Proljetni soneti (Ćatić)/IV
|
Od šumskog cvijeća i od svojih sanja
Splesti ću tebi dijadem na glavu
I zakititi tvoju kosu plavu
Krvavim lišćem svoga uzdisanja...
Na gorskom vrelu nône ću ti prati,
A svježom rosom umivati lica -
Vesela glazba nestašnije' tica
Na svakom će te koraku da prati.
Po tvojoj suncem obasjanoj stazi
U zanosu će padat ruže divlje,
Čeznuć da tvoja nožica ih gazi.
A grane će se prigibati življe,
Da poklone se tvom vilinskom caru
A svoje suze o kosu ti taru.