Tužilac protiv Radislava Krstića/VIII.

Izvor: Wikizvor
Idi na navigaciju Idi na pretragu
« VII. Tužilac protiv Radislava Krstića IX. »

VIII. Djelimično različito mišljenje sudije Shahabuddeena[uredi]

A. Uvod[uredi]

1.U ovom žalbenom postupku, branilac generala Krstića je izjavio pred Pretresnim vijećem: “Slažemo s uvodnim komentarom Pretresnog vijeća da ‘[n]ijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana od 10. do 19. jula 1995., kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zvjerstva.’”[446] Svjesno tog užasa, Pretresno vijeće je reklo, “citirajući riječi nirnberškog tužioca Telforda Taylora,” da je “[v]ažno [...] te nevjerojatne događaje ustanoviti na temelju jasnih i javnih dokaza, kako nikada niko ne bi mogao posumnjati da su to bile činjenice, a ne izmišljotine …”.[447] Pretresno vijeće je stoga bilo mišljenja da je “[n]eophodno [...] te 'nevjerojatne događaje' detaljno dokumentirati.”[448] Dokumentacija je pokazala i više no što se očekivalo.

2.Dovršavajući svoj zadatak, Pretresno vijeće je konstatiralo da je u Srebrenici počinjen genocid i da je general Krstić (u daljnjem tekstu: žalilac) za to krivično odgovoran. Žalbeno vijeće se slaže s tim konstatacijama, a ja se uz dužno poštovanje priklanjam tom mišljenju, kao i u mnogim drugim aspektima. Međutim, Žalbeno vijeće se ne slaže s Pretresnim vijećem u pogledu nivoa krivične odgovornosti žalioca. Dok je Pretresno vijeće smatralo da je krivična odgovornost žalioca bila odgovornost “glavnog izvršioca”[449] genocida, Žalbeno vijeće smatra da se radi o nivou pomaganja i podržavanja. Ja se slažem s Pretresnim vijećem.

3.U vezi s nekim aspektima kumulacije osuda imam rezerve, i o tome ću se izjasniti kasnije. No, u pogledu kazne se slažem s Žalbenim vijećem. Dakle, što se tiče praktičnog ishoda, moje mišljenje je isto kao i mišljenje Žalbenog vijeća. Ali, u datim okolnostima, želio bih objasniti kako sam došao do toga. Prije nego što razmotrim ključno pitanje - nivo krivične odgovornosti žalioca - nužno je da se rekapituliraju glavne činjenice.

B. Kontekst[uredi]

4.Predsjednik Republike Srpske bio je gospodin Radovan Karadžić. On je ujedno bio i vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Njemu podređeni general Mladić bio je komandant svih snaga VRS-a. Vojska je bila podijeljena u korpuse. Jedan od korpusa bio je Drinski korpus. Ubistva su počinjena u zoni odgovornosti Drinskog korpusa.

5.Komandant Drinskog korpusa ranije je bio general Živanović, a žalilac je tada bio načelnik štaba i zamjenik komandanta – u to vrijeme pukovnik, kasnije general-major, a još kasnije (nakon ovih događaja) general-potpukovnik. Iskaz gospodina Deronjića (svjedoka koga je pozvalo Žalbeno vijeće) upućuje na to da je predsjednik Karadžić počeo sumnjati u efikasnost generala Živanovića. Stoga je predsjednik Karadžić na mjesto generala Živanovića postavio žalioca. Žalbeno vijeće je konstatiralo da je žalilac postao de facto komandant Drinskog korpusa od večeri 13. jula 1995., a da je de jure komandant bio od 15. jula 1995.[450]

6.Ubistva su počinjena u julu 1995. U svakom slučaju, to zahvaća razdoblje tokom kojeg je žalilac imao odgovornost najprije načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa, a kasnije njegovog komandanta. Osim toga, konkretni položaj koji je on imao u vojnoj hijerarhiji nije odlučujući za pitanje da li je on bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid, o kojoj optužbi se ovdje radi; konkretni položaj u hijerarhiji relevantan je samo u mjeri u kojoj to može pomoći da se utvrdi da li je on bio u prilici da značajno doprinese provođenju poduhvata i da li je, prema tome, bio njegov učesnik.

7.Pretresno vijeće je konstatiralo “da je komanda Drinskog korpusa od večeri 13. jula 1995. morala znati za plan za pogubljenje muškaraca bosanskih Muslimana.”[451] Taj plan mora se razumjeti u odnosu na kontekst koji se proteže u prošlost.

8.Dana 16. aprila 1993. Savjet bezbjednosti je donio odluku da “sve strane i drugi Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati 'zaštićenom zonom' koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.”[452] Istovremeno, Savjet bezbjednosti je proglasio zaštićenim još dvije enklave, Žepu i Goražde.[453] VRS je bio posvuda; bosanski Srbi su željeli stvoriti državu za sebe, a za muslimansko stanovništvo tih triju zona smatrali su da tome stoji na putu.

9.U aprilu-maju 1993., komandanti suprostavljenih vojnih snaga potpisali su srebrenički sporazum o “zaštićenoj zoni”. Pretresno vijeće je konstatiralo da su “[o]d samog početka obje [su] strane u sukobu kršile sporazum o 'zaštićenoj zoni',”[454] ali da je, “[u]sprkos tim kršenjima sporazuma o 'zaštićenoj zoni' koja su vršile obje strane u sukobu, nakon uspostavljanja enklave uslijedilo [...] dvogodišnje razdoblje relativne stabilnosti, iako su uslovi koji su vladali u Srebrenici za njene stanovnike bili sve prije no idealni.”[455] Između marta 1995. i jula 1995. situacija se promijenila.

10.Dana 8. marta 1995., predsjednik Karadžić je izdao direktivu VRS-u u vezi sa strategijom snaga VRS-a na području Srebrenice. Kao što je navedeno u Prvostepenoj presudi i ponovljeno u paragrafu 88 Drugostepene presude, tom direktivom, tzv. “Direktivom br. 7”, VRS-u se nalaže sljedeće:

izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.[456]


11.Kako je navelo Pretresno vijeće u paragrafu 28 svoje presude i Žalbeno vijeće u paragrafu 89 svoje Presude, tom direktivom se poziva na blokiranje konvoja humanitarne pomoći, čime se muslimansko stanovništvo treba učiniti “ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbjeći osudu međunarodne zajednice i svjetskog javnog mnijenja.” Ma kako da je to bilo oprezno formulirano, strategija je očito bila usmjerena ka promoviranju politike kojom će “stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.” Prve rezultate te politike Pretresno vijeće je opisalo na sljedeći način:

Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bosansko-muslimanske civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH [vojska suprotne strane] u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kada to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi.[457]

Budući da je žalilac bio viši oficir VRS-a i posebno zadužen za Srebrenicu, može se zaključiti da je o Direktivi br. 7 bio obaviješten. Takođe se može zaključiti da je on razumio zadati cilj predviđenih “borbenih dejstava.”

12.Malo kasnije, 31. marta 1995., Glavni štab VRS-a je izdao Direktivu br. 7.1. Iz te direktive je očito da je izdana “na osnovu Direktive br. 7”, koju je ranije izdao predsjednik Karadžić. Pretresno vijeće je navelo da se tom novom direktivom nalaže Drinskom korpusu da, između ostalog, vodi “ aktivna borbena dejstva … oko enklava.”[458]

13.Zatim je, pismom od 9. jula 1995., vođstvo bosanskih Srba naložilo VRS-u da zauzme Srebrenicu;[459] Pretresno vijeće je konstatiralo za to pismo da je “uz njega [...] bilo uputstvo da se ono preda 'lično' generalu Krstiću.”[460] Razumno je zaključiti da je žalilac razumio da je cilj tog naređenja bio da se provede politika iznesena u Direktivi br. 7 i dorađena direktivom br. 7.1.

C. Osnovna politika da se počini genocid[uredi]

14.Kao što je već rečeno, gospodin Deronjić je svjedok koga je pozvalo Žalbeno vijeće. On je svjedočio, između ostalog, o razgovoru koji je vodio s vođstvom bosanskih Srba 8. ili 9. jula 1995. Žalbeno vijeće je konstatiralo da “gospodin Deronjić jeste u određenoj mjeri pokazao namjeru srpskog vođstva prije 13. jula 1993. da ubije civile bosanske Muslimane iz Srebrenice ako uspije vojna akcija u toj regiji.”[461] Žalbeno vijeće nije navelo nikakve pojedinosti o tom razgovoru niti o identitetu sagovornika gospodina Deronjića. Ono je konstatiralo da iskaz gospodina Deronjića ne pomaže optužbi jer “on nije pružio nikakve dokaze koji bi povezali Radislava Krstića s genocidnim planom ili ukazali na to da je on bio svjestan takve namjere vođstva bosanskih Srba.”[462]

15.U svakom slučaju, Žalbeno vijeće je takođe konstatiralo da se ne može osloniti na iskaz gospodina Deronjića, pominjući “nepodudarnosti u iskazu gospodina Deronjića” i “nejasnoće u vezi s nekim od njegovih izjava.” Te “nepodudarnosti” i “nejasnoće” nisu konkretizirane. Svjedok je govorio – i bio je jedini koji je o tome govorio - o izvorima politike koja je bitna za ovaj predmet. Uz dužno poštovanje, nisam uvjeren da je na zadovoljavajući način objašnjeno zašto je njegovo svjedočenje o tome izuzeto. Žalbeno vijeće je prihvatilo njegovo svjedočenje u vezi sa stvari koja je povoljna za žalioca, kako je pokazano u paragrafu 119 ove Presude i paragrafu 25 dolje. Dakle, ne radi se o tome da je svjedočenje gospodina Deronjića u potpunosti diskreditirano. Sud, naravno, može prihvatiti iskaz u jednom dijelu, a odbaciti njegov drugi dio. No, ja se ne mogu složiti sa zaključkom Žalbenog vijeća da se iskaz gospodina Deronjića treba odbaciti u vezi s ovim bitnim pitanjem.

