Idi na sadržaj

Tužilac protiv Radislava Krstića/II.

Dodaj veze
Izvor: Wikizvor

II. Zaključak pretresnog vijeća da je u Srebrenici izvršen genocid

[uredi]

5.Odbrana se žali na osudu izrečenu Radislavu Krstiću za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici. Odbrana tvrdi da je Pretresno vijeće i pogrešno protumačilo pravnu definiciju genocida i tu definiciju pogrešno primijenilo na okolnosti ovog predmeta.[1] Što se tiče pravnog aspekta, argument odbrane je dvojak. Prvo, Krstić tvrdi da je definicija, koju je dalo Pretresno vijeće, dijela nacionalne grupe koju je, kako je utvrđeno, namjeravao da uništi neprihvatljivo uska. Drugo, odbrana tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je izraz "uništiti" iz zabrane genocida proširilo i na geografsko premještanje zajednice.

A. Definicija dijela grupe

[uredi]

6.Član 4 Statuta Međunarodnog suda, kao i Konvencija o genocidu,[2] obuhvata određena djela “počinjen[a] s namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva.” U Optužnici u ovom predmetu se, u pogledu tačke genocida, navodi da je Radislav Krstić “[namjeravao] da uništi dio bosansko-muslimanskog naroda kao nacionalnu, etničku ili vjersku grupu.”[3] Ciljana grupa koju navodi Optužnica, i koju je prihvatilo Pretresno vijeće, su bosanski Muslimani.[4] Pretresno vijeće je konstatiralo da su bosanski Muslimani jasno određena i zasebna nacionalna grupa i stoga su obuhvaćeni članom 4.[5] Taj zaključak nije osporen u ovom žalbenom postupku.[6]

7.Kao što je jasno iz Optužnice, Krstić nije optužen da je namjeravao da uništi čitavu nacionalnu grupu bosanskih Muslimana, nego samo jedan njen dio. Prvo pitanje koje se pokreće žalbom u ovom postupku jeste da li je Pretresno vijeće, kada je konstatiralo da je Radislav Krstić imao genocidnu namjeru, relevantni dio nacionalne grupe bosanskih Muslimana definiralo na način koji odgovara zahtjevima člana 4 i Konvencije o genocidu.

8.Jasno je ustanovljeno da, kada se osuda za genocid zasniva na namjeri da se "djelimično" uništi zaštićena grupa, to mora biti znatan dio te grupe. Cilj Konvencije o genocidu jeste da spriječi namjerno uništenje čitavih ljudskih grupa, a ciljani dio mora biti dovoljno značajan da utječe na grupu u cjelini. Mada se Žalbeno vijeće još nije bavilo tim pitanjem, razmatrala su ga dva pretresna vijeća Međunarodnog suda. U predmetu Jelisić, u kojem je to pitanje prvi put razmatrano, Pretresno vijeće je konstatiralo da je, “[s] obzirom da je cilj Konvencije [o genocidu] bavljenje masovnim zločinima, široko […] prihvaćeno da namjera da se uništi mora biti usmjerena barem na bitan dio grupe.”[7] Do istog zaključka došlo je i Pretresno vijeće u predmetu Sikirica: “Ovaj dio definicije zahtijeva dokaz namjere da se uništi [relativno] znatan broj u odnosu na ukupno stanovništvo grupe.”[8] Kao što su objasnila ova pretresna vijeća, uslov znatnosti istovremeno odražava određujuće obilježje genocida kao zločina masovnih razmjera i odgovara na zahtjev naveden u Konvenciji da uništenje ciljanog dijela mora utjecati na opstanak grupe u cjelini.[9]

9.To pitanje razmatrala su i pretresna vijeća MKSR-a, čiji statut sadrži identičnu definiciju krivičnog djela genocida.[10] Ona su došla do istog zaključka. Pretresno vijeće u predmetu Kayishema je, nakon što je proučilo izvore u kojima se tumači Konvencija o genocidu, zaključilo da izraz “‘djelimično’ zahtijeva namjeru da se uništi velik broj pojedinaca koji pripadaju toj grupi.”[11] Tu definiciju prihvatila su i dodatno razradila pretresna vijeća u predmetima Bagilishema i Semanza, koja su konstatovala da namjera da se uništi mora biti barem namjera da se uništi znatan dio grupe.[12]

