Safet (Nihad Krupić)/II
| « I | Safet (Nihad Krupić) | III » |
Godinama sam se trgao u nemogućnosti da do kraja pomirim svoje svjetove. Onaj skriveni me je vraćao nazad, korjenima, odupirao se vanjskom, ne prihvatao ga, spuštao do spoznaje da sam najbliže sebi kad mi u uho ulazi zvuk sevdalinke i poziva na molitvu, a u zatvorene oči dolazi slika moje kuće i majke dok sa zida skida postekiju i priprema se za namaz. Kako sam stario, sve više sam razmišljao o sebi. Srce mi je i dalje kucalo, ali izdaleka. Glava je bila na ramenima, sa strahom od ogledala, a jezik, jezik je bio osuda.
Tvrd, otežao, nepripitomljen, uglavnom tuđi, nikad nije uspio napraviti most između srca i glave. Možda sam i zato malo pričao i gotovo zašutio zadnjih nekoliko godina. Bolest je došla polahko u moje tijelo i doživjela neočekivanu dobrodošlicu. Nije mi bilo do borbe. Prihvatio sam to kao Božiju volju; On će odrediti hoće li bolest iščeznuti ili će mene nestati.
Vjera mi je bila duboko usađena. Nikad nisam dovodio u sumnju Boga i nastojao sam barem ramazanom biti bliže Njemu.
Prvih godina u Kanadi, nisam se okretao prema kibli, niti sam vrijeme provodio sa muslimanima, sve do nesreće u rudniku. Želeći što prije zaraditi dosta novca i vratiti se u Bosnu, odabrao sam težak i opasan posao rudara u sjevernom, gotovo pustom dijelu Kanade. Radio sam mnogo, skupljao novac i dijelio oskudan način života sa novim emigrantima, uglavnom izbjeglicama iz komunističkih zemalja. Smjene su bile duge po dvanaest sati. To nije predstavljalo problem jer sam nakon tri takva dana, bio slobodan dva.
Jedog dana, kao i obično, krenuo sam sa ekipom, većinom Poljacima, do lifta i spustili se do trećeg horizonta ispod zemlje. To je bio novi kop, nedovoljno ispitan. Radeći na njemu sam zarađivao mnogo i moj račun na banci se već bio popeo na desetak hiljada dolara, što je 1958. godine i u Kanadi bilo pravo bogastvo.
Po silasku smo osjetili čudan šum. Najiskusniji među nama, Ukrajinac Stanislav, rekao je da se odmah vratimo. Bili smo u dilemi. Šuma je nestalo i krenuli smo sa poslom. Radilo smo deseti sati kad se počela pojavljivati voda na mjestu koje smo produbljivali u namjeri da se približimo srebrenoj žici. Utom je iznad nas pukao glavni stub koji je držao zaštitnu platformu i teške grede su počele obrušavati na nas. Zadnje čega se sjećam je zgrčeno lice dobrog prijatelja Henrija, koji je pao preko mene i iz čije je glave krv curila u moja usta.
Uz prelomljene kosti i rebra i s okusom Henrijeve krvi do kraja života, jedini sam, od nas osmerice, preživio nesreću.
Liječio sam se duže od šest mjeseci, dobio popriličnu novčanu odštetu, napustio rudnik, doselio se u gradić na zapadu Kanade, kupio kuću i prvi put otišao u Bosnu.
Od dana kad su me izvukli iz rudnika, vratio sam se vjeri, počeo postiti čitav ramazan i ići redovno na džumu.
U to vrijeme je bilo malo emigranata iz Bosne, pa nisam imao prilike govoriti našim jezikom. Počeo sam naručivati ploče, a kasnije audio i videokasete omiljenih pjevača sevdalinki. Neki od ovih pjevača su dolazili u Kanadu i znao sam autom preći hiljade kilometra da bi uživao u njihovim koncertima. Tako sve do penzije i teške bolesti.
Zbog jakih bolova, počeli su mi davati infuzije sa morfijem, a zadnjih nekoliko dana su, prebacivanjem u bolnicu, pojačali dozu.
U vene je, kap po kap, ulazio morfij i brisao i otupljivao bol u plućima, a na ušima su mi bile slušalice s malog kasetofona i pjesme sevdalinke. Medicinsko osoblje je već naviklo na moju odvojenost od stvarnosti. Dolazili su u tišini i, bez pitanja, davali ljekove, mijenjali posteljinu i plastične kese sa infuzijom. Znali su da mi ne mogu pomoći i nisu se trudili da me vrate vanjskom svijetu, u kome sam umirao od raka pluća.
Spuštao se mrak. Bilo je prohladno. Jesen je odlazila u mahovima, mijenjajući opalo lišće bjelinom jakih mrazeva.
Gledao sam kroz prozor, a u uši je ulazila omiljena sevdalinka “Odlazi jesen, na pragu je zima”.
U obrisu stakla je bio starac na odlasku, bijele kose, tužnih očiju, blijedog lica, predanog bez borbe, kormilara broda, davno natovarenog nadom i željom za uplovljenjem u sretnu luku, koji polahko tone, ne ispuštajući glasa, ne povlačeći zvono za spas.
Ni u snu nisam pomišljao da sam žurio upravo tom starcu, čije lice se miješa sa jesenjim žalosnim pejzažem neveselog bolničkog parka.
Zatvorih oči, tražeći lice mladića koji je došao iz Kanade u svoju rodnu Bosansku Gradišku i prvi put ugledao Esmu.