16.Vođstvo bosanskih Srba je gospodinu Deronjiću saopštilo da će dalje komunicirati putem kurira. Kurir, u osobi pukovnika Beare, uredno se pojavio 12. jula 1995.; on je doprinio početku ubijanja.

17.U pismu koje je napisao general Tolmir 9. jula 1995. (koje je već pominjano) prenosi se deklaracija vođstva bosanskih Srba da se treba pridržavati Ženevskih konvencija. Međutim, gospodin Deronjić je izjavio da je on vođstvo više puta obavijestio da se vrše ubistva.[463] Nema pokazatelja da je bilo ikakvih protesta; može se zaključiti da ih nije bilo. To se mora uzeti u obzir kad se ocjenjuje svrha deklaracije koju je izdalo srpsko vođstvo, a general Tolmir prenio u svom pismu. Kako je navedeno u Direktivi br. 7, bilo je važno izbjeći “osudu međunarodne zajednice i svjetskog javnog mnijenja.”

D. Da li je žalilac znao za namjeru da se počini genocid[uredi]

18.U skladu s osnovnom politikom koja je iznesena u Direktivi br. 7 jeste i izjava generala Mladića na drugom sastanku održanom u hotelu "Fontana" 11.-12. jula 1995. da želi jasno izjašnjavanje o tome da li bosanski Muslimani u Srebrenici žele da “opstanu, ostanu ili nestanu.”[464] Isto vrijedi i za njegov ultimatum koji je na tom sastanku uputio gospodinu Mandžiću, “nezvaničn[om] bosansko-muslimansk[om] predstavniku nasumce izabran[om] iz mase u Potočarima,”[465] koji je glasio: “[D]ovedite ljude koji mogu obezbijediti predaju oružja, i spasiti vaš narod od uništenja.”[466] Žalilac je bio na tom sastanku. Na trećem sastanku sjedio je pokraj generala Mladića kad je ovaj rekao srebreničkim Muslimanima: “[M]ožete opstati ili nestati.”[467] Pretresno vijeće je primijetilo, čini se s prihvatanjem, da su dva svjedoka “svjedočil[a] [...] pred Pretresnim vijećem da je general Mladić na tom sastanku dao jasnu poruku da bosansko-muslimanske izbjeglice mogu preživjeti samo ako napuste Srebrenicu .”[468]

19.Čini se da Žalbeno vijeće ne dijeli mišljenje Pretresnog vijeća o tome da li je žalilac shvatio značenje onoga što je govorio general Mladić. Govoreći o izjavi generala Mladića “da će opstanak stanovništva zavisiti od potpune predaje ABiH” i primjećujući da su na sastanku bile prisutne i vođe UNPROFOR-a i strani mediji, Žalbeno vijeće je konstatiralo da “[n]ije bilo pokazatelja da je Radislav Krstić u tom trenutku znao za namjeru generala Mladića da pogubi muslimanske civile koji su trebali biti prevezeni.”[469] Dakle, namjera generala Mladića da pogubi nije upitna; pitanje je samo da li je žalilac za nju znao.

20.U paragrafu 341 Prvostepene presude, na koji se upućuje u Drugostepenoj presudi, pominje se kako se tokom drugog sastanka u hotelu "Fontana" moglo čuti skvičanje svinje koju kolju (uvredljivo za bosanske Muslimane) i kako su pred gospodina Mandžića stavili tablu sa zgrade opštine Srebrenice. Pretresno vijeće je zaključilo da to “teško da je mog[lo] promaći ikome od prisutnih na sastanku. Što je još važnije od svega toga, general Krstić je bio tu kada je general Mladić izjavio da opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva zavisi od potpune predaje ABiH.” Iz toga je slijedilo da, ako se ABiH ne preda, bosansko stanovništvo neće preživjeti. Pretresno vijeće je ispravno dodalo da je na sastanku u hotelu "Fontana" žalilac “bio upozoren da je nakon zauzimanja Srebrenice opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva doveden u pitanje.”[470]

21.Branilac optuženog tvrdi da je general Mladić “rekao otprilike, znate: ‘Možete ili suočiti se sa smrću ili otići.’”[471] Kasnije je branilac rekao: “Ali u jednom trenutku, mislim da Pretresno vijeće – zapravo, mi – mi moramo to da prihvatimo. Volio bih da nije tako, ali moramo prema pravilima ovog Vijeća i prema pravilima ovog Suda - kada je general Mladić počeo govoriti, on je, nažalost, jasno dao do znanja da civili nisu imali istinsku, stvarnu opciju da odu sa tog područja.”[472] Žalilac je bio prisutan kad je general Mladić govorio; on je bio desna ruka generala Mladića što se tiče Srebrenice i okolnog područja. Nije sporno, naročito s obzirom na borbenu politiku iznesenu u Direktivi br. 7, da je žalilac znao šta se spremalo.

22.General Mladić je, bez sumnje, bio moćna figura. No to, po mom mišljenju, ne utječe na pitanje da li je žalilac znao za namjeru svog neposrednog zapovjednika, tj. generala Mladića. Nadalje, kako je konstatiralo Pretresno vijeće, bilo je brojnih prilika za usmeni kontakt između generala Mladića i žalioca, tako da, kako je zaključilo Pretresno vijeće, “[a]ko je general Mladić znao za pogubljenja, prirodno bi bilo da za njih zna i general Krstić.”[473] Ovo nije puko nagađanje ili zaključivanje o krivici po analogiji, nego razuman zaključak koji je Pretresno vijeće sasvim legitimno izvelo na osnovu materijala pred sobom. Žalilac je znao za namjeru da se ubije i, u datim okolnostima, da se počini genocid.

E. Da li je žalilac dijelio namjeru da se počini genocid[uredi]

23.Žalbeno vijeće je zaključilo da, mada je smatralo da žalilac u vrijeme sastanaka u hotelu "Fontana" nije znao za namjeru da se pogubljuje,[474] kasnije, 15. jula 1995.,[475] dok su pogubljenja još bila u toku, žalilac jeste saznao za tu namjeru. Međutim, suprotno nalazu Pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće smatra da žalilac nije dijelio tu namjeru. Smatram da je Pretresno vijeće bilo u pravu kad je zaključilo da je žalilac i znao za namjeru da se ubije i dijelio tu namjeru, i to prije 15. jula 1995. U vezi s tim pozvaću se na četiri dokaza.

1. Pokolj u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici[uredi]

24.Prvi dokaz odnosi se na slučaj pukovnika Borovčanina. Tačno je da su snage potčinjene pukovniku izvršile masovno ubistvo u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. u otprilike 18.00 sati. U skladištu je bilo zatočeno otprilike 1.000 do 1.500 nenaoružanih civila; gotovo svi su ubijeni;[476] bilo je samo nekoliko preživjelih.[477] Dokazi pokazuju da je otprilike dva i po sata kasnije, u 20.40 sati, pukovnik Borovčanin telefonski razgovarao sa žaliocem. U tom razgovoru žalilac je pitao: “Kako ide?” Borovčanin je odgovorio: “Dobro ide”. Žalilac je odgovorio: “Nemoj mi reći da imaš problema.” Na to je odgovor bio: “Nemam, nemam.”[478] Razgovor je završio žaliočevim riječima: “OK, bićemo u vezi.”

25.Žalbeno vijeće smatra da “prisluškivani razgovor između pukovnika Borovčanina i Radislava Krstića nije dovoljno direktan da bi se moglo zaključiti da je taj razgovor bio izvještaj pukovnika Borovčanina o uspješno obavljenom pogubljenju Muslimana u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula.”[479] U prilog svom mišljenju da taj razgovor “nije bio dovoljno direktan”, Žalbeno vijeće oslanja se na izjavu gospodina Deronjića da “pogubljenje u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici nije bilo planirano, nego da je bilo spontana odmazda nakon sukoba muslimanskih zatvorenika i stražara. Ako jeste bilo tako, u tom slučaju je inicijativa za pokolj došla od rukovodstvu logora, a ne od nekog višeg vojnog zapovjednika, kao što je bio Krstić.”[480]

26.No, ne radi se o tome da li je “inicijativa za pokolj” došla od optuženog, nego da li je on dijelio namjeru s kojom je “pokolj” počinjen. Kako god da se događaj objasni, on se ne može opravdati: i samo Žalbeno vijeće ga je nazvalo “pokoljem”. Nemoguće je da Borovčanin ne bi žaliocu podnio izvještaj o tako značajnom događaju. Iz snimljenog razgovora može se zaključiti da žalilac nije imao primjedbi. Čak i ako se na osnovu dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je žalilac i sam bio učesnik u pokolju, oni u velikoj mjeri pokazuju da je taj pokolj bio u skladu s njegovim viđenjem šire politike da se pogubljuje. Drugim riječima, on je pristajao uz tu politiku.

2. “Razdjeljivanje” 3.500 “paketa”[uredi]

27.Drugi dokaz je precizniji. Pukovnik Beara je bio "kurir" vođstva bosanskih Srba. Žalbeno vijeće za njega konstatira da je bio “direktno uključen u ubojstva.”[481] Doista, on je odigrao ključnu ulogu u provođenju politike pogubljenja. Zabilježen je njegov razgovor sa žaliocem 15. jula 1995. U prisluškivanom razgovoru rečeno je sljedeće:[482]

B: Generale, Furtula nije ispoštovao naređenje šefa.
K: Slušaj, on je njemu naredio da tenk se izvodi, a ne voz.
B: Ma treba mi 30 ljudi kao što je naređeno.
K: Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć'.
B: Ali nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako.
K: Ma sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.
B: Ne mogu da riješim ništa bez 15 do 30 ljudi sa Bobanom Inđićem.
K: Ljubo, ovo nije zaštićeno.
B: Znam, znam.
K: Vidjet ću šta mogu, ali mnogo ću poremetiti, pogledaj dole kod Nastića i kod Blagojevića.
B: Ma nemam, da imam ne bih tražio već treći dan.
K: Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove "Crvene beretke".
B: Ma nema, ostalo ih samo 4, oni su zdimili, jebi ih, nema ih više tamo.
K: Vidjet ću šta mogu.
B: Vidi i neka dođu kod Draga.
K: Ne mogu ništa garantovati.
B: Krle, ja ne znam više šta da radim.
K: Ljubo, uzmi onda one gore, iz MUP-a.
B: Ma neće oni ništa da rade, pričao sam i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći 13-og, a nije.
K: Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.
B: Razumijem, ali razumi i ti mene, da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.
K: Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv.
B: Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3.500 "paketa" koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.
K: Jebi ga, vidjet ću šta mogu.

