Osman/18. pjevanje
Osamnaesto pjevanje
[uredi] Zvijezda lijepa i ljuvena
biješe opsjela nebo veće,
i razlikosti urešena
zemlja svukla crne odjeće;
u povojijeh zlatnijeh zora
stoprv rođen dan iznese,
a u zbor cića dogovora
nabunjeni skupiše se.
Starce od puka i velike
postaviše suce sjesti
i od zakona razumnike,
ki nathode inijeh svijesti.
Pitaše ovijeh: „Što zapada
po zakonu, kad car ište
iz carskoga prinijet grada
blago, zakone i sjedište?
Što li ide caru koji
mješte robinj u saraju
tri ljubovce prave osvoji
da š njim pored svijet vladaju?“
Zakonjaci odvit daše:
„Toj nikada ne bi prije;
car zakone stare naše
ki potlače, to car nije.“
Čuše se ištom odgovori
ke podaše znanci sijedi,
a Daut se diže gori
usred vojske da besjedi.
On strahoće i vrline
začeo buduć u pameti,
carstvo, vas svijet da pogine,
ištom da se on osveti,
misleć, čim ga huđe gnive
uspomene stare zledi,
neprijatelj da ne žive,
a zlo svako neka slijedi.
Kô kad pukne grom, iz koga
s urnebesom trijesi udare,
omraze i gniv srca svoga
riga, izdavstva i privare.
Bez obzira srne kuda
nesvijesni ga bijes potiče,
i s pogleda srčna i huda
mećući oganj, vapeć kliče:
„Dokli ovako u mrtvilu
podnosit nam suđeno je
plijen općeni, smrt nemilu,
bezakonja zlo svakoje?
Ustanite! što čekate,
o hrabreni vitezovi?
Vojevodu mene imate:
vrz'mo s grla jaram ovi!
Koga ištete veće svjeta?
Gdi gledate man skupljeni?
Jeda, dokli od djeteta
svi budemo posječeni?
Od djeteta koji nije
krepak ni bit može u sebi,
kojijem svaki vjetar vije,
ki ne pozna što mu je trijebi;
ki plahosti svôm se vlada,
ki zakone po tleh meće,
koji sluša zlobnijeh sada,
a od dobrijeh svjeta neće;
tri robinje, tri carice
ki postavi na sto uza se
i klanjajuć žensko lice
rob pritvori od cara se;
s lakomosti koji scjenu
veću čini od pjeneza
negli za svu čâs općenu
i živote svijeh viteza.
Koji od carâ vik je bio
da vojnikom k staroj plati
nov dar nije priložio,
kad se š njimi s boja vrati?
Ah davori, slavni Otmane,
i vi silni cari ostali,
sad viteze viđte izbrane,
kijeh ste vašom djecom zvali,
gdje ih dijete s prijeke želje
bjelodano kolje i davi,
vaše im plešuć sve povelje
koje drža svak na glavi;
ter ih samo s sobom vodi,
neka ginu posred boja,
gladni u kopnu, žedni u vodi,
goli u mrazu, bez pokoja.
Ah, spomen' se svak i žali
lansku jesen! Joh, kolici
od leškijeh su mača pali
turski pješci i konjici!
Dijete tašto, plaho i vrlo
kad pô svijeta skupi ujedno,
i svôj vojsci jedno grlo
prikla i carstvu svom neredno;
na očiju kad svim nami
- ah vidjenje strašno dosta! -
turski mjesec pod nogami
krstjanskomu križu osta.
Države su opustile,
krajine su bez bojnikâ;
za sinovim majke cvile
kijeh posiječe sablja prika.
I bez djece i bez hrane
pali u staros oci ostaju,
a svud sestre neudane
mrtvu bratju naricaju!
Nevjeste su udovice:
plaču vojna i djevera;
tko nije mrtav dno tamnice
u verigah ropstvo tjera.
Od turskijeh cvijet mladića,
kijeh Kozaci i još kolju,
zvijerma i pticam leži pića
na bogdanskom ravnom polju.
Bez ukopa time sada
tužni ostatak, gole kosti,
vjetri nose, plešu stada,
more izmeće bez milosti.
Jer vojnica ova uteče,
da 'e ne isijeku poljski mači,
ište da ju on isiječe
i porazi i potlači.
