Idi na sadržaj

Magareće godine / X glava

Izvor: Wikizvor
Magareće godine -X glava


Čim su prvi put zapisani u crnu knjigu i dobili prve kazne, braća Mandići samo se zgledaše i jedan od njih prišaputa Baji: – Ovo bi trebalo spaliti!

– Koga to, je l' Smrdonju? – prenu se Baja, jer mu se učini da blizanac gleda baš u pazitelja.

– Ne njega – reče Mandić – mnogo bi se dernjao pa bi se čulo.

– Pa koga onda? – ne može da se sjeti Baja.

– Svak će galamiti kad ga meću u vatru.

– Neće crna knjiga – šapnu Mandić.

– Hm, pa kako ćeš? – zamišljeno progunđa Baja.

– Svako "kako" ima svoje "nekako" – odgovori blizanac.

– To sam čuo od svog djeda Rade.

–E, kad bismo nekako mogli do toga tvog djeda da ga upitamo za savjet – našali se Baja, ali mu Mandić odvrati isto tako šaljivo:

– A, tu jedino nema "nekako", nego važi samo "nikako", jer je djed poginuo tresući orahe, pa sad nikako ne možemo do njega... Znaš, zabunom je stresao i sebe s oraha

– Ih, zašto na orahu nije bio naš Smrdonja umjesto tvog djeda! – uzdahnu Baja.

– Onda ti garantujem da bi ga naša grupa zaista "nekako" stresla s oraha, a ne bi ga "nikako" ostavila gore.

Kasnije, kad se nađosmo u dvorištu, čitava naša grupa okupi se u jednom ćošku blizu svinjca. Tu smo se u posljednje vrijeme najradije sastajali zbog toga da bismo se zaštitili od špijuniranja Bobe Gice. Otkad ga je Skandal držao zatvorena u svinjcu, Bobo je daleko zaobilazio svoj bivši zatvor i više mu se ne bi primakao taman da ga tamo čeka tepsija baklave.

– Ej, braćo moja, da znate šta mi je predložio ovaj premudri drug – poče Baja obraćajući se čitavoj grupi, pa da bi nas što više zagolicao, zastade malo i tajanstveno podiže prst. – Tiče se crne knjige.

– Koji drug? – nestrpljivo pripita De-De-Ha.

Baja se okrenu braći Mandićima i zažmirka u velikoj nedoumici.

– Pa ovaj... Koji li je ono od vas dvojice maloprije prišaptao ono o crnoj knjizi?

–Ja nisam! – reče jedan Mandić, možda Branko ili Ranko, teško je bilo pogoditi.

– Nisam ni ja! – dočeka drugi Mandić, opet Branko ili Ranko. Baja se zabezeknu.

– Kako da niste! I još mi je jedan od vas pričao kako je njegov djed sam sebe stresao s oraha.

– Ehej, to si ti spavao na času dok sanjaš djedove na orasima!– cerio se Krsto Buva.

– Mi smo imali samo babu, ali ona se penjala jedino na dudove, jer nije imala zube – reče jedan od Mandića.

Baja se zapanjeno izbulji u braću kao da su pred njim dva krokodila i promuca:

– Kako, zar niste pominjali ono "kako, nekako i nikako?" Hamid Rus oprezno se udalji podalje od Baje i zabrinuto upita:

– Brate slatki, da ti danas nisi jeo bunike ili kakve druge otrovne trave?...

Zbilja, u koju ono vrstu biljaka spada bunika? Čitavu tu smijuriju dokrajči najzad nestrpljivi De-De-Ha:

– Reci ti nama: šta si to čuo o crnoj knjizi pa makar bio san ili java? Ona se meni toliko popela na glavu kao da sam ja neki dud ili orah.

– Zaista, valjalo bi je stresti kao toga Mandićeva djeda, babu, šta li je – dodade Krsto.

– Ma čuo sam da bi crnu knjigu trebalo nekako uništiti, eto ti šta! – dreknu Baja.

– Pa tako, brate, – reci! – podviknu oduševljeno De-De-Ha.

– Bilo da si to čuo u snu, bilo na javi, pametno si čuo.

– To ti je samo mudra glava mogla predložiti – reče jedan od Mandića.

– Vrlo mudra! – priskoči mu u pomoć drugi Mandić. Baja ih samo krvnički pogleda, steže u džepu svoj givikt i u sebi reče:

– Hm, da mi je samo znati koji mi je od njih dvojice to predložio, isprebijao bih ga pa makar prijedlog bio ne znam kako pametan. De-De-Ha okrenu se Baji.

– Molim te, zvekni mi jednu dobru zaušnicu zato što se ja nisam sjetio da crnu knjigu treba uništiti. Baja zažmiri, izmahnu rukom i u sebi reče:

– Zamisliću da udaram onoga jednog Mandića. Puče šamar, a De-De-Ha poskoči i dreknu:

– Uf, uf! Ja tražio samo dobru, a ti mi odalami odličnu, vruću i begovsku zaušnicu!

– Što da štedim na svom drugu – velikodušno reče Baja i okrenu se Krsti Buvi.

– Čuješ, trebalo bi i tebe malčice propustiti kroz kakve dobre ručerde.

– Šta, jednu buvu kroz ručerde! – začudi se Krsto.

– A zašto to, molim te?

– Zato što se dosjetiš svakoj đavoliji, a nije ti palo na um da dođemo glave crnoj knjizi.

– Pa dobro, sad ću misliti kako ćemo se nje dočepati – obeća Krsto.

Kako je sutra bila nedjelja, i čitava naša grupa nije imala izlazak, mi se dogovorismo da ćemo taj dan posvetiti pravljenju plana kako da dođemo do crne knjige.

Na rastanku Baja uhvati braću Mandiće, odvede ih na stranu i u povjerenju upita:

– Hajde, sad mi pravo kažite, zašto nijedan od vas dvojice ne priznade da mu je palo na um kako bi crnu knjigu trebalo spaliti? Jedan od Mandića, lukavi Ličanin, zaškilji na desno oko i reče:

– Kad bi se jednog dana saznalo ko je uništio crnu knjigu, najviše bi stradao onaj kome je to prvom palo na um.

– Pazi, molim te! – zinu Baja.

– To bi zaista tako bilo. Ma ko se toga prvi sjetio?

– Onaj naš djed s oraha – reče jedan Mandić.

– On se, na primjer, nikada nije prvi dosjetio kako bi trebalo pokrasti popove kokoške.

To bi uvijek smislili njegovi nerazdvojni drugovi. Baja začuđeno iskrlješti oči.

– Mnogo fin čovjek taj vaš djed kokošar, a još mu je bolje društvo. Jesu li se i ti njegovi drugovi penjali na drveće?

– Ne, ali su ih seljaci htjeli popeti na jednu krušku – reče jedan od braće.

– Opet zagonetka! – viknu Baja. – A zašto to?

– Ukebali su ih u krađi konja, pa su pošli da ih objese – objasni Mandić. – Jedva ih žandari oteli.

Baja samo izbeči oči.

– Šta kažeš – da ih objese?! Eh, puste štete što u okolini Bihaća nema tako divnih seljaka da im poklonimo našeg Smrdonju!