Tužilac protiv Radislava Krstića/V.
V. Analiza od strane pretresnog vijeća kumulativnih osuda[uredi]
216.Optužba iznosi prigovor u vezi s tim što Pretresno vijeće Radislavu Krstiću nije izreklo, smatrajući ih nedopustivo kumulativnima, osude za istrebljivanje i progon bosanskih Muslimana Srebrenice između 13. i 19. jula 1995. i za ubistvo i nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti počinjene protiv civila bosanskih Muslimana u Potočarima između 10. i 13. jula 1995. Pretresno vijeće nije dopustilo osude za istrebljivanje i progon uz obrazloženje da su nedopustivo kumulativne u odnosu na osudu Krstića za genocid. Takođe je zaključilo da su ubistvo i nehumana djela kao zločini protiv čovječnosti obuhvaćeni krivičnim djelom progona, kada ubistvo i nehumana djela čine djela u osnovi osude za progon.
217.Odbrana traži da se žalba optužbe odbaci jer optužba ne traži povećanje kazne u slučaju da se žalba usvoji.[350] Međutim, kao je što je Žalbeno vijeće istaklo, smisao kumulativnih osuda nije samo u tome da utiču na kaznu. Kumulativne osude znače dodatnu stigmu za optuženog i mogu dovesti u pitanje mogućnost njegovog prijevremenog oslobađanja.[351] S druge strane, višestruke osude, kada su dopustive, služe i tome da se u potpunosti opiše krivica optuženog i da se dâ potpuna slika njegovog kažnjivog ponašanja.[352] Žalba optužbe je, dakle, prihvatljiva bez obzira na činjenicu da ne dovodi u pitanje kaznu.
A. Mjerodavno pravo[uredi]
218.Prema ustanovljenoj praksi Međunarodnog suda, višestruke osude po različitim odredbama Statuta, ali zasnovane na istom ponašanju, dopustive su samo ako svaka od tih odredbi sadrži materijalno različit element koji druga ne sadrži.[353] Element je materijalno različit od nekog drugog elementa ako zahtijeva dokaz činjenice koji drugi element ne zahtijeva.[354] Kada ovaj test nije zadovoljen, može se izreći osuda samo po užoj odredbi.[355] Uže definirano krivično djelo obuhvata ono šire definirano jer počinjenje prvog nužno povlači i počinjenje potonjeg.
B. Osuda za istrebljivanje kao zločin protiv čovječnosti[uredi]
219.Prva osuda koja je poništena i za koju optužba traži da se vrati jeste osuda za istrebljivanje prema članu 5 zbog ubistava muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice.[356] Pretresno vijeće je smatralo da je ta osuda bila nedopustivo kumulativna u odnosu na osudu Radislava Krstića za genocid prema članu 4, koja se temeljila na istim činjenicama.[357] Optužba tvrdi da se ova odluka temelji na pogrešnoj premisi, naime da je uslov iz člana 5 - da nabrojena krivična djela budu dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva - obuhvaćen statutarnim elementima genocida.[358]
220.Tim pitanjem se bavilo i Žalbeno vijeće MKSR-a u predmetu Musema. Zaključak tog Vijeća bio je suprotan zaključku Pretresnog vijeća u ovom predmetu. Žalbeno vijeće je dozvolilo osude za genocid i istrebljivanje na osnovu istog ponašanja uz obrazloženje, koje odgovara argumentu optužbe, da “[g]enocid zahtijeva dokaz namjere da se u cjelini ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, [koji] se ne zahtijeva za istrebljivanje,” dok “[i]strebljivanje kao zločin protiv čovječnosti zahtijeva dokaz da je krivično djelo počinjeno kao dio rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo, koji se ne zahtijeva u slučaju genocida.”[359]
221.Pretresno vijeće u ovom predmetu zaključilo je da je uslov da krivična djela moraju biti dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva obuhvaćen uslovom za genocid da mora postojati namjera da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.[360] Po mišljenju Pretresnog vijeća, počinilac genocida mora, kako bi se ispunio taj uslov, počiniti zabranjena djela “u kontekstu očitog obrasca sličnog ponašanja” ili se mora raditi o ponašanju “koje bi samo po sebi moglo dovesti do uništenja grupe, u cjelini ili djelimično, kao takve.”[361] Budući da taj zahtjev isključuje “izolovana ili sporadična djela”, Pretresno vijeće je zaključilo da on duplicira zahtjev iz člana 5 da zločin protiv čovječnosti, kao što je istrebljivanje, čini dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva.[362]
222.Međutim, namjera koja se zahtijeva za genocid ne sadrži nijedan od elemenata koje je Pretresno vijeće u njega učitalo. Kako je Pretresno vijeće pravilno primijetilo, zahtijevana namjera za krivično djelo genocida jeste namjera da se uništi, djelimično ili u cijelosti, grupa nabrojana i u članu 4 i u Konvenciji o genocidu.[363] Ta namjera razlikuje se u više aspekata od namjere koja se zahtijeva za osudu za istrebljivanje.