10.Ovo tumačenje potkrepljuju mišljenja stručnjaka. U prvim komentarima Konvencije o genocidu naglašava se da izraz "djelimično" sadrži uslov znatnosti. Raphael Lemkin, istaknuti stručnjak za međunarodno krivično pravo koji je skovao riječ “genocid” i koji je učestvovao u sastavljanju Konvencije o genocidu, govorio je o tom pitanju 1950. godine u okviru debate u Senatu Sjedinjenih Država o ratifikaciji Konvencije. Lemkin je objasnio da “djelimično uništenje mora biti znatnog karaktera, tako da utječe na cjelinu.”[13] On je, nadalje, predložio da Senat, u memorandumu o razumijevanju uz ratifikaciju, pojasni da “Konvencija važi samo za operacije masovnih razmjera.”[14] Drugi istaknuti analitičar iz prve faze, Nehemiah Robinson, složio se s tim gledištem i objasnio da počinilac genocida mora imati namjeru da uništi znatan broj pojedinaca koji pripadaju ciljanoj grupi.[15] Osvrćući se na taj zahtjev Robinson je istakao, kao i Lemkin, da “djelo mora biti usmjereno ka uništenju grupe”, što je formulacija koja upravo odražava svrhu Konvencije.[16]

11.Kasniji komentari takođe podržavaju takvo gledište. Komisija za međunarodno pravo, kojoj je Generalna skupština UN povjerila izradu nacrta sveobuhvatnog kodeksa krivičnih djela zabranjenih međunarodnim pravom, konstatirala je da “krivično djelo genocida po samoj svojoj prirodi zahtijeva namjeru da se uništi barem znatan dio neke grupe.”[17] Isto tumačenje dao je ranije, u izvještaju iz 1985., Benjamin Whitaker, specijalni izvjestilac Potkomisije UN za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina.[18]

12.Uslov namjere za krivično djelo genocida prema članu 4 Statuta zadovoljen je, dakle, kada dokazi pokazuju da je počinilac namjeravao da uništi barem znatan dio zaštićene grupe. Da bi se utvrdilo kada je ciljani dio dovoljno znatan da ispuni taj uslov može biti potrebno da se uzme u obzir više faktora. Brojčana veličina ciljanog dijela grupe nužna je i važna polazna tačka, mada to nije nužno i kraj ispitivanja. Broj ciljanih pojedinaca treba ocijeniti ne samo u apsolutnom smislu, nego i u odnosu na ukupnu veličinu cijele grupe. Osim brojčane veličine ciljanog dijela, može biti korisno uzeti u obzir i njegov značaj u okviru grupe. Ako neki dio grupe na ovaj ili onaj način predstavlja čitavu grupu, ili ako je ključan za njen opstanak, to može ići u prilog konstataciji da se taj dio kvalificira kao znatan u smislu člana 4.[22]

13.Istorijski primjeri genocida takođe upućuju na to da bi u obzir trebalo uzeti i područje aktivnosti i kontrole počinilaca, kao i njihov mogući doseg. Nacistička Njemačka možda je imala namjeru da eliminira Židove samo u Evropi; ta ambicija vjerovatno se nije protezala, čak ni na vrhuncu njene moći, na preduzimanje takvog poduhvata na globalnoj razini. Isto tako, počinioci genocida u Ruandi nisu stvarno namjeravali da eliminiraju pripadnike etničke grupe Tutsi izvan državnih granica.[23] Namjera počinioca genocida da uništi uvijek je ograničena prilikama koje mu se pružaju. Mada ovaj faktor ne može sam za sebe biti pokazatelj toga da li je ciljana grupa znatna, on može - u kombinaciji s drugim faktorima - biti od pomoći prilikom analize.

14.Ovo, naravno, nisu svi faktori, niti pak navedeni faktori predstavljaju definitivno rješenje. Oni mogu poslužiti samo kao korisne smjernice. Primjenjivost tih faktora, kao i njihov eventualni značaj, ovisi o okolnostima pojedinog predmeta.

