U aleji

Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni već dašak struji večeri snene i macka
A parkom cvjetnim tiho - k'o bijele sablasti neke
Nijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana.

Ja sâm na klupi sjedim i slušam: s neznanih strana
Do mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,
Zamiruć u duši mojoj k'o zvuci srebrene jeke -
Ah! tako plače moja uvehla mladost rana.

I sa njom zlaćane sanje, koje k'o svehlo lišće
Padoše s drhtavih grana stabla mojega žića. -
Sad moje bolno srce u grudima se stišće

I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića:
O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
I ti, o, Đulizaro, najljepša sanjo moja!?...