Ter kad ona tako izgine,
da nje svijetlo mjesto iskoči,
crnce lupeže Arapine
i gusare od Istoči -
njih će učinit janjičare,
a spaholjân mjesto čeka
ćesel-baške graničare
i djevoje od Derbeka.
Ali inako nego svoja
nepravedno zače sila
sablja vaša, sablja moja
za svijeh čâs je odlučila.
Vi ste uzrok što on izgubi
mlad, plah, nevješ, bez razbora -
uzrok je on sam ki zagrubi,
a svijeh nas je sad pokora.
Uzrok je i on ki pristupi
pravom caru kletvu i vjeru;
stoga vojska, kad se skupi,
ne prostrije se pri Nesteru.
Otada nas sveđ bič bije,
zemlja je gladna, nebo u gnivu;
i istočni oprijet Zmaj ne smije
sjevernom se Orlu sivu.
Tursko ime, jur od slave,
od pogrde osta svijetu,
otkad sablju tamne glave
pripasaše zlom djetetu.
Ali on car pravi nije:
car vaš, car moj Mustafa je:
njemu kletvu dasmo prije,
njega vojska obrala je.
Nu što velim? Na sramotu
vašu i moju Osman vlada,
a zatvoren u životu
Mustafa je tužnu sada.
I nije toga da ustane,
da slobodi, da ga izvede,
da vam opet bio dan svane,
čim na carski svoj sto sjede?
Mustafu opet cara dobra,
Mustafu opet cara sveta,
Bog i vojska koga obra,
stav'mo, a vrz'mo tja djeteta!
Slijed' me, slijed' me, družbo hrla,
slijed' me, ko god živjet haje!
Stoji nam sablja više grla!
Mustafa opet naš car da je!
Slijedite me i hrlite,
hudi silnik da se istira;
tlač'te, dav'te, sijec'te, bi'te,
itko nam se uzopira.
Nu što veće riječi služe?
Prid očima viđte štetu!
na oružje, na oružje,
na oganj, na plijen, na osvetu!“
Jak na vjetra silna dmjenje
more uzavri na valove,
tako uzraste svačije smjenje
na otrovne riječi ove.
Svak se uzbuni, svak razgnivi;
posta žamor, pače sva se
vojska užeže u plam živi
u strašive vapeć glase.
S golom sabljom u desnici
svak za ljudskom krvi smagne;
hrle naglo svikolici,
da prije car se s stola izagne.
Daut im je stô naprijeda;
gdi on obraća, kud on ide,
bez obzira i bez reda
svi ga u skupu slidom slide.
Teče oholo, tijekom skače,
skokom plahi vihar tjera
i nasrće na polače
hrabrenoga Dilavera.
A to er ima glase istine
kako mudri vezijer oni,
čim poplaha prva mine,
isprid vojske tuj se ukloni.
Dilaverov dvor posrijedi
među lijepijem obgradami
na iznositu mjestu sjedi
kô u prstenu dragi kami.
Ima ženski stan ponase
i raskošne perivoje,
i okolo sve to uza se
jedan veliki mir opstro je.
Jaki sobom odasvudi
u obzidi se tvrdoj kaže;
nu još tvrđi s mnoštva od ljudi
kijeh ga opstiru jake straže.
Tim što dosle uokolo
ima same bijele mire,
sad ga strašno i oholo
gvozdje i oganj svega opstire.
Ovdi Daut najprije svrnu
s nabunjenom vojskom svojom,
i naripi i nasrnu
s krvavijem ga rvat bojom,
vapeć kletvom od sve vjere:
„Na sramotu Osmanovu
danas ti ću, Dilavere,
skučit glavu pod sablju ovu.
Krij se gdi hoć, bježi, hodi
u gore, u zemlju, udno pakla:
od smrti se ne oslobodi,
junačka te ruka zakla!“
Utoliko vapaj vrli
od viteza svijeh se začu;
svaki naprijed silom hrli,
vrata i mire valjat skaču.
Nu iz oblaka ljutih strila
zgar godina stište crna;
grada od stijenja pade sila
i od ognjenijeh smrtnijeh zrna.
Strijelâ oblaci, gradi ognjeni
dižu se i odzdal raste bjenje;
vrhu glave štit pereni
drži se od svijeh, svak se penje.
