Osman/17. pjevanje

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
« 16. pjevanje Osman 18. pjevanje »

Sedamnaesto pjevanje[uredi]

  Nu kô svijetli zrak dno mora
i dan bijeli sunce ugasi
i od grada i od dvora
zamuknuše svačiji glasi,

  ter se prostrije noći crne
sinje platno iz dolina,
vrhe od gora da ogrne
i da obuče vas svijet tmina,

  car uljeze usred krama
u mjesto uresno i bogato,
gdi u način svijetla plama
dragi kami sja i zlato.

  Tuj zamišljen s vrle smeće
na pristolje svoje stupi
i najviše glave u vijeće
oko sebe dozva i skupi.

  Šes vezijera i sve ostale
poglavice turske izbrane
po redu su smerno stale
oko njega s obje strane.

  Svak podvite ruke i oči
obrnute drži nica,
poniženstvo ter svjedoči,
čeznuć pazi carska lica.

  A on pogled tih i stavan
u ponosnoj veličini
na svih svrće, i od svih slavan
svijem zemaljski bog se čini.

  S veličanstvom ovacime
iz visine na koj sjaše,
na pobunu hteć u vrime
da privede verne paše,

  reče: „Uzdani i smioni
branitelji mom životu,
na kih carstvo me nasloni
od vladanja svu tegotu,

  nije trijebi kazat meni
što ste čuli i vidjeli,
vitezovi nabunjeni
koliko se dosle smjeli.

  Što pitaju i što prijete,
dobro znate; zato sada
kô vlas moju svjetujete
š njima ovacim da se vlada?

  Što u srcu svomu ćuti,
otkrij svaki tim slobodno;
zašto misô vašu čuti
milo mi je i ugodno.

  Carstvo se u vas me vjeruje,
vaše riječi drži istine;
a znam, tko se sâm svjetuje,
da bez svjeta sâm pogine.“

  Ovdi veće svâ zatvori
sultan Osman carska usta,
a Dilaver, da govori,
prvi vezijer, prvi usta:

  „Silni care, on pokliče,
svemoguća koga sablja,
gdje zapada, gdje ističe,
suncu iz ruka dan ugrablja!

  nedobitnoj tvojoj slavi
širine su svijeta tijesne,
prid kim, s krunom tko 'e na glavi,
prostrt na tle trepti i čezne.

  I ako sâm još Orô sivi
proć istočnom Zmaju prši,
nabunjeno jato krívi
komu ognjena krila krši.

  Zato, o slavna i čestita
kuće otmanske kruno, vidim
da početak carstva od svita
sad krvavim krijepiš zidim.

  Nu čestokrat usred krvi
ku proliju neprijatelji
početak se stvarno prvi
od gospodstva utemelji.

  A ne može od silnika
imenom se car nazvati
ki vrh kletih izdavnika
od osvete sablju obrati.

  Od kraljeva sva zla ina
često mogu bit proštena;
ne prašta se vik krivina
veličanstva uvrijeđena.

  I ako carsko je djelo imati
vrh podložnijeh milosrdje,
za odmetnih pedepsati
carsko je djelo da car tvrd je.

  Tko ne vidi da prostrla
viteška se samovolja
ne do našijeh samo grla
danu tvoga do pristolja?

  S otmanskoga oni stola
tebe cara smaknut prave,
ako srca njih ohola
prije ne smire naše glave.

  Da usiljen od njih ako
poslušaš ih cjeća toga,
ne smiču li te oni i tako
s otmanskoga stola tvoga?

  Vlas tva prosti: nije razluka
druga od tebe do inijeh ljudi
nego zapovijed ka vrh puka
uzmnožnim te čini svudi.

  Ako ti se ova sama
ote sada od bojnikâ,
visina se tvoja slâma
i vlas krši svakolika.

  Što sad rijeće plemić častan,
koga djede tvoji djedi
pridobiše, ako oblastan
svak je vitez da ga slijedi?

  Pod tvim carstvom može biti
on ne mrzje dosle stâti,
nu što vojska bude htiti,
ako ti uzmeš događati?

  Da skup bijesni neće trpit
spahoglanâ, janjičarâ,
bude ga odrijet i razdrpit
gospodujuć mješte cara.

  Er dočim se vojska opira
i uspogađa joj tvoje carstvo,
vrh tebe ona vlas prostira,
a ti služiš nje sebarstvo.

  Otvori oči za bremena;
er, ako im zbude s' ova,
puk, ki od tvoga trepti imena,
treptjeće od svijeh vitezova.

