Osman/20. pjevanje

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
« 19. pjevanje Osman [[Osman/|]] »

Dvadeseto pjevanje[uredi]

  Car Mustafa na visini,
svijetlo urešen i bogato,
sjaše carskoj u haljini;
pristolje mu je suho zlato.

  Daut odmetni, on najprija,
nakon njega Hasan štâše,
Ahmat, Mahmut i Alija,
svi vezijeri i sve paše.

  Glava 'e Daut skupa toga
i namjesnik carski izbrani:
za njim Hasan velikoga
blagajnika mjesto hrani.

  A to, er ovi nadaleko,
da pripravnu smrt preskoči,
priko grčkijeh kraja utekô
biješe k vojsci od Istoči.

  Dođe Ahmata red opeta
od vezijera Husaina,
a s Alijom Muhameta
od pobjenijeh mjesta ina.

  A od muftije velikoga
na mjesto se Jahija obra;
među svijem samo ovoga
glas čovjeka kaže dobra.

  A od janjičâr posta općeni
vojevoda još u slavi
Šaban, dvornik potišteni,
ki Mustafu vojsci objavi.

  A od crnca Kazlarage
na sjedište biješe sio,
mlada lica, jake snage,
što vik ne bi, hadum bio.

  Car Mustafa, kako vidje
dovedena Osmana odi,
naučen tako zapovidje
da se u Jedi-kulu vodi.

  A on vapijaše sveđ iz glasa:
„Jeda ljudî, jeda Boga!
Ko mi grabi sablju s pasa
i sto otimlje carstva moga?

  Ja sam, ja sin caru Ahmatu
prvorodno dijete svoje;
meni, meni a ne bratu
carstvo od oca ostalo je.“

  Ali se opet u pospjehu
uze, uhvati i najbrže
od tijeh ki mu straža bijehu
na istoga konja vrže.

  Konj biješe ovi okoš, mledan,
go, star, sadnit, tromijeh stopa;
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav od konopa.

  Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.

  Ah, gdje ti su, care Osmane,
bojni konji s kijem u slavi
na poljačke ravne strane
lanjsko ljeto ti se otpravi?

  kad mlađahan put Dunaja
jezdeć vjetar pritjecaše,
ter bez broja i bez kraja
silnoj vojsci suncem sjaše?

  Gdje su ruha tva bogata
s raskošnijeme napravami
kijeh izveze vrhu zlata
bijeli biser, dragi kami?

  Gdi je carska sablja iz ruka,
vedro urešen s kom se gleda,
gdje li posluh verna puka
komu ti sâm zapovijeda?

  Gdje su časti, gdje li hvale
s kijeh si dosad slavan bio?
Sve li ti su časom pale?
svak li te je ostavio?

  Ah, ovako sreća vrti
uokolo kolo svoje!
Car, narodi svi prostrti
pod nogami komu stoje -

  car, koga riječ jedna sama
za zakon je svemu Istoku,
sred raskošnijeh vedrijeh krama
ki stô sveđ je na visoku;

  koga želji, koga misli
svijet vaskolik biješe tijesan,
sluge ga su svoje stisli,
od roba je svoga splesan;

  pače očito u prikoru,
da se u krug mao zatvori,
vođen za svu muku goru
prije neredno neg se umori.

  Naučite, ljudi oholi
ki živete bez pripasti,
da nije tvrđe krepke toli
ka ne može časom pasti.

  I ako ovo nosi vrime
carom kijeh svak klanja i štuje,
što čekate vi kijeh ime
na svijetu se jedva čuje?

  Još dvije glave dva vezijera
vitezi ovi svijem nemili,
Husaina, Dilavera,
na kopja su ke nabili,

  prid carom ih sada nose.
Za rug veći jedan vika:
„Dogodiva ovako se
ćudi oholoj svijeh silnika!“

  Š njim se vapit svak navraća,
da sramota raste dilja:
„Krv se ovako naša plaća
i pedepšu samosilja!

  Svak ko vlada sad se izgleda'
u ovega ki živote
svačije gubi i bez reda
nepravedno carstvo ote!“

  Ali čuvši govor ovi
mlad car smućen kliče tada:
„Komu, o moji vitezovi,
ja sam uzeo carstvo ikada?