15.Nakon što je zaštićenu grupu definiralo kao nacionalnu grupu bosanskih Muslimana, Pretresno vijeće u ovom predmetu je zaključilo da dio koji je bio meta Glavnog štaba VRS-a i Radislava Krstića čine ili bosanski Muslimani Srebrenice ili bosanski Muslimani istočne Bosne.[24] Taj zaključak je u skladu s gorenavedenim smjernicama. U Srebrenici je, prije no što su je 1995. godine osvojile snage VRS-a, živjelo približno četrdeset hiljada bosanskih Muslimana.[25] To nisu bili samo muslimanski stanovnici srebreničke opštine nego i mnoge muslimanske izbjeglice iz okolnih područja.[26] Iako je to stanovništvo predstavljalo samo manji postotak ukupnog muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine u to vrijeme, značaj srebreničke muslimanske zajednice ne sastoji se samo u njenoj veličini.[27] Kao što je objasnilo Pretresno vijeće, Srebrenica (i okolno područje srednjeg Podrinja) bili su od ogromne strateške važnosti za vođstvo bosanskih Srba. Bez Srebrenice, etnički srpska država Republika Srpska koju su željeli stvoriti ostala bi podijeljena u dva nepovezana dijela, i bila bi odvojena od same Srbije.[28] Zauzimanje i etničko čišćenje Srebrenice stoga bi ozbiljno ugrozilo vojne napore države bosanskih Muslimana da obezbijedi svoj opstanak, čega je muslimansko vođstvo bilo u potpunosti svjesno i što je nastojalo da spriječi. Kontrola nad srebreničkom regijom bila je zbog toga ključna za cilj nekih vođa bosanskih Srba da u Bosni osnuju održiv politički entitet, kao i za dalji opstanak naroda bosanskih Muslimana. Budući da se većina muslimanskih stanovnika te regije do 1995. sklonila u srebreničku enklavu, eliminacija enklave omogućila bi da se postigne cilj čišćenja čitave regije od njenog muslimanskog stanovništva.

16.Osim toga, Srebrenica je bila važna jer je imala poseban značaj, kako za bosanske Muslimane, tako i za međunarodnu zajednicu. Grad Srebrenica bio je u javnosti najviše eksponirana "zaštićena zona" Savjeta bezbjednosti UN. Godine 1995. već su mu veliku pažnju poklanjali i međunarodni mediji. U rezoluciji Savjeta bezbjednosti kojom je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom stoji da je to zona “koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.”[29] Tu garanciju zaštite potvrdio je komandant Zaštitnih snaga UN u Bosni (u daljnjem tekstu: UNPROFOR), a dodatno ju je pojačalo razmještanje snaga UN.[30] Eliminacija muslimanskog stanovništva Srebrenice, uprkos garancijama međunarodne zajednice, bila bi jasan pokazatelj svim bosanskim Muslimanima koliko su ranjivi i bespomoćni u odnosu na srpske vojne snage. Sudbina bosanskih Muslimana Srebrenice poslužila bi kao primjer svim ostalim bosanskim Muslimanima.

17.Konačno, doseg genocidnog poduhvata u ovom predmetu bio je ograničen na područje Srebrenice. Mada se nadležnost Glavnog štaba VRS-a protezala na čitavu Bosnu, nadležnost snaga bosanskih Srba zaduženih za zauzimanje Srebrenice nije prelazila granice područja srednjeg Podrinja. Iz perspektive snaga bosanskih Srba koje se u ovom predmetu optužuje da su imale genocidnu namjeru, srebrenički Muslimani bili su jedini dio nacionalne grupe bosanskih Muslimana na području pod njihovom kontrolom.

