Milanski edikt

Milanski edikt o slobodi religija u Rimskom Carstvu, što su ga 313. donijeli tetrarsi Konstantin i Licinije.

Prijevod latinskog teksta kako ga donosi Laktancije u svome djelu »O smrti progonitelja« (De mortibus persecutorum, XLVIII).

»(2) Kad smo se ja, Konstantin August, i ja, Licinije August, sretno susreli u Milanu, te raspravili o svemu što je do javnog dobra i sigurnosti, učinilo nam se da, među stvarima koje bi mogle koristiti mnogim ljudima, štovanje koje se prinosi Božanstvu zaslužuje našu prvotnu pozornost, te da je pravedno kršćanima i svima ostalima dati slobodu da slijede religiju koju tko hoće; tako da onaj Bog, koji sjedi na nebu, mogne biti dobrostiv i naklonjen nama i svima koji su pod našom vlašću. (3) Stoga držimo da je dobra i pravična mjera, i u skladu s ispravnom prosudbom, da nijednom čovjeku ne bude zabranjena mogućnost pristajanja uz obrede kršćanstva ili koje druge religije kojoj bi ga odveo njegov um, te je sebi prihvatljivom osjeća, tako da nas vrhovno božanstvo, čijem se štovanju slobodno posvećujemo, mogne u svemu nastaviti obasipati dobrostivošću i naklonošću.

(4) Zbog toga nam se svidjelo da ti damo na znanje da, bez obzira na bilo koju prethodnu uredbu koja bi se odnosila na kršćane, svima koji izaberu slijediti tu religiju mora biti dozvoljeno ostati na potpunoj slobodi, te ih se ne smije smetati ni na koji način. (5) I vjerujemo da je pravično naglasiti kako je, među stvarima koje su povjerene tvojoj odgovornosti, oprost što smo ga namijenili kršćanima u pitanju religije širok i bezuvjetan; (6) te da ti razumiješ da je na isti način otvoreno i mirno bavljenje svojom religijom dozvoljeno i svima drugima, na isti način kao i kršćanima. Doista je prikladno, poradi stabilnosti države i poradi mira u našem vremenu, da svakom pojedincu bude dozvoljeno pristajati uz religiju po vlastitom izboru; i ne predviđamo povlačenje ove uredbe, zbog dužne časti svake religije.

(7) Usto, koliko je do kršćana, u prošlosti smo dali određene zapovijedi koje se odnose na mjesta kojima su se oni služili za svoje vjerske skupove. Sada je naša želja da sve osobe koje su došle u posjed sličnih mjesta, od carske blagajne ili od bilo koga drugoga, ta mjesta vrate kršćanima, ne tražeći za to novac ili drugu cijenu, te da to bude učinjeno bez odgađanja ili dvojbi. (8) Želimo također da svi koji su zadobili kakvo pravo nad tim mjestima kao darovnicu, na sličan način vrate to pravo kršćanima: ostavljajući uvijek pravo onima koji su nešto nabavili za određenu cijenu ili besplatno primili, da ulože molbu vikaru kako bi dobili odgovarajuće dobro od naše dobrohotnosti. Sva ta mjesta moraju, snagom tvoga zahvata, biti vraćena kršćanima odmah i bez odgode. (9) I budući da se čini da su kršćani, osim tih mjesta namijenjenih njihovim skupovima, posjedovali i druga mjesta koja nisu pripadala pojedinim osobama nego njihovoj zajednici, odnosno njihovim crkvama, sve to želimo da bude obuhvaćeno gore izrečenim zakonom, te želimo da bude vraćeno zajednici i crkvama bez odgode ili rasprave: ostavljajući uvijek mogućnost onima koji vraćaju, bez traženja naknade, da traže odštetu povjeravajući se našoj dobrohotnosti. (10) Dok postupaš prema svemu ovome u korist kršćana, morat ćeš pokazivati najveće zalaganje kako bi naše odredbe bile izvršene bez otezanja, te naš cilj da se zajamči javni mir bude zadovoljen. (11) I tako neka nam božanska naklonost, kako je već gore rečeno, u kojoj smo već uživali u stvarima od najveće važnosti, nastavi davati uspjeh, u korist javnog dobra. (12) I kako bi ovaj edikt bio svima poznat, želimo da, koristeći svoju ovlast, providiš da se objavi, da posvuda bude izložen, te ovaj zakon izdan našom dobrostivošću ne mogne nikome promaći.«