  Ah, moj ćaćko Ahmat nije li
pravi istini vaš car bio?
On, kada se s svijeta dijeli,
meni je carstvo ostavio -

  svoje vlaštito carstvo ono
ke od djedâ i pradjedâ
steče i primi on zakono,
da njim vladam ja naprijeda.

  Jaoh, ali se mâ djedina
meni otimlje sad po silu
i sloboda š njom jedina,
za kom čekam smrt nemilu.

  Ah, mlađahan ikad komu
sagriješio sam ja toliko,
za što ovako bit po momu
gradu vođen imam priko?

  Ne za mene neg da osvetim
od kozačkijeh moj puk šteta,
vojsku protiv Lehom kletim
ja prednjega digoh ljeta.

  Na ku uputih ja se prvi
ne štedeći carske glave,
sveđ u ognju i u krvi
nedobitan i pun slave.

  I da je svaki rukom svojom,
kô ja mojom, učinio,
ne bi turskijeh sad pobojom
kralj poljački dičan bio.

  I za ljubav koju ukaza
carstvo moje puku milom
s prijetnjom smrtna, joh, poraza
carstvo mi se grabi silom -

  ne, ne od vrlijeh protivnika,
s kijem vojujuć imah goru,
negli od istijeh mojijeh bojnika,
od me straže u mom dvoru!

  Sred krvava da li boja
neprijateljskijeh ispod sila
sablja vaša, sablja moja
život mi je obranila,

  da izgubim carstvo paka,
da mi se otme sablja iz ruka
od vas vernijeh mojijeh junaka
i od dragoga moga puka?

  Sablja ova ku sred rati
laška izbit mi vlas ne može -
tko me čuva, tko me prati,
da mi je ugrabi? Ah jaoh, Bože!

  Svijetlu sablju, s kom u ruci
slavni Osman krunu steče,
i od unuka svi unuci
prostriješe se nadaleče.

  On š njom najprije u Istoku
slavu i kripos svoju uzmnoži
i, da vlada naširoku,
oko sebe sve podloži.

  Natoljensko jezdit polje
silni se Orhan š njom pak viđe;
š njom u Brusi sve pristolje
stavi i sinje more priđe.

  Kraljevski opet sto prinije
s ovom Murat prihrabreni
u Galipolje iz Brusije
i svu srpsku zemlju oplijeni.

  Jedna i druga vidje strana
s ovom silna Bajazeta;
tim upriječi Tamerlana,
zavideć mu carstvo od svijeta.

  S ovom Mušan srca smina
Drenopolje primi u sili
i despota Vukašina
razbi i s glavom još razdili.

  Š njome Murat drugi stupi
naprijed jakno strijela plaha,
da pod Vitoš sve pokupi
i u Kosovo polje ujaha;

  i despota tuj Lazara
š njom bi jošte pogubio,
kleti Miloš da s privara
nevjerom ga nije ubio.

  S ovom Čoiš Čelebija
nikopoljskijeh ispod mira
kralja Šišmana iznać prija,
s vojskom razbi, pak zatira.

  Ugrovlahe u vrlini
uharači Mehmet s ovom,
i ukaza zmaj na Drini
slovinskijem se vitezom.

  S ovom Murat treći usrnu
u Đurđevu despotinu,
i posiječe još na Varnu
kralja i ugarsku vojsku sminu.

  S ovom Mehmet slavni uzide
prvi na sto carstva ovega;
Grke rasu, smaknu i skide
kralja od Bosne i hercega.

  Skenderiju s ovom paka
car Bajazet pod vlas stavi
i, kô i ja, na Poljaka
neizmernu vojsku otpravi.

  S ovom Selim prođe jači
i poludne dobi puke;
Kaer primi i potlači
priohole Mamaluke.

  Mlad, kô i ja, steče s ove
car Suliman čâs potpunu:
progna od Rode vitezove
i ugarsku ote krunu.

  Selim sin mu s ove sablje
lijepi Čipar ote silno,
zamijenivši sve korablje
za kraljevstvo toli obilno.

  S ovom Murat stavi uze
krajičnicim hrvatskimi,
Ćesel-baša rvat uze
i kraljevski Tavriš primi

  Djed moj Mehmet s ovom diže
Ugrom, ki svud vele smiju,
grad pritvrdi od Kaniže
i Avarin i Egriju.

  S ovom otac moj objavi
nedobitnu veličinu;
ovu meni on ostavi,
prvorodnom svomu sinu.