Nu tko se ište pripet prvi
prvi i pada, ali opeta
naripljuje vas u krvi
i smrti silom svoju sreta.
Smioni Kurkut s Crnogorci
skače gdi zid niži gleda;
nu ga ognjeni teški udorci
silno meću, gone ureda.
Crničanin Rizvan bijesni
srne i š njime Piva i Tara;
nu mu su ončas puti tijesni
za uteć - stijenja grad ga udara.
Strijelâ oblak vrh Eleza,
čim mu iz oči munja sjeca,
zdaždje s krvim od vitezâ
na mir se uspet s kijem zatjeca.
Duklanina još Murata
i Abdiju krajičnika,
čim željezim sijeku vrata,
smeči ujedno zid velika;
a Džefera i Selima,
čim su podrijet prag naprli,
poli iz magle crna dima
goruć katran, i sve isprli.
Veće pripet Ugrin Isa,
ušto na mir kročit ište,
strmoglav se satarisa,
Dilaver ga slavni tište.
On s jednoga još zamaha
zatim rve i potlača
iz Osinja Memišaha
i Piraliju š njim iz Drača.
Vješto morski gusari ovi
lećahu uz mir kô dvije ptice;
nu ih udarac teški ulovi,
moždanim im poli lice.
Tim u krvi strmo odzgora
niz visinu se oreć onu
mnjahu umiruć da sred mora
u pučini sinjoj tonu.
S Božje odsude ovo isto
svijem opacijem ljudem biva:
na času se smrtnom misto
od zločinstva prikaživa.
A Nehana Srblja, do uši
čim tetivu luku oteže,
ognjenijem ga klupkom buši
i obraz mu vas izdeže.
A Suflikara Arnauta
harbom, kom se na nj on meća,
priko istoga zgodi puta:
sprijed mu izide šip proz pleća.
Sam je on míra jednu diljku
od sto vitez čuvat vrijedan,
pače niz nju u neviljku
sto viteza meće on jedan.
Silna vihra jači i brži
sjemo, tamo skače i teče;
rve, valja, lomi, krši,
noge, ruke, glave siječe.
Na otkrivenu bez zastave
strah ga od strašne smrti nije,
ka mu sveđ se oko glave
sa svijeh strana vrti i vije.
Pače ognjen je trijes vidjeti
u potopu dažda i grada,
razliko oružje ušto leti
i oko njega odsvud pada.
Trikrat vojska sva odmetna
dođe pod mire i u nje lupa,
i tolikrat opet štetna
nazad uspreza i ustupa.
Tako kad mniš, kraj proždrijeće
val srditi mora sinja,
razbjen bježi natrag veće
i razlijeva se i rasčinja.
Nu jakno opet val uzrasti
i vraća se protiv kraju,
tako odmetni istom vlasti
sveđ nasrću i ustupaju.
Nu Arbanasin Derviš uto,
spahoglanska glava prika,
s golom sabljom prijeteć ljuto
skoči naprijed i zavika:
„Ko nije žena od junakâ
i svijeh prikor i smetlište
slijed gdi mâ ruka jaka
put mu otvorit prostran ište!“
Ovo izrekši van ismuca
svijem veliku jednu gredu
i, na udorac da nje puca
mir, navali š njom u ijedu.
Snažno srce ne ima straha,
na sramotu pače od smrti
usred krvi ruka plaha
teškijem panjem lupa i vrti.
Izboritijeh množ viteza
na pomoć mu odsvud teče,
odsvud se rve i poteza
strašno drvo svakčas preče.
Nu uto odzgar stijena jaka
Aliji glavu svu rastuče;
harba Mehmeta, a Duraka
zgodi puška ka na nj puče.
Resulju se čelo smeči,
prsnuše oči Husainu.
Bećir strijelom probjen ječi,
hridna Omera hrid prikinu.
Na Redžepa kuk se obali
i istište mu van utrobu;
u stijenju su mnozi ostali
ukopani živi u grobu.
Jakno davniji dub u gori
na godini zloj veomi,
kad na nj vihar silu obori,
ka mu grane svija i lomi,
ter mu okolo na brjegove
po tleh leže listje i hvoje,
tač s navale teške ove
naripljeni miri stoje.
