Safet (Nihad Krupić)/I
| « [[Safet (Nihad Krupić)/|]] | Safet (Nihad Krupić) | II » |
“Poznajem tvoje oči, slutim ih poput svojih od prije dvadeset, trideset i ne sjećam se više koliko godina unazad, kada je sve je bilo ispred mene. Tada, se nisam obazirao na vrijeme, a ono je ipak teklo, zaticalo me i guralo od nauma da se vratim tamo odakle nigdje neću ići i gdje će mi se sve činiti blizu, znano i bez tajne, gdje ću zauvijek pronaći svoje srce i napokon imati svoj mir. Godine su išle neprimjetno, udaljavajući me neopaženo od moje želje sve dok se nisam umorio od te silne trke.
Sada mi je svejedno. Odavno sam pustio da me nosi bujica. Kao da moje oči nisu, sjajne i budne, čekale novi dan, kad ću sve pobijediti i svi mi se diviti, gdje ću daleko od domovine trasirati lagahan put nazad.
Vidim, strah te je, gledajući u ova duga kola crnih zatamljenih stakala što me voze na vječni počinak. Meni povratka nema. Miran sam poput mumije. Vječnost me čeka. Prošlost brišem, a budućnosti nemam. Iza mene ništa ne ostaje. Kao da nisam ni postojao.
Umrijeti daleko od mjesta rođenja briše život i moju namjeru da svoj put ukrug savijem i povežem kraj sa početkom.
Nije se dalo. Vrijeme je isteklo. Moj usud je omeđen granicama koje nikad niko neće dokraja razumjeti.
Voze me na groblje zvano “Pogled na okean”.
Sada, kada je drugi svijet otvoren preda mnom, znam da ne pripadam ovome ritualu u kome će me, umjesto tabuta, spustiti u kovčegu i, umjesto u kabur, kadilakom voziti da, kao, gledam okean. Ne znam šta bih ti više rekao dok sjediš zamišljen u svom automobilu iza mene. Ti ćeš lijevo, a ja desno. Ili obrnuto. To meni više i nije važno, a tebi… Vidjet ćeš i sam kad dođe vrijeme kome neumitno hitaš.
”Sam, Sam, hello, darling… Are you slipping”, iz daljine je dolazio poznati glas. Osjetih dodir na rukama. Otvorih oči. Pokraj kreveta je sjedila moja supruga Beki. Nasmiješi mi se staračkim usnama.
Ta žena što mi drži ruku, moja je, dugo, dugo vremena.
Sa njom sam proživio život, dobio djecu; dvije kćerke.
U meni se probudi čudan osjećaj odbojnosti prema sebi… njoj… svemu što smo zajedno stekli. Nisam ni pomislio da ću na kraju života osjećati ovakvu prazninu. Kao da ništa nije bilo, kao da ništa nisam postigao, volio, nadao se, radovao…
Gdje sam bio, šta radio, kome, čemu sve?
Umirem dok me strankinja drži za ruku.
Okrenuh glavu i ponovo zatvorih oči.
“Sam, Sam... nije ti drago što me vidiš”, ponovo Beki i pokušava mi jače stegnuti šaku. Želio sam da ode i da se više ne vraća, da umrem na miru bez ikoga u blizini, zatvarajući jednu po jednu stranicu života, zakopavajući sve nade, iluzije i zablude.
“Sam, hajde malo da pričamo”, uporna je Beki.
“Safet, ja sam Safet”, izustih. “Sam, taj koga znaš je niko, nema ga, nikad nije ni postojao, Sam je bio zabluda, lutka, maska, oh”, zagrcnuh se i ponovo spustih glavu na jastuk.
Beki se trže, izvuče ruku iz moje i nasloni se na stolicu.
Gledao sam je sa sažaljenjem. Lice joj je bilo čudno, nepoznato. U njenom pogledu nestade ljubavi. Lahnu mi. I ona je sada sa strancem. Bili smo daleki, nepoznati jedno drugom, poput dva stuba koji su, napeti i nedodirljivi držali most preko kojeg su drugi prolazili u nadi da će se obale jednom sastaviti.
Okrenuh se nastranu, stavih ruku pod jastuk i zatvorih teške kapke. Osjetih da Beki staračkim koracima izlazi iz sobe.
| « [[Safet (Nihad Krupić)/|]] | Safet (Nihad Krupić) | II » |