  S ovom pođoh na Poljaka
i môm rukom mnozijeh pobih
i, da posluh od junakâ
slijeđaše me, dobio bih.

  S ovom iđah od bojnikâ
kupeć sa mnom vojsku mnogu,
da Emirina odmetnika
u Istoku smaknut mogu.

  S ovom s vami dobit sada
odlučio bijeh joštera
od istoka do zapada,
od poludne do sjevera.

  Nu, nevjeru kažuć svoju,
tko sad grabi bez razloga
slavu vašu, slavu moju,
slavu carstva otmanskoga?

  Tko mi uzima sablju onu
s kom svijet stari moji dobiše
i ku meni po zakonu
svomu unuku ostaviše?

  Tko slobodu u sramoti
i život mi ovdi tlači,
gdi sloboda i životi
podložni su meni svačiji,

  Ko na cara ruke stere?
tko li cara sužnjem vodi? -
vitezovi od kijeh vjere
on obranjen vazda hodi!

  Ah, vitezi moji mili,
puče ugodni, dragi puče!
Svi li me ste ostavili?
svi li caru svomu muče?

  Ah, nemojte davnju slavu,
kom se vernos vaša diči,
u izdavstvu svim nepravu
novi prikor da obliči.

  Odgovori ti, kamenje -
gluši je od tebe moj puk sada -
ter ih gani na smiljenje
vrhu Osmana, cara mlada!

  usred grada komu svoga
djedina se svoja otima,
i nije jošte, joh, nikoga
da mu plačnu milos ima?“

  Vapeć tužne tej besjede
sultan Osman s teške smeće
na mjesto se jur dovede
gdi cijenjaše ostat veće;

  i na tužbe cara mlada
Turci vrli i nemili,
ako nijesu milos tada,
daj su žalos oćutili!

  Zasve da ohô svaki teče,
kažuć srdžbu i nemilos,
proz oči mu suza utječe:
goni mu je skrovna silos.

  Zasve da se čine hudi,
učinit se zaman haju
da od puti nijesu ljudi
i da srca ne imaju.

  Ovi čijem su skupno ustali
da ga u zaklop već zatvore,
eto, jak hrid kad se obali
niz visinu strmu gore.

  eto kleti Daut-paša
tijekom teče konja hrla:
„Što će biti?“ svak upraša,
svak goneta djela vrla.

  Viknu došad sred junakâ
kijeh Osmana pratit stavi:
„Zapovijed je carska taka
da se ovi pas zadavi.

  Što krsmate bez uzroka?
Ku čekate štetu prijeku,
dokli bojnici od Istoka
dođu i svijeh nas ovdi isijeku?

  Što gledate? što činite?
Smrti ovega raspa od svijeta
vaše živote utvrdite
i Mustafu cara sveta!

  Ganite se za općeno
svačije dobro bez pripasti;
er inako, razdijeljeno,
ubrzo će carstvo pasti!“

  Nu car Osman s druge strane
vapijati ne pristaje,
jeda kako koga gane
na svu pomoć ondi da je.

  „Da li car će, on govori,
komu rob je svak na svijeti,
kako jedan rob najgori
ispod robja svoga umrijeti?

  Jeda tebe, Bože s nebi,
vlas desnice tvoje objavi
ter pri glavnoj toj potrebi
mlađahna me ne ostavi!

  Da dâ Višnji sreću bolju
tko na momu stolu sjedi:
da dobrzo mu nevolju
i car novi ne uslijedi,

  ter nesreća moja ova
ne uzroči tej nesklade
da sva kuća Otmanova
i š njom carstvo tursko pade!“

  Ne doreče još ovega,
a Daut opet viknu iz glasa:
„Što činite? Davite ga!“
i mahramu smaknu s pasa.

  Jednomu je crncu vrže,
sasma grdu, strašnu odveće,
bez ozira ki ju najbrže
caru Osmanu na vrat meće.

  Obara ga zatijem hrlo,
lijevom nogom ter se opira,
čim mu desnom pleše grlo,
da mu silom dušu istira.

  Tako plešuć kraj mahrami
zubi nohti potezaše,
dokli car mu pod nogami
sprava strjeptje, pak izdaše.

  Pod nogami roba svoga
umrije ovako car od svijeta
i pod noge ispod noga
ukopa se prešno opeta;

  ere od istijeh s kijeh poginu
bez carske se vrže časti
u očin mečet pod očinu
lijevu nogu u grob tmasti.