U krvi i ognju svudije ljudi
valjaju se na sve kraje,
i od mrtaca odasvudi
podigla se gomila je.
Tim se Derviš ne pripada,
nu s ostalijem svijem junacim
mir lupajuć jače vlada
opsječenijem borom jacim.
Zid udugo ne podnese
teške udorce, danu odzgori
raspuknu se i rastrese,
tijesan prohod ter otvori.
Smioni Turčin ne bez truda,
man mu braneć protivnici,
protište se silom tuda
s golom sabljom u desnici.
Srnu za njim i ostali
protisnut se po istom putu,
nu opet nazad svi su pali,
dio veći kroz smrt ljutu.
Tim ne buduć već nijednoga
komu slijedit ga ide od ruke,
on sam osta, ni cić toga
čezne ali svrće odluke;
ne pripade neg se tište
naprijed Turčin vrloviti,
tere žednu sablju ište
ljudskom krvi napojiti.
Skače unutra, i čim skuča
prvi zamah, taka je sila
da rasijeca svega Uruča
njim do pasa u dva dila.
Priko obraza Kruta reže,
Memiju u prsi smrtno lupa;
bez glave Otman prida njim leže,
udri u grkljan sprijed Jakupa.
Sarajevca Sulimana
stiže i hvisne priko vrata;
ovi u malo biješe dana
vele u trgu stekô zlata.
Ne zna on što je druga vjera
neg dobitak ki je iskô;
i sada se uz vezijera
cić koristi sve pritiskô.
Car i paše sve što oblače,
sve im trgovac ovi proda;
prodava i njih misli pače
mnozijem kraljem kim je uhoda.
Ali uhodstvo i imanje
s Dervišom mu bilo zaludu:
dobi u malo, a u manje
sve sad gubi kroz smrt hudu.
Aga oholi pleše njega,
i opet ori zamah brzi,
i udorcom teškijem Béga
ljuto siječe priko prsi.
Bi ovi mladić lica mila
i pogleda slatka i blaga,
nu, s vrloćom svim nemila
srca, što mu to pomaga?
Jak se bistre i studene
vode ures lijep zamjeri,
u cvjeticu proz zelene
trave tekuć ka žuberi,
nu ako ju smute i splešu
gnusnijem stupom drobna stada,
gubi lipos svu na prešu,
vene 'oj ures i opada,
tako mladac, komu zenu
prije na licu cvijet rumeni,
vas u krvi sad povenu,
izgubi ures drag ljuveni.
Hercegovca Imbrahima
i Bošnjaka još Sinana,
dva ljubljena pobratima,
š njega nađe smrtna rana.
Ovi rasap zli pazeći
ki činjaše Derviš vrli,
oba ujedno na nj príteći
naripiše skladni i hrli.
Britke sablje podriješe oni
u jedno isto brijeme tada;
jednako su oba smioni
i požuda ih jedna vlada.
Nu ako im srca ujedno
jur junačka prijazan stuči,
s jače sile sad neradno
razlika ih smrt razluči.
Ori sablju on i u gnivu
Imbrahimu desnu odsiječe,
a Sinanu ruku livu
scijepa i vas štit u peče.
Za Imbrahima Sinan veće
negli za se sablju hrani,
a Imbrahim štit podmeće:
Sinana, a ne sebe, brani.
Tako život ovi onoga
nad životom svojijem haje
i, za čuvat druga svoga,
scijepa i vas štit u peče.
Ali eto smrtni udire
veće udorac Imbrahima;
on se boli, ne što umire,
neg što ostavlja pobratima.
Nu ako tužan on pod silu
s pobratimom svijem se rasta,
i pobratim svu nemilu
smrt dobrzo stiže i sasta.
Na njih mrtvijeh ne pogleda
neg prohodi u vrlini
silni Turčin, i naprijeda
put krvavom sabljom čini.
Nu Dilaver, kako upazi
tko viteze svo'e najbolje
smrtno bije i porazi,
skoči da se š njim zakolje.
Začu buku jur smioni,
nu doć ne htje, dokli sprva
Dauta s vratâ ne ukloni
ke mu on zaman mnogo rva;
pače riječ je da tad ranu
od vezijera Daut primi,
i da zato sta na stranu
od prvijeh s najzadnjimi.