  Ali ukloni Višnji s nebi
da, u tvom zdravlju, care Osmane,
zapovijedat itko tebi
neg tva volja sama stane!

  Množ odmetna nije nam skrovna:
pobuna je nje velika,
smionos mnoga, riječ otrovna,
strašna prijetnja, vrla vika.

  I odgovorit kad bi imali
riječma djela zaistinu:
car tî žívi - ja i ostali
svikolici neka izginu!

  Nu spomenut s tijem ću opeta:
ako još nije te pogube,
ne ostaješ ti bez svjeta
vernih sluga ki te ljube.

  Nabunâ je i prije bilo
i vrlijeh još bojara,
nu se očitom silom smilo
tegnut nigda nije u cara -

  u pravoga cara koji
pravdom očin sto posijeda
i ki obranjen sabljom stoji
starijeh djeda i pradjeda.

  A spomena je ova dosta
ku slijediše djela prika,
kad Mustafa sultan osta
bez vernijih svîh svjetnika.

  Ćesel-baša biješe onada
svoja otišla vojska rvati,
i š njom izvan Carigrada
svi u kih se može uzdati.

  Tim budući bez uzdane
straže on ostô i bez svjeta,
lasno tebi, care Osmane,
bi na krunu doć od svijeta. -

  Na onu krunu po razlogu
ka za ocom tebi ide
i ka ti se, ah, po mnogu
bezakonju otprije skide.

  Ali je tako mnoštva vele
i oni skup vas ki ti prijeti,
ki Mustafu opet žele
na sto carski tvoj pripeti;

  nu er vide da u nas pravu
obranu imaš ka te štiti,
sad ti prose našu glavu
za pak tvoju poraziti.

  Tako za rvat dub u gori
s gvozdjem siječac najprije teče,
ter mu grane lomi i ori,
da mu korijen pak posiječe.

  A odvrnut lasno 'e moći
i veliku sasma rijeku,
kad joj digneš sve pomoći -
vode koje u nju teku.

  Tim se ovako meni vidi,
i ja nosim ove svjete,
s nabunjenim da se slidi
način samo od osvete.

  Bije se zmija ka ti u skutu
svije se u krug, da te peči;
otrovanu ranu ljutu
gvozdje i oganj samo liječi.

  A najjače carstvo svako
satrt će se s raspa plaha,
ako ograđeno odsvud jako
nije od bojazni i od straha.“

  Kad Dilaver veće prista
i svjet njegov od svijeh ču se,
Husain opet s svoga mista,
da govori podignu se.

  „O čestiti i uzmnožni,
kliče, od carâ care izbrani,
kom narodi svi podložni
u svakoj su svijeta strani!

  Potvrdit sam i ja usiljen
što svak vidi, kud se obrne:
tvih viteza skup nesmiljen
u svevoljah sasma srne.

  Smionos je njih odmetna
odveće se raspustila,
i ne mogu bit neg štetna
carstvu tvomu sva njih dila.

  Zašto ako tva vlas haje
da im se ispuni želja prika,
tajčas samo carstvo ostaje
bez uzdanijeh tvojih svjetnika.

  To li uzmnožnost tva ne bude
pogodit im sad u tomu,
strašne odluke, raspe hude
oni prijete carstvu tvomu.

  Izrekô je vizijer dosta
ka mogu izit zla neizmerna,
ako carstvo tvoje osta
bez ovoga skupa verna.

  Meni ostaje sad objavit
ka poguba carstvu prijeti,
ako carstvo tve ostavit
bude milos pri osveti.

  Zato, ako me beside
š njegovijem se ne ugađaju,
veće očî veće vide,
veće ljudi veće znaju.

  Nije sumnje, itko u sebi
ne misli ino, svak će riti
za utvrdit se da je trijebi
neprijatelja pogubiti.

  I protivit, riječ je luda,
da od gospostva u razlogu
nije toj nauk stavna suda
za utemeljit silu mnogu.

  Nu ja ne znam put li oni
od vrloće i od bjenja
ali je bolji ali oni
od milosti i proštenja.

  Krvava se ruka vijeku
prvom vodom ne oplaka,
a nije stabra koga opsijeku
da ne uzmnoži zagranaka.

  Smioni, bijesni na zlo hrli
i opojeni ljudskom krvi
bojnici su ovi vrli,
i sveđ veća množ ih vrvi.

