriča De-De-Ha predsjedniku kako ga je Jovo Skandal puštao da uči u njegovoj sobi. Ovaj pozva poslužitelja unutra i pohvali ga pred svima nama.
– Hvala ti, Jovo, na pažnji koju si ukazao jednom sirotom učeniku. Zauzećemo se kod tvojih bivših pretpostavljenih da te ponovo vrate u Kulu, za stražara. To si i zaslužio svojim radom i ponašanjem u ovome domu.
– Gospodine predsjedniče, nemojte, molim vas! – povika Jovo molećivo.
– Meni je ovdje sasvim dobro.
– Kako, nećeš u Kulu, na staru dužnost?
– Nipošto, gospodine! Toliko sam zavolio ove đake da mi se ne ide nikud od njih. S njima je lakše neg s ikakvim zatvorenicima. Bolji su i od hajduka, i od razbojnika, i od palikuća, i od džeparoša, i od seoskih kokošara i od pijanica... Tu raspričanog Jovu prekide gromoglasan smijeh. Smijali su se i đaci i odbor. Skandal se u neprilici okrenu oko sebe i reče s dirljivom iskrenošću:
– Jesu bolji, ne lažem, ljudi, duše mi!
– Dobro, brate, dobro, idi s milim bogom! – grohotao je predsjednik.
– Kad već voliš da ostaneš, a ti ostani. Šta vi, đaci, velite na to?
– Da ostane, da ostane, ura! – prolomi se učionicom.
– Kažem li ja, ništa su razbojnici prema njima! – presrećno je gunđao Jovo izlazeći napolje.
Razgovor đaka sa članovima odbora trajao je sve do pred samu večeru, a onda se čitav odbor povuče u prefektevu kancelariju, gdje predsjednik odlučno izjavi:
– Još večeras moramo učenicima saopštiti odluku upravnog odbora i štrajk završiti dok se čitav grad nije uzbunio i digao protiv nas.
– Tako je! – potvrdi naš profesor istorije.
– A vi, gospodine, – okrenu se on zatim prefektu
– vi ste se teško ogriješili o povjerenu vam djecu i zato ćete već sjutra napustiti ovaj dom i poslove predati ovome ovdje starom gospodinu – i tu predsjednik po-kaza rukom na profesora istorije.
– Star sam ja za to – branio se istoričar.
– Ali zato su đaci mladi, pa nek ti oni pomognu.
– Dobro, tako već ide – složi se starac. Sjedili smo u učionici i strpljivo čekali kao što nam je bilo rečeno. Najzad, evo odbora. Vraćaju se vidno raspoloženi.
– Djeco, svi su vaši zahtjevi bili na mjestu – objavi nam predsjednik.
– Zato ih mi iz odbora i prihvaćamo. Hrana će biti poboljšana, prefekt smijenjen, kuvarica otpuštena, a vaš drug Dule Dabić vraćen u konvikt.
– Uraa! Živio predsjednik! – zaori se po sali.
– Živio štrajk! – prodera se De-De-Ha.
– Dužnost prefekta privremeno će vršiti vaš stari profesor istorije – obavijesti nas predsjednik.
– Živio novi prefekt! – opet povikasmo mi.
– Živjela istorija! – zagalami De-De-Ha
– A sad se nadamo, poslije svega ovoga, da će i vaš sadašnji štrajk biti završen – reče predsjednik.
– Večera je već na stolu, izvolite u trpezariju, draga djeco!
Tu, bogme, nikom nije bilo do kolebanja. Jurnusmo u gomili i prosto se zaglavismo u vratima. Jedini Krsto Buva vješto stuče između naših nogu i prvi se stvori u trpezariji. Poslije večere Baja Bajazit ustade, izvadi svoj "tefter" od članarine i svečano objavi:
– Od večeras ukidam članarinu za šale i ruganje. Džab-džabe odsada svak može tjerati komediju na moj račun, neću ga ni dirnuti! – i tu Baja pred svima nama podera na komadiće svoj čuveni tefter.
– I givikt baci! – dočeka neko.
– Dobro, evo i da se razoružam! – pristade Baja vadeći iz džepa svoj givikt.
– Ovo poklanjam za domsku vagu,
– Živio Baja! – prvi povikaše najmlađi đaci.
– Živjela kvočka koju je Baja pojeo! – osmjeli se jedan mališan videći Bajazita bezoružja. Poslije Baje diže se De-De-Ha.
– Drugovi, u ime naše grupe iz trećeg razreda objavljujem da je Bobo Gica skinut s ušljivog spiska i ponovo primljen u naše društvo.
On se dobro pokazao u štrajku i zato je opet naš drug.
– Živio Bobo! – dočeka čitava naša grupa.
Tako nam čitavo to veče prođe u šali i smijehu, a kad pođosmo na spavanje, još se jednom nasmijasmo, jer naš De-De-Ha, zaboravljajući da je vraćen u dom, krenu ponovo u svoju šupu i tek na pola puta sjeti se u čemu je stvar, pa se trkom vrati i povika:
– Ihaj, živio moj stari krevet!
Još s vrata skočio je u svoju voljenu postelju, ali se krevet, potajno razapet, samo skljoka pod njim.
– Krsto, konju jedan! – dreknu on ustajući, ali Krste već nigdje nije bilo u blizini.
– Kad li razape, kad li prije ispari, brate slatki? – začudi se Hamid sjedajući na krevet, ali se postelja i pod njim raskoka i zgrominja na patos.
– Eto ti ga, vraže, i kod mene zemljotres!