28.Značenje ovog prisluškivanog razgovora je jasno. U podmuklom šifriranom jeziku koji se u njemu koristi, “3.500 paketa” odnosi se na 3.500 zarobljenih civila. “Razdijeliti” se odnosi na plan njihovog ubijanja. To je utvrdilo Pretresno vijeće. S dužnim poštovanjem, Žalbeno vijeće nije uvjerljivo kada u paragrafu 76 Presude kaže da se ta konstatacija temelji samo na argumentima optužbe. Teško je zamisliti da bi postojali obimniji dokazi u vezi s tim pitanjem. Radi se prije svega o tumačenju pomoću argumenata. Žalbeno vijeće nije bilo u mogućnosti da predloži alternativno značenje.

29.Nije zatražen borbeni bataljon, nego samo otprilike 15 do 30 ljudi, i to samo na nekoliko sati. Nije sporno da je žalilac znao da se od njega traži da obezbijedi izvršioce pogubljenja. I žalilac je bio voljan da ih obezbijedi preko svojih podređenih[483] Nastića i Blagojevića, ako imaju slobodnih ljudi. Stoga je Pretresno vijeće pravilno konstatiralo da je “u vrijeme ovog razgovora 15. jula 1995., general Krstić znao da se vrše pogubljenja i da je preuzeo na sebe da pukovniku Beari pomogne da dobije potrebno ljudstvo za njihovo izvršenje.”[484]

30.U vezi s tim razgovorom, odbrana žalioca je prihvatila pred Žalbenim vijećem da žalilac “jeste znao za ubistva”, ali je tvrdila da žalilac “nikad nije zaista bio uključen u plan da se ti ljudi ubiju.”[485] Žalbeno vijeće se, u osnovi, slaže s tvrdnjom odbrane žalioca. Ono smatra da žaliočeva “izjava Beari 'vidjet ću šta mogu' ne može iznijeti teret značaja koji joj pridaje Pretresno vijeće. Umjesto da se shvati kao obećanje pomoći, ta izjava mogla je značiti odbijanje da se preuzme obaveza, Krstićev pokušaj da prekine razgovor i pri tome ne kaže strogo “ne”, a da u isto vrijeme ne preuzme jednoznačnu obavezu da pomogne.”[486] Žalbeno vijeće dodaje da “činjenica da je Krstić predložio da se ljudstvo uzme od njegovih potčinjenih može ići u prilog zaključku da je on znao da se vrše pogubljenja bosanskih Muslimana, ali iz toga se ne može zaključiti da je Radislav Krstić dijelio namjeru da se počini genocid.”[487] U vezi s tim stavom postoje dva problema.

31.Prvo, žalilac je pred Pretresnim vijećem porekao da je taj razgovor ikad obavljen;[488] suprotno tome, u žalbenom postupku njegov napad je bio usmjeren na značenje tog razgovora, pri čemu je tvrdio, kako je primijetilo Žalbeno vijeće, da su njegove riječi predstavljale diskretno odbijanje tražene pomoći.[489] No, implikacija te nove tvrdnje jeste da je on sada prihvatio da se razgovor dogodio. Razlog njegovom poricanju upravo je bilo to što je žalilac bio svjestan dokaznog značaja tog razgovora. Suočen s problemom poricanja neporecivog, to jest da razgovor jeste obavljen, žalilac je promijenio taktiku – on sada prihvata da je razgovor obavljen, ali pokušava da mu da oslobađajuće tumačenje.

32.Drugo, prije nego što se pozabavi kasnijim žaliočevim riječima – “Vidjet ću šta mogu” - Žalbeno vijeće bi se moglo malo duže zadržati na onome što je rekao prije toga: “Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć.” A zatim je rekao i sljedeće: “Vidi kod BLAGOJEVIĆA, uzmi njegove "Crvene beretke.” Te riječi znače da bi, u slučaju da su žaliočevi “potčinjeni”[490] (Nastić i Blagojević) imali slobodnih ljudi, ti ljudi zapravo bili dodijeljeni od strane žalioca kao ispomoć u pogubljenjima. Ispostavilo se da njegovi potčinjeni nisu imali slobodnih ljudi, ali sam žalilac to nije znao. To je bio jedini razlog što ti ljudi nisu korišteni kao izvršioci pogubljenja. Dakle, stanje svijesti optuženog karakterizirala je spremnost da obezbijedi dio izvršilaca ubistava. Da bi se to dokazalo, nije potrebno pokazati da su se ti ljudi stvarno mogli dobiti od potčinjenih koje je žalilac naveo ili da su zaista bili u streljačkom vodu.

33.Preduzimanje da se obezbijede izvršioci pogubljenja nije značilo samo obezbjeđivanje znatne pomoći u vršenju genocida od strane druge osobe, ako je ta druga osoba pristupila ostvarenju svoje poznate namjere da izvrši genocid, što bi osobu koja obezbjeđuje izvršioce pogubljenja činilo samo pomagačem i podržavaocem: to preduzimanje znači da je ona dijelila namjeru ove druge osobe koja je počinila genocid, a ne samo da je znala za tu namjeru. Takvo preduzmanje je, dakle, predstavljalo dokaz o učestvovanju u krivičnom djelu genocida što čini genocid krivičnim djelom koje je počinila osoba koja je obezbijedila izvršioce pogubljenja.

3. Transport žena i djece[uredi]

34.Treći dokaz odnosi se na ulogu žalioca u organiziranju transporta žena, djece i starih ljudi autobusom iz Srebrenice. Prema riječima njegovog branioca, “[p]ostoje neosporeni dokazi da je general Krstić organizirao premještanje žena, djece i starih ljudi sa srebreničkog područja kako oni ne bi bili pogođeni holokaustom koji se spremao.”[491] Žalilac je, dakle, prema riječima njegovog branioca, bio svjestan da će oni koji ne budu premješteni biti pogođeni “holokaustom koji se spremao”. Premještanje i holokaust zajedno čine jedinstveno djelo genocida. Žalbeno vijeće je to uvidjelo i konstatiralo sljedeće:[492]

Moglo bi se reći da argument odbrane logično proizlazi iz odluke snaga bosanskih Srba da premjeste žene, djecu i stare ljude pod svojim nadzorom na druga područja. Tu činjenicu je, međutim, moguće i drugačije protumačiti. Kao što je objasnilo Pretresno vijeće, prisilno premještanje moglo je biti samo još jedan način da se obezbijedi fizičko uništenje zajednice bosanskih Muslimana Srebrenice. Tim premještanjem definitivno su iz Srebrenice uklonjeni svi bosanski Muslimani, čime je eliminirana i najmanja mogućnost obnavljanja muslimanske zajednice na tom području. Odluka da se ne ubiju žene i djeca može se objasniti postojanjem kod Srba svijesti o javnom mnijenju. Za razliku od operacije ubijanja zarobljenih muškaraca, takva operacija se teško mogla sakriti ili prikazati vojnom operacijom, te je stoga donosila veću opasnost od međunarodne osude.

Žalbeno vijeće je dodalo:[493]

Pretresno vijeće - koje je u najboljoj poziciji da ocijeni dokaze predložene na suđenju - opravdano je zaključilo da činjenica premještanja ide u prilog konstataciji Vijeća da su neki članovi Glavnog štaba VRS-a namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici. To što prisilno premještanje samo po sebi ne čini genocidno djelo ne isključuje mogućnost da se Pretresno vijeće na to osloni kao na dokaz o namjeri članova Glavnog štaba VRS-a. Genocidna namjera može se, između ostalog, izvesti iz dokaza o “drugi[m] kažnjivi[m] djel[ima] koja su sistematski usmjerena protiv iste grupe.”

35.Dakle, samo za sebe, prisilno premještanje nije genocid. No, u ovom slučaju, premještanje nije postojalo samo za sebe, i to je zapravo i osnova po kojoj je Žalbeno vijeće odbacilo argument odbrane da ono pokazuje da nije bilo genocida. Ono je bilo dio – sastavni dio – jedinstvenog plana da se počini genocid, koji je uključivao ubistva, prisilno premještanje i uništavanje domova. Ono je naročito pokazalo da je namjera s kojom su počinjena ubistva doista bila namjera da se uništi srebrenički dio nacionalne grupe bosanskih Muslimana. Po mom mišljenju, presudu Žalbenog vijeća treba shvatiti kao potvrdu da je žalilac, preuzimajući ulogu glavnog izvršioca politike prisilnog premještanja - neodjeljivog elementa genocida - dijelio namjeru Glavnog štaba da se počini genocid.