  Strah me, ako vlas tva prija
glavu ljutoj zmiji plesati,
da ona huđa i otrovnija
kude na te ne obrati.

  Zaisto šteta velika je
da najveće u pogube
tve bez svjeta carstvo ostaje
vernih sluga ki te ljube.

  Ali je sumnja većih zala
s druge strane mene smela:
er velekrat iskra mala
mnogi je oganj razgorjela.

  A kad stoji sve da izgine,
izgubit je koris malo;
tač pomorci svijesni čine:
dio mećući, nose ostalo.

  Našom glavom kad se smiri
vojska ohola, carstvo opeta
lasno dva, tri i četiri
nać će roba cjeća svjeta.

  Nu ako carstvo, s mnogom smećom
gdi mu protiv vojska ustaće,
među srećom i nesrećom
sebe izgubi, koga nać će?

  Ali vik to dosle ne bi,
a pobunâ i prije slidi.
Sve bit može; svijet na sebi
čudnih stvari svakčas vidi.

  Često ravan put se čini
hridî strmijeh sred litica;
i lav mnokrat u planini
pića ostane drobnih ptica.

  Mnoge zgode nove biše
u bremena prednjih ljeta,
koje od sebe ostaviše
izgled nami sad opeta;

  mnogo toprv još će iziti
u ovo naše sada brime,
od kih za izgled na svem sviti
nakon nas će ostat ime,

  ter jak sve što je njegda bilo,
sve sada se pripovijeda,
tač sadanje svako dilo
spovijedaće se unaprijeda.

  Ali silom hoću očitom
da bojnici ne smiju ljuti
tebi caru pričestitom
u kraj skuta dotegnuti -

  a i da smiju, u saraju
tvoji dvorani i ostale
sluge ke ti verne ostaju,
da se odrvu njih navale.

  Gdi je sad sila taj združena
ka protiv im smjeće iziti
za od ognja, za od plijena
tvoj grad, tvoj puk obraniti?

  Ah, gani se, i odluka
bud' tve vlasti mirna sada:
imaj milos vrhu puka,
imaj milos vrhu grada.

  To li te je slidit želja
vizijerove bojne svjete
i na rasap neprijatelja
put uzeti od osvete,

  plam ugasi u tvom stanu,
doma štedi krv junakâ,
a prolij ju za obranu
od kraljevstva tvojijeh paka.

  Razdijeli ih sjemo tamo
krstjanskoj se oprijet vlasti;
tako i tamo i ovamo
neprijatelji tvoji će pasti.

  Ili izgubit, ili dobit
oni budu, rijet je trijebi
da svakako ima to bit
s obje strane koris tebi.

  Ako izgube, tva se osveta
bez tve štete ispuniće;
to li dobiju oni, opeta
uzmnožnije ti carstvo biće.

  Što da s' udreš ovdi š njimi,
ti bi izgubio s obje strane,
ili goru carstvo primi,
u dobiti ili ostane.

  Ako ti bi imô goru,
sve bi užeglo se i oplijenilo,
a i u ovomu ne znam dvoru
što bi od carstva tvoga bilo.

  To li bi ti bolja pala,
izgubio bi dobiti one
ke bi mogli steć domala
proć krstjanom čete smione.

  Tako šteta bil' bi odsvudi
ili oni, ili ovi,
i odonud bi i odovudi
tvoji pali vitezovi.

  Uzmnožnim te - vlas tva prosti! -
ne čini ime neg junaci:
kad padu ovi bez milosti,
tko ti ostaje? Čijem smo jaci?

  Rijećeš: 'Širok svijet je i postran!
od četiri dio svakoji -
ili naš je il' inostran -
množ vitezâ caru goji.'

  Pastijeri će iza stada
na tvu pomoć s praćam doći,
i silam ćeš od Zapada
s goranim se oprijet moći?

  Tko putnika noćno preža,
da mu otme blago iz ruka,
i tko crnu zemlju teža
i uz volove oruć huka,

  i ina čeljad od te vrste
hoć da carstvo tvoje obrane,
mješte oružja noseć čvrste
drenovice i njih grane?

  Bez vitezâ, s kijem na glavi
stojiš svijetu, tva je vlas ništa,
a za izit vitez pravi
vo'evat trijebi je na godišta.

  Tim domaćih smeća u bijesu
čuvajmo se kô od zla prika,
er kad naši na nas nijesu,
ne bojmo se zdvora vîka.

  Ugađajim svud i skladom
i malahna stvar uzrasti,
a nemirom i zavadom
i velika bude pasti.