18.Odbrana zapravo ne tvrdi da je to što je Pretresno vijeće bosanske Muslimane iz Srebrenice okarakteriziralo kao znatan dio ciljane grupe u suprotnosti s članom 4 Statuta Međunarodnog suda. Ono što odbrana tvrdi jeste da je Pretresno vijeće donijelo još jedan zaključak - da su dio grupe koji je Krstić namjeravao uništiti bili vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani Srebrenice.[31] Po mišljenju odbrane, Pretresno vijeće se zatim upustilo u nedopustivo rezoniranje stavljajući ovaj potonji dio grupe u odnos s većim dijelom (bosanskim Muslimanima iz Srebrenice) kako bi zaključilo da je zadovoljen zahtjev znatnosti.[32] Odbrana tvrdi da, kada bi se primijenio pravilan pristup i kad bi se vojno sposobni muškarci stavili u odnos s čitavom grupom bosanskih Muslimana, uslov bitnosti ne bi bio zadovoljen.[33]

19.Odbrana je pogrešno shvatila analizu Pretresnog vijeća. Pretresno vijeće je konstatiralo da su grupu koju je Radislav Krstić namjeravao uništiti činili bosanski Muslimani stanovnici Srebrenice.[34] Vojno sposobne muškarce, koji su činili dio te grupe, Pretresno vijeće nije smatralo zasebnim, manjim dijelom u smislu člana 4. Ono je ubijanje vojno sposobnih muškaraca smatralo pokazateljem činjenice da su Radislav Krstić i još neki članovi Glavnog štaba VRS-a imali zahtijevanu namjeru da unište sve srebreničke Muslimane, jedini dio zaštićene grupe relevantan za analizu u svjetlu člana 4.

20. U prilog svom argumentu, odbrana navodi zaključak Pretresnog vijeća da je, u kontekstu ovog predmeta, “namjera da se [vojno sposobni] muškarci ubiju u stvari [...] bila jednaka namjeri da se uništi znatan dio grupe bosanskih Muslimana.”[35] Konstatacija Pretresnog vijeća je ispravna. Kao krivično djelo s posebnom namjerom, krivično djelo genocida zahtijeva dokaz namjere da se počini osnovno djelo i dokaz namjere da se uništi ciljana grupa, u cijelosti ili djelimično. Dokaz stanja svijesti u odnosu na počinjenje osnovnog djela može poslužiti kao pokazatelj iz kojeg presuditelj o činjenicama može izvesti zaključak da je optuženi posjedovao posebnu namjeru uništenja.

21.Pretresno vijeće je utvrdilo da je Radislav Krstić imao namjeru da ubija srebreničke vojno sposobne muškarce bosanske Muslimane. To je zaključak o namjeri da se počini zahtijevani genocidni čin – u ovom predmetu, ubijanje pripadnika zaštićene grupe, zabranjeno članom 4(2)(a) Statuta. Pretresno vijeće je iz ove Krstićeve namjere da ubije izvuklo i zaključak da je Krstić dijelio genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba VRS-a da uništi znatan dio ciljane grupe, bosanske Muslimane iz Srebrenice.

22.Mora se priznati je da je u dijelovima Presude Pretresno vijeće koristilo neprecizne formulacije koje potkrepljuju argument odbrane.[36] Pretresno vijeće je trebalo pažljivije iznijeti svoje zaključke. Međutim, kao što je gore objašnjeno, diskusija Pretresnog vijeća u cjelini jasno pokazuje da je ono utvrdilo da su srebrenički Muslimani znatan dio grupe u ovom predmetu.

23.Pretresno vijeće je pravilno utvrdilo znatni dio zaštićene grupe u ovom predmetu. Žalba odbrane u vezi s ovim pitanjem se odbija.

B. Utvrđivanje namjere da se uništi

[uredi]

24.Odbrana takođe tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo opisujući postupke zbog kojih se Radislav Krstić tereti za genocid. Pretresno vijeće je, tvrdi odbrana, nedopustivo proširilo definiciju genocida zaključujući da je pokušaj da se neka zajednica izmjesti iz njenog tradicionalnog prebivališta dovoljan da se pokaže da je navodni počinilac namjeravao da uništi neku zaštićenu grupu.[37] Usvojivši taj pristup Pretresno vijeće je, po mišljenju odbrane, odstupilo od značenja izraza genocid definiranog u Konvenciji o genocidu - da se odnosi samo na slučajeve fizičkog ili biološkog uništenja grupe - i u definiciju uključilo i geografsko raseljavanje.[38]