36.U Optužnici (u paragrafu 24.4 u vezi s tačkama 1 i 2 koje se odnose na genocid odnosno saučesništvo u genocidu) navodi se da su “[m]eđu mnogobrojnim i organiziranim ubistvima muškaraca bosanskih Muslimana…bila[494] [i ona kada su ] … pripadnici VRS-a, pod komandom Radislava Krstića, prevezli [su] žene i djecu bosanske Muslimane - koji su ranije u Potočarima odvojeni od muških članova svojih porodica - na mjesto u blizini sela Tišća. Većini žena i djece bosanskim Muslimanima koji su tako dovezeni u Tišću bilo je nakon toga dozvoljeno da pređu na teritoriju bosanskih Muslimana.” Dakle, optužba je tvrdila da je “među mnogobrojnim i organiziranim ubistvima muškaraca bosanskih Muslimana... bil[o]” prevoženje žena i djece. O toj tvrdnji optužba je žalioca uredno obavijestila u tekstu Optužnice; ta tvrdnja je dokazana.

4. Korišćenje ljudstva i sredstava pod kontrolom žalioca[uredi]

37.Žalbeno vijeće prihvata da je žalilac znao za korištenje ljudstva i sredstava pod njegovom komandom u svrhu genocida.[495] Ono je opomenulo korištenje ljudstva Drinskog korpusa za sprovođenje zatočenika do mjesta pogubljenja, korištenje opreme Zvorničke brigade za ukop žrtava, korištenje goriva Drinskog korpusa za prijevoz zatočenika do mjesta pogubljenja, korištenje jedinica Krajiške brigade (koje su djelovale pod komandom Zvorničke brigade) kao izvršilaca pogubljenja.[496] Sve to je bilo pod kontrolom žalioca. Glavni štab je mogao tražiti ta sredstva, ali žalilac je znao da Glavni štab ovisi i o njegovoj saradnji.[497] Kako je primijetilo Žalbeno vijeće, žalilac je “znao da dopuštajući korištenje sredstava Drinskog korpusa znatno doprinosi pogubljenju zarobljenih bosanskih Muslimana”[498] i da je “dozvolio Glavnom štabu da koristi ljudstvo i sredstva pod njegovom komandom kako bi se pomoglo u njihovom vršenju.”[499]

38.U vezi s tim pitanjima Žalbeno vijeće konstatira da je “Pretresno vijeće […] zaključak o genocidnoj namjeri optuženog izvelo iz toga što je znao za pogubljenja i iz toga što je znao da se ljudstvo i sredstva pod njegovom komandom koriste kao ispomoć u tim pogubljenjima. Međutim, znanje Radislava Krstića nije samo po sebi dovoljno da bude osnova za zaključak o njegovoj genocidnoj namjeri.”[500] Između znanja o namjeri i dijeljenja namjere linija može biti tanka. Odluka ovisi o ocjeni dokaza. U skladu s ustanovljenim načelima koja reguliraju žalbeni postupak, ocjenu dokaza trebalo bi prepustiti Pretresnom vijeću – čak i u slučaju strogog testa. Strogi test ne ovlašćuje Žalbeno vijeće da interveniše tamo gdje to inače ne bi učinilo. To vrijedi za sve slučajeve osim za slučaj greške - za koju se uglavnom smatra da treba biti jasna. Ja ovdje ne vidim nikakvu grešku.

39.Nakon što se složilo s Pretresnim vijećem i odbacilo žaliočevu tvrdnju da je postojala paralelna linija vlasti iz koje je on bio potpuno isključen, nakon što je prihvatilo da su korišteno ljudstvo i sredstva bili pod kontrolom žalioca, nakon što je prihvatilo da je žalilac znao da se njegovo ljudstvo i sredstva koriste za vršenje pogubljenja, nakon što je konstatiralo da je žalilac “dopustio” da se njegova sredstva koriste na taj način i da je on to korištenje “dozvolio”, Žalbeno vijeće nije zaista bilo u situaciji da odbaci ocjene Pretresnog vijeća da optuženi nije samo znao za pogubljenja nego da je dijelio i namjeru da se ona počine.

5. Zaključak o dijeljenju namjere[uredi]

40.Branilac žalioca je prihvatio da je “Pretresno vijeće imalo pravo kad je ocijenilo da je sve od tog trenutka [od drugog sastanka u hotelu "Fontana" 11. jula 1995.] predstavljalo udruženi zločinački poduhvat, barem u pogledu toga ko je učestvovao u deportiranju civila.”[501] Zaključak je ispravan, ali nisam uvjeren da se može ograničiti na deportiranje. Nema razloga za neslaganje sa konstatacijom Pretresnog vijeća da je “van razumne sumnje da je general Krstić od večeri 13. jula 1995. nadalje učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu[502] da se ubiju vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani iz Srebrenice.”[503] Budući da je dijelio namjeru, iz toga slijedi da je krivično odgovoran za genocid kao saizvršilac, i Pretresno vijeće je to konstatiralo. Nasuprot tome, Žalbeno vijeće smatra da je on krivično odgovoran kao pomagač i podržavalac. Vratiću se na to pitanje različitog mišljenja.

F. Da li je počinjen genocid[uredi]

1. Uvod[uredi]

41.U međuvremenu, osvrnimo se na tvrdnje žaliočevog branioca da, pravno gledano, nije počinjen genocid. To pitanje vraća nas na Konvenciju o genocidu iz 1948., koja, kako je prihvaćeno, ima status običajnog međunarodnog prava. Odredbe članova II i III Konvencije pojavljuju se u stavovima 2 i 3 člana 4 Statuta, koji glasi:

Član 4
Genocid
1. Međunarodni sud je nadležan da krivično goni osobe koje su počinile genocid definisan u stavu 2 ovog člana ili bilo koje od djela nabrojenih u stavu 3 ovog člana.
2. Genocid označava bilo koje od sljedećih djela, počinjeno s namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva:
a) ubijanje pripadnika grupe;
b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe;
c) smišljeno nametanje pripadnicima grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
d) uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar grupe;
e) prisilno premještanje djece te grupe u drugu grupu.
3. Kažnjiva su sljedeća djela:
a) genocid;
b) udruživanje radi počinjenja genocida;
c) direktno i javno poticanje na počinjenje genocida;
d) pokušaj počinjenja genocida;
e) saučesništvo u genocidu.

42.Na osnovu tih odredbi pokrenuta su tri pitanja. Ona su razmotrena u Drugostepenoj presudi. Slažem se s nalazima Presude u vezi s tim pitanjima, ali htio bih dati svoje mišljenje.

2. “Dio dijela” grupe[uredi]

43.Prvo pitanje je žaliočev branilac pokrenuo u odjeljku pod naslovom “Dio dijela.”[504] Ja na sljedeći način shvaćam argument žaliočevog branioca: Pretresno vijeće je konstatiralo da “grupa” u svrhu definicije genocida predstavlja bosanske Muslimane, a da “dio” te grupe predstavlja zajednica bosanskih Muslimana iz Srebrenice.[505] Nakon što je to konstatiralo, Pretresno vijeće je –

utvrdilo brojčani omjer između ubijenih vojno sposobnih muškaraca i zajednice bosanskih Muslimana iz Srebrenice i konstatiralo da se radi o znatnom dijelu. No ono je na taj način pogriješilo jer je razvodnilo genocidnu formulu mjereći jedan dio (vojno sposobne muškarce) u odnosu na drugi (Srebrenicu) i konstatirajući da je on znatan. Pretresno vijeće ni u jednom trenutku nije upotrijebilo ispravnu formulu mjerenja dijela za koji se planira da bude uništen (vojno sposobni muškarci iz Srebrenice) u odnosu na grupu (bosanski Muslimani).[506]

Branilac žalioca stoga zaključuje da je zadatak Pretresnog vijeća bio da odredi da li su ubijeni muškarci predstavljali “dio” grupe bosanskih Muslimana kao cjeline i da je, čineći to, upotrijebilo krivi aršin.

44.Slažem se sa Žalbenim vijećem da je “[o]dbrana [...] pogrešno shvatila analizu Pretresnog vijeća.”[507] Pretresno vijeće je konstatiralo – i to nije osporeno – da su Muslimani iz Srebrenice bili “dio” nacionalne grupe bosanskih Muslimana. Neki od njih su ubijeni. Pitanje je, dakle, da li su oni koji su ubijeni ubijeni s namjerom da se uništi srebrenički “dio” grupe. Pretresno vijeće je potvrdno odgovorilo na to pitanje, koristeći ubistva, kao i neke druge činjenice, kao dokaz te namjere. Naravno, oni koji su ubijeni pripadali su srebreničkom dijelu nacionalne grupe bosanskih Muslimana, ali nije se zaista postavilo pitanje da li su oni činili “dio” bilo koje grupe u smislu uvodnog dijela člana 4(2) Statuta; nije bilo potrebno razmatrati takvo pitanje. Nije se, prema tome, pojavilo ni pitanje ispravnog aršina kojim bi se utvrdilo da li su ubijeni činili “dio” bilo koje grupe.

3. Da li mora postojati namjera da se prouzrokuje fizičko ili biološko uništenje grupe[uredi]

45.Drugo, žaliočev branilac tvrdi da namjera da se uništi nije u skladu s činjenicom da su napadačke snage bosanskih Srba prevezle žene i djecu (uključujući mušku djecu) na teritoriju pod kontrolom Muslimana. Osnova za tu tvrdnju je stav, koji branilac apostrofira, da namjera s kojom se vrši svako od djela nabrojanih u članu 4(2) Statuta (u daljnjem tekstu: nabrojana djela) uvijek mora biti namjera da se prouzrokuje fizičko ili biološko uništenje grupe, u cijelosti ili djelimično, tako da dolazi do nepodudarnosti ako je namjera zapravo da se znatnom broju pripadnika grupe dopusti da prežive.

46.Žalbeno vijeće je prihvatilo osnovnu tvrdnju žaliočevog branioca da je namjera morala biti namjera da se fizički ili biološki[508] uništi srebrenički dio nacionalne grupe bosanskih Muslimana.[509] Shodno tome, namjera da se znatnom broju srebreničkih Muslimana dopusti da prežive značila je da nije bilo namjere da se fizički uništi srebrenički dio grupe. Kao što je primijetilo Žalbeno vijeće, “[m]oglo bi se reći da argument odbrane logično proizlazi iz odluke snaga bosanskih Srba da premjeste žene, djecu i stare ljude pod svojim nadzorom na druga područja.”[510] Prema tome, žalba bi bila usvojena da premještanje nije bilo kvalificirano. No, iz razloga koji pokazuju da je premještanje bilo u znatnoj mjeri kvalificirano, žalba je po toj osnovi odbijena.