223.Krivično djelo istrebljivanja kao zločin protiv čovječnosti zahtijeva dokaz da je zabranjeno djelo činilo dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, i da je počinilac znao za tu povezanost.[364] Ta dva uslova nisu navedena u pravnom opisu krivičnog djela genocida. Mada činjenica da je počinilac, znajući, učestvovao u organiziranom ili raširenom napadu na civile može ići u prilog konstataciji o genocidnoj namjeri, to je i dalje samo pokazatelj na osnovu kojeg onaj koji utvrđuje činjenice može izvući taj zaključak. Krivično djelo genocida, kako je definirano u Statutu i u običajnom međunarodnom pravu, ne zahtijeva dokazivanje da je počinilac genocida učestvovao u rasprostranjenom i sistematskom napadu usmjerenog protiv civilnog stanovništva.[365]
224.Donoseći svoje zaključke koji su u suprotnosti s gore navedenim, Pretresno vijeće se oslonilo na definiciju genocida u Elementima krivičnih djela koje je usvojio MKS. Pretresno vijeće je smatralo da ta definicija “jasno [pokazuje] da se za genocid traži da se 'ponašanje dogodilo u kontekstu očitog obrasca sličnog ponašanja'.”[366] Oslanjanje Pretresnog vijeća na tu definiciju genocida iz Elemenata krivičnih djela MKS-a nije primjereno. Kako je već objašnjeno, uslov da zabranjeno ponašanje mora biti dio rasprostranjenog i sistematskog napada ne pojavljuje se u Konvenciji u genocidu i nije zadan u međunarodnom običajnom pravu.[367] Budući da definicija iz Elemenata krivičnih djela nije bila odraz običajnog prava kakvo je postojalo u trenutku kad je Krstić počinio zločine, ona se ne može upotrijebiti kao potkrepa zaključcima Pretresnog vijeća.
225.Pretresno vijeće takođe je zaključilo da se u definiciji namjere kod krivičnih djela istrebljivanja i genocida “za oba djela […] traži da budu dio plana širokih razmjera za ubijanje znatnog dijela civilnog stanovništva.”[368] Žalbeno vijeće je, međutim objasnilo da “postojanje plana ili politike ne predstavlja sastavni dio krivičnog djela [genocida] u pravnom smislu”.[369] Mada postojanje takvog plana može pomoći da se utvrdi da je optuženi posjedovao zahtijevanu genocidnu namjeru, to je ipak samo pokazatelj iz koga se može izvesti zaključak o namjeri, a ne pravno obilježje krivičnog djela.[370] Isto tako, Žalbeno vijeće je odbacilo argument da se u pravnoj definiciji zločina protiv čovječnosti (koji uključuju istrebljivanje) zahtijeva dokaz postojanja plana ili politike da se počine ti zločini.[371] Postojanje takvog plana ili politike može biti značajno za dokazivanje da je napad na civilno stanovništvo bio rasprostranjen ili sistematski, ali to nije pravno obilježje zločina protiv čovječnosti. Budući da se ni za istrebljivanje ni za genocid ne zahtijeva dokaz o postojanju plana ili politike da se izvrši djelo u osnovi, taj faktor ne može ići u prilog zaključku Pretresnog vijeća da je krivično djelo istrebljivanja obuhvaćeno genocidom.