25.Konvencija o genocidu, kao i običajno međunarodno pravo uopšte, zabranjuje samo fizičko ili biološko uništenje ljudske grupe.[39] Pretresno vijeće je izričito prihvatilo ovo ograničenje i uzdržalo se od bilo kakve šire definicije. Pretresno vijeće je konstatiralo sljedeće: “[M]eđunarodno običajno pravo definiciju genocida ograničava na djela kojima je cilj fizičko ili biološko uništenje cijele grupe ili njenog dijela. Dakle, pothvat usmjeren samo protiv kulturnih ili socioloških karakteristika ljudske grupe sa ciljem da se zatru ti elementi, koji toj grupi daju samosvojni identitet različit od ostatka zajednice, ne bi ulazili u definiciju genocida.”[40]

26.Budući da je Pretresno vijeće pravilno utvrdilo pravno načelo kojim se treba rukovoditi, odbrana je ta koja mora uvjeriti Žalbeno vijeće da je Pretresno vijeće, unatoč tome što je pravilno navelo mjerodavno pravo, pogriješilo u njegovoj primjeni. Glavni pokazatelj na kojem je Pretresno vijeće utemeljilo svoj zaključak da su snage VRS-a namjeravale da eliminiraju sve bosanske Muslimane iz Srebrenice bio je pokolj od strane VRS-a svih vojno sposobnih muškaraca iz te zajednice.[41] Pretresno vijeće je odbacilo argument odbrane da je ubijanje tih ljudi bilo motivirano samo željom da se ih se eliminira kao moguću prijetnju u vojnom smislu.[42] Pretresno vijeće je taj zaključak zasnovalo na više činjeničnih nalaza, koji se moraju prihvatiti ako se smatra da je razumno pretresno vijeće moglo doći do istih zaključaka. Pretresno vijeće je utvrdilo da VRS, prilikom pogubljenja zarobljenih muškaraca bosanskih Muslimana, nije pravio razliku između pripadnika vojske i civila.[43] Mada su civili nesumnjivo sposobni da nose oružje, oni ne predstavljaju istu vrstu vojne prijetnje kao profesionalni vojnici. Pretresno vijeće je, dakle, opravdano izvelo zaključak da VRS ubijajući civilne zarobljenike nije samo namjeravao da ih eliminira kao vojnu opasnost. Pretresno vijeće je takođe utvrdilo da su neke žrtve bile teški invalidi i da stoga nije vjerovatno da su bili borci.[44] Ove činjenice dodatno potvrđuju zaključak Pretresnog vijeća da istrebljenje tih muškaraca nije bilo motivirano isključivo vojnim razlozima.

27.Štaviše, kao što je naglasilo Pretresno vijeće, sam izraz "vojno sposobni muškarci" je pogrešan, budući da su u grupi koju je ubio VRS bili dječaci i stariji muškarci za koje se općenito smatra da su izvan te kategorije.[45] Mada je moguće da su mlađi i stariji muškarci bili sposobni da nose oružje, Pretresno vijeće je imalo pravo da zaključi da oni nisu predstavljali ozbiljnu prijetnju u vojnom smislu i da izvede daljnji zaključak da odluka VRS-a da ih ubije nije proizišla isključivo iz namjere da ih eliminira kao prijetnju. Ubijanje vojno sposobnih muškaraca predstavljalo je bez sumnje fizičko uništenje i, s obzirom na razmjere ubijanja, zaključak Pretresnog vijeća da je njihovo istrebljenje bilo motivirano genocidnom namjerom je legitiman.

28.Pretresno vijeće takođe je s pravom uzelo u obzir dugoročne posljedice koje će eliminacija sedam do osam hiljada muškaraca iz Srebrenice imati na opstanak te zajednice. Razmatrajući te posljedice, Pretresno vijeće se ispravno usredotočilo na šanse za fizički opstanak zajednice. Kako je konstatiralo Pretresno vijeće, ubijeni muškarci činili su približno petinu cijele srebreničke zajednice.[46] Pretresno vijeće je zaključilo da će, s obzirom na patrijarhalnost zajednice bosanskih Muslimana u Srebrenici, uništenje tako velikog broja muškaraca “neizbježno za posljedicu imati fizički nestanak bosansko-muslimanskog stanovništva u Srebrenici.”[47] Dokazi predočeni na ovom suđenju idu u prilog tom zaključku pokazujući da se, s obzirom na to da se većina ubijenih muškaraca službeno vode kao nestali, njihove žene ne mogu ponovo udati i imati još djece.[48] Fizičko uništenje muškaraca stoga ima teške posljedice po stvaranje potomstva u srebreničkoj muslimanskoj zajednici, uz mogućnost izumiranja zajednice.