47.Slažem se s odbacivanjem žalbe. Ako je tvrdnja žaliočevog branioca tačna, iz razloga koje su dali Pretresno i Žalbeno vijeće, smatram da je navedeni zahtjev za dokaz namjere da se fizički ili biološki uništi ta grupa zadovoljen katastrofalnim posljedicama za porodičnu strukturu na kojoj se temeljio srebrenički dio nacionalne grupe bosanskih Muslimana. Pretresno vijeće je pravilno ocijenilo da su snage bosanskih Srba znale da će njihove aktivnosti “neizbježno za posljedicu imati fizički nestanak bosansko-muslimanskog stanovništva u Srebrenici.”[511] No, ja ne mislim da je tvrdnja žaliočevog branioca ispravna. Moji su razlozi sljedeći.

48.Tvrdnja da namjeravano uništenje mora uvijek biti fizičko ili biološko u velikoj mjeri je potkrijepljena u literaturi. Međutim, ta tvrdnja previđa razliku između prirode nabrojenih “djela” i “namjere” s kojom su počinjena. Po svojoj prirodi, nabrojana (ili prvobitna) djela moraju doista poprimiti fizički ili biološki oblik, no namjera koja ih prati, da se tim djelima u cijelosti ili djelimično uništi grupa, ne mora uvijek dovesti do uništenja iste vrste.[512] Postoje iznimke. U članu 4(2)(c) Statuta govori se o “smišljeno[m] nametanj[u] pripadnicima grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja,” a namjera da se prouzrokuje fizičko ili biološko uništenje grupe implicirana je i u članu 4(2)(d) gdje se propisuje “uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar grupe.” Međutim, a contrario, čini se da, u drugim slučajevima, sam Statut ne zahtijeva namjeru da se grupa u cijelosti ili djelimično uništi grupa, fizički ili biološki.

49.Stav a contrario vrijedi za član 4(2)(a) Statuta koji se odnosi na “ubijanje pripadnika grupe,” što je relevantno za ovaj predmet. Naravno, oni koji su ubijeni fizički su uništeni. Ali ne radi se o tome. Pitanje je da li je, da bi se dokazao genocid, bilo potrebno pokazati da je namjera s kojom su oni ubijeni bila da se prouzrokuje fizičko ili biološko uništenje srebreničkog dijela nacionalne grupe bosanskih Muslimana. Naglasak koji se u literaturi stavlja na potrebu fizičkog ili biološkog uništenja implicira, pravilno, da se grupa može uništiti na način koji nije fizički ili biološki. Nije jasno zašto bi namjera da se grupa uništi na način koji nije fizički ili biološki bila van uobičajenog domašaja Konvencije na kojoj se zasniva Statut, pod uslovom da je ona povezana s nekim od nabrojenih djela koja jesu fizičke ili biološke prirode.

50.Branilac žalioca je pravilno primijetio da je napad usmjeren na opstanak grupe; po njegovim riječima, “princip [je] da genocid nije zločin protiv pojedinaca; to je zločin protiv ljudskih grupa.”[513] Grupa je ta koja je zaštićena. Grupu čine karakteristike – često neopipljive - koje povezuju neki broj ljudi u jednu društvenu jedinicu. Ako su te karakteristike uništene u procesu ostvarivanja namjere s kojom je počinjeno neko nabrojeno djelo fizičke ili biološke prirode, nije uvjerljivo reći da uništenje, iako je njime grupa de facto zatrta, nije genocid jer to zatiranje nije bilo fizičko ili biološko.

51.Razumljivo je da se branilac žalioca oslanja na stavove koje je 1991. izrazila Komisija za međunarodno pravo. Govoreći o standardnoj formuli u pogledu “namjere da se uništi”, Komisija je ocijenila da se “riječ ‘uništenje’ … mora razumjeti samo u njenom materijalnom smislu, njenom fizičkom ili biološkom smislu.”[514] Komisija se usredsredila na to da li riječ “genocid”, kako je definirana u Konvenciji, uključuje kulturni genocid, pri čemu je općenito prihvaćeni odgovor negativan. Ako to nije razlog za stav koji je izrazila Komisija, tada, s dužnim poštovanjem, smatram da je taj stav pogrešan. Namjera svakako mora biti namjera da se uništi, ali nema razloga, osim u slučaju nabrojanih djela, za zaključak da uništavanje uvijek mora biti fizičko ili biološko.

52.Travaux préparatoires za Konvenciju o genocidu su, naravno, vrijedni; oni su uvijek bili i biće korisni. No, ja nisam uvjeren da u njima postoji bilo kakva nepodudarnost s ovim tumačenjem Konvencije. Međutim, ako i postoji nepodudarnost, tumačenje konačnog teksta Konvencije je isuviše jasno da bi se dala prednost travaux préparatoires.[515] S obzirom na ustaljena načela tumačenja, nema potrebe za oslanjanje na taj materijal, ma koliko on bio zanimljiv.

53.Ex abundanti cautela, razjasnio bih dvije stvari. Prvo, radi se o tome da li je postojala zahtijevana namjera, a ne da li je namjera zaista i ostvarena. Drugo, dosad rečeno nije argument za priznavanje kulturnog genocida. U pravu je uspostavljeno da sâmo uništavanje kulture neke grupe nije genocid: ne mora se primijeniti nijedna od metoda navedenih u članu 4(2) Statuta. Ali ima razloga za oprez. Uništavanje kulture može poslužiti kao potvrda namjere, o kojoj se može zaključiti iz drugih okolnosti, da se uništi grupa kao takva. U ovom slučaju, rušenje glavne džamije do temelja potvrđuje namjeru da se uništi srebrenički dio nacionalne grupe bosanskih Muslimana.[516]

54.Riječju, smatram da se Statut treba čitati na sljedeći način: pod uslovom da postoji nabrojano djelo (koje je fizičko ili biološko), namjera da se uništi grupa kao grupa može se dokazati dokazivanjem namjere da se prouzrokuje uništenje grupe koje nije fizičko, u cijelosti ili djelimično, osim u konkretnim slučajevima kada se fizičko uništenje zahtijeva Statutom. Ovo nije takav slučaj. Prema tome, činjenica da je, u ovom slučaju, ženama, djeci i starim ljudima bilo dozvoljeno da prežive ne upućuje na namjeru koja se razlikuje od one zahtijevane.

4. Da li se radilo samo o raseljavanju, za razliku od genocida[uredi]

55.Treće, žaliočev branilac tvrdi da je ono što se dogodilo u Srebrenici bilo raseljavanje, a ne genocid. Raseljavanje, u smislu prisilne promjene mjesta boravka, karakteristično je za sve ratove. Prema mišljenju jednog teoretičara, raseljavanje nije genocid čak i kad je posljedica raspad grupe,[517] tvrdnja u odnosu na koju imam rezerve u slučaju kada je dokazano da je, budući da postoji prvobitno nabrojano djelo, smišljeni cilj izmještanja da se postigne takav raspad.

56.U prilog tvrdnji da raseljavanje nije genocid, branilac žalioca je naveo činjenicu da raseljavanje nije nabrojano u članu 4(2) Statuta kao način počinjenja genocida, te je ukazao na kontrast sa članom 5(d) u kojem se konkretno navodi deportacija kao zločin protiv čovječnosti.[518] Također stoji da je jedini slučaj premještanja koji predstavlja genocid, ako postoji zahtijevana namjera, slučaj “prisilno[g] premještanj[a] djece te grupe u drugu grupu” u smislu člana 4(2)(e) Statuta.

57.Nema sumnje da samo raseljavanje ne predstavlja genocid. No, u ovom slučaju se nije radilo samo o raseljavanju. Ubistva, kao i odlučno nastojanje da se i drugi zarobe i pogube, prisilno transportiranje ili egzil preostalog stanovništva, te uništavanje domova i hramova, sve to je predstavljalo jedinstvenu operaciju koja je izvršena s namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi grupa u smislu uvodnog dijela stava 2 člana 4 Statuta.[519] Upravo je o toj kombinaciji faktora govorilo Pretresno vijeće kad je u paragrafu 595 Prvostepene presude ocijenilo da su “[s]nage bosanskih Srba […] znale, u momentu kad su odlučile da pobiju sve vojno sposobne muškarce, da će ta ubijanja u sprezi sa prisilnim premještanjem žena, djece i staraca, neizbježno za posljedicu imati fizički nestanak bosansko-muslimanskog stanovništva u Srebrenici”. Slična kombinacija faktora navela je Vrhovni sud Njemačke da u jednom predmetu 1999. zaključi da se nije radilo samo o raseljavanju, nego o genocidu.[520]

5. Zaključak o tome da li je postojao genocid[uredi]

58.U prilog svojoj zanimljivoj tvrdnji da u Srebrenici nije bilo genocida, branilac žalioca je ustvrdio da, mada bi “nazivanje zločina u Srebrenici genocidom dalo kratkoročnu utjehu porodicama žrtava i, mada bi to u ovom trenutku bilo politički korektno, presuda ovog Suda mora se pisati za istoriju.”[521] Branilac ima pravo u bitnom smislu da je dužnost Međunarodnog suda da presuđuje na osnovu pravnih načela; njegova misija nije da donosi odluke na osnovu toga što je politički oportuno. Ipak, ma koliko da je ta opomena snažna, Žalbenom vijeću je ona izlišna. U ovom predmetu ono je, vođeno pravnim normama koje smatra mjerodavnim, ocijenilo da je u Srebrenici počinjen genocid. S tim zaključkom se slažem.

