U tišini

U tišini Autor: Musa Ćazim Ćatić

(Mom pobratimu Mehmedu R.)

K'o vedri obraz djevičanske Lade
Proljetni danak na zemlju se smije,
I zlatni Febo prirodi sa lica
Cjelove strasne žarkim trakom pije.

Lagani zefir po vazduhu struji
I dirka lišce vrh tananih grana,
Kao da pjeva tajanstvenu pjesmu
Ljubavi mile i proljetnih dana.

Pa s njena krila spuštaju se sanci
Nečujno tiho k'o zelene niti
Okolo svuda - ah! ja ljubim sanke,
Ja vazda volim na tenhani biti.

Nemila vreva sto puta je dosad
Mlađahne moje pomutila grudi,
Stoput mi do sad zanijemila pjesma
U bučnom krugu mnogih gradskih ljudi.

Ah, ja sam sluš'o u toj bijesnoj buci
Truleža vihor, gdje nad njima puše,
Prljavi vali gdje nevinost dragu
Besvjesnom hukom kao cvijeće ruše.

Ah, ja sam gled'o gdje se demon strasti
Nad ruševinom ideala ceri,
Pljujuć u obraz okovanom umu,
Ljubavi, pravdi, istini i vjeri! -

Da si mi zdravo, o, tišino sveta,
Čistote rajske, o, skrovište milo!
Pjesničko srce, srce puno bola
Sad se je evo u tvom krilu skrilo,

Na tvojim grudima da razgali tugu,
Da sanja sanke ljepote i slasti
Uz šapat lišća - ah, ja ljubim sanke,
Ja mrzim buku šumne ljudske strasti.