  Pristojnije je veličanstvu,
u kom visi tve pristolje,
prednje službe dostojanstvu
sadanje odbit samovolje,

  a najliše gdi osveta
bez pogube bit ne more,
pače izit carstvu šteta
ima očita, i još gore!

  Er bez vojske malo paša
carstvo Mustafi ako izvadi,
kô sad tvu vlas ne pristraša
vojska, ako se š njom zavadi?

  Tim za od dva zla manje sada
obrat u tvôj suprotivi,
neka naša glava pada,
a tve carstvo mirno živi!

  Nu bih iskô s dobrom sprva
nabunjenje gasi ovo,
u ognju polak suha drva
da ne izgori i sirovo.

  A pedepsam i osvetam
uzet korit jače od sebe
nije drugo negli štetam
sramotit se bez potrebe.“

  Prista, a car, trikrat paše
kô pogledom svîm opteče,
svrh pristolja, na kom sjaše,
tihim glasom stavno reče:

  „Čuo sam vaše govorenje,
poznô srca verna toli;
hoću osveti da proštenje
s mojim vitezi sad odoli.

  Od rodnoga ljubav grada
i od dragoga milos puka
otimaju meni sada
od osvete sablju iz ruka.

  Darivam ih staroj viri
spahoglanâ, janjičarâ,
neka se idu na četiri
strane od svita bit za cara.

  Nađ'te način utoliko
i za od smrti vas slobodit
i s môm časti daj toliko
nabunjenoj vojsci ugodit!

  Stvar je mučna, ali to je
što ugodno vam bit ima;
er velika djela stoje
namijenjena velicima.“

  Čim ovako car odluča
i od svih se inih potvrđuje,
još Dilaver ne umuča,
nu zavapi, da svak čuje:

  „Húde kobi, prijeka sluta
carsku glavu Višnji ukloni!
tko brijeme ište veće puta
brijeme gubi, sreću izgoni.

  Nu što 'e caru vidjet dobro,
ne smijem veće protiviti.
Slavna kruno, ja sam obrô
jednom gdi hoć za te umriti.

  Tko je ovca podno škraka
krij se u gorah, pasi travu;
ja oni isti sam ki od Poljakâ
slobodio sam tvoju glavu.

  U pogovor ovo nije:
što bih držan, to učinih,
a i unaprijed gdi se uzbije,
moć ćeš poznat mene i inih.

  Žô mi je samo da bojnici
moji istočni nijesu uza me,
a neka ovi svikolici
došli bi i vas Zapad na me!

  Nu i bez toga imam silu
u ovih rukah još i sade,
da od njih glavâ niz gomilu
svaliće se mâ kad pade.

  Utoliko način ovi
sâm se dobar vidi meni,
kojem samirit vitezovi
mnogi bi se uzbunjeni:

  da od vizijerstva velikoga
meni uzmeš sad visinu
i čas opet mjesta ovoga
podaš paši Husainu;

  i da vojsci pak navijesti
da je odluka tvoja ova:
tim je zlamenjem s dobrom česti
sve junake pomilova.

  I da on nađe da ne ide
tvoje carstvo put Istoka,
neka smeće zle ne slide
već unaprid s toga uzroka.

  A uto će donijet brime
zgodu da se svak ukroti,
i pod carstvom biće tvime
svačije smrti i životi.“

  Slavni vezir dospje ovako
i na njegov svak svijet prista;
nu ne tje ga car inako
s najvišega dignut mista,

  što ga otprije ne utvrdi
jakom stražom odasvudi,
da mu vrli i zlosrdi
skup u ničem ne naudi,

  videć mu se da odmetnika
ne boji se on nijednoga
za života od svjetnika
i junaka tolikoga.

  Taku stražu druzim poda,
a on bez svake straže osta,
mneći mu se sred svih zgoda
carsko ime da mu 'e dosta.

  Ali posred noćnih tmina
vijećaše opet i sultana,
mati ohola Mustafina,
na pogubu cara Osmana.

  Ranu staru on pozledi,
i muka je nje nemila
što s careve zapovijedi
od sina se odijelila.

  Smrt mu sluti s glasa plačna,
pričula bo biješe onada
da sred mjesta stoji divjačna
svoja u jami velja nada.

  Krosto s raspom protivnika
misleć ona kakogodi
da od poraza smrtna i prika
dijete svoje oslobodi,

  prigodu joj donije sreća
od pobune vojske silne;
tim zaprijeti i obeća
mladu Osmanu raspe obilne.