G. Pomaganje i podržavanje[uredi]

1. Postoji krivično djelo pomaganja i podržavanja u počinjenju genocida[uredi]

59.Slažem se sa Žalbenim vijećem da prema običajnom međunarodnom pravu postoji krivično djelo pomaganja i podržavanja u počinjenju genocida i da je ono ovlašteno da osudu Pretresnog vijeća za počinjenje genocida u svojstvu izvršioca zamijeni osudom za pomaganje i podržavanje u počinjenju genocida.

60.Iznesen je argument da tekst “osoba koja je … pomagala i podržavala …” iz člana 7(1) Statuta ne dopušta optužbu za pomaganje i podržavanje u genocidu. Razlog koji je za to iznesen jeste da genocid i svako krivično djelo vezano za genocid regulira isključivo član 4 Statuta i da taj član ne obuhvaća krivično djelo pomaganja i podržavanja u genocidu. Konkretnije, tvrdi se da član 4 zahtijeva dokaz da je optuženi imao posebnu genocidnu namjeru ako se tereti za bilo koje od krivičnih djela nabrojanih u tom članu, uključujući i krivično djelo “saučesništva u genocidu” iz člana 4(3)(e), a da pomaganje i podržavanje ne zahtijeva takav dokaz, budući da je u tom slučaju potrebno dokazati samo to da je osoba optužena za pomaganje i podržavanje znala za tu namjeru. Stoga, krivično djelo pomaganja i podržavanja u genocidu predstavljalo bi dodatak genocidnim zločinima iz člana 4, čije relevantne odredbe odgovaraju članovima II i III Konvencije o genocidu iz 1948., a koje su pak odraz običajnog međunarodnog prava. To bi bilo suprotno opšteprihvaćenoj zabrani dodavanja novih krivičnih djela onima koja postoje prema običajnom međunarodnom pravu.

61.Ovdje bi se valjalo zaustaviti kako bismo se pozabavili preliminarnim pitanjem da li se za osobu koja se tereti za pomaganje i podržavanje u počinjenju krivičnog djela sa posebnom namjerom mora dokazati da je imala tu namjeru, a ne samo da je za nju znala. U Drugostepenoj presudi stoji da je potvrdan odgovor na to dat u većini država SAD, ali da su druge jurisdikcije (uključujući i neke države Sjedinjenih Država) dale negativan odgovor.[522] Čini se da je Žalbeno vijeće mišljenja da je za ovaj predmet relevantan potonji stav, to jest, da za pomaganje i podržavanje u počinjenju krivičnog djela s posebnom namjerom nije potreban dokaz o posebnoj namjeri, nego da je dovoljno samo znati za nju. U analizi ću krenuti od te osnove, s kojom se slažem.

62.Što se tiče glavnog pitanja, čini mi se da pomaganje i podržavanje ili jeste obuhvaćeno saučesništvom u genocidu kako je definirano u članu 4(3)(e) Statuta ili time nije obuhvaćeno. Ako nije obuhvaćeno saučesništvom u genocidu, slijedi da, u mjeri u kojoj je mjerodavna Konvencija, ono ne može biti dio običajnog međunarodnog prava. Učiniti neko djelo kažnjivim kao pomaganje i podržavanje na osnovu člana 7(1) Statuta, kada nije kažnjivo kao saučesništvo u genocidu prema članu 4(3)(e), zapravo znači nedopušteno dodavati novo krivično djelo običajnom međunarodnom pravu.

63.S druge strane, ako je pomaganje i podržavanje obuhvaćeno saučesništvom u genocidu, onda je ono dio običajnog međunarodnog prava jer je saučesništvo u genocidu predviđeno Konvencijom o genocidu iz 1948. U tom slučaju, navod o pomaganju i podržavanju u članu 7(1) Statuta naprosto ponavlja običajno međunarodno pravo sadržano u formulaciji o saučesništvu u genocidu iz člana 4(3)(e) Statuta. Dakle, ni jedna ni druga odredba ne krše zabranu dodavanja običajnom međunarodnom pravu.

64.No, da li je pomaganje i podržavanje obuhvaćeno saučesnitvom u genocidu? Ni u tekstu Konvencije o genocidu ni u relevantnim travaux préparatoires ne vidim ništa što ne bi bilo u skladu s opšteprihvaćenim značenjem “saučesništva u genocidu” po kojem ono uključuje pomaganje i podržavanje. Kako je Žalbeno vijeće primijetilo, praksa Međunarodnog suda pokazuje da srodni pojam “saučesnik” ima razna značenja ovisno o kontekstu; taj pojam može se odnositi na saizvršioca ili na pomagača i podržavaoca.[523] Po mom mišljenju, “saučesništvo u genocidu” iz člana 4(3)(e) Statuta može uključivati, i uključuje, pomaganje i podržavanje.

65.Ako se Statut može protumačiti tako da se zaključi da je pomaganje i podržavanje obuhvaćeno saučesništvom u genocidu, čini mi se da on takođe inkorporira opšte pravo u vezi s pomaganjem i podržavanjem, u skladu s kojim se, kako je već rečeno, mora pokazati da je pomagač i podržavalac posjedovao znanje o namjeri da se počini genocid, a ne da je on dijelio tu namjeru.

66.To ne znači da se ne mora pokazati da je čin pomaganja i podržavanja bio namjeran. Namjera se uvijek mora dokazati, ali namjera počinioca genocida nije ista kao i namjera pomagača i podržavaoca. Namjera počinioca je da počini genocid. Namjera pomagača i podržavaoca nije da počini genocid; njegova namjera je da obezbijedi sredstva pomoću kojih će počinilac, ako to želi, ostvariti vlastitu namjeru da počini genocid.[524] To ne znači ni da dokaz o genocidnoj namjeri nije ni u kom smislu nužan. Ali ono što se mora pokazati jeste da je počinilac imao tu namjeru; nije potrebno pokazati da je sam pomagač i podržavalac imao tu namjeru. Ono što treba pokazati za pomagača i podržavaoca jeste da je znao da je počinilac imao tu namjeru.

67.Sastavljači Konvencije o genocidu ne bi izvukli nikakvu pouku iz novije povijesti kada Konvencija, kako je implicirano suprotnim argumentom, ne bi kriminalizirala slučaj veletrgovca kemikaliama koji prodaje otrovni gas znajući za namjeru kupca da kupljeni gas upotrijebi u svrhu likvidiranja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, ali sam ne dijeli namjeru kupca.[525] Po mom mišljenju u Konvenciji o genocidu nije učinjena takva greška; pomenuti slučaj bi bio pokriven konceptom pomaganja i podržavanja, koji bi pak bio pokriven formulacijom “saučesništvo u genocidu” u Konvenciji.

68.Taj zaključak je u skladu sa praksom Međunarodnog suda i MKSR-a u smislu da “saučesništvo u genocidu”, iz člana 4(3)(e) Statuta MKSJ-a [član 2(3)(e) Statuta MKSR-a], uključuje pomaganje i podržavanje o kojem se govori u članu 7(1) Statuta MKSJ-a [član 6(1) MKSR-a]. Ta sudska praksa je valjana: pomaganje i podržavanje u genocidu ne predstavlja dodatak krivičnim djelima koje poznaje običajno međunarodno pravo, nego je oduvijek činilo njegov dio.

2. No, Žalbeno vijeće, na osnovu utvrđenih činjenica, ne može izreći osuđujuću presudu za pomaganje i podržavanje[uredi]

69.Iako se slažem sa Žalbenim vijećem da ono ima pravo da izrekne osuđujuću presudu za pomaganje i podržavanje u počinjenju genocida, ne mogu podržati njegovu odluku da se takva osuda treba izreći u ovom predmetu.

70.Mnogo se toga može reći žaliočevu korist. Pretresno vijeće je pravilno primijetilo da se on “našao u samom središtu jednog od najgnusnijih ratnih zlodjela počinjenih u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata.”[526] On je na Pretresno vijeće ostavio utisak “uzdržanog i ozbiljnog profesionalnog vojnika koji teško da bi ikada mogao skovati plan poput onog smišljenog za masovno pogubljenje muškaraca bosanskih Muslimana nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995.”[527] Govoreći o ženama i djeci koji su trebali biti prevezeni iz Potočara 12. jula 1995., on je s besprijekornom vojničkom ispravnošću upozorio da “nikom ne sme dlaka da fali.”[528] U intervjuu datom istog dana, on je naglasio da će se sa civilima postupati korektno i da će biti prevezeni gdje budu željeli.[529] Po riječima Pretresnog vijeća, “jedinica bezbjednosti Glavnog štaba [...] bila [je] itekako umiješana u izvršenje zločina, a u sudskom spisu postoje indikacije da Drinski korpus nije uvijek bio konsultovan oko onoga što se događalo unutar njegove zone odgovornosti.”[530] A žalilac se doista u to vrijeme morao usredotočiti na drugi zadatak - zauzimanje Žepe, enklave pod zaštitom UN.

71.Pitanje je da li gorenavedeno umanjuje krivicu optuženog kao saizvršioca ili dokazuje da je on kriv samo kao pomagač i podržavalac. Razlika između počinjenja krivičnog djela u svojstvu saizvršioca u udruženom zločinačkom poduhvatu i pomaganja i podržavanja u njegovom počinjenju objašnjena je u predmetu Tadić.[531] U “slučaju pomaganja i podržavanja, traženi element svijesti je znanje da djela koja počini pomagač i podržavalac pomažu počinjenju konkretnog krivičnog djela od strane glavnog počinioca. Nasuprot tome, u slučaju zajedničke nakane ili plana traži se više (to jest, ili umišljaj da se počini krivično djelo ili umišljaj da se sprovede zajednički zločinački plan plus predviđanje da će se vjerovatno počiniti krivična djela van zajedničke zločinačke nakane)…”.