226.Konačno, zahtijevana namjera kod genocida nije ograničena na situacije kada počinilac nastoji da uništi samo civile. Pod uslovom da je dio koji se namjerava uništiti znatan i pod uslovom da počinilac namjerava da uništi taj dio kao takav, ništa u definiciji genocida ne priječi, na primjer, osudu u slučaju kada je počinilac ubio zatočeno vojno osoblje koje pripada zaštićenoj grupi zbog činjenice da pripadaju toj grupi. Moguće je da, u praksi, genocidna namjera počinioca gotovo uvijek obuhvata civile, ali to nije uslov sadržan u pravnoj definiciji krivičnog djela genocida. Kako je objasnilo Žalbeno vijeće, pitanje da li su dva krivična djela nedopustivo kumulativna pravno je pitanje.[372] Činjenica da će, u praksi, isto ponašanje često ići u prilog konstataciji da je počinilac namjeravao da počini i genocid i istrebljivanje ne čini te dvije namjere identičnim u pravnom smislu.
227.Zaključak Pretresnog vijeća da su osude za istrebljivanje na osnovu člana 5 i za genocid na osnovu člana 4 nedopustivo kumulativne bio je, dakle, pogrešan.
C. Osuda za progon kao zločin protiv čovječnosti[uredi]
228.Optužba nadalje tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo zato što nije osudilo Krstića na osnovu člana 5 za krivična djela koja su proizišla iz ubijanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice.[373] Pretresno vijeće je zaključilo, iz istih razloga iz kojih nije dopustilo osudu za istrebljivanje, da je krivično djelo progona kao zločin protiv čovječnosti nedopustivo kumulativno u odnosu na osudu za genocid.[374]
229.Progonu i istrebljivanju, kao zločinima protiv čovječnosti na osnovu člana 5, zajednički je uslov da djela u osnovi čine dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i da su počinjena sa sviješću o toj povezanosti. Gornja analiza u vezi s istrebljivanjem važi, dakle, i za odnos između statutarnih obilježja progona i genocida. Krivično djelo genocida ne obuhvata krivično djelo progona. Zaključak Pretresnog vijeća suprotan tome bio je pogrešan.
D. Osude za ubistvo i nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti[uredi]
230.Optužba traži da se vrate još dvije osude. Prva je osuda za ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti, civila bosanskih Muslimana u Potočarima.[375] Pretresno vijeće je odbacilo tu osudu kao nedopustivo kumulativnu u odnosu na osudu za progon počinjen putem ubistava tih civila.[376] Druga je osuda za nehumana djela, koja se temelje na prisilnom premještanju civila bosanskih Muslimana u Potočare.[377] Pretresno vijeće je zaključilo da je ta osuda obuhvaćena osudom za progon na osnovu nehumanih dijela prisilnog premještanja.[378]
231.Žalbeno vijeće je ova dva pitanja nedavno razmatralo u presudama u predmetima Vasiljević i Krnojelac. U predmetu Vasiljević Žalbeno vijeće nije dopustilo osude za ubistvo i nehumana djela na osnovu člana 5 kao nedopustivo kumulativne u odnosu na osudu za progon na osnovu člana 5, gdje je progon izvršen putem ubistava i nehumanih djela.[379] Žalbeno vijeće je zaključilo da je krivično djelo progona uže definirano nego krivično djelo ubistva i nehumanih djela kao zločina protiv čovječnosti jer progon, uz činjenice neophodne da se dokažu ubistvo i nehumana djela, zahtijeva i dokaz materijalno različitog elementa diskriminatorne namjere prilikom počinjenja djela.[380] Do istog zaključka je došlo i Žalbeno vijeće u predmetu Krnojelac, konstatirajući da “nehumana djela kao zločin progona obuhvataju nehumana djela kao zločin protiv čovječnosti.”[381]
232.Optužba navodi brojne argumente o tome da se krivično djelo progona može počiniti i na mnogo drugih načina, a ne samo putem ubistva i nehumanih djela.[382] Ova primjedba je tačna, ali potpuno irelevantna. Kada se optužba za progon temelji na ubistvu i nehumanim djelima, i kad se takva optužba dokaže, optužba ne mora dokazati nikakve dodatne činjenice kako bi postigla osudu za ubistvo ili nehumana djela. Postojanje dokaza da je optuženi počinio progon putem ubistava ili nehumanih djela nužno podrazumijeva i da je dokazano počinjenje ubistva i nehumanih djela na osnovu člana 5. Ta djela su tada obuhvaćena krivičnim djelom progona.[383]
233.Pretresno vijeće je to pravilno konstatiralo i stoga se žalba optužbe u vezi s tim pitanjem odbacuje.