29.Sprečavanje takve vrste fizičkog uništenja upravo je cilj Konvencije o genocidu. Pretresno vijeće je zaključilo da su snage bosanskih Srba bile svjesne tih posljedica kad su odlučile da sistematski eliminiraju zarobljene muškarce Muslimane.[49] Činjenica da su neki od članova Glavnog štaba VRS-a planirali ubistva muških zarobljenika u potpunosti svjesni štetnih posljedica koje to može imati po opstanak zajednice bosanskih Muslimana u Srebrenici dodatno ide u prilog zaključku Pretresnog vijeća da su pokretači ove operacije imali zahtijevanu genocidnu namjeru.

30.Odbrana tvrdi da činjenica da je VRS odlučio da odvede, a ne da ubije, srebreničke žene i djecu pod svojim nadzorom ne ide u prilog konstataciji o genocidnoj namjeri.[50] Takvo postupanje, tvrdi odbrana, nije u skladu s neselektivnim pristupom koji je karakterističan za sve dosad poznate slučajeve savremenog genocida.[51]

31.Moglo bi se reći da argument odbrane logično proizlazi iz odluke snaga bosanskih Srba da premjeste žene, djecu i stare ljude pod svojim nadzorom na druga područja. Tu činjenicu je, međutim, moguće i drugačije protumačiti. Kao što je objasnilo Pretresno vijeće, prisilno premještanje moglo je biti još jedan način da se obezbijedi fizičko uništenje zajednice bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Tim premještanjem definitivno su iz Srebrenice uklonjeni svi bosanski Muslimani, čime je eliminirana i najmanja mogućnost obnavljanja muslimanske zajednice na tom području.[52] Odluka da se ne ubiju žene i djeca može se objasniti postojanjem kod Srba svijesti o javnom mnijenju. Za razliku od operacije ubijanja zarobljenih muškaraca, takva operacija se teško mogla sakriti ili prikazati vojnom operacijom, te je stoga donosila veću opasnost od međunarodne osude.

32.Glavno pitanje prilikom utvrđivanja da li je u Srebrenici počinjen genocid jeste da li je postojala namjera da se počini genocid. Mada ta namjera mora biti potvrđena činjenicama, za krivično djelo genocida nije nužan dokaz da je počinilac izabrao najefikasniju metodu postizanja svog cilja da uništi ciljani dio grupe. Čak i kad izabrani metod ne dovede do potpune provedbe počiniočeve namjere, i uništenje ostane nepotpuno, sama ta neefikasnost ne isključuje mogućnost zaključka da je postojala genocidna namjera. Pažnja međunarodne javnosti usredotočena na Srebrenicu, kao i prisustvo snaga UN na tom području, spriječila je članove Glavnog štaba VRS-a koji su smislili genocidni plan da ga provedu na najdirektniji i najefikasniji mogući način. Ograničeni okolnostima, oni su primijenili metod koji im je omogućio da provedu genocidni plan uz najmanji mogući rizik od odmazde.

33.Pretresno vijeće - koje je u najboljoj poziciji da ocijeni dokaze izvedene na suđenju - opravdano je zaključilo da činjenica premještanja ide u prilog konstataciji Vijeća da su neki članovi Glavnog štaba VRS-a namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici. To što prisilno premještanje samo po sebi ne čini genocidno djelo[53] ne isključuje mogućnost da se Pretresno vijeće na to osloni kao na dokaz o namjeri članova Glavnog štaba VRS-a. Genocidna namjera može se, između ostalog, izvesti iz dokaza o “drugi[m] kažnjivi[m] djel[ima] koja su sistematski usmjerena protiv iste grupe.”[54]