72.Na osnovu te razlike, čini mi se da je Pretresno vijeće pravilno ocijenilo da je žalilac ne samo znao za namjeru da se počini genocid, nego i da je dijelio tu namjeru i da je, prema tome, kriv kao saizvršilac u genocidu,[532] pri čemu je prilikom odmjeravanja kazne uzeto u obzir ono što mu ide u prilog. Taj stav je Pretresno vijeće pravilno shvatilo kada je u paragrafu 724 Prvostepene presude u vezi s odmjeravanjem kazne konstatiralo sljedeće:

Opšta ocjena Pretresnog vijeća jeste da je general Krstić profesionalni vojnik koji je svojevoljno učestvovao u nasilnom odvođenju svih žena, djece i staraca iz Srebrenice, ali koji se samostalno vjerovatno ne bi upustio u genocidni poduhvat; no, prihvativši komandu nad Drinskim korpusom, on je sebi dozvolio da bude uvučen u taj gnusni poduhvat i doveo se u položaj da odobrava korišćenje resursa Drinskog korpusa za pomaganje genocida. ... Kasnije, kada se čulo za pogubljenja, nije podigao glas, čak je i izrekao hvalospjeve na račun pohoda bosanskih Srba na Srebrenicu. ... Njegova životna priča je priča o jednom profesionalnom vojniku koji se nije mogao suprotstaviti bezumnoj želji svojih nadređenih da se Srebrenica zauvijek otarasi Muslimana, i koji je, naposljetku, učestvovao u protivpravnom izvršenju ove gnusne nakane.

73.Ovaj mi se pristup, podvrgnut analizi, čini pravičnim. On uzima u obzir profesionalizam žalioca kao oficira od karijere i činjenicu da on sam ne bi počinio krivična djela na koja je dozvolio da ga se navede. To mogu biti olakšavajući faktori u pogledu njegove krivice u svojstvu saizvršioca genocida, ali ne i smanjiti njegovu krivičnu odgovornost na odgovornost pomagača i podržavaoca. Da parafraziramo i usvojimo ono što je rečeno u Presudi u predmetu Tadić,[533] smatrati ga odgovornim samo kao pomagača i podržavaoca značilo bi nedovoljno izraziti stepen njegove krivične odgovornosti.

74.Čini mi se da je donošenje zaključka da je žalilac kriv kao pomagač i podržavalac problematično. Žalbeno vijeće prihvata da su ljudstvo i sredstva Drinskog korpusa korišteni za vršenje ubistava.[534] Objašnjavajući to, reklo je da je žalilac “znao da, dopuštajući korištenje sredstava Drinskog korpusa znatno doprinosi pogubljenju zarobljenih bosanskih Muslimana. Mada dokazi upućuju na to da Radislav Krstić nije podržavao taj plan, kao komandant Drinskog korpusa on je dozvolio Glavnom štabu da zatraži ta sredstva i da se njima posluži.”[535]

75.Znatan doprinos u smislu pomaganja i podržavanja znači doprinos kojim se počiniocu pomaže da počini krivično djelo ako to želi. To se mora razlikovati od učestvovanja u počinjenju samog krivičnog djela. Ako je, kako ja mislim, “dopuštajući,” ili zbog toga što je “dozvolio,” korištenje ljudstva i sredstava Drinskog korpusa za pogubljenja, žalilac odobrio to korišćenje za tu svrhu, čini mi se da je on tada učestvovao u počinjenju samog krivičnog djela, a ne samo omogućio počiniocu da počini krivično djelo ako to želi. On je, dakle, pravilno proglašen krivim za genocid.

H. Kumulacija[uredi]

76.Konačno, tu je i pitanje da li se osude mogu kumulirati kada se krivična djela zasnivaju na istom ponašanju. S dužnim poštovanjem, slažem se sa Žalbenim vijećem u tome što je usvojilo žalbu optužbe protiv odluke Pretresnog vijeća da se osuda za istrebljivanje na može kumulirati s osudom za genocid, te da se osuda za progon ne može kumulirati s osudom za genocid.

77.Jedino bih htio primijetiti da Žalbeno vijeće, ne upuštajući se u diskusiju, nije donijelo odgovarajuće osuđujuće presude, što je propust nespojiv s važećom sudskom praksom. Ne radi se o tome da li je Žalbeno vijeće moglo poništiti oslobađajuću presudu i zamijeniti je osuđujućom, nego da li postoji pravo na žalbu na takvu osuđujuću presudu i, ako postoji, kojem tijelu.[536] Drugi dio pitanja nije obavezujući za prvi. Žalilac ili ima ili nema pravo žalbe na osuđujuću presudu Žalbenog vijeća. Ako ima takvo pravo, on može iskoristiti to svoje pravo i žaliti se odgovarajućoj sudskoj instanci. Ako nema takvo pravo žalbe, iz toga ne slijedi da ne može biti osuđujuće presude. To nije u skladu s načinom na koji ja tumačim Statut i primjenjive instrumente ljudskih prava.[537]

78.Pretpostavimo da pretresno vijeće oslobodi optuženog po svim optužbama, ali da Žalbeno vijeće sve oslobađajuće presude poništi. Ako se smatra da se ne trebaju donijeti osuđujuće presude, optuženi je, mada je utvrđeno da je počinio možda i veoma teška krivična djela, slobodan. Ovo treba uporediti s pravilom 99(B) Pravilnika o postupku i dokazima. Tim pravilom se propisuje da se optuženi, mada je oslobođen, može pritvoriti do rješenja po žalbi optužbe. Razumno je pretpostaviti da to podrazumijeva da su sudije koje su donijele pravilo smatrale da Žalbeno vijeće može izreći kaznu zatvora i da je stoga Žalbeno vijeće ovlašteno da donese osuđujuću presudu. Ako žalbeno vijeće nije nadležno da donese osuđujuću presudu, dotični stav tog pravila bi trebalo poništiti, jer tada ne bi postojala pravna osnova za pritvaranje oslobođenog optuženika do trenutka rješenja po žalbi optužbe.

79.Mogući odgovor na ove probleme jeste da Žalbeno vijeće može vratiti predmet Pretresnom vijeću kako bi ono donijelo osuđujuću presudu i kako bi se izrekla odgovarajuća kazna. No, koliko god da je široko, pravo vraćanja predmeta na nižu instancu nije neograničeno. Ono ne obuhvata slučaj kada je, po mom mišljenju, jedini razlog za vraćanje predmeta pogrešna pretpostavka da Žalbeno vijeće nije samo ovlašteno da donese osuđujuću presudu. Postojanje tog ovlašćenja pokazuje pravilo 99(B).

80.Što se tiče ostalih pitanja vezanih za kumulaciju, prihvatam odluku Žalbenog vijeća da se osuda za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti ne može kumulirati sa osudom za progon i da se osuda za nehumana djela ne može kumulirati s osudom za progon. Na to upućuju ranije odluke Žalbenog vijeća (u kojima sam ponekad i sam učestvovao).[538] Međutim, da nije tih odluka, teško bih se pridružio odluci Žalbenog vijeća. Objasniću razloge za tu rezervu.

1. Progon i ubistvo[uredi]

81.Kao prvo, dakle, postavlja se pitanje da li se osuda za progon, kao zločin protiv čovječnosti prema članu 5(h) Statuta, može kumulirati s osudom za ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti prema članu 5(a), na osnovu istog ponašanja. Pretresno vijeće je smatralo da je moguća samo osuda za progon, a odbacilo je optužbu za ubistvo.[539] Taj stav bi mogao biti upitan.

82.Pitanje kumulacije neke jurisdikcije promatraju kroz optiku zloupotrebe postupka. Na Međunarodnom sudu, to pitanje reguliraju načela koja proizlaze iz testa iz predmeta Blockburger,[540] koji je usvojen u predmetu Delalić.[541] Prihvaćeno je da se optuženi može kazniti samo za njegovo stvarno kažnjivo ponašanje. No, njegovo stvarno kažnjivo ponašanje može obuhvaćati više krivičnih djela. Ako je tako, moguće je da je za potpunu sliku o kriminalnosti njegovog ponašanja potrebno više od jedne osude, pri čemu se eventualno preklapanje uzima u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

83.Dakle, moguće je da je počinjeno ubistvo iz stava (a) člana 5 bez ikakvih dodatnih obilježja koja bi ukazivala na to da je ono počinjeno i s namjerom da se žrtva progoni “političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi” prema stavu (h) tog člana. U tom slučaju treba donijeti osuđujuću presudu samo za ubistvo. Ako to nije slučaj, puna kriminalnost optuženog neće biti prikazana ako se on ne osudi i za progon. Ali rečeno je da su obilježja ubistva obuhvaćena onima krivičnog djela progona i da je stoga moguća samo osuda za progon. Da li taj argument doista stoji?

84.Prema članu 5 Statuta, moguće je kumulirati istrebljivanje i porobljavanje, porobljavanje i deportaciju, deportaciju i zatvaranje, zatvaranje i mučenje, mučenje i silovanje, pri čemu se za ta djela tereti po različitim stavovima tog člana. Međutim, mišljenje Žalbenog vijeća ne daje osnovu da se progon iz stava (h) tog člana kumulira s bilo kojim od tih krivičnih djela. Drugim riječima, kad se tereti za progon na temelju drugih krivičnih djela, neće biti moguća zasebna osuđujuća presuda ni za jedno od njih. Konkretno, neće biti moguće donijeti zasebnu osuđujuću presudu za ubistvo iz stava (a) te odredbe ako je, prema stavu (h), takođe donesena osuđujuća presuda za progon. To se čini čudnim.

