Magareće godine /IV glava)

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Magareće godine -IV glava

Jedne mračne noći u konviktu nas uzbudi pucnjava koja je dopirala s druge strane Une, odnekud od Kule.

– Sigurno tuku hajduke! – reče Baja.

Na dan-dva prije toga četvorica iz bande bili su osuđeni na smrt: Karanović,Tomljenović, Rodić i Mutić. De-De-Ha, koji se najbolje razumijevao u kazne i osude, izreče uvjerljivo:

– Ne, njih neće strijeljati nego vješati.

Međutim, pucnjava se i dalje nastavljala sve se više udaljujući ka periferiji varoši, prema granici Like. De-De-Ha mirno izjavi:

– Pobjegoše hajduci!

– Pobježe tvoj nos!– naljuti se Baja.

– Kad je još neko iz Kule pobjegao!

– Pobjegao je Langa, pobjegao Krivovrat! – mirno završi De-De-Ha, i mi se tek tada sjetismo priče o toj dvojici razbojnika za koje se zaista pričalo da su pobjegli iz bihaćke Kule. Krivovrat je kasnije uhvaćen, a za Langom se već godinama uzaludno tragalo.

Sjutradan se zaista obistini ono što je De-De-Ha tvrdio: četvorica na smrt osuđenih, Karanović, Tomljenović, Rodić i Mutić, oteli su ključaru ključeve, sjurili se u stražaru, pograbili puške, ubili stražara pred Kulom i onako okovani pobjegli nekud prema planini Plješivici.

– Ihaj, pobjegli hajduci! – radosno je odjekivalo čitavim konviktom.

Po čitavom gradu toga jutra samo se o tome pričalo. Već se saznalo kako se ključar Jovo Brdar načinio mrtav kad ga je Karanović maznuo svojom gvozdenom pesnicom i za čitavo vrijeme gužve i pucnjave ostao da leži na stepenicama pred ćelijom. Policija se, kažu, posakrivala: neko u park, neko pod most, a neki su se, bogami, nabili u stari opštinski nužnik nad Unom, pa se truli patos pod njima provalio i oni su svi popadali u vodu. Među njima je, na radost sviju nas, bio i stari đački dušmanin, policajac Šico. I odmah mu je neko ispjevao rugalicu:

Bježi, Sico, zarana,

eto zmaja Karana.

Ide Karan s puškom punom,

zaplivao Šico Unom.

Pjesmica, kao što se vidi, nije bila bogzna kako dotjerana, ali je đacima došla kao poručena da se narugaju svom zakletom neprijatelju.

Toga znamenitog dana nikom se od nas nije učilo, nit' je ko pazio na času. Uostalom, ni našim nastavnicima nije bilo ni do čega. Svaki čas virkali su na prozor čim bi se čuo bat cokula neke od žandarmerijskih četa koje su stizale sa stanice i kretale u potjeru.

– Uhvatiće moju pokojnu babu za taban! – zlurado je gunđao Baja Bajazit.

– Ne da se moj komšija Mutić.

Sljedećeg dana doznadosmo nove pojedinosti o bjeguncima. Onako u bukagijama, stigli su čak u selo Nebljuse, u Lici, gdje im je seoski kovač poskidao okove, a onda su okrenuli nekud prema Bosni.

– Sigurno u moje selo, tamo Mutića neće niko izdati – reče nam Baja.

– Odoh, bogami, i ja malo do kuće.

Zaista, toga istog večera, pod izgovorom da mu je tetka na samrti, Baja je sjeo u voz i otprašio u svoje selo.

Kako li smo mu svi redom zavidjeli!