Moje srce
|
Moje je srce mirna i bezimena šuma,
Koje se daleko stere od ljudskog bučnog druma.
Kroz nju drhtave sjene šire kreljuti meke,
Ljubeći biljurne vale jedne sunčane rijeke;
A vali muzikom svojom dirkaju spokojno velo,
Što no se nad tihom šumom k'o svilen ambrel splelo.
Tuj ispod drveća kitnog Đulizar - moja draga -
Koketnim krokom šeće k'o nimfa mlada i naga.
Pa gdje se zemlje njena punana nôna tiče,
Cvijeće bajke i pjesme tu na sve strane niče.
Smaragdna stabla tiho svijaju nad njome grane
I svojim drhtavim lišćem ljube joj solufe vrane.
A jato slavuja rujnih milim joj glasom tepa:
- O, ti si kraljica naša, ti Aurora si lijepa!
Moje je srce mirna i bezimena šuma,
Koja se daleko stere od ljudskog prašnog druma.
I u njoj ljubav živi k'o nimfa naga i mlada,
Ah, u njoj Đulizar moja kraljevstvom ljepote vlada!
Tek kada jesenski vihor divskim krilima mahne
I dahom otrovne usne u šumu mraz mi dahne,
Pa lišće s drveća spane i umru cvijeci b'jeli,
Možda će tad i ona u drugi gaj da seli.