  Skoro iz smeća tijeh se uzda
vidjet carom sina opeta,
i u nje ruci da će uzda
bit, kô i prije bi, od svijeta,

  mučna ohola trpeć žena,
koja jednom carstvom vlada,
u zabiti zatvorena
stat s robinjam inim sada.

  Tim da vrlu želju ispuni,
hrlo posla po Dauta,
zeta svoga, da on nabuni
huđe silu skupa ljuta.

  U hrvackoj zemlji ovi
od krstjan se rodio bîše;
kleti Turci vitezovi
djetetom ga zaplijeniše.

  I er im se lijep objavi,
caru ga su poklonili,
ki ga s inom djecom stavi
u raskošni saraj mili.

  Ter s ljepote kojom sjaše
poturči ga u isto brime
i, er mu dušu zanošaše,
nadješe mu 'Daut' ime,

  pod imenom slacim tako
bludni Murat u toj doba
objavit hteć svakako
da on rob je svoga roba.

  Tuj uzraste, otle izide
pomilovan dobrom svacim,
čim ga svijetla puci vide
među sucim i junacim.

  Vizijer u miru, i u boju
bio je carski vojevoda;
za ljubovcu sestru svoju
sultan Ahmet još mu poda.

  Nu er ne dobi on s desnicom
ni s junačtvom ni s kriposti
negli samim ženskim licom
sve tej časti i milosti,

  s lica milos čijem poginu,
š njom i carska ljubav staja;
nu uzdžahu svu visinu
još sultane od saraja -

  kad smagnutje tuđa blaga,
ćud opaka, svijes ohola
učiniše caru da ga
s vizijerskoga smakne stola.

  Tim po smrti cara Ahmata
vrh carskoga stola očina
on Mustafu stavi brata
i Osmana smaknu sina.

  Ali opeta Osman, kada
carsku očinu sablju opasa,
smaknu njega, da nikada
ne uzmakne svijetla obraza.

  Nu Dautov sin, sultana
koga mu je porodila,
vrsnik mlada cara Osmana
i drug mili u sva dila,

  vernom službom, dvorbom dugom
i s kreposti vrijednom svakom,
zovući se robom, slugom
carskim a ne vik rodjakom,

  umoli se da opet njega
pomiluje car čestiti,
ki rumskoga beglerbega
ne krati ga učiniti.

  Nu pobune ove silos
probudi u njem misli hude,
pri sramoti da u njoj milos
i čâs novu da zabude.

  Tim u gluho doba od noći
priko straže, ku privari,
vješto i skrovno hotje proći
on u ženski saraj stari;

  gdje ga zvaše tad svekrva
na svim strašne dogovore,
da Osmanu caru sprva
carstvo otmu, pak ga umore.

  Ona, tajčas kô ga ugleda,
pođe u potaj š njime s strane,
da ne čuju njih besjedâ
ine robinje i sultane.

  Ter s podsmijehom, u kom smeću
i omrazu tešku ukaza,
ki, za otkrit muku veću,
izmijeni uzdah pun poraza,

  poče: „Taj čâs čestita ti
beglerbegstva rumelskoga!
Upiši ju i pozlati
i vrh čela stavi svoga!

  Je li liste od posluha
Dilaver ti učinio,
koji njegda za konjuha
dostojan ti nije bio?

  Osman li ti ih priko noći
svojom glavom zabilježi,
ki ti u bludnoj nečistoći
sveđ uza se sina vriježi?

  Ali to je sinu tvomu
od sramota plata bila;
i varaš se ti u tomu
da ti čâs se povratila.

  Ah, koja ti čâs uvike
iz nečasnijeh djela doć će?
Gnusna voda mutne rike
ne može oprat nečistoće.

  Nu li carska hitros hrla
čini želje tve čestite,
dokli s vijencom oko grla
vrhu zemlje uzvisi te?

  Ah, ter scijeniš, o Daute,
da u gospostvu opet ti si,
čim udorac sablje ljute
vrh glave ti svakčas visi?

  Car je dijete: stât mu udugo
u odluci jednoj nije;
sad će jedno, sada drugo
lis kim svaki vjetar vije.

  A uzroka, kad uzište,
nać će vazda zadovolje,
da kako te prije potište,
da opet tako te i zakolje.

  Neprijatelja mučećega
boj se, kad te časti odviše:
sad te penje, da iz višega
dublje pak te satariše.

  Ako misliš - misô je tašta! -
da si u prednjoj opet slavi:
rana otrovna ne zarašta
da obilježja ne ostavi.