Vrijedni junak vezijer slavni
bi razgnivjen veomi priko
da jedan sam njegov glavni
neprijatelj smije toliko.
„Sad ćeš vidjet, prijeteć vika,
odmetniče carski kleti,
od careva namjesnika
kô se carska vjera sveti!“
Glas grom, sablja trijes ognjeni,
slikuje vihar ruka plaha
silni vizijer i hrabreni
kom smrt prijeti sred zamaha.
Ali udorac teški tada
bijesni Derviš u štit prima;
iskre meće tvrda nada,
siva i od munje sliku ima.
Škriplje, reži, pjeni priki,
čim se čuje bit i korit;
riječ zameće, nu veliki
ijed mu ne da odgovorit.
U obje ruke sablju hvati
i vrh glave 'u diže gori
i, da život njom prikrati
Dilaveru, silno je ori.
Hrli vezijer hrlo ustupa;
tim ga udorac zli ne stignu
ki, čim teško u tle lupa,
odmetnika do tli prignu.
Ovi skače hro naprida
i na vrat mu sablju nosi
vapijući da se prida
i da kajan milos prosi;
ali on je s vrata odbija
sabljom svojom, pak vapije
naglo skačuć: „Čućeš čija
riječ i sablja veće smije!“
Dilaver mu opet jače
drugi udorac rve odzgara,
nu opet Derviš štit podmače
i, udren priko, priko udara.
Dugo bjenje i krvavo
među njim se ovdi ulaga;
da protivnik nije zdravo,
natječe se svačija snaga.
Neprijateljsku ruku gleda
bistro oko; a što vidi
oko bistro, ondi ureda
laki stupaj skokom slidi.
Svakčas na ovu, na onu stranu
ruka štitom vrti i vije,
ter sva mjesta pod obranu
od razlicijeh zasjed krije.
Glavu ište - k nogam leti
plahi zamah u privari;
sad nogami opet prijeti,
a po glavi hrlo udari.
Nu se uto zbuča i skupi
odsvud mnogi broj viteza;
na Derviša svaki stupi,
da ga ubije, svak poteza.
„U nj ne tič'te! vizijer glasi,
mâ ga sablja ubit ima.“
Pače da se ne porazi,
svačije udorce u štit prima;
tere glavna neprijatelja
branitelj se on postavlja,
i slobodit svâ je želja
smrti komu smrt pripravlja.
Ali Derviš, videć veće
da je učinio sve što je mogô
i da iz ove ima smeće
sve rasutje izit mnogo,
vrteć sabljom uokolo
svakčas nazad hitro uzmiče,
proz oružje ter se golo
protiskuje i protiče.
I kô tako veće izide
gdje najniži miri stoje,
zgar niz tvrde skoči zide
i usrnu među svoje.
Dilaver se smjenstvu čudi,
pak vapije: „Ah“, tako li
na visinu stupit, hudi,
padajući scijeniš doli?“
Ljuto u srcu svom se smuti
i zavika Derviš jako:
„Za jače se podignuti
čâs je i koris pasti ovako!
Nu ja tebe pala vidim
za vik veće ne ustati,
da se kriješ ne tijem zidim
neg pod zemljom da ideš stâti!“ -
„Lažeš, carski odmetniče,
da mâ vjera puna slave
kom se djela moja diče,
sveđ ti neće stat vrh glave!“
Vapi oholi: „Sad ćeš vidit
što ja velim je li istina!“
Dilavera hoće slidit
priko mirâ i visinâ.
Nu ga ustavlja Daut silom:
„Ustrpi se, veleć, malo!
Doskoro ćeš kazat dilom
čije gospostvo već je palo.
O mâ bratjo, o junaci,
slijedite me svi jedino!
Kad nam glava bude u šaci,
pod nogami sve nam je ino;
i da toj se zbude prije,
ptica u kajpi zatvorena
penjimo se više gdi je!
ne gubimo man bremena!“
Prista, i odletje, da sve opali
u ognjena slici zmaja,
razbijati ter navali
tvrda vrata od saraja,
naprijed k carskijem polačami
leteć jakno poplavica
koje s sobom lijes i kami
smuca oreć se svrh litica.