“Halo, momak, opet te pjesma rastužuje”, skinuvši slušalice sa mojih ušiju, tiho mi reče Zikrija, moj novi prijatelj, s kojim sam se upoznao u Welcome House, prijemnom smještaju Bošnjaka, žrtava zadnje agresije na Bosnu.
Zikrija je kao zatočenik zloglasnog logara Manjača u Kanadu došao iz Karlovca. Bio je iz Sanskog Mosta. Otvoren, pun samopouzdanja i spreman da se uhvati u koštac sa realnošću novog života, od prvog susreta mi se dopao i, iako udaljeni više od sto kilometara, često smo se posjećivali, dok mi ljekari nisu zabranili da vozim automobil.
Moja žena nije bila voljna voziti pa sam Zikriji prestao ići, ali je on i dalje dolazio meni najmanje dvaput mjesečno.
Nasmijah se i stegnuh Zikrijinu ruku.
“Šta je Sajo, nešto si mi kaharan danas”, nastavi Zikrija.
“Moj Zikrija, dolazi vrijeme da se ode. Pripremam se. Uz sevdah je najbolje. Drži me da još ne gledam dolje, u bezdan, iz kojeg se niko nije vratio. Uz pjesmu, molim Boga da mi pošalje padobran kako bih se, bez slobodnog pada, mogao prizemljiti na ahiretu”, pokušavao sam se našaliti sa Zikrijom.
“Ha, ha, ha”, ote se Zikriji. “Ne daš se, moj Sajo. E, da znaš da sam ti donio nešto. I kad čuješ, molit ćeš Boga da malo sačekaš sa padobranom. Zadnja kaseta Halida Bešlića i vijest da su naši u Sani i pred Banjom Lukom i Prijedorom. Tvoja Gradiška je opustila. Krenuli četnici prema Beogradu”.
Izvadi iz džepa audiokasetu i najnoviji broj “Ljiljana”. Obradovah se daru i vijestima. Tada me podboči oštra bol ispod rebara. Ostadoh bez zraka. Uhvatih se za mjesto odakle je dolazila bol.
Začudo, brzo uminu.
“Zikrija, slušaj me i nemoj me prekidati dok pričam... Poodavno sam kupio sebi mezar u muslimanskom greblju u Vankuveru. Nakon što sam zadnji put bio kod tebe, otišao sam u Islamsku zajednicu i platio svoju dženazu. Volio bih da povedeš računa o tome. Rodio sam se kao musliman i hoću da umrem i budem ukopan kao musliman.
U životu sam napravio dosta grešaka. Molio sam Boga da mi oprosti.
Moj život je mogao biti samo kazna meni, nikom drugom. Žena i djeca znaju ovu moju želju, ali se i ti pobrini da odem dostojno čovjeka koji je bio pokoran samo Allahu i nikome više-” Zikrija me nije prekidao.
“Pobrinuo sam se o ostavljanju imetka familiji ovdje. Ono što mi je ostalo familije u Gradiškoj je izbjeglo po čitavom svijetu i potpuno sam izgubio kontakt sa njima. Želio da ti preuzmeš moje kasete, ploče, trake i knjige koje sam godinama sakupljao. Znaš da je sve to u posebnoj sobi. Navrati sedmicu poslije dženaze i pokupi. Beki se složila, jer ona, kao ni djeca, nikad nisu razumjeli naše pjesme.
I, ima još nešto, Zikrija, što me odavno vuče. Iako sam sudjelovao u svim donacijama za Bosnu, želio bih napisati veći ček za djecu šehida, čiji su očevi branili Bosnu. Molim te, pronađi adresu i bankovni račun organizacije iz Sarajeva koja se bavi pomaganjem i školovanja ove djece.”
“Moj Safete, kako si mi pogodio misli”, prekinu me Zikrija. Ima i godina kako ti želim predložiti sponzoriranje odrastanja šehidske djece u Bosni. U financijskoj si mogućnosti, a djeci bi značilo da ima neko ko cijeni žrtvu njihovih roditelja. Svaka ti čast, Sajo, prijatelju. Još večeras ću tvojoj ženi javiti adresu te organizacije.”
“Nemoj Beki ostavljati te informacije. Evo ti broj moje Esme, pa nju nazovi. Ona mi sutra dolazi u posjetu. Uza se imam čekovnu knjižicu i pred njom ću napisati ček, pa je nazovi sutra navečer i od nje preuzmi ček. Pošalji ga, neka to bude moja zahvalnost toj djeci i mojoj Bosni, za koju su život dali njihovi očevi i majke.”
“Safete, ništa se ne sekiraj. Sve će biti kako želiš i kako si naumio.”
Sjedio je Zikrija još sat, razgovarali smo o situaciji u Bosni, o hrabrosti naših boraca, o zločinima koje su četnici počinili u Sani samo dan prije nego što je naša Armija oslobodila grad, o kukavičluku međunarodne zajednice, te neslozi bošnjačke zajednice u ovom dijelu svijeta.
Obojica smo bili uključeni u osnivanje prve naše organizacije, koja se samo poslije godinu pretvorila u dvije. Boljela nas je razjedinjenost dojučerašnjih paćenika i žrtava koncentracionih logora i progona sa stoljetnih ognjišta. Teme su me uznemirile, pa sam zašutio.
San mi se navlačio na oči. Zikrija je to osjetio, ustao stolice, čvrsto me zagrlio i oprostio se sa mnom.
| « I | Safet (Nihad Krupić) | III » |