U sahari života
|
(Pobratimu Šemsudinu)
Već oazi - divnom kraju
Prispjeli su moji druzi,
Gdje paoma vitih luzi
U sjeni im odmor daju.
Tu žeđ oni gase sada
Bajnom kapljom s bistra vrela
I vedra im glàdi čela
Svježi lahor kao nada.
Tek ja - putnik zalutali
Kroz pustinju jošte stupam
I u znoju lice kupam,
A k'o otrov žeđ me pali.
I na sve me kruži strane,
Pustoš gluha i nijema:
Hlada, vode nigdje nema,
Pa ni lahor da se gane...
Ah, pred mutne sirab oči,
Donosi mi šume neke,
Gdje no slap se šumne r'jeke
U stobojnom ritmu toči.
Pa pustinjom ja vam hrlo
Posrćući hitam tamo,
Da kapljicom barem samo
Skvasim svoje grlo.
Ali zaman!... U tren tili
Raspline se ta opsjena
Baš k'o kakva uspomena,
Kad je tuge noć zakrili...
Hej, da li ću ikad i ja
Žuđenome stići kraju,
U sjenatom gdje no gaju
Tanka palma krošnju svija?...
Ne nikada!... Somum vreli
Kroz pustinju pirnuti će
I svehnuće moje žiće
K'o što gine cv'jet uveli.
Tek mogila pijeska drobna
Bez busenja i kamena,
Bez natpisa i imena
Biće moja humka grobna! -
Već oazi - divnom kraju
Prispjeli su moji druzi,
Gdje paoma vitih luzi
U sjeni im odmor daju.
Tek ja putnik zalutali
Kroz saharu jošte stupam
I u znoju lice kupam,
A k'o otrov žeđ me pali.
A moj svijet neće znati,
Kad izgori srce moje...
Ah, teško je, ah, teško je
Osamljenu umirati!