34.Odbrana takođe tvrdi da spis predmeta ne sadrži izjave članova Glavnog štaba VRS-a o tome da je ubijanje muškaraca bosanskih Muslimana bilo motivirano genocidnom namjerom da se unište bosanski Muslimani iz Srebrenice.[55] Nepostojanje takvih izjava nije odlučujuće. U nedostatku direktnih dokaza o genocidnoj namjeri, namjera se još uvijek može izvesti iz činjeničnih okolnosti krivičnog djela.[56] Zaključak da je neko zvjerstvo bilo motivirano genocidnom namjerom može se, štaviše, izvesti i kada nije tačno utvrđen identitet osoba kojima bi se ta namjera mogla pripisati. Ako počinjeno krivično djelo zadovoljava druge uslove za genocid i ako činjenice idu u prilog zaključku da je krivično djelo bilo motivirano namjerom djelimičnog ili potpunog uništavanja zaštićene grupe, može se donijeti zaključak da je počinjen genocid.

35.U ovom predmetu činjenične okolnosti koje je utvrdilo Pretresno vijeće dopuštaju da se izvede zaključak da je ubijanje bosanskih Muslimana počinjeno s genocidnom namjerom. Kao što je već objašnjeno, razmjeri ubijanja, kao i svijest Glavnog štaba VRS-a o pogubnim posljedicama koje će ono imati po zajednicu bosanskih Muslimana iz Srebrenice, te druge aktivnosti Glavnog štaba preduzete da se obezbijedi fizičko nestajanje te zajednice, dovoljna je činjenična osnova za zaključak o posebnoj namjeri. Pretresno vijeće je konstatiralo, a Žalbeno vijeće podržava tu konstataciju, da su ubijanje organizirali i nadzirali neki članovi Glavnog štaba VRS-a.[57] Činjenica da Pretresno vijeće nije pripisalo genocidnu namjeru nekom određenom članu Glavnog štaba mogla je biti motivirana željom da se ne pripisuje individualna krivnja osobama kojima se ovdje ne sudi. To, međutim, ne utiče na valjanost zaključka da su snage bosanskih Srba počinile genocid nad bosanskim Muslimanima.

36.Kao jedan od najtežih zločina koje ovaj Međunarodni sud ima nadležnost da kažnjava, zločin genocida se izdvaja po tome što je posebno sramotan i zaslužuje posebnu osudu. Taj zločin je strašan već zbog svojih ogromnih razmjera; njegovi počinioci izdvajaju čitave grupe ljudi za uništenje. Oni koji planiraju i provode genocid žele da liše čovječanstvo velikog i raznorodnog bogatstva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo.

37.Težina genocida ogleda se u strogim zahtjevima koji se moraju zadovoljiti prije no što se donese osuđujuća presuda za to krivično djelo. Ti zahtjevi – uslov postojanja dokaza posebne namjere i pokazatelja da je cijela grupa, ili njen znatan dio, bila određena za uništenje – čuvaju od opasnosti da se osuda za to krivično djelo izrekne olako. Kada se, međutim, zadovolje ovi uslovi, pravda se ne smije skanjivati da počinjeni zločin nazove njegovim pravim imenom. Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su počinile genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset hiljada Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim zarobljenim muškarcima Muslimanima, i vojnicima i civilima, starim i mladim, oduzeli njihove lične stvari i dokumente te ih smišljeno i metodično ubijali isključivo na osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih Srba su bile svjesne, kada su se upustile u svoj genocidni poduhvat, da će bosanskim Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti trajne nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine takvo gnusno djelo.

38.Zaključujući da su neki članovi Glavnog štaba VRS-a namjeravali da unište bosanske Muslimane iz Srebrenice Pretresno vijeće nije odstupilo od pravnih zahtjeva za krivično djelo genocida. Žalba odbrane u vezi s tim se odbija.