85.Da bi se to istražilo, korisno je primijetiti da je osnovna zamisao na kojoj se temelji standard iz predmeta Blockburger[542] ta da zakonodavac “nema namjeru da kazni isto krivično djelo po dvije različite zakonske odredbe. Prema tome, kada dvije zakonske odredbe zabranjuju ‘isto krivično djelo’, prihvaćeno tumačenje je da one ne omogućavaju kumulativno kažnjavanje u odsustvu jasnog pokazatelja drugačije namjere zakonodavca.”[543] Ja ne vidim da u ovom predmetu dvije relevantne odredbe zabranjuju “isto krivično djelo”. Namjera je bila da se zaštite različiti interesi međunarodne zajednice i to je, po mom mišljenju, i dalje valjan način na koji jedan međunarodni krivični sud treba gledati na to pitanje. Ti interesi, naravno, ne zamjenjuju formalne kriterije koje je usvojio Međunarodni sud, ali bilo bi površno reći da, u instituciji ovog tipa, takvi interesi nemaju funkciju da objasne značaj i djelovanje tih kriterija.[544]

86.Sudska praksa Australije mogla bi se analizirati koristeći postojeće kategorije iz predmeta Blockburger, ali zanimljivo je primijetiti da se čini kako ondje sudovi problemu kumulacije pristupaju kroz prizmu koncepta suštine ili gravamena djela. U predmetu Pearce v. The Queen,[545] žalilac je bio osuđen za “tešku tjelesnu povredu” prema uobičajenoj odredbi koja se direktno na to odnosi, kao i za “tešku tjelesnu povredu” prema drugoj odredbi koja se odnosi na takvo krivično djelo počinjeno prilikom provale u nečiji dom. Smatrajući da se radi o nedopustivoj kumulaciji dvije osude, Vrhovni sud Australije je, u presudi koja je postala presedan, presudio da je “jedan čin (nanošenje teške tjelesne povrede žrtvi od strane optuženog) element oba krivična djela.”[546] Budući da bi suština tog djela bila prisutna i kad se djelo počini prilikom provale u nečiji dom, osuda za oba djela bila je nedopustiva.

87.To se podudara s naizgled drugačijim stavom koji je zauzeo Vrhovni sud Novog Južnog Walesa (žalbeni krivični sud) u predmetu R. v. Lucy Dudko.[547] Radilo se o tome da je prilikom spašavanja zatvorenika u kaznionici korištena sila, koja je istovremeno korištena i kao prijetnja da se postigne otmica helikoptera kojim je on prevezen. U presudi koja je uspostavila presedan., predsjedavajući sudija Spigelman je rekao:

[U] jednom slučaju fokus je bio na spašavanju uz primjenu sile, a u drugom na otmici helikoptera pomoću prijetnje. Mada su sila i prijetnja proizašle iz istog djela, u ovom se predmetu, za razliku od predmeta Pearce, ne može reći da je žalilac bio “dvostruko kažnjen za jedno djelo.” U predmetu Pearce, radilo se o jednom djelu nanošenja teške tjelesne povrede. To je bilo mnogo više od pukog elementa krivičnog djela, to je bila suština ili gravamen kriminalnog ponašanja. U ovom predmetu, suština ili gravamen kriminalnog ponašanja nije bila ista u ta dva krivična djela. Po mom mišljenju, na osnovu činjenica ovog predmeta, nije ispravno reći da je došlo do dvostrukog kažnjavanja.

88.U predmetu Dudko, postojao je zajedničko fizičko djelo, ali njegov fokus nije bio isti u oba krivična djela: suština ili gravamen svakog od ta dva djela bila je drugačija od suštine ili gravamena onog drugog. Ovdje je suština ili gravamen jednog predmeta to da je žalilac ubijao civile; u drugom je ta suština ili gravamen drugačija - da je žalilac progonio žrtve - što pokazuju ubistva. Fokus je različit; prvi je zločin, zajedno s okolnostima u kojima je počinjen, dokaz drugog zločina, ali nije isti kao drugi zločin.

89.Mislim da je to teorija na kojoj je utemeljena Optužnica. U paragrafu 31 Optužnice stoji:

Krivično djelo progona počinjeno je, izvršeno i izvedeno sljedećim putem odnosno na sljedeći način:
a) ubijanjem hiljada civila bosanskih Muslimana, među kojima su bili muškarci, žene, djeca i starije osobe;
b) okrutnim i nečovječnim postupanjem prema civilima, bosanskim Muslimanima, između ostalog i teškim premlaćivanjima;
c) terorisanjem civila bosanskih Muslimana;
d) uništavanjem lične imovine bosanskih Muslimana; i
e) deportacijom ili prisilnim odvođenjem bosanskih Muslimana iz enklave Srebrenica.

Tim djelima i propustima, te djelima i propustima opisanim u stavovima 4, 6, 7, 11, kao i od broja 22 do broja 26, Radislav Krstić počinio je:

Tačka 6: Progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, što predstavlja zločin protiv čovječnosti, kažnjiv prema članu 5(h) i članu 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Mada se u ovom dijelu Optužnice govori o “ubistvu”, ono je tu navedeno kao “način” na koji je počinjen progon.

90.Važno je imati na umu razliku između pravnih obilježja krivičnog djela i dokaza na kojima se zasnivaju ta obilježja. Prihvaćeno je da je progon “…grubo i flagrantno uskraćivanje na diskriminatornoj osnovi nekog temeljnog prava koje je utvrđeno međunarodnim običajnim ili konvencionim pravom, a koje dosiže isti stepen težine kao i druga djela zabranjena članom 5.”[548] Ništa u toj definiciji ne odražava pravna obilježja krivičnog djela ubistva. Ubistvo je krivično djelo s posebnom namjerom,[549] namjerom da se prouzrokuje smrt žrtve. Za progon se ne zahtijeva to obilježje. Ponašanje žalioca utoliko što je počinio zločin ubistva može biti dokaz krivičnog djela progona, ali pravni elementi krivičnog djela ubistva nisu sami po sebi obuhvaćeni pravnim obilježjima krivičnog djela progona.

91.Da je drugačije, pravna obilježja krivičnog djela progona varirala bi u odnosu na pravna obilježja konkretnog krivičnog djela na kojem se temelji progon. Ako se porobljavanje navodi kao osnova za progon, pravna obilježja krivičnog djela progona uključivala bi pravne elemente krivičnog djela porobljavanja. Slično bi bilo s deportacijom, zatvaranjem, mučenjem i silovanjem. Pravna obilježja krivičnog djela progona bi tada varirala od slučaja do slučaja; u ovom predmetu, ona bi uključivala pravna obilježja svih krivičnih djela za koja se tvrdi da se na njima temeljio progon. Ta varijabilnost nespojiva je sa stalnošću, definitivnošću i sigurnošću s kojom se bi se trebala znati obilježja nekog krivičnog djela. Ta obilježja ne smiju ovisiti o proizvoljnostima optužbe; ona se moraju odmah i definitivno vidjeti iz odredbe kojom je opisano to krivično djelo.

92.U paragrafu 31 Optužnice navodi se da je progon počinjen “sljedećim putem odnosno na sljedeći način”, pri čemu se navodi ubistvo i još četiri djela, od kojih neka očito potpadaju pod član 5 Statuta. Nemoguće je da se osudom za progon namjeravalo obuhvatiti osude za sva ta druga krivična djela. Osuda za progon kao zločin protiv čovječnosti ne usredsređuje na krivicu žalioca u počinjenju konkretnog krivičnog djela ubistva kao zločina protiv čovječnosti. S druge strane, osuda za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti ne fokusira se na one aspekte ponašanja koje ulazi u počinjenje tog krivičnog djela koji pokazuju namjeru da se progoni. Da se vratimo jurisprudenciji Australije, suština ili gravamen krivičnog djela progona razlikuje se od suštine ili gravamena krivičnog djela ubistva.

93.Ukratko, sva pravna obilježja krivičnog djela ubistva su izvan pravnih obilježja krivičnog djela progona: činjenica da je počinjeno ubistvo tek je dokaz na kojem se temelji krivično djelo progona. Test iz predmeta Delalić ne nalaže neizricanje kumulativnih osuda u tom slučaju. Stav iz paragrafa 675 pobijane odluke koji govori u prilog toga da nije moguće izricati kumulativne osude mogao bi, prema tome, biti problematičan.

2. Progon i nehumana djela[uredi]

94.Kao drugo, postavlja se pitanje da li se osuda za progon prema članu 5(h) Statuta može kumulirati s osudom za nehumana djela (u vezi s prisilnim premještanjem) iz člana 5(i). Pretresno vijeće je smatralo da kumulacija nije dopuštena i da je dovoljna osuda za progon. Isto rezoniranje kakvo je izneseno gore upućuje na problematičnost takvog stava.

I. Zaključak[uredi]

95.Genocid je “zločin nad zločinima”. Žalbeno vijeće je pravilno primijetilo da je to “jedan od najtežih zločina poznatih čovječanstvu i njegova težina se ogleda u strogim zahtjevima u pogledu posebne namjere.”[550] No, s dužnim poštovanjem, strogost se ne bi trebala precijeniti; tvrdnja da zahtjev dokazivanja posebne namjere nije poštovan od strane Pretresnog vijeća u ovom predmetu nije uvjerljiva.

96.Po mom mišljenju, nije pokazano da nijedan razuman presudilac o činjenicama ne bi ocijenio dokaze na način na koji je to učinilo Pretresno vijeće; išao bih još dalje i rekao da nijedan razuman presudilac o činjenicama ne bi mogao dokaze ocijeniti drugačije no što je to učinilo Pretresno vijeće. Žalilac jeste bio “glavni počinilac” genocida, kao što je konstatiralo Pretresno vijeće.

97.Međutim, smatram da, zbog olakšavajućih okolnosti koje su pomenute, kazna treba biti zatvor u trajanju od trideset pet godina, koliko je odredilo i Žalbeno vijeće iako je imalo drugačiji pristup.

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

/potpis na originalu/Mohamed Shahabuddeen

Dana 19. aprila 2004.
U Haagu,
Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda ]

« VII. Tužilac protiv Radislava Krstića IX. »