  Od nepravad cić prikora,
čijem te pleše breče oholo,
zamnjelo je polje i gora,
svijet vaskolik zuji okolo.

  U pismo se upisalo,
raznijelo se po jezicih;
i zamazat s dima malo
scijeniš rasap šteta pricih?

  Carski zet si, carski bio
namjesnik si: ne podoba
vrh svih više tko je sidio
da se u nijedno sniži doba.

  Probudi se hrlo tijeme
od sna ki te sad pritište!
Skoči, osveti! sad je brijeme.
Sreti sreću! sada te ište.

  Vojska te je slijedit spravna;
imaš silu nje u ruci.
Ne ckni! vrši što odavna
ima sa mnom u odluci!

  Vrat' mi sina i ujedno
carstvo, život i čâs tebi;
što vam se ote nepravedno,
priotmi opet njemu i sebi!

  Sinu momu i tvôj djeci,
o Daute, carstvo poda';
ne imaj straha, smiono teci
gdi te nosi sreća i zgoda!

  Kad s pomoćim od junakâ,
snaga i smionos kih je mnoga,
ti pogubiš cara opaka
i slobodiš sina moga,

  spomena ti je ova dosti:
pak će u našoj ruci stâti
za opeta bez milosti
i bratju mu svu poklati.

  Ti slobodi cara sveca,
stav' na me ina djela gorka!
Veće meni tva su djeca
neg sinovi od pastorka.

  Ja znam, kuća Otmanova
na Mustafi sva ostaće
i, kad dođe smrt njegova,
djeca tvoja kraljevaće.

  On na oči žene neće
ni misli imat porod ini;
a od tve djece tko mu je veće?
Ti si njegov zet jedini.

  Tva ljubovca sestra je njemu
a sin neput; za njim ide
po zakonu sinu tvojemu
da na dundov sto uzide.

  A i Mustafa, sve što užive,
car će imenom biti samo:
prave opravljat, sudit krive,
vladat svijetom mi imamo.

  Pripeće se uza nj goru
moja volja, tva desnica,
i u djelu i u stvoru
ti ćeš car bit, ja carica.

  Tim veselo naprid stupi,
vrlji od vihra, brži od strile!
Smetaj, svađaj, buni, upi!
Ne mimođi varke i sile!

  Za od svijeta carstvo dobit
put se ostavit ne ima nijedan;
u ino razlog nemo' znobit,
paček nastoj bit pravedan!“

  Jakno plahi sjever kada
priko mraznijeh gora ulijeta
u dubravu listopada
u ku se oganj jur upreta,

  silno dmenje vihra bijesa
sve razgara i razdiže,
pali, prži, do nebesa
strahovite plame diže,

  tako planu na riječi ove
otprije užežen Daut vrli;
veće u srcu kupi, zove,
buni, davi, kolje i prli.

  Odgovara: „Na visinu
carsku ištom da se uzide,
svi razlozi neka ginu,
vjera i pravda po tleh ide!

  Ah, prije dođi čas ugodni
da ja ukažem sred bojnikâ
časni ljudi i slobodni
kô svete se od silnikâ.

  Nu govorit djela gdje će
saviše su sve besjede.
Ostaj zbogom! Pođoh veće
car Mustafa da se izvede.

  Zautra nam je carstvo u ruci!
sresti ga ću ja bez straha.“
I u ovoj se veće odluci
krenu brži vjetra plaha.

  Pođe; nu tim u sultane
samireno srce nije;
hlepi da jur bio dan svane,
što ima biti neka je prije.

  Dilji od vika časi brzi
čine joj se, misô ju trudi;
bez gospostva živjet mrzi,
nova ufanja većma budi,

  Nu razmisliv opet bolje
rano odveće da je toj steći,
tim je nova žalos kolje,
bez pokoja stoji u smeći.

  Tač pri vodah johu bilu
dva protivna vjetra biju,
proste grane ter pod silu
sjemo tamo sveđ joj viju.

  Ište za čas da počine
i na uzglavje naslanja se,
nu opet skače i opet stine,
sad od muke znoji sva se.

  Misô ju teška čim priklopi,
gleda u zemlju punu vaja;
sad kraj vidi, sad se topi
u pučini gdi nije kraja;

  sad pošetom tiho ide,
sad se obrće u hod brži,
i na čelu joj sve se vide
misli u srcu koje drži.

« 16. pjevanje Osman 18. pjevanje »