  Oholas se ljuska mnoga
u ovi način pleše i tlači,
ka čovjeka umrloga
s Bogom penje i jednači.

  Viđ, prokleti Mahumete,
ti ki u sablju zakon složi,
da nathode ljudske svjete
svemogući sudi Božji,

  i da umrla pamet mani
odlukam se svojijem krijepi,
jer gdi ne sja zrak sunčani,
i s očim su ljudi slijepi.

  Ti, da kralj si, i da od toga
djelo s tuđom krvim slidi,
zatište oči, kô da Boga
nije ki sve zna i vidi.

  Ti pod udes sve postavi
i slobodu volje ote,
da narodi svi s ljubavi
gube za te njih živote;

  da nikomu, veleć, svoju
uredbu uteć moći nije:
il' na domu, il' na boju
suđeno je - umrit ti je!

  I ti, o otmansko samosilje,
ko bez pravde i razloga,
da prostereš sablju dilje,
ne ima viku straha od Boga -

  ti, ti cara vrh svijeh ljudi
dosle učini uzvišena,
da ne slika nego svuda
htje da mu se klanja sjena;

  da tvom sabljom on sam vlada
duše i tijela na svu volju
sred staroga Carigrada,
na novomu svom pristolju;

  da ga u obraz pogledati
ljudski pogled ne dostoji,
i da svudi kud se obrati
s nedobitnom silom stoji;

  da mu u ruci čes je i sreća,
da mu je zakon u besjedi;
gospoda mu da najveća
trepte od same zapovijedi;

  pače da od njih svaki grlo
pod svu sablju stavljat teče,
ako hoće da neumrlo
dobro u raju vječnom steče;

  da itko žive na svem svijeti
prid njim prostrt na tle pade;
da u život mu se ime sveti,
a po smrti crkve grade.

  Ti vrh svega još ovega,
da mu utvrdiš sablju u ruci,
htje da imaju strah od njega
svi narodi i svi puci.

  Ali ubrzo će pasti
vidim kleti svoji zakoni;
er je sila Božjoj vlasti
nauk vražji da se ukloni.

  Ti naredi, potom stupi
car od svijeta na pristolje,
da pod sablju bratju skupi
i podavi i pokolje.

  Nu vlas Božja caru Ahmatu
pogubiti brata ne da,
hteć, za ubojstva starijeh platu,
da brat, ne sin, zapovijeda.

  Ti, da samo su uzvišena
hoć na svaku čâs najveću
djeca ona pokupljena
kijeh u saraj djecom meću;

  a toj, da tko ne zna svoga
roditelja ni rodjaka
cara uzdrži, kako s koga
sebi dobra pozna svaka.

  Sad se zgodi i učini
smjenstvom zloga Daut-paše
da i ovi, kako i ini,
tvoji nauci tašti ostaše.

  Ti naredi da od krstjana
sinovi se grabe mladi,
i vojnica da su izbrana
oni kom se car obgradi;

  ali Božja vlas velika
podigla je u čas sade
da taj grablja svakolika
na istoga cara pade.

  Tko mre u boju, s dobrim svacim
ti mu obeća raj prilijepi,
neka posluh se u junacim
i pogrda smrti ukrijepi.

  Ali učini vlas od Boga
od krstjana nadaleče
s neposluha viteškoga
da car s glavom jedva uteče.

  Ti htje nitko da ničesa
ne ima svoga osobita
negli, jak Bog od nebesa,
tač da je jedan car od svita.

  Nu vlas Božja brzo u sebi
samosilja krši i slama
za ukazat da na nebi
i na zemlji ona je sama.

  Ti u život cara sveti
i pod noge sve mu stlači,
hteć da rob je sve na svijeti
a sam on car vrh svijeh jači.

  Nu vlas Božja, koj imaju
poklanjat se ljudi sami,
htje da pusti dušu u vaju
car svom robu pod nogami.

  Htje tî da sve tjera blude,
kako hoće, Turčin svaki,
i da ženâ držat bude
koliko ih je hranit jaki;

  tako neka tvoji narodi
bez broja se uzmnažaju,
tere caru, ki ih gospodi,
množ vitezâ na boj daju;

  nu se skrši sva tva slava,
er tisuća od tisuća
tvojijeh isprid Vladislava
vidjela se pobjeguća.

« 19. pjevanje Osman [[Osman/|]] »