Footnotes

[uredi]
  1. ↑ Ova druga tvrdnja razmatra se dijelu III ove Presude, gdje se ispituje da li je Pretresno vijeće pravilno zaključilo da činjenice ovog predmeta idu u prilog optužbi za genocid.
  2. ↑ Član II Konvencije o genocidu.
  3. ↑ Optužnica, par. 21.
  4. ↑ Vidi Prvostepenu presudu, par. 558 (“u optužnici u ovom predmetu ciljana grupa se definira kao bosanski Muslimani”).
  5. ↑ Ibid., par. 559 - 560.
  6. ↑ Vidi Žalbeni podnesak odbrane, par. 28, 38.
  7. ↑ Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 82 (gdje se citira Izvještaj Komisije za međunarodno pravo o radu 48. sjednice Komisije, 6. maj 1996. - 26. juli 1996., G.A.O.R., 51st session, Supp. No. 10 (A/51/10) (1996), str. 89; Nehemiah Robinson, The Genocide Convention: A Commentary (1960.) (1. izd. 1949.), str. 63; Genocide Convention, Report of the Committee on Foreign Relations, Senat SAD, 18. juli 1981.), str. 22). Žalbeno vijeće je djelimično poništilo Prvostepenu presudu u predmetu Jelisić po drugim osnovama. Vidi Drugostepenu presudu u predmetu Jelisić, par. 72. Definicija Pretresnog vijeća onoga što predstavlja adekvatan dio grupe zaštićen Konvencijom o genocidu nije osporena.
  8. ↑ Odluka u predmetu Sikirica po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, par. 65.
  9. ↑ Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 82; Odluka u predmetu Sikirica po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, par. 77.
  10. ↑ Vidi član 2 Statuta MKSR-a (u kojem se uslov posebne namjere za krivično djelo genocida definira kao “namjera da se u cjelini ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva”).
  11. ↑ Prvostepena presuda u predmetu Kayishema i Ruzindana, par. 97.
  12. ↑ Vidi Prvostepenu presudu u predmetu Bagilishema, par. 64 (“namjera da se uništi mora biti usmjerena barem na znatan dio grupe”) (citirano iz Prvostepene presude u predmetu Kayishema i Ruzindana, par. 97); Prvostepena presuda i Presuda o kazni u predmetu Semanza, par. 316 (“Namjera da se uništi mora biti namjera da se uništi, barem, znatan dio grupe”) (citirano iz Prvostepene presude u presudi Bagilishema, par. 64). Dok se u predmetu Kayishema koristi izraz “velik broj”, a ne “znatan dio,” u presudama u predmetu Semanza i Bagilishema se objašnjava da u presudi u predmetu Kayishema nije postojala namjera da se usvoji različit standard u pogledu definicije izraza "dio". Standard koji su usvojila pretresna vijeća MKSR-a podudara se, dakle, s praksom ovog suda.
  13. ↑ Dvije izvršne sjednice Odbora za odnose s inostranstvom Senata, Historical Series (1976.), str. 370; vidi i Prvostepenu presudu u predmetu Jelisić, par. 82; William A. Schabas, Genocide in International Law (2000.), str. 238.
  14. ↑ Ibid., preneseno u: William A. Schabas, Genocide in International Law (2000.), str. 238.
  15. ↑ Nehemia Robinson, The Genocide Convention: A Commentary (1960.), str. 63.
  16. ↑ Ibid., str.58.
  17. ↑ Izvještaj Komisije za međunarodno pravo o radu 48. sjednice Komisije, 6. maj 1996. - 26. juli 1996., str. 89. Nacrt kodeksa o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva iz 1996., koji je usvojila Komisija za međunarodno pravo, sadrži zabranu krivičnog djela genocida koja je u bitnim crtama slična zabrani u Konvenciji o genocidu. Nacrt kodeksa nije obavezujući instrument međunarodnog prava, ali je mjerodavan. Neki njegovi dijelovi mogu djelovati kao pokazatelji običajnog međunarodnog prava, rasvijetliti običajna pravila ili, barem, “ukazati na mišljenja eminentnih pravnih autora koji predstavljaju velike pravne sisteme svijeta.” Prvostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 227.
  18. ↑ Benjamin Whitaker, Revised and Updated Report on the Question of the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, U.N. Doc. E/CN.4/Sub.2/1985/6, par. 29 (“Čini se da 'djelimično' podrazumijeva realno značajan broj u odnosu na ukupnu grupu kao cjelinu, ili na drugi način značajan segment grupe, npr. njeno vođstvo.”); vidi i Prvostepenu presudu u predmetu Jelisić, par. 65 (u kojoj se citira taj izvještaj); Prvostepena presuda, par. 587 (isto).
Preuzeto iz "https://bs.wikisource.org/w/index.php?title=Tužilac_protiv_Radislava_Krstića/II.&oldid=7505"